Iako građeni sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a više i nisu u operativnoj uporabi, nosači klase Kiev i danas imaju nevjerojatnu kombinaciju naoružanja, koja vjerojatno nikada neće biti premašena

Nakon što su se krstarice klase Moskva, unatoč nekim nedostacima, pokazale kao uporabljivi brodovi, osobito u protupodmorničkoj borbi, čelništvo sovjetske ratne mornarice dobilo je dopuštenje da pokrene još kompleksnije projekt – gradnju lakih nosača zrakoplova. Tako je u drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća počeo rad na Projektu 1143, dotad daleko najvećem brodu koji će se izgraditi u sovjetskim brodogradilištima. Potpuno poštujući tradiciju započetu na klasi Moskva, na ovom su projektu sovjetski projektanti otišli korak dalje napravivši ratni brod s dotad neviđenom kombinacijom naoružanja, koja do danas nije premašena i vjerojatno nikada neće biti. Iako se radilo o lakim nosačima zrakoplova, iz čisto političkih razloga dodijeljena im je oznaka taktičkih krstarica s mogućnošću nošenja zrakoplova. Projekt 1143 trebao je dokazati da su sovjetski projektanti i brodograditelji ovladali tehnologijama koje omogućavaju gradnju nosača zrakoplova, te pripremiti sovjetsku ratnu mornaricu na uvođenje velikih nosača zrakoplova. Zbog toga su dobili bitno drukčiju koncepciju od krstarica klase Moskva. Umjesto velike krmene platforme primjerene prihvatu helikoptera, nosači klase Kiev su dobili klasičnu letnu palubu sposobnu za prihvat i borbenih aviona s mogućnošću okomitog uzlijetanja i slijetanja. Projektanti su uz to na pramcu i velikom nadgrađu našli dovoljno prostora za smještaj raznolikog protubrodskog, protupodmorničkog i protuzračnog oružja.

Kobilica za prvi nosač ove klase – Kiev položena je 21. srpnja 1970. u brodogradilištu “Južni Nikolajev” (Brodogradilište 444) u kojem će izgraditi i sve ostale nosače te klase. Kiev je porinut po nekim izvorima 26., a po drugim 27. prosinca 1972. Nakon dvije i pol godine opremanja u operativnu je uporabu primljen 3. siječnja 1975. u sastavu Sjeverne flote, čiji su brodovi uglavnom djelovali na Atlantiku. Nakon višestrukih kvarova na pogonskom sustavu iz operativne je uporabe povućen 30. lipnja 1993. Iako su ga odredili za rezanje u svibnju 2000., Kiev je prodn jednoj kineskoj tvrtki koja je od njega napravila veliku turističku atrakciju.
Gradnja nosača Minsk započela je 29. prosinca 1972. na istom navozu na kojem je građen i Kiev. Minsk je porinut 30. rujna 1975., a u operativnu je uporabu primljen 28. rujna 1978. Minsk je ušao u sastav Pacifičke flote u kojoj je ostao sve do kraja svoje operativne službe u lipnju 1993. Iako je 1995. prodan jednom rezalištu u Južnoj Koreji, naknadno je preprodan Kinezima te danas, kao i Kiev, služi u turističke svrhe kao ploveći muzej.
Gradnja nosača Novorosijsk započela je odmah nakon porinuća Minska 30. rujna 1975. Porinut je 24. prosinca 1978., te je nakon opremanja u operativnu uporabu primljen 12. rujna 1982. Kao i nosač Minsk i Novorosijsk je ušao u sastav sovjetske Pacifičke flote. I on je iz operativne uporabe povučen u lipnju 1993., te je zajedno s Minskom prodan u južnokorejsko rezalište. Kako za Novorosijsk Kinezi nisu pokazali zanimanje, 18. siječnja 1996. otpremljen je u rezalište gdje je u međuvremenu razrezan.
U međuvremenu su sovjetski stručnjaci na osnovi Projekta 1143 napravili unapređen Projekt 1143,4 po kojem je izgrađen nosač Gorškov. Kako se taj nosač u mnogočemu razlikuje od brodova izgrađenih po projektu 1134, a ima i bitno drukčiju sudbinu, bit će opisan u posebnom tekstu. Iako je sovjetska ratna mornarica prvotno planirala izgradnju i drugog nosača po Projektu 1134,4 od toga je odustala u korist početka gradnje prvog nosača klase Kuznjecov.

Opis broda

Iako zapadna literatura nosače klase Kiev ponekad uspoređuje s britanskim lakim nosačima klase Invincible, sličnost između te dvije klase tek je koncepcijska, jer su obje u osnovni namijenjene protupodmorničkoj borbi. I tu sva sličnost prestaje. Osim što nosači klase Kiev imaju duplo veću istisninu od nosača klase Invincible i daleko su bolje naoružani od svojih britanskih protivnika. Kako su s nosača klase Kiev trebali djelovati avioni s okomitim uzlijetanjem i slijetanjem, projektanti su morali osigurati dovoljno veliku poletno-sletnu palubu. Zbog toga je cijeli lijevi bok broda namijenjen za smještaj poletno-sletne staze na kojoj je osigurano osam položaja za slijetanje i polijetanje helikoptera. Staza je bila zakošena u lijevo, kao kod suvremenih američkih nosača zrakoplova. Mjesto za slijetanje i polijetanje aviona osigurano je na zadnjem krmenom položaju. Na desni je bok postavljen masivni zapovjedni otok, a na krmenom je dijelu ostavljen prostor za opskrbu aviona i helikoptera. Za prebacivanje aviona i helikoptera iz hangara na palubu i natrag u hangar projektanti su osigurali dva dizala različite veličine. Ono veće, dimenzija 19×10 m smjestili su otprilike na sredini broda. Manje dizalo, dimenzija 19×5 m, projektanti su smjestili odmah iza zapovjednog otoka. Uz pomoć tih dizala s palube se stizalo u hangar u koji je stalo do 35 letjelica. Zrakoplovna grupa sastojala se od borbenih aviona Jak-38 (najčešće 12 komada), te protupodmorničkih helikoptera Ka-27 (najčešće 18 komada) i Ka-25 (3 komada). Za te je zrakoplove u brodskim spremnicima osiguran prostor za smještaj čak 1200 tona goriva.

Zbog njihove specifične siluete nosače zrakoplova klase Kiev bilo je vrlo lako prepoznati, te zapravo i nije postojala mogućnost da ih se zamijeni za neku drugu klasu. Brodovi građeni po Projektu 1134 bili su dugački preko svega 273,7 m (249,5 m na vodenoj crti). Širina trupa na vodenoj crti bila im je 32,7 m, a maksimalna širina palube 53 m. Pri standardnoj istisnini gaz im je bio 9,5 m, a pri punoj narastao bi na 12 metara. Nosači izgrađeni po Projektu 1143 Krečjet imali su standardnu istisninu 36 576, te punu 43 500 tona.
Iako je glavna zadaća nosača klase Kiev bila protupodmornička borba, te su stoga uglavnom rabili helikoptere, projektanti su ipak odlučili ugraditi dovoljno snažan pogon koji je omogućio vršnu brzinu od čak 32 čvora. Ta je odluka tim čudnija jer brzina nosača nije utjecala ni na manevar uzlijetanja aviona Jak-38, koji su zbog specifičnosti svoje konstrukcije morali uzlijetati okomito. Da bi se osigurala dovoljna snaga za postizanje tako visoke vršne brzine moralo se ugraditi pogonski sustav koji se sastojao od 8 parnih kotlova loženih naftom, koji su parom napajali četiri velike parne turbine. Svaka je turbina pokretala jedan brodski vijak. Ukupna snaga pogonskog postrojenja bila je 200 000 KS. U brodske je spremnike stalo 7000 tona nafte, što je bilo dovoljno da se pri brzini krstarenja od 18 čvorova preplovi 13 000 nautičkih milja.
Na nosače klase Kiev ukrcavala se posada od 1200 časnika i mornara, te još 400 članova zrakoplovne skupine.

Zrakoplovna skupina

Sovjetska ratna mornarica je već pedesetih godina prošlog stoljeća počela razmatrati mogućnost uporabe borbenih zrakoplova s brodova. Kao najjednostavnije rješenje nametnula se uporaba aviona s okomitim polijetanjem i slijetanjem. Zbog toga su tijekom šezdesetih godina svi veći sovjetski zrakoplovni projektni biroi intenzivno eksperimentirali s mogućnošću projektiranja takve vrste aviona. Nakon svih tih pokušaja, na kraju je za operativnu uporabu odabran Jakovljev Jak-36 kojeg je NATO savez označio kao Forger. Jak-38 je prvi put operativno uporabljen na nosaču Kiev i ubrzo se pokazalo da je totalni promašaj. Avion dugačak 15 metara i raspona krila 7 m opremili su sa čak tri motora. Glavni motor potiska 65,7 kN služio je i za letenje i za okomito polijetanje i slijetanje, dok su dva manja motora (potiska 31,8 kN) smještena odmah iza pilotske kabine služila samo za okomito polijetanje i slijetanje. Maksimalna brzina Jak-a 38 bila je 1050 km/h, a maksimalni dolet 1300 km. Nisu ga opremili radarom te je mogao nositi samo projektile zrak-zrak s infracrvenim sustavom navođenja. Praksa je pokazala da je bio uporabljiv isključivo za izvidničke zadaće, jer su mu odlike u zračnoj borbi bile katastrofalne, neusporedivo lošije od tadašnjih američkih palubnih lovaca. Bez obzira na to Jak-38 je ipak omogućio sovjetskoj ratnoj mornarici da stekne uvid u sve probleme uporabe aviona na nosačima.

Za protupodmorničku borbu, ali i za navođenje protubrodskih vođenih projektila, na nosačima klase Kiev rabljeni su helikopteri Ka-27. Riječ je o relativno malom helikopteru dužine 11,3 metara i mase 11 tona. Kako bi mu dali što veću nosivost, te istodobno povećali sigurnost tijekom leta nad morem, ugradili su mu dva turbovratilna motora TV3-117VMA svaki snage 2200 KS. Maksimalna brzina helikoptera je 270 km/h, a najviša konstantna brzina krstarenja 230 km/h. Operativni radijus djelovanja je 800 km ili dva do dva i pol sata leta. Kako su Ka-27 namijenili i za protupodmorničku borbu i za otkrivanje brodova i navođenje protubrodskih projektila na njih, opremili su ga i radarom i uranjajućim sonarom, te sonarnim plutačama. Za protupodmorničku borbu mogu ga naoružati jednim lakim vođenim torpedom ili raketnim torpedom, do deset nevođenih dubinskih bombi PLAB 250-120 ili do dvije velike dubinske bombe OMAB. Najubojitiji torpedo je APR-2E namijenjen uporabi s helikoptera i aviona. Torpedo je sposoban napasti podmornice koje plove na dubini od 600 m brzinom od 43 čvora. Vrlo velika brzina od čak 62 čvora ostvaruje se uz pomoć raketnog motora koji radi i pod morem, ali samo jednu do dvije minute. Zbog toga se torpedo APR-2E mora izbaciti što bliže cilju. Torpedo je dugačak 3,7 m i ima promjer tijela 350 mm. Masa mu je 575 kg, od čega na bojnu glavu otpada čak 100 kg. Aktivni sustav samonavođenja navodno može otkriti podmornicu na udaljenosti 1500 m. Iako su se helikopteri Ka-27 pokazali uspješnima u svojim zadaćama, nosači klase Kiev su ukrcavali i starije helikoptere Ka-25. To je prvi sovjetski helikopter razvijen za borbu protiv podmornica i brodova, a u operativnu je uporabu ušao 1967. godine. Ka-25 je mali helikopter dužine 9,75 metara i mase 7,2 tona. Da bi mu dali što veću nosivost te istodobno povećali sigurnost tijekom leta nad morem, ugradili su mu dva turbovratilna motora Glušenkov GTD 3 BM, svaki snage 905 KS. Maksimalna brzina helikoptera je 220 km/h. Operativni radijus djelovanja je 200 km ili jedan i pol do dva sata leta. Kako su Ka-25 namijenili i za protupodmorničku borbu i za otkrivanje brodova i navođenje protubrodskih projektila na njih, opremili su ga i radarom i uranjajućim sonarom, te sonarnim plutačama. Za protupodmorničku borbu mogli su ga naoružati dubinskim bombama ili lakim vođenim torpedima kao što je APSET-95. Taj je torpedo namijenjen borbi protiv podmornica na dubinama između dva i 400 m. Električni pogon omogućava mu maksimalnu brzinu od 40 čvorova, te domet do 20 km. Dugačak je 3,845 m i ima promjer tijela 400 mm. Masa mu je 720 kg, od čega na bojnu glavu otpada 60 kg.

Protuzračno naoružanje

Protuzračno naoružanje na nosačima Kiev i Minsk sastojalo se od dva dvostruka lansera PZO raketnog sustava 4K60 Štorm (SA-N-3) i dva dvostruka lansera PZO raketnog sustava (SA-N-4).PZO raketni sustav 4K60 Štorm prvi je put ugrađen na protupodmorničkim krstaricama klase Moskva, te je postavljen i na nosače klase Kiev. To je jedini PZO raketni sustav koji je u Sovjetskom Savezu razvijen isključivo za uporabu s ratnih brodova. Razvoj je počeo početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća i išao je vrlo brzo. Kako je od početka projektiranja bio namijenjen isključivo za brodove, dobio je i sekundarnu mogućnost gađanja brodova. Projektiran kao zamjena za PZO raketni sustav Volga-M (SA-N-1), zadržao je neke sličnosti. Između ostalih i načelu navođenja na ciljeve. Na srednjem dijelu leta projektil se vodio zapovjednim sustavom pomoću radioveze. U završnom dijelu napada na cilj rabio se poluaktivni radarski sustav navođenja.
Jedan od osnovnih zahtjeva bio je povećanje dometa u odnosu na sustav Volga-M. Da bi se to postiglo, napravljen je projektil dužine 6,1 m i promjera tijela 60 cm. Bojna glava imala je masu 845 kg. Iskorišten je raketni motor sa čvrstim gorivom koji je projektil mase 845 kg ubrzavao do brzine od 2,8 Macha. Projektil je mogao djelovati u dometu od minimalno 3 do maksimalno 30 kilometara i u visinskom rasponu od 100 do 25 000 metara. Naknadno je razvijen projektil 4K65 koji je u osnovi identičan projektilu 4K60, osim što je dobio snažniji raketni motor. Zahvaljujući njemu domet je povećan na 55 km. Nosači klase Kiev dobili su dva dvostruka lansera B-187, jedan smješten na pramcu iza pramčanog topa, a drugi na stražnjem dijelu zapovjednog otoka. Lanseri su raspolagali s ukupno 72 projektila.

Praksa je pokazala da je Jak-36 bio uporabljiv isključivo za izvidničke zadaće, jer su mu odlike u zračnoj borbi bile katastrofalne
Za navođenje na ciljeve služio je radarski sustav Grom (Head Lights) koji se sastojao od dvije okrugle antene promjera 4 m smještene jedna pored druge i dvije okrugle antene promjera 1,8 m smještene iznad njih. Još jedna mala okrugla antena smještena je između dvije velike. Cijeli se sustav pokretao po horizontali i vertikali. Maksimalni domet bio mu je 60 km i mogao je pratiti ciljeve u rasponu visine od 100 do 25 000 metara. Na nosačima klase Kiev uz svaki je lanser postavljen po jedan sustav Grom, prvi na prednjem dijelu zapovjednog mosta, odmah iza zapovjednog mosta. Drugi je postavljen na stražnji dio zapovjednog otoka, odmah iza dimnjaka.
Nosači Kiev i Minsk dobili su dva dvostruka lansera PZO raketnog sustava Osa-M (SA-N-4 Gecko). Riječ je o prilično modernom PZO sustavu s poluaktivnim radarskim vođenjem, koji je nastao na temelju kopnenog PZO sustava 9K33 Osa. Maksimalna brzina rakete označene kao 9M33M3 je 2,4 Macha, a maksimalni učinkovit domet 15 kilometara. Minimalni domet je 1500 metara, što je osobito važno kada se gađaju protubrodski vođeni projektili. Ciljevi se mogu gađati u rasponu visina od 10 do 13 000 metara. Dvostruki je lanser standardno opremljen s 20 raketa. Specifičnost lansera je da se prije lansiranja prvo mora podići iz spremišta. Dužina projektila je 3,1 m, a promjer 0,21 m. Masa u trenutku lansiranja je 130 kg, od čega na bojnu glavu otpada 13 kg. Sustav navođenja je zapovjedni, uz pomoć radarskog i termovizijskog praćenja cilja i projektila.

Na nosaču Novorosijsk ugrađen je PZO raketni sustav Kinšal (SA-N-9) namijenjen bliskoj proturakenoj obrani. Taj sustav rabi projektil Fakel 9M330 dugačak 2,9 m, promjera 235 mm i težine u trenutku lansiranja 167 kg. Djelotvoran domet projektila kreće se u dometu od 1-12 km, a visine na kojima je smrtonosan za svoje ciljeve kreću se od 10 do 6000 metara. Bojna glava je fragmentirana i ima težinu od 15 kg. Projektili se lansiraju iz sustava za okomito lansiranje START PU 3S95E, koji se sastoji od četiri rotirajuća bubnja (modula) kapaciteta 8 projektila. Projektili su se na cilj usmjeravali pomoću sustava za navođenje MR-350 (CROSS SWORD), čije su dvije antene postavljene na početak, a dvije na kraj zapovjednog otoka. Više o ovom PZO raketnom sustavu možete pročitati u Hrvatskom vojniku broj 48.
Zadaća otkrivanja ciljeva na vrlo velikim udaljenostima dodijeljena je radaru MR-600 (Top Sail) čija je golema antena postavljena na krov zapovjednog otoka. Taj je 3D radar mogao otkrivati ciljeve veličine lovca na udaljenostima većim od 550 km. Radar MR-600 pokazao se vrlo pouzdanim i učinkovitim te će se poslije ugrađivati na gotovo sve velike ratne brodove sovjetske ratne mornarice. Kao dopunsko/pričuvni radarski sustav za otkrivanja ciljeva u zraku i na površini mora rabio se radar Top Steer.

Protubrodsko naoružanje

Za brodove namijenjene protupodmorničkoj borbi, nosači klase Kiev imali su strahovito jako protubrodsko naoružanje koje se sastojalo od četiri dvostruka lansera protubrodskih vođenih projektila P-500 Bazalt 4K80 (SS-N-12 Sandbox) smještenih na pramcu broda, koji su prvi put viđeni na brodovima ove klase, a kasnije će ih dobiti i raketne krstarice klase Slava. Svaki je nosač raspolagao s ukupno 16 projektila Bazalt, osam u lanserima i osam u pričuvi. Osnovna namjena tih projektila bila je potapanje američkih nuklearnih nosača zrakoplova. Zanimljivo je da na Zapadu još uvijek ne postoje fotografije projektila 4K80, već samo njegovi crteži. Projektil je dugačak 11,7 metara i promjera tijela 0,88 m. Masa u trenutku lansiranja mu je 4600 kg. Masa bojne glave je čak 1000 kg, a projektil se može opremiti i s nuklearnom bojnom glavom snage 350 kT. Maksimalni domet mu je čak 500 km, te se za otkrivanje ciljeva i usmjeravanje projektila na njih rabe helikopteri Ka-25 i Ka-27, te mornarički avion Tu-95. Nakon lansiranja projektil se penje na visinu između 10 i 15 kilometara te dostiže brzinu od 2,5 Macha. Nakon što se približi cilju spušta se na visinu od 50 metara i usporava na 0,8 Macha. Tada se uključuje sustav za radarsko samonavođenje na ciljeve i usmjerava projektil prema cilju. Nakon neposredog prilaska cilju projektil se obrušava na njega velikom brzinom. Razorna moć bojne glave od 1000 kg dovoljna je da izbaci iz stroja i američke nuklearne nosače zrakoplova, te potopi sve ostale suvremene ratne brodove.

Topničko naoružanje

Topničko naoružanje na nosačima klase Kiev sastojalo se od dva dvostruka topa AK-726 kalibra 76,2 mm. Jedan su top stavili na pramac broda, a drugi na završetak zapovjednog otoka. Topnički sustav AK-726 nastao je kao zamjena za zastarjele topničke sustave manjeg kalibra. Razvoj je započeo 1954., da bi već 1959. bio dovršen prvi prototip. Vatrena ispitivanja obavljena su tijekom 1960. godine. Serijska je proizvodnja pokrenuta 1963., te je napravljeno oko 105 komada. Cijevi tog topa hlađene su tako da se u stankama između ispaljenja granata u cijevi ubrizgavala voda. Da bi se na taj način ohladila cijev, trebalo je oko dvije do tri minute. Brzina paljbe bila je 45 granata u minuti po cijevi. Maksimalni učinkoviti domet je 15 700 metara protiv ciljeva na moru i kopnu. Maksimalna visina djelovanja bila mu je 11 000 m. Cijela kupola težila je 25,24 tone, te se taj top mogao ugraditi samo na veće ratne brodove. Kako bi mogla gađati i vrlo brze ciljeve, opremili su je hidrauličkim sustavom pokretanja koji je omogućavao pokretljivost kupole od 30 stupnjeva u sekundi po visini i 35 stupnjeva u sekundi po smjeru. U slučaju otkaza hidraulike kupola se mogla pomicati i ručno. Elevacija cijevi kretala se između + 85 do – 10 stupnjeva. Kupola se mogla okretati do 164 stupnjeva po smjeru. Upravljanje sustavom AK-726 bilo je potpuno automatizirano preko Fut-B ciljničkog sustava. Podatke o cilju osigurava MR-105 radar. Ciljnički je sustav osiguravao automatsko navođenje topova protiv ciljeva u zraku koji su letjeli brzinama između 350 i 650 metara u sekundi i na visinama od 500 do 6000 metara.
Kako su nosači klase Kiev bili glavni površinski brodovi sovjetske ratne mornarice, te se očekivalo da će se naći na najvećem udaru protubrodskih vođenih projektila, osobita je pozornost posvećena bliskoj proturaketnoj obrani. Zbog toga su ih opremili sa čak osam topova AK-630. Četiri topa postavili su na krmeni dio, po dva na svaki bok. Dva topa postavili su na lijevi bok, ispred sletne palube, a ostala dva na početak zapovjednog otoka. Tako je svaki nosač, barem teoretski, bio zaštićen od napada protubrodskih projektila sa svih strana. Svaka je kupola imala jedan top sa šest rotirajućih cijevi brzine paljbe do 5000 granata u minuti. Učinkovit domet mu je do udaljenosti od 4000 m. Za usmjeravanje njihove paljbe prema ciljevima svaki je par topova dobio po jedan sustav za usmjeravanje paljbe A-213 Vimpel-A (NATO oznaka Bass Tilt). Oni su opremljeni radarom, te televizijskim i termovizijskim sustavom otkrivanja i praćenja ciljeva. Sustav može otkriti i pratiti ciljeve u zraku do udaljenosti od 4000 m i ciljeve na površini mora do 5000 m. Optički sustav može otkriti veći ratni brod na udaljenosti od čak 75 km.

Zaključak

Na kraju svog “života” Minsk je, kao i Kiev, završio kao zabavni park
S brodovima klase Kiev sovjetska je ratna mornarica dobila prve nosače zrakoplova. Ostavši vjerna svojim načelima naoružala ih je snažnim protubrodskim i protuzračnim naoružanjem. Najveća mana nosača klase Kiev zapravo je bio Jak-38. U svakom slučaju na tim osnovama sovjetska je ratna mornarica nastavila razvoj koji je na kraju rezultirao gradnjom i uvođenjem u operativnu uporabu nosača klase Kuznjecov.

Siniša RADAKOVIĆ