U nizu država latinskoameričkog kontinenta nedavno su na vlast došle vlade ljevice, koje umjesto revolucijom, oružjem ili urbanom gerilom, u predsjedničke fotelje ili parlamente ulaze putem biračkih kutija. Svršetak Hladnog rata, niske stope ekonomskog rasta i veliki socijalni jaz koji postoji u većini latinskoameričkih društava te ustaljivanje demokratskih i izbornih načela otvorili su vrata strankama ljevice

Posljednjeg desetljeća, u nizu država latinskoameričkog kontinenta, na vlast su došle vlade ljevice, koje umjesto revolucijom, oružjem ili urbanom gerilom, u predsjedničke fotelje ili parlamente ulaze putem biračkih kutija. Svršetak Hladnog rata, niske stope ekonomskog rasta i veliki socijalni jaz koji postoji u većini latinskoameričkih društava te ustaljivanje demokratskih i izbornih načela otvorili su vrata strankama koje se na političkoj ljestvici obilježavaju “lijevima”.

Kratka povijest latinskoameričke ljevice
Promatraju li se protekla desetljeća u retrospektivi, stranke latinskoameričke ljevice slijedile su dva puta: jedan je bio put revolucija i oružanih ustanaka. Drugi put je bio put političke borbe po uzoru na zemlje zapadnoeuropskog liberalnog kapitalizma sudjelovanjem u vladama nacionalnog jedinstva i koaliranjem sa strankama centra. U drugu skupinu spadaju komunističke partije u Čileu, Urugvaju, Brazilu, Salvadoru te na Kubi u predcastrovska vremena. Do kraja pedesetih godina XX. stoljeća ove stranke su izgubile postojeći polet, te su se, načete korupcijom, vezama s Moskvom i kompromitiranjem vlastitog političkog programa u koalicijskim vladama uvelike diskreditirale u očima mladih i radikalnijih pristaša.

Sredinom XX. stoljeća, u nizu latinskoameričkih zemalja javili su se gerilski pokreti usmjereni na rušenje desničarskih režima oružanim putem. Tako je sredinom pedesetih izbio ljevičarski ustanak u Boliviji, šezdesetih godina u Nikaragvi, Gvatemali i Urugvaju, potkraj sedamdesetih u Salvadoru i Kolumbiji, osamdesetih u Peruu, a u Meksiku je devedesetih godina izbila pobuna tzv. zapatista. Svojevrsna iznimka je Nikaragva gdje se nakon dolaska ljevice na vlast, osamdesetih godina javila desničarska gerila. Od sredine šezdesetih godina, pokušaje formiranja vlade ljevice u nekoliko latinskoameričkih država, koje su dotad uglavnom bile pošteđene unutrašnjih oružanih konflikata, presjekli vojni udari. Tako je u Brazilu 1964. godine vojska srušila civilni režim, u Čileu je 1973. godine vojnim udarom srušena Allendeova vlada, a u Argentini 1976. vojna je hunta smijenila Peronovu udovicu. U kratkotrajnom građanskom ratu 1948. je u Kostarici srušena ljevičarska vlada. Male karipske države Dominikanska republika i Grenada su 1965. odnosno 1983. godine nakon ljevičarskih vojnih udara čak postale predmet američkih intervencija, dok izuzetak predstavlja Kuba koja je nakon Castrove revolucije 1961. postala jedini komunistički bastion na kontinentu.

Serija izbornih pobjeda
Počevši s pobjedom Huga Chaveza na venecuelanskim izborima 1998. godine, serija trijumfa stranaka ljevice na parlamentarnim i predsjedničkim izborima je postupno obojila Latinsku Ameriku u crveno. Bivši padobranac i neuspjeli pučist koji je 2002. godine i sam “preživio” kratkotrajan vojni udar, Hugo Chavez je trenutno vjerojatno politički najeksponiraniji lider ljevice u Latinskoj Americi te najuporniji u suprotstavljanju američkom utjecaju na južnoameričkom tlu. Chavez je zahvaljujući visokim prihodima od nafte bio u prilici povući niz populističkih poteza te je čak najavio stvaranje “socijalizma za 21. stoljeće”. Nakon Chaveza, na izborima u Brazilu je u listopadu 2002. godine uslijedila pobjeda Luiza Inacia Lula da Silva i njegove Radničke stranke. Lula, inače bivši čistač cipela i metalski radnik, je tako postao prvi kandidat ljevice na čelu Brazila u četiri desetljeća.

U još osam zemalja Latinske Amerike je proteklih godina izborne pobjede odnijela ljevica; Peronist Nestor Kirchner je 2003. godine pobijedio u Argentini da bi ga 2007. godine na čelu zemlje naslijedila supruga Christina, dok je u proljeće 2005. Tabara Vazquez pobijedio u Urugvaju ispred koalicije lijevog centra nazvane “Široki front”. Pobjede Eva Moralesa i njegovog “Pokreta prema socijalizmu” na predsjedničkim izborima u Boliviji u prosincu 2005. je donijela prvog predsjednika indijanskog porijekla na čelo te zemlje. Na predsjedničkim izborima u Peruu u ljeto 2006. godine je pobijedio Alan Garcia, poznat kao “peruanski JFK”. U Čileu je 2006. godine kao kandidat ljevice pobjedu odnijela bivša ministrica zdravstva i samohrana majka Michelle Bachelett. U Costarici je u veljači 2006. pobjedu odnio Nobelovac Oscar Arias iz Nacionalne oslobodilačke stranke sa lijevog centra. Niz je zaokružen u siječnju 2007. godine kada su na vlast u svojim zemljama došli bivši nikaragvanski gerilac Daniel Ortega, a u Ekvadoru ekonomist Raffael Correa.
“Klubu” vladajućih ljevičara se zamalo pridružio Manuel Lopez Obrador u Meksiku kojeg je kandidat desnice Calderon pobijedio sa samo četiri stotine tisuća glasova razlike. Zasad su izuzeci od trenda okretanja glasača ljevici Kolumbija gdje je kandidat desnice Alvaro Uribe 2006. odnio pobjedu na predsjedničkim izborima, te prostor središnje Amerike gdje u većini zemalja vladu formiraju stranke desnice.

Uzroci promjena
Prije tridesetak godina su političkim pejzažem Latinske Amerike dominirali autoritarni vojni režimi. Većina poznavatelja lokalnih prilika je bila krajnje skeptična za mogućnost ozbiljnih reformi, međutim do kraja devedesetih godina su sve zemlje u regiji prošle silazak vojnih hunti sa vlasti i tranziciju u demokraciju. Unatoč gospodarskim problemima, socijalnim nejednakostima, visokoj stopi kriminala i rasprostranjenoj korupciji pokazalo se da većina “novih” demokracija ipak neće odmah pasti pred prvim pučem te da su trajnije prirode. Vjerojatno najvažniji razlog latinskoameričkog lijevog vala je prestanak Hladnog rata, odnosno pad komunizma koji je mogućnost komunističke revolucije mladim latinamerikancima učinio manje privlačnima. Istovremeno je nestankom Sovjetskog Saveza nestala američka bojazan da će zemlje u južnom susjedstvu poslužiti kao baze za sovjetske rakete i bombardere. Gubitak ranijeg geopolitičkog značenja kontinenta je doveo do drugačijeg odnosa snaga na domaćim političkim scenama.

Drugi važan razlog za okretanje glasača ljevici je promašaj ekonomskih reformi u devedesetima i neuspjeh latinskoameričkog modela gospodarstva. U usporedbi sa relativno visokim stopama rasta koje je regija bilježila od 1940. do 1980. a koje su u slučaju primjerice Brazila i Meksika bilježile 6 posto, od osamdesetih godina bila je prepolovljena te je daleko zaostajala sa stopama rasta u Aziji ili zemljama istočne Europe. Na slab gospodarski rast se nadovezala neravnomjerna raspodjela društvenog bogatstva koja je dovela do ogromne razlike u ekonomskom statusu i do opće rasprostranjenog siromaštva. Takva podjela stanovništva univerzalno – a ne samo u Latinskoj Americi – predstavlja bazu za regrutiranje glasača ljevice.

Još jedan nezanemarivi faktor koji je doveo do dolaska ljevice na vlast je i opća demokratizacija latinskoameričkih zemalja i konsolidacija procesa demokratskih izbora. Latinskoamerička ljevica se više ne orijentira ideološki prema Sovjetskom Savezu ili Kini, već svoju snagu crpi iz socijalnog i političkog nezadovoljstva stanovništva. U tom smislu se i rotacija stranaka na vlasti više ne interpretira kao politička revolucija već tek kao ustaljen politički proces, koji te iste stranke može smijeniti sa vlasti na način na koji ih je i doveo.

Kao što su različiti korijeni nastanka stranaka ljevice, toliko su različita njihova politička usmjerenja. Na jednoj strani su vlade umjerene socijaldemokratske ljevice u zemljama poput Čilea, Argentine, Brazila i Urugvaja koje ne pokazuju namjeru dirati u načela parlamentarizma i tržišnog gospodarstva. Na drugoj je pak strani radikalna populistička ljevica kao u Venezueli, Boliviji, Ekvadoru i Nikaragvi koja poseže i za nacionalizacijom dijela gospodarstva. Nadolazeća globalna gospodarska kriza koja kuca i na vrata gospodarstava zemalja u regiji će nesumnjivo poslužiti kao katalizator političkih prilika u Latinskoj Americi. Koji od ova dva modela će se pokazati uspješnijim, odnosno, hoće li njihov promašaj da izvuku kontinent iz siromaštva vratiti desnicu na vlast vidjet će se već sljedećih godina.

Hrvoje BARBERIĆ