Uporaba najsuvremenijih materijala omogućila je smanjenje mase, a novo streljivo povećanje dometa, tako da i lake haubice kalibra 105 mm danas mogu ostvariti domete od 30 kilometara

Razvojem lakog topništva i pripadajućeg streljiva, u zadnjih desetak godina ostvarena je nova razina pokretljivosti i paljbene moći (prije svega preciznosti). Poseban poticaj razvoju daju specifični uvjeti uporabe topništva u Afganistanu, čije visoke planine i loša cestovna infrastruktura onemogućuju uporabu klasičnog samovoznog i vučenog topništva.

Od otkrića baruta i njegovih mogućnosti uporabe u vojne namjene, ekspedicijske snage i snage za brzo djelovanje uvijek su u svom sastavu imale komponente topništva, koje se sastojalo od teških minobacača i vučenih, a poslije i samovoznih, topova. U zadnjih desetak godina sve veći broj vojski uvodi u naoružanje sustave za paljbenu potporu koji su znatno lakši i pokretljiviji od klasičnih topničkih sustava, a zadržavaju gotovo identičnu paljbenu moć (posebno u pogledu dometa).

Uzmimo za primjer američku haubicu BAE Systems Land Systems M777 Lighweight Field Howtizer (LFH) kalibra 155 mm, koja je tek nedavno ušla u operativnu uporabu. Uporabom inovativnih konstrukcijskih rješenja i najsuvremenijih materijala, masa M777 ograničena je na samo 4218 kg, ili čak 2975 kg manje nego masa haubice M198 (istog kalibra) koju će zamijeniti.

Osim manje mase, sve više korisnika traži i sustave koji će biti jednostavniji za uporabu i koji zahtijevaju manji broj vojnika u posadi. Zbog toga sve veći broj topničkih sustava koji ulaze u operativnu uporabu ima integrirane navigacijske sustave i sustave za precizno pozicioniranje. Nezamjenjiv dio opreme postali su i računalni sustavi za upravljanje paljbom. Osim što znatno povećavaju preciznost, sustavi za usmjeravanje paljbe omogućavaju brzo zauzimanje paljbenog položaja (precizno pozicioniranje) i otvaranje paljbe, pri čemu povećana preciznst omogućava uništenje cilja manjim brojem granata. To pak omogućava brzo napuštanje paljbenog položaja prije nego što neprijateljsko topništvo uspije uzvratiti (kontrabatiranje).

U značajna poboljšanja na samim topovima/haubicama u zadnjih desetak godina proizvođači su ostvarili i napredak na području streljiva, kako na projektilima (i pripadajućim upaljačima) tako i na barutnim punjenjima. Mnogo godina standardno streljivo sastojalo se od razornih, osvjetljavajućih i dimnih granata. Kako bi se povećao domet, razvijeni su BB (base blade) i RAP (rocket-assisted) projektili povećanog dometa, ali istovremeno smanjene preciznosti. Razvijene su i nove vrste streljiva, između ostalog i kasetni projektili čije je streljivo namijenjeno uništavanju pješaštva na otvorenom i/ili neoklopljenih i lako oklopljenih vozila. S vremenom se ova vrsta streljiva našla pod političkim ograničenjima i zabranama (sporazum iz Osla) te je njena primjena znatno ograničena. Kako bi se otklonili prigovori protiv kasetnog streljiva u njih su se počeli ugrađivati vremenski upaljači za samouništenje.

Topništvo u načelu može pružiti paljbu za neutralizaciju ili potiskivanje neprijatelja, ali još uvijek, unatoč računalnim sustavima za upravljanje paljbom, teško može uništavati točkaste ciljeve. Zbog toga moraju rabiti vođene projektile vrlo visoke preciznosti. Jedan od njih je Raytehonov M982 Excalibur kalibra 155 mm koji korisniku pruža dosad nezamislivu preciznost i mogućnosti djelovanja. Excalibur spada u BB vrstu granata. Zahvaljujući GPS sustavu navigacije njegova preciznost (CEP) je bolja od 10 metara čak i na najvećim dometima. Excalibur američkom topništvu prvi put u povijesti pruža mogućnost djelovanja po ciljevima koji su u neposrednoj blizini američkih ili savezničkih snaga.

Modularna barutna punjenja
Velik napredak napravljen je i na polju logističke potpore, prije svega odbacivanjem klasičnih vrećastih barutnih punjenja i uvođenjem modularnih. Osim što su znatno jednostavniji za skladištenje, prijevoz i rukovanje, modularna barutna punjenja moguće je rabiti u automatskim punjačima koja se uglavnom ugrađuju u samovozne topničke sustave.
Francuska tvrtka Nexter Systems (nekada Giat Industries) vlastitim je sredstvima razvila laku haubicu LG1 Light Gun kalibra 105 mm, jer je francuska vojska u početku njezina razvoja zaključila kako nema i u skorijoj budućnosti neće imati potrebe za takvim oružjem. Umjesto toga za blisku paljbenu potporu odabrali su minobacač TDA kalibra 120 mm. Prvi kupac haubice LG1 bio je Singapur, koji je 1992. i 1993. kupio 37 haubica LG1 Mk 1 i njima opremio dvije pukovnije. Daljnji je razvoj rezultirao inačicom LG1 Mk II, koja je polučila još bolju prodaju. Osim belgijske vojske za LG1 Mk II odlučile su se kanadska (28 haubica), indonezijska (26) i tajlandska vojska. Ako se rabi američka granata HE M1 domet ove haubice je 11,4 km. Ali Nexter Munition nudi i klasičnu granatu dometa 15 i BB granatu dometa 18,5 km. Nexter Systems također razmatra mogućnosti daljnjih poboljšanja kao što je ugradnja sustava za pozicioniranje. Inačica Mk III tako bi mogla dobiti C3I (command, control, communications and intelligence) sustav, a inačica Mk IV još i automatski punjač kako bi se veličina posade smanjila na tri vojnika.

Nije sve lako topništvo novijeg vremena. Tako je brdska haubica Oto Melara Model 56 Pack Howitzer u operativnu uporabu ušla prije pedeset godina. Zbog toga ne začuđuje da je u uporabi u više od 20 država. Osim male mase od samo 1290 kg velika prednost haubice je i mogućnost da se, zbog transporta po planinskom i teško prohodnom terenu rastavi na 11 dijelova. Kao jedini nedostatak često se navodi da joj je maksimalni domet s američkom granatom M1 “samo” 10 575 metara, što mnogim korisnicima očito nije toliko bitno.

Od nastanka pa do raspada Sovjetski Savez je veliku pozornost pridavao formiranju zračno-desantnih snaga i odgovarajućeg oružja. Tu tradiciju danas nastavlja ruska vojska za čije je potrebe razvijen samovozni topničko/minobacački sustav 2S9 kalibra 120 mm. Osim ovog modernog topničkog sustava tamošnja namjenska industrija i dalje razvija vučene topničke sustave pogodne za uporabu u zračno-desantnim snagama. Tako tvrtka Artillery Plant No 9 potencijalnim kupcima nudi laki top M-392 u kalibru 122 mm. Najveća prednost M-392 je masa od samo 1,3 tone, a nedostatak skroman domet od samo 8,6 km. Ista je tvrtka razvila haubicu 2A61 kalibra 152 mm tone 4,35 tona i solidnog dometa 15 km (izmjereno na prototipu i pri uporabi modificirane granate D-30 kalibra 122 mm). Još otprije II. svjetskog rata standardni kalibri za sovjetsko topništvo, posebno za haubice, bili su 122 i 152 mm. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, a za potrebe izvoza, ruske su tvrtke na tim osnovama razvile haubice u kalibru 155 mm. I na tom području prednjači Artillery Plant No 9 s M-389 Light Howtizer u kalibru 155 mm. M-389 je razvijena na osnovi haubice 2A61 kalibra 152 mm na koju je postavljena cijev promjera 155 mm i dužine 30 kalibara. Na taj način je M-389 prilagođena uporabi NATO standardnog streljiva. Uporabom američkog projektila M107 HE domet joj je 15 kilometara.

Tvrtka Singapore Technologies Kinetics (STK) razvila je i u serijsku proizvodnju uvela veći broj topničkih sustava kalibra 155 mm, između ostalih i FH-2000 155/52 mm i FH-88 155/39 mm. Obje su haubice u operativnoj uporabi u singapurskoj vojsci. Najnoviji proizvod STK je Pegasus Light Weight Howtizer (LHW) kalibra 155 mm i dužine cijevi 39 kalibara. Zanimljivo je da je osnovna namjena LHW-a zamjena singapurskih haubica kalibra 105 mm. Prvi je put javnosti pokazana 2005., kad je već bila u operativnoj uporabi. Zahvaljujući uporabi najsuvremenijih materijala, kao što je titan i aluminij visoke čvrstoće, ukupna masa Pegasusa zajedno s APU-om (auxiliary power unit) samo je 5,4 tone. Iako APU povećava masu on istodobno omogućuje autonomno kretanje ove vučene haubice brzinom od čak 12 km/h. Uz to APU je zadužen i za pokretanje poluautomatskog sustava punjenja. Rabeći standardnu granatu M107 maksimalni domet LWH-a je 19 kilometara, koji se može povećati na čak 30 km ako se rabe projektili s povećanim dometom.

Južnoafrička tvrtka Denel Land Systems ima bogato iskustvo u projektiranju, razvoju i proizvodnji vučenih i samovoznih topničkih sustava kalibra 155 mm. Sve iskustvo iskorišteno je za razvoj napredne haubice Light Experimental Ordnance (LEO) kalibra 105 mm. Financiranje LEO-a na sebe je preuzelo južnoafričko ministarstvo obrane, koje obuhvaća i razvoj novog streljiva tvrtke Denel Munitions (uključujući i nova modularna barutna punjenja). Prvi prototip LEO-a teži 3,8 tona i ulazi u skupinu lakših haubica. No, Denel najavljuje da će masa serijskih primjeraka biti samo 2,5 tona. Još je zanimljiviji domet. Pri uporabi standardne rasprskavajuće granate domet bi trebao biti čak 24 km, a pri uporabi BB projektila povećao bi se na 30 km. Nakon što se uspješno obavi faza testiranja prvog prototipa u skoroj budućnosti će započeti puni razvoj LEO sustava za potrebe južnoafričke vojske. Planira se razvoj dvije varijante – vučene i samovozne. Kod samovozne haubicu će postaviti na terenski kamion. Sustav je poznat kao Advanced Multi-role Light Artillery Gun Capability i, osim haubice, obuhvatit će novo streljivo, sustav za upravljanje paljbom, nov princip logističke potpore i obuke.

Iako je laka haubica BAE Systems Land Systems Light Gun kalibra 105 mm ušla u operativnu uporabu prije više od 30 godina još uspijeva pronaći nove kupce. Najnoviji je Tajland, koji je tijekom 2005. i 2006. dobio 24 haubice. Light Gun se potencijalnim kupcima nudi u dvije inačice. L118 rabi britansko streljivo maksimalnog dometa 17,5 km, i L119 koje rabi američku granatu M1. Inačica L119 razvijena je za potrebe američke vojske. Nedavno je ponovno pokrenuta proizvodnja podinačice L119A2. Unutar ugovora s britanskim ministarstvom obrane BAE Systems Land Systems za L118 Light Gun razvija Improved Ammunition (IA) povećanog dometa i učinkovitosti. Sve britanske haubice L118 opremljene su Selex Sensors and Airborne Systemsovim LINAPS (Laser Inertial Artillery Pointing System) sustavom, koji je također ugrađen i na tajlandske haubice L118.

Nove haubice
Još 1997. tvrtka Vickers Shipbuilding and Engineering (sada u sastavu BAE Systems Land Systems) pobijedila je na natječaju američke vojske za nasljednicu haubice M198, s haubicom LFH kalibra 155 mm i dužine cijevi 39 kalibara. LFH je naknadno dobila službenu američku oznaku M777. Trenutno knjiga narudžbi za M777 broji 607 haubica, uključujući 94 za američki marinski korpus. Kanadska vojska je za svoje snage raspoređene u Afganistanu kupila 12 M777 i opremila ih Selex Sensors and Airborne Systemsovim LINAPS sustavom. Iako se završno sastavljanje M777 obavlja u Sjedinjenim Američkim Državama, još uvijek 30 posto sustava dolazi iz Velike Britanije. Mjesečno se proizvodi 18 haubica, a dosad je isporučeno 260 komada. Sadašnji ugovori osiguravaju kontinuiranu serijsku proizvodnju najmanje do kraja 2009. godine. To bi se lako moglo primijeniti jer mnogo država, uključujući Australiju, razmatra mogućnost kupnje M777. Najveća prednost te haubice jest njezina masa od samo 4218 kilograma, što znači da se može prevoziti velikim transportnim helikopterima. Ako rabi standardno streljivo, domet je 24,7 kilometra.

Za potrebe projekta Lightweight Mobile Artillery Weapon System (Gun) (LIMAWS[G]) britanske vojske BAE Systems Land Systems je razvio samovozni topnički sustav baziran na vozilu SUPCAT 8×6 na koje je postavljena haubica M777 s pripadajućim mehaničkim punjačem. Kako je LIMAWS[G] projekt prekinut haubica L118/119 Light Gun će u britanskoj vojsci ostati u operativnoj uporabi nakon 2020. godine.

Praktično od kraja I. svjetskog rata samovozni topnički sustavi bazirali su se na vozilima na gusjenicama koja su im pružala istu pokretljivost (ili barem sličnu) kao i tenkovima. Osnovna namjena samovoznih topničkih sustava na gusjeničarima bila je pružanje paljbene potpore oklopnim i mehaniziranim snagama pa njihova masa nije bila problem. Sve do kraja XX. stoljeća tek je nekoliko samovoznih topničkih sustava na kotačima ušlo u serijsku proizvodnju i operativnu uporabu, iako su pružali znatno bolju strategijsku pokretljivost i manje operativne troškove. Dva najpoznatija su južnoafrički Denel Land Systems G6 s haubicom kalibra 155 mm i cijevi dužine 45 kalibara (ali i mase 47 tona) i čehoslovački ZTS Dana kalibra 152 mm na čijoj je osnovi naknadno razvijena samovozna haubica Zuzana kalibra 155 mm i mase 28,6 tona. Oba su sustava proglašena preteškima za ekspedicijske snage. Zbog toga su se vojske zainteresirale za lake samovozne sustave postavljene na kamione, od kojih su neki već ušli u serijsku proizvodnju.

Zanimljivo je da kineska namjenska industrija ima bogato iskustvo s razvojem samovoznih topničkih sustava na kamionima. Prvi takvi sustavi na kamionima pogonske konfiguracije 6×6 i 8×8 pojavili su se prije više od deset godina. Potencijalnim kupcima trenutačno se nude sustavi SH1 i SH2, iako su oba još uvijek na razini prototipnih testiranja. SH1 je zanimljiviji sustav jer je opremljen haubicom kalibra 155 mm i dužine cijevi 52 kalibra. Sve je postavljeno na kamion konfiguracije 6×6. Maksimalni domet pri uporabi BB RAP projektila jest čak 53 kilometra. SH1 je opremljen sustavom za usmjeravanje paljbe, radarom za mjerenje brzine projektila na ustima cijevi i navigacijskim sustavom kako bi mu se povećala brzina paljbe. Sustav SH2 također je postavljen na kamion konfiguracije 6×6, ali kao glavno oružje rabi haubicu D-30 kalibra 122 mm. Osim same haubice na kamionu je osiguran smještaj za 24 granate s pripadajućim barutnim punjenjima. Kao i SH1, i SH2 je opremljen sustavom za navođenje paljbe koji uključuje i GPS navigacijski sustav.

Francuska tvrtka Nexter Systems među prvim je uočila nedostatak lakih samovoznih topničkih sustava na kotačima te je zbog toga razvila CAESAR (Camion Equipe d’un Systeme d’Artillerie) opremljen haubicom kalibra 155 mm i dužine cijevi 52 kalibra. CAESAR je prvi put javnosti predstavljen još 1994., a kao platforma je poslužio terenski kamion tvrtke Mercedes-Benz. CAESAR ima balistički zaštićen motor i prostor za posadu. Maksimalni domet mu je, uz uporabu BB projektila, 42 kilometra. Najveća mu je prednost mala borbena masa. S 18 projektila i pripadajućih barutnih punjenja ukupna masa mu je samo 17,7 tona. Razvoj CAESAR-a nije tekao brzo. Tek u rujnu 2000. Nexter Systems je dobio prvu narudžbu francuske vojske za samo pet sustava, koji su isporučeni tijekom 2002. i 2003. Nakon što je francuska vojska konačno odustala od planirane modernizacije samovoznih haubica na gusjenicama AUF1 oslobodila su se sredstva za daljnje narudžbe. Tako je 2004. Nexter Systems dobio novu narudžbu za čak 72 CAESAR-a, ali ovaj put je kao osnova poslužio terenski kamion tvrtke Renault Trucks Defense. Proizvodnja francuskih CAESAR-a planirana je sve do 2011. U travnju 2006. Tajland je naručio prvu seriju od šest CAESAR-a uz mogućnost daljnjih narudžbi. Najveća narudžba došla je od nepoznatog naručitelja (po svemu sudeći Saudijske Arabije) koji je naručio 76 sustava. Specifičnost te narudžbe je u tome što platforma nije terenski kamion već oklopno vozilo MOWAG Piranha 8×8.

Na osnovi Piranhe razvija se još jedan samovozni topnički sustav. Tvrtke Denel Land Systems i General Dynamics Land Systems – Canada zajednički razvijaju novi laki samovozni sustav naoružan haubicom LEO kalibra 105 mm. Kao osnova uzeto je oklopno vozilo LAV III koje je poslužilo i za razvoj Styker ICV (Infantry Carrier Vehicle) oklopnog vozila američke vojske. Borbena masa cijelog sustava je samo 16 tona, a posada broji tek dva do tri člana. U vozilu je i automatski punjač te 30 granata. Prvi je prototip dovršen 2004. i premda još nije pronađen prvi kupac obje tvrtke svojim sredstvima nastavljaju razvoj vjerujući da postoji veliko tržište za njihov proizvod.

Još jedna tvrtka s bogatim iskustvom u razvoju topničkih sustava je izraelska Soltam Systems. To je iskustvo iskorišteno za razvoj samovoznog topničkog sustava ATMOS (Autonomous Truck MOunted howitzer System). Kao osnova uzet je terenski kamion konfiguracije 6×6. Iako ga se, zbog njegove mase od 21 tone ne može prevoziti transportnim avionom C-130 Hercules, ATMOS je dobro prilagođen uvjetima djelovanja na Bliskom istoku i u Africi, prije svega zbog dobre pokretljivosti i velike autonomije. Kako bi ga što bolje prilagodili potrebama kupaca ATMOS se može opremiti haubicama u kalibru 155 mm i dužinama cijevi 39, 45 i 52 kalibra, te različitim sustavima za kontrolu paljbe. Izraelska vojska već duže vrijeme testira ATMOS ali još uvijek nije donijela odluku o kupnji. Zato je započela isporuka za još uvijek nepoznatog kupca. Na osnovama ATMOS-a rumunjska tvrtka Aerostar SA razvila je sustav ATROM. Haubica kalibra 152 mm i dužine cijevi 52 kalibra postavljena je na kamion ROMAN 6×6. Borbena masa sustava je 26 tona.

Za potrebe srpske vojske tamošnja je industrija razvila samovozni sustav koji rabi staru haubicu M56-2 kalibra 105 mm. Specifičnost sustava je u tome što kad haubica nije u uporabi preko nje može prevući cerada koja sustavu daje izgled civilnog kamiona.

Višecijevni lanseri raketa
Sastavni dio američkog sustava EFSS (Expeditionary Fire Support System), uz haubicu M777 je i samovozni višecijevni lanser raketa HIMARS (HIgh Mobility Artillery Rocket System). Sustav je razvila tvrtka Lockheed Martin Missiles & Fire Control. Osnovna inačica koja nema oklopljenu kabinu ima borbenu masu od samo 14 tona. Nakon uspješne primjene u Iraku HIMARS su naručili američka kopnena vojska i marinski korpus. Dvadeset HIMARS-a 2006. godine naručili su i Ujedinjeni Arapski Emirati.

Slični projekt ima i britanska vojska samo označen kao LIMAWS(R) (LIghtweight Mobile Artillery Weapon System Rocket). Nakon dugog odabira kao najbolji prijedlog odabran je INSYS UK američke tvrtke Lockheed Martin, koji očekuje potpisivanje ugovora o isporuci 24 sustava. LIMAWS(R) je baziran na kamionu SUPACATA 6×4 s oklopljenom kabinom. Na kamion je postavljen šesterostruki lanser. Kao i HIMARS i LIMAWS(R) je opremljen IFCS (Improved Fire Control System) sustavom za kontrolu paljbe tvrtke Lockheed Martin Missiles & Fire Control. Najveća je prednost LIMAWS (R) sustava njegova mala masa, koja omogućuje da se transportira podvješen ispod transportnog helikoptera CH-47, što bitno olakšava transport do bojišnice i po njoj.

Siniša RADAKOVIĆ