Kako bi se uspješno suprotstavila prijetnji američkih nosača zrakoplova sovjetska je ratna mornarica početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća poćela graditi velike raketne krstarice. Klasa Kynda prva je u tom nizu

Kombinirajući nacistička otkrića na polju raketne tehnologije, do kojih su došli nakon okupacije Istočne Njemačke, i sposobnosti svojih stručnjaka sovjetske su oružane snage u pedesetim godinama prošlog stoljeća dotad neviđenom brzinom razvile veliki broj smrtnonosnih raketnih oružja, u rasponu od malih protuoklopnih do gigantskih interkontinentalnih balističkih projektila. U taj se proces uključila i sovjetska ratna mornarica, osobito nakon što je Staljin odlučio izgraditi takve pomorske snage koje će se uspješno nositi s američkom ratnom mornaricom. Umjesto da krenu američkim smjerom i počmu s gradnjom velikih nosača zrakoplova, Sovjeti su se odlučili graditi krstarice s novorazvijenim nadzvučnim protubrodskim vođenim projektilima čija je osnovna namjena bila potapanje nosača. Strategija je bila u osnovi vrlo jednostavna – nakon što se masovnim udarima protubrodskih projekila potope ili bar onesposobe nosači zrakoplova, dodatnim udarima potopiti i prateće brodove. Da bi krstarice dovoljno dugo preživjele udare američkog mornaričkog zrakoplovstva trebalo je i njih i razarače u pratnji opremiti PZO raketnim sustavima.
Nakon neuspjeha s prvim vođenim protubrodskim projektilom Strela (SS-N-1 Scrubber), koji je u osnovi bio njemački krstareći projektil V-1, uslijedio je znatno veći uspjeh s visoko podzvučnimprojektilom P-15 Termit (SS-N-2 Styx). Termit se pokazao tako uspješan da je na njegovoj osnovi napravljena cijela paleta protubrodskih vođenih projektila, a nemali broj ih je i danas u operativnoj uporabi. Termitima su opremljeni, između ostalih i razarači klase Krupnij i Kildin koji su bili prijelazno rješenje do pojave namjenski građenih krstarica.

Iako vrlo uspješan Termit ipak nije bio prikladan za napade na nosače zrakoplova, te je stoga trebalo projektirati još ubojitije protubrodske projektile, ali i brodove koji će ih prenijeti do ciljeva. Za tako velike ciljeve trebali su i veliki projektili, a za njih i veliki brodovi, po mogućnosti krstarice.
Prve sovjetske namjenski projektirane i građene raketne krstarice proizašle su iz programa označenog kao Projekt 58, a kojima je NATO dao oznaku klasa Kynda. Zapravo je riječ o četiri krstarice klase Groznij koje su u operativnu uporabu ušle sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, a koje je sovjetska ratna mornarica označila kao raketnij krejser (raketna krstarica). Gradnja krstarice Groznij počela je 23. veljače 1960. u brodogradilištu Ždanov u tadašnjem Lenjingradu (današnjem Petrogradu), u kojem su izgrađene i ostale tri krstarice. Groznij je porinut 26. ožujka 1961., a u operativnu je uporabu ušao 30. prosinca 1962. Gradnja druge krstarice po Projektu 58 počela je 5. listopada 1960. te je porinuta 11. studenog 1961. pod imenom Stereguščiji, ali je 31. listopada 1962. preimenovana u Vladivostok. I prije nego što je postala operativna ponovno je promijenila ime, ovaj put u Admiral Fokin. Njezino je opremanje trajalo znatno duže nego krstarice Groznij, te je u operativnu uporabu primljena tek 28. studenog 1964. Gradnja treće krstarice počela je 20. travnja 1961., a porinuta je 18. lipnja 1962. pod imenom Doblestniji. Po već uobičajenom postupku 31. listopada 1962. preimenovana je u Admiral Golovko. U operativnu je uporabu primljena 30. prosinca 1964. Gradnja četvrte krstarice počela je 13. listopada 1961., a porinuta je 7. travnja 1963. pod imenom Soobrazitelnij. I ona je 31. listopada 1962. preimenovana u Varjag. U operativnu je uporabu ušla 20. kolovoza 1965.
Krstarice Groznij i Admiral Golovko djelovale su na Crnom moru, Sredozemlju i Atlantiku, dok su krstarice Admiral Fokin i Varjag djelovale na Tihom oceanu. Nakon raspada Sovjetskog Saveza postupno su povlačene iz službe. Prva je otpisana krstarica Varjag 19. travnja 1990. te je 1994. izrezana. Krstarica Groznij otpisana je 24. lipnja 1991. a izrezana je 1993. Admiral Fokin otpisan je 30. lipnja 1993. i izrezan godinu dana kasnije. I krstarica Admiral Golovko je otpisana 1995. ali je u operativnu uporabu vraćena već iduće godine kao zapovjedni brod ruske Crnomorske flote. U toj je ulozi ostala sve do 2001. kad ga je zamijenila krstarica Moskva klase Slava. Iako se Admiral Golovko i dalje vodi na listi aktivnih brodova njegovo stanje je takvo da je spreman za otpis.

Opis broda

Krstrice klase Kynda građene su samo s jednom namjenom – da svoje protubrodske projektile P-5/35 dovede što bliže američkim nosačima zrakoplova. Zbog toga je cijela konstrukcija broda prilagođena ugradnji dva četverostruka lansera, po jedan na pramcu i krmi. Kako su protubrodski projektili P-5/35 vrlo veliki i lanser je vrlo velik, što je pak diktiralo širinu broda od 15,8 metara. Zbog potrebe da se osigura kakva-takva mogućnost samoobrane od zračnih udara na krstarice su morali postaviti i moderan raketni PZO sustav i moderne topničke sustave za blisku obranu. Krstarice su dobile i mogućnost obrane od podmornica kombinacijom torpednih aparata i raketnih lansera. Uz to na brodovima je trebalo osigurati smještaj još jednog seta projektila s pripadajućim automatskim punjačima lansera. Sve je to ugrađeno na samo 142 metra. Gaz im je bio 5,3 metra. Standardna istisnina im je 4265 tona, a puna 5412 t. Postoje izvješća da je velika masa lansera i automatskih punjača s masivnim jarbolima uzrokovala probleme stabiliteta, što je veliki problem za brodove namijenjene djelovanju na oceanima.
Iako je riječ o krstaricama njihova uloga činila je od njih zapravo velike raketne topovnjače koje su trebale velikom brzinom doći u zonu djelovanja i lansirati projektile prema ciljevima prije nego što ih američki zrakoplovi s nosača oštete ili čak potope. Zbog toga je i maksimalna brzina imala znatnu ulogu. Da bi se postigla vršna brzina od 34 čvora ugrađen je ne baš suvremen, ali sovjetskoj mornarici jako dobro poznat parni pogon. Projektanti su očito igrali na sigurno jer su istodobno građeni razarači klase Kashin dobili znatno moderniji, ali u praksi neispitani pogon plinskim turbinama. Četiri parna kotla KWN 95/64 proizvodili su paru za dvije parne turbine TW 12 snage 90 000 KS (66,15 MW) koje su snagu prenosile na dva brodska vijka. Kotlovi su se ložili s 1650 tona nafte. Pri konstantnoj brzini od 34 čvora doplov je bio 1500 nautičkih milja (5700 kilometara), što ne bi bilo dovoljno za uspješno djelovanje na oceanima. Međutim, pri brzini krstarenja od 14 čvorova doplov se povećavao na 6000 nautičkih milja (22 800 km).

Uz veliki četverostruki lanser protubrodskih projektila koji dominiraju pramcem našlo se mjesta za smještaj jednog dvostrukog lansera protuzračnih projektila i dva višecijevna lansera protupodmorničkih projektila. Iza lansera protubrodskih projektila nalazi se nadgradnja u kojoj je smješten automatski punjač s četiri pričuvna projektila. Iznad punjača je postavljen zapovjedni most na čijem se krovu nalazi skupina radara namijenjena vođenju protuzračnih projektila. Iza zapovjednog mosta “izrasta” masivni piramidalni jarbol na čijem je vrhu antena radarskog sutava za kontrolu zraka i morske površine. Nešto niže okrenute prema pramcu smještene su dvije antene sustava za navođenje protubrodskih projektila na ciljeve.
Između dimnjaka i drugog jarbola našlo se dovoljno prostora za smještaj dva trostruka torpedna aparata za protupodmornička torpeda. Na vrhu drugog, nešto većeg jarbola, smještena je još jedna antena radarskog sustava za kontrolu zraka i morske površine. Prema krmi okrenute su dvije antene sustava za navođenje protubrodskih projektila.
Iza krmenog lansera protubrodskih projektila postavljene su dvije topovske kule topničkog sustava srednjeg kalibra. Kao i razarači klase Kashin ni krstarice klase Kynda nisu dobile helikoptersku platformu, što će se ubrzo pokazati kao veliki nedostatak.
Protubrodsko naoružanje

Osnovu protubrodskog naoružanja krstrarica klase Kynda činili su već spomenuti vođeni projektili P-35. Riječ je projektilu P-35 Reduit kojem je NATO dao oznaku SS-N-3B Sepal. Reduit je nastao na osnovi krstarećeg projektila P-5 kojem je namjena bila napad na ciljeve na kopnu. Na bazi tog nadzvučnog projektila razvijen je P-35 tako da su mu ugradili aktivni radarski sustav za samonavođenje i opremili bojnom glavom mase 800 kg. Projektile su mogli opremiti i nuklearnom bojnom glavom snage 350 kT. Nešto kasnije razvijen je i sustav s infracrvenim samonavođenjem.
Projektil je dugačak 10,2 metra i promjera tijela 98 centimetra. U trenutku lansiranja masa mu je 5300 kg. Maksimalna brzina mu je 1,4 Macha uz maksimalni domet između 300 i 350 km, ovisno o visini leta (prije lansiranja operater može odabrati visinu leta od 100, 4000 i 7000 metara). Kako ciljnički radar Binom P35 Progres (Scoop Pair) nema toliki domet motrenja, zadaću otkrivanja ciljeva na sebe su preuzeli mornarički izvidnički avioni Tupoljev Tu-16RM i Tu-95RC. Kasnije su u sustav otkrivanja ciljeva i navođenje Reduit projektila na njih uključeni i helikopteri Kamov Ka-25 i Ka-27, koji se nisu mogli nositi na samim krstaricama već su ih trebali smjestiti na brodove iz pratnje.
Na osnovi projektila P-35 razvijen je i projektil P-6 (SS-N-3C Shaddock) iste namjene koji se rabio na klasičnim podmornicama klase Juliet (6 projektila) i nuklearnim podmornicama klase Echo II (8 projektila). Razvijena je i podinačica projektila P-35 – 4K95 (SPU-35V) namijenjena lansiranju s kamiona kao obalni protubrodski sustav kojoj je NATO dao oznaku SSC-1B Sepal. Na osnovi kamiona BAZ-135 postavljen je jedan cjevasti lanser s projektilom. Sepal je navodno izvezen u Angolu, Bugarsku i Siriju. Navodno je razvijena i inačica projektila namijenjena izviđanju.
Brzi razvoj protubrodskih projektila u Sovjetskom Savezu ubrzo je učinio P-35 zastarjelim, te je zamijenjen projektilom 4K80 Bazalt (SS-N-12 Snadbox) dometa 550 km. Zanimljivo je da iako je Bazalt tek nešto duži od Reduita, te nešto manjeg promjera i kraći sovjetska ratna mornarica nikada nije pokušala svoje krstarice klase Kynda opremiti novim projektilom.

PZO raketni sustav

Važan dio naoružanja krstarica klase Kynda bio je raketni PZO sustav koji je trebao znatno povećat mogućnosti preživljavanja udara s američkih nosača zrakoplova. Zbog toga je na pramcu postavljen jedan dvostruki lanser ZIF-102 s kojeg su se mogli lansirati projektili 5V24 (SA-3a) i 5V27 (SA-3b). Lanser je opremljen i automatskim punjačem sa 16 projektila. Projektil 5V24 bio je dugačak 6,1 m i promjera tijela 37 cm (startni je motor imao promjer 55 cm), te razmaha krila 1,22 m. Masa u trenutku lansiranja bila je 639 kg, od čega je na bojnu glavu otpadalo 60 kg. Maksimalna brzina projektila 5V24 bila je 3,5 Macha. Mogao je dosegnuti ciljeve udaljene 22 000 m koji su letjeli do visine od 12 000 m. Minimalna visina djelovanja bila je 300 m.
Tijekom 1964. u operativnu je uporabu ušao projektil Neva-M 5V27 (SA-3b). Novi je projektil imao dužinu 6,7 m, a promjeri tijela nisu mijenjani. Masa u trenutku lansiranja povećana je na 641 kg. To je dovelo do povećanja dometa na 25 000 m. Neva-M je mogao obarati ciljeve na visini od 18 000 m, a minimalna visina djelovanja smanjena je na samo 50 m, što znači da je mogao obarati i tadašnje protubrodske vođene projektile jer je bojna glava imala polumjer djelovanja oko 12 m. Na krovu zapovjednog sutava nalazi se sustav za navođenje PZO projektila Jatagan (Peel Group). Jatagan je imao dvije grupe antena postavljene u vodoravni i okomit položaj kako bi se što preciznije odredilo smjer, udaljenost i visina cilja, te položaj projektila u odnosu na cilj. Projektili su se na cilj navodili zapovjednim sustavom preko radioveze u B frekventnom području. Veza se održavala preko antena smještenih na velikim delta krilima na stražnjem dijelu projektila. Za otkrivanje ciljeva u zraku bili su zadužena dva radara MR-300 Angara (Head Net A) dosega motrenja oko 120 km za objekte veličine bombardera. Zanimljivo je da tijekom modernizacija ti radari nisu mijenjani, što manje upućuje na njihovu kvalitetu, a više na nevoljkost sovjetske ratne mornarice da investira u krstarice klase Kynda.

Topničko naoružanje

Na krmi broda projektanti su smjestili dvije dvostruke kupole s topovima AK-726 kalibra 7,62 mm. Razvoj tog topničkog sustava pod oznakom ZIF-67 počeo je 1954. s namjerom da se stvori učinkovit višenamjenski top koji će moći obarati brze mlazne borbene avione, ali i učinkovito djelovati protiv brodova. Nakon ekstenzivnih testiranja topa tijekom 1958. i 1959. počelo je ispitivanje uporabljivosti topa na brodovima. Operativna uporaba službeno je počela 1963., iako je dio topova ugrađen na brodove i prije, a do kraja 1964., kad je proizvodnja okončana, proizvedeno je 104 komada. Taj tada vrlo suvremeni top omogućavao je domet od 11 000 m protiv ciljeva u zraku. Brzina paljbe po cijevi, uz pomoć automatskog punjača, bila je 45 granata u minuti. Cijev nije hlađena nego je umjesto toga u nju, između svakog opaljenja, kroz nju ubrizgavana morska voda. To rješenje nije šire primjenjivano, ponajviše zbog visoke korozivnosti morske vode. Očito da su sovjetski projektanti vjerovali kako je kvaliteta njihovog čelika dovoljno dobra, a u prilog im ide i propisani vijek trajanja cijevi od 3000 ispucanih granata po cijevi. Kupola s dva topa imala je masu 25,24 tone. Kako bi mogla gađati i vrlo brze ciljeve opremili su je hidrauličkim sustavom pokretanja koji je omogućavao pokretljivost kupole od 30 stupnjeva u sekundi po visini i 35 stupnjeva u sekundi po smjeru. U slučaju otkaza hidraulike kupola se mogla pomicati i ručno. U tom slučaju brzina pokretanja kupole i cijevi topova pala bi na 1,2 stupnja u sekundi po visini i na samo 1 stupanj u sekundi po smjeru. Elevacija cijevi kretala se između + 85 do – 5 stupnjeva. Kupole su se mogle okretati do 328 stupnjeva po smjeru.

Za ciljanje svojim krmenim topovima krstarice klase Kynda opremili su jednim ciljničkim radarom Fut-B (Owl Screech) smještenim između dimnjaka i krmenog lasnera protubrodskih projektila. Namjena tog radara bila je otkrivanje i praćenje ciljeva u zraku. Mogao ih je otkrivati u rasponu visina od 500 do 6000 metara i rasponu brzina od 560 do 1040 km/h. Radar je mogao otkrivati i brodove na udaljenosti do 8,2 km, što je ujedno i bio krajnji domet topa protiv ciljeva na površini mora.
Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća brodove su, tijekom modernizacija, opremili s četiri topnička sustava AK-630 s pripadajućim ciljničkim sustavom A-213 Vimpel-A (NATO oznaka Bass Tilt). Ciljnički sustav A-213 Vimpel-A opremljen je radarom, te televizijskim i termovizijskim sustavom otkrivanja i praćenja ciljeva. Sustav može otkriti i pratiti ciljeve u zraku do udaljenosti od 4000 m i ciljeve na površini mora do 5000 m. Optički sustav može otkriti veći ratni brod na udaljenosti od čak 75 km. On upravlja s dva topa AK-630 kalibra 30 mm. Riječ je o moćnom topu sa šest rotirajućih cijevi brzine paljbe do 5000 granata u minuti. Učinkovit domet mu je do udaljenosti od 4000 m. Na krstaricama klase Kynda po dva topa AK-630 smjestili su na nadgrađe ispod prvog dimnjaka, a pripadajući ciljnički sustav na posebno nadograđenu platformu na pramčanom jarbolu.

Protupodmorničko naoružanje
Kako bi im se dala mogućnost obrane od podmornica krstarice klase Kynda opremili su aktivnim sonarom Herkules-2N (GS 372) i s dva trostruka torpedna aparata TTA-53-57 kalibra 533 mm. U početku operativne uporabe iz njih su najčešće ispaljivanja torpeda SET-65 Jenot-2, koja su u operativnu uporabu ušla 1965. godine. Ta torpeda namijenjena su uporabi s ratnih brodova i podmornica. Na cilj (podmornicu) navode se pomoću aktivnog sonara smještenog u nosu torpeda. Sustav je dovoljno osjetljiv da može otkriti cilj na udaljenosti od 800 m. Dužina mu je bila 7,8 m i masa 1740 kg. Bojna glava mase 205 kg bila je dovoljno snažna da onesposobi ili teško ošteti i najveće podmornice onog vremena. Električni pogon davao je vršnu brzinu od 40 čvorova i maksimalni domet 16 000 m. Torpedo SET-65 Jenot-2 bilo je opasno protupodmorničko oružje koje je i te kako uporabljivo još i danas.

S vremenom je Sovjetski Savez razvio još suvremenija torpeda koja su se mogla ispaljivati s krstarica klase Kynda. Jedno od njih je torpedo UGST s aktivno/pasivnim sustavom vođenja. Maksimalna brzina torpeda je 50 čvorova i domet od čak 40 000 m. Torpedo UGST može djelovati sve do dubine od 500 m. Dugačko je 7,2 m. Masa mu je 2200 kg, od čega na bojnu glavu otpada 200 kg. U operativnu je uporabu ušlo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i trenutačno je najmodernije protupodmorničko torpedo ruske mornarice namijenjeno uporabi s ratnih brodova.
Za blisku protupodmorničku i protutorpednu borbu na pramcu su postavljena dva dvanaestocijevna lansera raketa RBU 6000 maksimalnog dometa 6000 metara. Za RBU-6000 razvijeni su projektili 90R s pasivnim samonavođenjem na cilj s dosegom otkrivanja 130 m. Kako je masa projektila 90R 112,5 kg razvijen je automatski punjač. Ti projektili mogu djelovati protiv podmornica sve do dubine od 1000 m.

Zaključak

Iako je krstarica Admiral Golovko ostala u operativnoj uporabi 37 godina činjenica da su izgrađene samo četiri krstarice po Projektu 58 pokazuje da sovjetska ratna mornarica nije bila zadovoljna tim brodovima. Napredno protubrodsko naoružanje s nadzvučnim projektilima činilo ih je neprikladnim za izvoz. Uz sve to nemogućnost nošenja helikoptera učinila ih je ovisnim o brodovima iz pratnje. Činjenica je da se taj nedostatak, kao na razaračima klase Kashin, mogao otkloniti uklanjanjem jednog ili oba krmena topa te dogradnjom krmene helikopterske platforme i hangara otklonio bi i taj nedostatak, ali sovjetsko mornaričko vodstvo očito nije smatralo takav napor opravdanim. Ni problem sa stabilitetom sigurno im nije išao u korist. Zbog svega toga sovjetska se ratna mornarica odlučila obustaviti daljnju gradnju krstarica klase Kynda i pričekati početak gradnje još boljih krstarica klase Kresta I čije je projektiranje počelo odmah nakon projektiranja krstarica klase Kynda. Bili su potpuno u pravu jer su se krstarice klase Kresta I pokazale znatno boljim ratnim brodovima.

Siniša RADAKOVIĆ