Raul Castro, mlađi brat mnogo poznatijeg Fidela Castra, izabran je ožujku za novog predsjednika u kubanskoj Narodnoj skupštini i time je završeno Fidelovo 49 godišnje vladanje tom komunističkom državom

Fidel Castro se prije gotovo dvije godine teško razbolio, te je 2006. godine prenio na Raula ovlasti predsjednika države, zapovjednika oružanih snaga, prvog sekretara komunističke partije i predsjednika vijeća ministara. Time je Raul dobio kontrolu nad tri najmoćnije institucije u Kubi: vojskom, snagama sigurnosti i komunističkom partijom. Raul se borio od samih početaka uza svog brata i, nakon pada Batiste, vladali su Kubom zajedno gotovo 50 godina. Dok se Fidel nametnuo kao vođa i postao prepoznatljiva svjetska ikona, njegov mlađi brat Raul ostao je relativno nepoznat. Kad se Fidel povukao zbog bolesti, neki analitičari su smatrali da bi kubansko vodstvo moglo liberalizirati gospodarstvo po uzoru na Kinu, otvaranjem vrata stranim investicijama u turizam i omogućujući pojedincima da rade za sebe u sitnom poduzetništvu vodeći hostele, restorane ili vozeći vlastite taksije, dok bi komunistička partija i dalje zadržala kontrolu nad političkim sustavom. Ukidanje oštrijih ograničenja, poput zabrane putovanja u inozemstvo ili zabrane formiranja nezavisnih političkih stranaka, teško da će se ostvariti jer režim sigurno ima u vidu sudbinu SSSR-a nakon Perestrojke.

Američka administracija nije bila baš oduševljena Fidelovim nasljednikom, pa su poručili da dok ijedan Castro vodi Kubu, SAD neće razmišljati o uspostavi trgovinskih ili diplomatskih odnosa s tom zemlljom. Bush je, doduše, priznao da bi odstupanje Fidela mogao biti korak prema tranziciji diktature u demokraciju, no inzistirao je na tome da Washington prvo mora vidjeti slobodne izbore, a ne “namještene izbore, koje braća Castro pokušavaju podvaliti kao slobodne i poštene”. Međunarodni promatrači su zaključili da se u biti ništa bitno neće promijenit u Kubi jer će Fidel i dalje imati utjecaj na kubansko vodstvo i jer je skupština, osim mlađih kandidata, imenovala Josea Machada, ortodoksnog komunista koji se borio u revoluciji s braćom Castro, za Raulovog zamjenika odnosno na drugu poziciju u državi.

Kubanska revolucija i izolacija nakon sloma SSSR-a
Fidel Castro je započeo političku karijeru kao nacionalist, kritičar Batiste i američkog korporativnog utjecaja na kubansko gospodarstvo. U srpnju 1953. napadnuta je vojarna Moncada. Iako misija nije uspjela njom je lansirana revolucionarna borba koja će dovesti Fidela na vlast. Nakon neuspjelog napada na Moncada je uhićen, ali je pomilovan i nakon kratkog vremena provedenog u egzilu u Meksiku vraća se na Kubu i započinje gerilsku kampanju u planinama Sierra Maestra tokom 1956. koja će dovesti do sloma generala Batiste i implementacije marksističkih ekonomskih i socijalnih programa. Prije revolucije Kuba je bila odredište za bogate, pretežno američke goste, poznata po kasinima i prostituciji, a za vladavine Batiste rasle su ogromne socijalne razlike i cvala korupcija. U gotovo pola stoljeća koliko je Fidel bio na vlasti, uveo je socijalizam i omogućio svim Kubancima zdravstvenu zaštitu i besplatno školovanje. Valja napomenuti da je pritom mnogo Kubanaca prebjeglo u SAD ili su zatvoreni kao politički nepodobni.

Nakon provedene agrarne reforme ukinuto je privatno vlasništvo nad zemljom, a firme i obrti kubanske srednje i više klase su nacionalizirane. Kuba je isto nacionalizirala sve vlasništvo

SAD-a i drugih stranih vlasnika, na što su SAD odgovorile smrznuvši sva Kubanska sredstva u SAD-u i uspostavivši embargo koji je danas nakon gotovo polja stoljeća na snazi. Godine 1961. nakon invazije u Zaljevu svinja, partija je nacionalizirala sve posjede rimokatoličke crkve, prognala svećenstvo, a Kuba postaje službeno ateistička država. Fidel 1965. postaje prvim sekretarom komunističke partije i predvodi transformaciju Kube u jednostranačku socijalističku državu. Godine 1976. postaje predsjednik vijeća ministara i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Nakon pada SSSR-a 1991. Kuba ostaje izolirana i prijeti joj gospodarski slom jer je oko 80 posto tržišta bilo vezano za SSSR što je rezultiralo nedostatkom benzina, redukcijama struje i nestašicom hrane. Ekonomija je bila pred slomom i tada nastupa novi period za Kubu u kojem se okreću turizmu, legaliziraju američki dolar i potiču transfer novca Kubanaca koji žive u SAD-u svojim rođacima u Kubi.

Fidel je u tih burnih pedesetak godina preživio brojne atentate, CIA-nu invaziju u Zaljevu svinja i nuklearnu krizu. Nakon brojnih špekulacija o njegovom zdravlju u srpnju 2006. godine svoje obveze prenosi na mlađeg brata Raula. U veljači 2008., samo 5 dana prije isteka njegova mandata, Fidel je objavio da neće niti tražiti niti prihvatiti novi mandat. Nacionalna skupština 24. veljače izabrala je Raula za predsjednika Kube, a Fidel ostaje prvim sekretarom partije.

Raul je nakon revolucije bio imenovan na čelo vojske 1959. Zamjenikom premijera postaje 1962. godine, a kad je pozicija premijera ukinuta imenovan je potpredsjednikom što ga je postavilo prvog po redu za nasljeđivanje Fidela.

Njegova pozicija u komunističkoj stranci, u kojoj držao poziciju drugog sekretara, je učvršćena 1997. godine na zadnjem kongresu partije kada ga je Fidel službeno imenovao svojim nasljednikom. Smatran je jednim od ključnih ljudi u stvaranju vojnog saveza sa SSSR-om i slanju dobrovoljaca u Angolu tokom 70-ih godina. Nakon pada komunizma u Europi prebacuje se sa vojnih zadataka na političke i ekonomske zadaće. Kao šef oružanih snaga, nakon sloma SSSR-a, Raul je nadzirao otvaranje ekonomije stranom turizmu, američkim dolarima i ograničenom privatnom poduzetništvu Nakon što su izgubili komunističkog pokrovitelja, Kubi je prijetila opasnost od gladi, tako da je dozvolio poljoprivrednicima da prodaju hranu na tržnicama. Ti potezi, smatra se, su bili ključni u sprečavanju sloma režima u tom teškom razdoblju.

Raulove reforme podižu očekivanja
Zaštita revolucije i reformi koje je donijela je bila glavna odrednica kubanskog vodstva zadnjih gotovo pola stoljeća. Kubanski socijalizam je sustav u kojem naredbe dolaze odozgo, a oni koji se nalaze ispod nemaju puno izbora nego participirati bez pogovora. Takav sustav funkcionirao je za vrijeme hladnog rata, no nakon pada komunizma u Istočnoj Europi zbog očajne ekonomske situacije nastale su dramatične socijalne razlike jer država nije htjela ozbiljnije reforme koje bi mogle uzdrmati njenu političku kontrolu.

Raul je, unatoč razvitku turizma koji je uslijedio nakon ekonomske krize sredinom devedesetih godina, naslijedio tešku ekonomsku situaciju. Razvila se službena i neslužbena debata o tome kojim putem treba ići i koje tržišne mjere treba uvesti kako bi se smanjili problemi ove siromašne i izolirane države. Kubanci sada, kao nikad prije, iznose svoje nezadovoljstvo nedaćama s kojima su suočeni. Ono što je iznenađujuće jest da je sam Raul potaknuo debatu. Pučanstvo se najviše žali na niske plaće, lošu infrastrukturu i prometni sustav te propadanje zdravstvenog i obrazovnog sustava koji su bili ponos revolucije. Kubansko vodstvo je itekako svjesno da opstanak vrijednosti i ciljeva revolucije ovisi o tome kako će riješiti probleme o kojima svi govore.

Problemi nedostatka hrane imaju prioritet. Naime, Raul je obećao da će podignuti kvalitetu života i ako želi zadržati podršku za svoju vladu morati će poboljšati produktivnost u poljoprivredi. Imućniji građani mogu pronaći dodatnu hranu na poluprivatnim tržnicama na kojim farmeri prodaju svoje voće i povrće po tržišnim cijenama. Visoke cijene čine takvu hranu nedostupnu većini Kubanaca koji žive sa 20 dolara na mjesec i ugroženim skupinama poput umirovljenika. Povećanje poljoprivredne proizvodnje donijelo bi smanjenje cijena, ali problem leži u činjenici da je gotovo pola obradivog tla netaknuto. Stoga je Raul predložio da se zemlja oduzme velikim kolektivnim farmama i dodjeli privatnim farmerima koji bi na njoj uzgajali što žele i prodavali po tržišnim cijenama, što u biti predstavlja poništenje Fidelovih agrarnih reformi. Država je već počela sa prodajom herbicida i umjetnih gnojiva privatnim proizvođačima što predstavlja otklon od socijalističke doktrine koja tvrdi da sredstva produkcije trebaju biti u državnim rukama. Nakon revolucije država je bila jedini poslodavac, tako da se stanovništvo teško moglo pobuniti, ali ovakvim potezima osim što će smanjiti nedostatnost hrane, smanjit će i ovisnost samih građana o režimu. Nakon liberalizacije agrarne proizvodnje za očekivati je da će nastati pritisak za sličnim reformama u urbanim područjima, primjerice širenje privatnog poduzetništva ili skidanje ograničenja na kupnju mobitela i osobnih računala. Pojavile su se priče kako će se olakšati imigracijske procedure za ljude koji žele trajno ili privremeno napustiti otok, te je najavljeno je kako će moći koristiti hotele koje prethodno nisu mogli, što bi trebalo polupraznim hotelima popuniti kapacitete.

U svibnju je počela slobodna prodaja osobnih računala i mobilnih telefona. Dućan koji ih je prodavao bio je potpuno zakrčen čim su otvorili, ali je u cijelom danu prodano 6 kompjutora po prosječnoj cijeni od 700 dolara. Teba uzeti u obzir da su to astronomske cijene za prosječnog Kubanca koji zarađuje 20 dolara na mjesec. Skidanjem zabrane na prodaju osobnih računala, aktualizirane su restrikcije oko korištenja interneta. Kubansko vodstvo dosada je krivilo američka ograničenja zbog kojih moraju koristiti skuplji satelitski pristup mreži. Trenutno djelomičan pristup internetu imaju samo medicinski centri, neke obrazovne i zdravstvene ustanove. Time dobivaju na važnosti planovi za podvodni optički kabel do Venezuele koji bi trebao prosječnim građanima omogućiti pristup internetu.

U prvim mjesecima vladavine Raul Castro je liberalizirao prodaju osobnih računala i mobitela, dozvolio Kubancima da odsjedaju u hotelima i povećao plače i penzije u nekim sektorima. Kritičari režima, među kojima je i SAD, te promjene nazivaju kozmetičkim, ali činjenica je da ih većina Kubanaca doživljava pozitivno, makar si većinu tih sada dostupnih luksuza ne mogu priuštiti. To je sigurno prouzrokovalo zabrinutost u vladajućim strukturama jer Kubanci traže svakim danom sve više, pogotovo u starijoj generaciji vojnih tvrdolinijaša koji ne žele otvoriti politički proces. Unatoč pozitivnim naznakama, teško je vjerovati u nagli prijelaz prema demokraciji jer je Kuba gotovo pola stoljeća u čvrstom stisku sigurnosnog aparata Fidelove vladavine koja je uspješno spriječila razvijanje civilnog društva, dozvolila samo mali privatni sektor, onemogućila stvaranje nezavisnog radničkog pokreta i ujedinjene opozicije. No, ono što možemo u bližoj budućnosti očekivati jest suradnja američke administracije s kubanskim vodstvom oko aktualnih problema kao što su migracije, trgovina drogom i ljudima, terorizam i ekološka suradnja. Time bi SAD imale znatnog utjecaja na događaje u Kubi nakon Fidelovog odlaska s vlasti. Potpuno ukidanje američkog embarga ne čini se kao izgledna situacija, jer je administracija predsjednika Clintona je donijela “Cuban Liberty and Democratic Solidarity act” kojim su definirani uvjeti potpunog ukidanja embarga, poput slobodnih izbora, slobodne političke aktivnosti, oslobođenje političkih zatvorenika, formiranje nezavisnog sudstva, i sl.

U najavi osnivanja specijalne komisije unutar Politbiroa komunističke partije mnogi vide nastojanje Raula da učvrsti vlast do 6 kongresa komunističke partije koji je planiran za 2009. godinu. Na tom kongresu trebale bi biti iznesene smjernice za budućnost partije i trebala bi biti konsolidirana snaga u Raulovim rukama. Ono što preostaje Raulu Castru sada kad je podigao očekivanja nacije, jest da poveća slobodu kretanja u zemlji i izvan nje, poveća kupovnu moć podizanjem plaća i da stvori za Kubance više mogućnosti zarade razvojem privatnog poduzetništva, pogotovo za mlađu generaciju jer o njoj ovisi budućnost.

Ivan GUBERINA