Nastao kao jeftina opcija skupljem AC-130, AC-119G (kao i AC-119K) ostao je u operativnoj uporabi samo četiri godine. Dovoljno da osigura svoje mjesto u povijesti razvoja borbenih aviona

Tijekom Vijetnamskog rata, koncepcija pretvaranja transportnog aviona u leteću topovnjaču potpuno je uspjela. Zbog toga je cijele dvije godine prije odlaska AC-47 Spookyja iz operativne uporabe, u prosincu 1969. (vidi Hrvatski vojnik broj 183), američko ratno zrakoplovstvo započelo tragati za njegovim nasljednikom. Kao logičan izbor nametao se tada najnoviji transportni avion C-130A Hercules pokretan sa četiri turboelisna motora. Osim što je po svemu bio napredniji u odnosu na C-47, imao je i dvije velike mane. Prva je bila znatno viša cijena, koja je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća bila prevelika čak i za američko ratno zrakoplovstvo. Druga, doduše privremena mana bila mu je što Hercules tek ušao u serijsku proizvodnju i nije bilo dovoljno raspoloživih aviona za konverziju u leteće topovnjače.

Iako američko ratno zrakoplovstvo nije odustalo od razvoja AC-130, ipak je moralo potražiti jeftiniju opciju, barem kao prijelazno rješenje. Kao najbolji odabran je Fairchildov C-119 Flying Boxcar, razvijen na osnovama transportnog aviona C-82 Packet istog proizvođača. Flying

Boxcar prvi je put poletio u studenom 1947., a do prestanka serijske proizvodnje 1955. proizvedeno je više od 1100 aviona. On je postao najbolje iako ne i idealno rješenje, te osnova za razvoj leteće topovnjače AC-119G Shadow. Zapravo je C-119 bio dosta slabo rješenje, prije svega zbog uporabe dvaju slabih klipnih motora. Zbog njih Flying Boxcar zapravo i nije imao bitno bolje letne mogućnosti od C-47. Rješenje će se naknadno naći u postavljanju dvaju dodatnih turbomlaznih motora pod krila. Tako je nastao AC-119K Stinger, koji ćemo opisati u idućem tekstu.

Početak razvoja
U lipnju 1967., potaknut snažnim pritiscima američkog ratnog zrakoplovstva da se odobri razvoj ostarjelog Spookyja, tadašnji sekretar za zračne snage Harold Brown odobrio je početak razvoja AC-119G kao hitnu zamjenu za AC-47. Naknadno je odlučeno da će se, “u sklopu raspoloživih novčanih sredstava”, paralelno razviti i kupovati AC-119G i AC-119K, te da će po 16 aviona svake inačice činiti osnovu za dvije eskadrile. Odluka je predviđala i kupnju još 10 pričuvnih aviona namijenjenih popuni gubitaka. Tako je nastao Project Gunship III, koji je pokrenut nakon početka razvoja AC-130 – Project Gunship II. Pritisak američkog ratnog zrakoplovstva da se kupuje isključivo AC-119K odbijen je zbog prevelike cijene nabavke. Pritisak se povećao sredinom 1968., kad su i postrojbe počele otvoreno tvrditi da letne odlike AC-119G nisu zadovoljavajuće, te postavile pitanje može li se takav avion uopće poslati u borbu.

U osnovi AC-119G nije bio ništa lošiji od AC-47. Problem je bio u tome što su posade znale za postojanje još boljeg AC-119K te nitko nije htio letjeti na lošijem avionu. Radilo se o čistom problemu psihološke naravi, a AC-119G je zapravo bio pomak u odnosu na AC-47. Osnovna namjena bila mu je identična kao i Spookyju ? bliska zračna potpora snagama na zemlji. Zbog toga su ga naoružali s četiri Gatling Minigun SUU-IIA/IA strojnice kalibra 7,62 mm – jedna više nego kod prethodnika AC-47. Veća nosivost omogućila je i ukrcaj veće količine streljiva ? 50 000 (neki izvori navode 55 000) za dnevne zadaće i 35 000 za noćne zadaće. Na kraju su testiranja prvih AC-119G pokazala da su, unatoč “nedostatku” turbomlaznih motora, za čak 25 posto učinkovitiji od Spookyja. Učinkovitost je dodatno povećana kad su, umjesto SUU-IIA/IA strojnica, ugrađene General Electric MXU-470 Minigun Gatling strojnice posebno projektirane za uporabu na letećim topovnjačama. Zahvaljujući električnom pogonu, brzina paljbe ovih šesterocijevnih strojnica bila je prilagodljiva, uz maksimalnu od 4000 metaka u minuti.

Avioni su modernizirani tijekom njihove rotacije u postrojbama pričuve ratnog zrakoplovstva, uglavnom 434 Troop Carrier Wing (TCW) u Inidani. Ista je postrojba dala veliku većinu posada za AC-119. Avioni su opremljeni i AVQ-8 2OKW Xenon reflektorom. Posebno poboljšanje bilo je opremanje spravom za pasivno noćno motrenje Night Obxervation Sight (NOS), koja je radila na načelu pojačavanja svjetlosti mjeseca i zvijezda. Tijekom vedrih noći, ona je posadi pružala iznenađujuće jasnu sliku terena ispod aviona – naravno, u zelenim nijansama – te omogućavala iznenadne napade na ciljeve bez uključivanja reflektora i/ili izbacivanja baklji. Jedini je problem bio što bi, tijekom djelovanja, strojnice rabile obilježavajuće streljivo. Zbog gustoće paljbe svjetlost bi bila prejaka za NOS, koji se morao ugasiti da se ne bi pokvario. Kako je nakon prvog napada prisutnost Shadowa i ovako bila jasna, posada bi izbacila baklje LAU-74A da bi obilježila cilj za sebe ali i za druge borbene zrakoplove. Jedan od najvećih nedostataka Spookyja bio je nedostatak računalnog sustava za usmjeravanje paljbe. Zbog toga je Shadow dobio Genera Precision računalni sustav za kontrolu paljbe zajedno s TRW displejem za identifikaciju cilja, kako bi se smanjila mogućnost da se otvori paljba na prijateljske snage. Svi ovi novi sustavi uvelike su povećali potrošnju električne energije, znatno iznad mogućnosti alternatora na klipnim motorima. Rješenje je pronađeno u ugradnji vanjske jedinice za napajanje (APU) Garrett Industries 60 KVA, koja je svoju kvalitetu potvrdila na putničkim avionima Boeing 727. Sigurnost posade povećana je postavljanjem keramičkog oklopa, a obrana od projektila zemlja-zrak prepuštena je sustavima APR-25 i APR-26. Tako opremljeni AC-119G bili su odlični za noćna djelovanja, pri čemu bi nosili do 31 500 komada streljiva te još 24 baklje.

Operativna uporaba
Nakon što je početkom 1968. obavljena preinaka originalnih C-119 Flying Boxcara u AC-119G, avioni su poslani u 434 TCW radi preobuke posade za nove avione. Prvo su prošli kroz osnovnu preobuku unutar 4434 Combat Crew Training Wing u zrakoplovnoj bazi Lockbourne u Ohiju. Napredna obuka za uporabu iznad prašuma obavljala se u zrakoplovnoj bazi Eglin. Nova je eskadrila označena kao 71 Special Operations Squadron, a intenzivna se obuka izvodila cijelo ljeto i početkom jeseni 1968. U studenom 1968. eskadrila je dodijeljena 14 Special Operations Wingu te je prebačena u Nha Trang u Vijetnamu, na tromjesečnu evaluaciju borbenih mogućnosti. Kao i kod AC-47, i kod AC-119G javilo se pitanje pozivnog znaka. Zapovjedništvo Seventh Air Force (nadležno za Vijetnam i okolne države) prvo je predložilo Creep. Nakon, najblaže rečeno, oštrih prosvjeda posada, pozivni je znak, na zahtjev 71 Special Operations Squadron, promijenjen u Shadow. Tako je AC-119G i službeno postao Shadow.

U prvim borbenim zadaćama Shadow je pokazao istu odlučnost kao i njegov prethodnik Spooky. Tijekom noćnih izvidničkih zadaća, posade bi svoje avione spuštale na samo 165 metara. Pritom su rabili sve prednosti NOS-a kako bi otkrili neprijateljske snage. Kad bi otkrili cilj, izbacili bi baklju da ga osvijetle te počeli kružiti oko njega. Ovisno o njegovoj veličini, rabili bi od jedne do četiri strojnice. Zbog malog dometa Minuguna kalibra 7,62 mm posada je morala držati avion nisko nad zemljom, ne više od 670 metara. Samo dva mjeseca nakon dolaska prvih AC-119G u Vijetnam, Shadowi su proglašeni operativnima.

Kako bi se osigurala ista potpora za sva četiri vojna područja u Južnom Vijetnamu, 71 SOS je svoje AC-199G podijelio u tri skupine ? Alpha, Bravo i Charlie. Svaka je dobila po tri aviona i razmještena u tri različite zrakoplovne baze. U lipnju 1969. zapovjedništvo 71 SOS-a vraćeno je u Sjedinjene Države. U Južnom Vijetnamu ostavili su nešto AC-119G i dvije trećine ljudstva, koje je postalo osnova za formiranje 17 SOS-a.

Na osnovama 71 SOS-a, u Sjedinjenim Državama je krajem 1969. formiran 14 Special Operations Wing opremljen sa 16 AC-119G i 12 AC-119K, koji su razmješteni u pet zrakoplovnih baza diljem Južnog Vijetnama. Do tada je većina AC-47 Spookyja već bila povučena iz operativne uporabe te su Shadowi i Stingeri dobili svojih “pet minuta slave”. Naime, tijekom noćnih djelovanja vojnicima na zemlji je teško bilo vidjeti je li iznad njih djeluje Spooky ili neka druga leteća topovnjača. Tako su Shadowi i Stingeri postali slavni doslovno u zadnji trenutak, iako je, iskreno govoreći, slava Stingera (zbog njegova moćnijeg naoružanja) ipak bila veća.

Naime, čelništvo američkog ratnog zrakoplovstva prvobitno je zamislilo da AC-119G i AC-119K djeluju zajedno, ali oni su ipak razdijeljeni u odvojene eskadrile. Posade Shadowa ubrzo su otkrile da, usprkos golemoj gustoći paljbe njihovih strojnica, ipak ne mogu biti sigurne da će uvijek uništiti svaki cilj. Posebno onda kad su morale djelovati s većih udaljenosti izbjegavajući paljbu sa zemlje. U stručnoj se literaturi može naći primjer jednog Shadowa, koji je tijekom noćnog izvidničkog leta otkrio rijedak trofej – kamion sjevernovijetnamske vojske koji je stajao pokraj ceste. Posada je odmah podigla avion na 667 metara i krenula u napad otvorivši paljbu iz sve četiri strojnice. Kamion je ubrzo doslovno nestao u oblaku prašine, nastalog uslijed pogodaka tisuće zrna. Iako nisu vidjeli eksploziju, posada je nakon rutinskog preleta nadležnoj kontroli leta prijavila uništenje cilja i krenula prema matičnoj bazi. U tom se trenutku “uništeni” kamion pokrenuo i velikom brzinom krenuo voziti po cesti u suprotnom smjeru. Da stvar bude gora, vozač je, kako bi mogao što brže voziti, upalio farove, koji su očito ostali čitavi. Brzina kojom je kamion uspijevao voziti pokazivala je da su pneumatici na gumama ostali čitavi.

Takvih je primjera bilo još te su uskoro svi AC-119G preraspoređeni isključivo na zadaće pružanja bliske zračne potpore izoliranim položajima u Južnom Vijetnamu, dok su znatno bolje naoružani AC-119K, s automatskim topovima kalibra 20 mm, namijenjeni uništavanju otpornijih ciljeva kao što su bili kamioni. U pružanju bliske zračne potpore snagama u dodiru s neprijateljem, Shadow se pokazao znatno učinkovitijim. Naime, tijekom djelovanja po pješaštvu, pa makar i ono bilo u zaklonu, gustoća paljbe četiri Minigun strojnice imala je razarajući psihološki učinak na protivnika. Taj “pljusak” zrna kalibra 7,62 mm svaki bi put natjerao neprijatelja da odustane od napada i potraži bilo kakav zaklon. Osim toga, ubojita moć zrna kalibra 7,62 mm na čovjeka bila je znatna (uzrokovala bi, ako ne pogibiju, onda teško ranjavanje) iako bi Shadow djelovao s većih visina od 700 metara.

Važnost njihove uloge potvrđena je u zadnjim godinama rata u Južnom Vijetnamu, posebno u bitkama kod Dak Peka i Dak Seanga. Tako se unutar bitke za kamp na Dak Seang u noći sa 6. na 7. travnja 1970. razbuktala bitka za selo A Shau. Osnovni položaji na Dak Seangu bili su već danima pod konstantnim napadima te je opskrba streljivom i ostalim potrepštinama bila moguća jedino zračnim putem. Jedini je problem bio što je u to područje sjevernovijetnamska vojska dovukla znatan broj protuzrakoplovnih topova, čije su posade bile poprilično precizne. Nakon što su oborili tri transportna aviona s kratkom stazom polijetanja i slijetanja C-7 Caribou američke kopnene vojske, koji su poslani u opskrbu Dak Seanga, odlučeno je da se sjevernovijetnamski topnički PZO mora uništiti. Zbog toga su u idućem pokušaju uz Caribou poslane i leteće topovnjače, što je bilo prvo takvo zajedničko djelovanje. Zapovjednik 14 SOW-a pukovnik Bill Fairbrother, predložio je da se pokuša s noćnim izbacivanjem tereta padobranima. Kako kratka poletno-sletna staza Dak Seang kampa nije bila osvijetljena, pukovnik Fairbrother je predložio da je iz zraka osvijetle Shadowi. Ideja je bila da jedan Shadow kruži iznad kampa te područje oko njega neprestano osvjetljava svojim xenon reflektorom.

Ako, ili bolje rečeno, kad sjevernovijetnamsko PZO topništvo otvori paljbu, Shadow će odgovoriti jednakom mjerom. Taktika je predviđala da AC-119G kruži iznad okruženog kampa i otvara paljbu na protivničke položaje tijekom prilaska Cariboua zoni izbacivanja tereta. U zadnji trenutak Shadow je trebao osvijetliti zonu izbacivanja tereta svojim 1,5 milijuna kandela jakim reflektorom – “kao noćna Super Bowl utakmica”. Posada odabranog aviona, naravno, nije bila oduševljena što će, nakon paljenja reflektora, na sebe morati privući svu paljbu neprijateljskog PZO topništva. Zbog toga su na svoju ruku ponešto promijenili prvotni plan. Umjesto da cijelo vrijeme osvjetljavaju kamp i okolicu, palili bi reflektor na nekoliko sekundi, taman toliko da privuku neprijateljsku paljbu. Navođenje Cariboua na zonu izbacivanja tereta obavljeno je radiosignalom sa Shadowa. Neposredno prije nadlijetanja kampa, Shadow je osvijetlio poletno-sletnu stazu tako da je posada Cariboua mogla preciznije odrediti pravodobni trenutak izbacivanja tereta. Tek što je zadnji teret izbačen padobranom iz aviona, Caribou je obavijestio posadu Shadowa da isključi reflektor. Ubrzo su se i Shadow i Caribou izgubili u sigurnosti mraka. Nakon što je prvi pokušaj okončan s potpunim uspjehom, ista je kombinacija Shadowa i Cariboua u naredna tri tjedna iskorištena čak 68 puta. Zanimljivo je da izvori navode samo podatak da pritom niti jedan Caribou nije čak ni pogođen, a kamoli oboren. Nema podataka koliko su puta Sjevernovijetnamci uspjeli pogoditi Shadowe. Osim pružanja potpore transportnim avionima, Shadowi su aktivno sudjelovali i u uništavanju neprijateljskih položaja oko Dak Peka i Dak Seanga te znatno pridonijeli njihovoj obrani, usprkos snažnim napadima sjevernovijetnamske vojske. Zbog toga su Shadowi postali poznati kao odlično defenzivno oružje.

Međutim nisu se Shadowi rabili samo u defenzivnim zadaćama. Odmah nakon okončanja bitaka za Dak Pek i Dak Seang Shadowi su uključeni u snage bliske zračne potpore za masivne napade američkih i južnovijetnamskih snaga na baze sjevernovijetnamske vojske smještene u Kambodži. Američke i južnovijetnamske snage vratile su se u Južni Vijetnam, a dio letećih topovnjača ostao je u zrakoplovnim bazama u Kambodži radi pružanja potpore tamošnjim snagama u naporima da se skrši pobuna Crvenih Kmera. Ova vrlo tajna operacija zahtijevala je kompleksnu logistiku prijevoza doknadnog streljiva i pričuvnih dijelova isključivo transportnim avionima. Uz to, dio se letećih topovnjače redovito smjenjivao kako bi se stekao dojam da je riječ isključivo o transportnim avionima koji iz Južnog Vijetnama prevoze pomoć kambodžanskoj vladi. Sve to kako bi se od američke i svjetske javnosti sakrila činjenica da američki avioni djeluju u Kambodži. Na sreću američke vojske, Crveni Kmeri u tom razdoblju nisu uspjeli oboriti ni jednu američku leteću topovnjaču te tako doći do uvjerljivih dokaza o njihovu djelovanju.

S obzirom na veličinu, sporost i uporabu samo dva motora, pravo je čudo što je tijekom Vijetnamskog rata izgubljeno samo pet AC-119. Jedan je pao neposredno nakon polijetanja zbog otkazivanja jednog od motora. Poginulo je svih šest članova posade.

Drugi je slučaj završio mnogo sretnije, iako je cijela priča dovoljna za scenarij dobre komedije. Tijekom leta iznad Kineskog mora, jednom je Shadowu otpala elisa, zbog čega mu je zaprijetio gubitak brzine i nekontrolirani pad. U obzir se mora uzeti činjenica da je AC-119G, opremljen s četiri Minigun strojnice, streljivom za njih i ostalom opremom, bio poprilično opterećen avion. Zbog toga je zapovjednik odlučio da cijela posada napusti avion, a to je ona uspješno i učinila. Međutim, umjesto da nakon nekog vremena zbog gubitka brzine i stabiliteta Shadow padne u more, on je tvrdoglavo nastavio letjeti. Da stvar bude gora, više-manje pravocrtni let vodio ga je ravno prema Kini. Tako je “neposlušni” avion prijetio izazvati politički incident nesagledivih posljedica (u obzir se mora uzeti činjenica dugotrajno napetih odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Kine, još od rata na Korejskom poluotoku). Teško da bi kineska strana prihvatila objašnjenje da je pokvarena leteća topovnjača, sa samo jednim motorom i bez posade, uspješno preletjela Kinesko more i samovoljno ušla u kineski zračni prostor. Problem je postao još veći kad je avion nestao s radarskih prikaznika, ne zato što bi pao u more već zato što je izašao iz dometa radarskog motrenja. Iako nikad nije službeno potvrđeno, “neposlušni” je Shadow na kraju oborio američki palubni lovac koji je poletio s nekog od američkih nosača aviona što su djelovali ispred vijetnamske obale.

Kraj “karijere”
Sredinom 1971. postalo je očito da je kraj operativne uporabe Shadowa blizu. S jedne strane, američki su političari počeli uviđati da vojno nikada neće poraziti sjevernovijetnamske snage te su počeli tražiti načine da povuku američke snage iz Južnog Vijetnama. S druge, borbena uporaba letećih topovnjača AC-130 Gunship II pokazala je da su znatno učinkovitije od AC-119. Osim toga, znatno veća nosivost C-130, koji je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio tek na početku svoje uporabe, otvarala je i veće mogućnosti ugradnje moćnijeg oružja i naprednije elektroničke opreme. Treći je razlog bio što su C-119 (pa tako i AC-119) polako dostizali krajnje mogućnosti operativne uporabe pa je njihovo održavanje postajalo sve kompliciranije i skuplje. Prva najava povlačenja AC-119G iz operativne uporabe bilo je ukidanje 14 SOW 1971. godine. Tek je manji dio Shadowa i Stingera ostao u operativnoj uporabi do kraja 1972., ali su svi prebačeni u zrakoplovnu bazu Hurlburt Field na Floridi te više nisu sudjelovali u borbenim zadaćama u Južnom Vijetnamu. Tako su zadnji AC-119G povučeni iz operativne uporabe dvije godine prije zadnje C-119 Flying Boxcara. Kad je 17 SOS pretvoren u eskadrilu za obuku, njegovi su avioni predani ratnom zrakoplovstvu Južnog Vijetnama, gdje su ostali u operativnoj uporabi sve do okončanja rata u travnju 1975.

Zaključak
Za C-119G Shadow nikako se ne može reći da je rođen “pod sretnom zvijezdom”. Iako je u odnosu na C-47 Spooky nastao na osnovi znatno naprednijeg transportnog aviona C-119 Flying Boxcar njegove su posade smatrale da imaju nesreću što moraju letjeti na tako lošem avionu. Problem nije bio u samom Shadowu već u tome što je uz njega istodobno razvijen i C-119K Sparow, koji je imao dva dodatna turbomlazna motora i ubojitije naoružanje. Usprkos tome, C-119G Shadow je odlično služio u svojoj osnovnoj namjeni ? pružanju bliske zračne potpore snagama na zemlji. Zanimljivo je da, za razliku od Spookyja, osim američkog i južnovijetnamskog ratnog zrakoplovstva za Shadow nije bilo zainteresirano ni jedno drugo ratno zrakoplovstvo. Usprkos činjenici da je C-119 prodan u trinaest ratnih zrakoplovstava. Nastao kao jeftina opcija skupljem AC-130, AC-119G (kao i AC-119K) ostao je u operativnoj uporabi samo četiri godine. Dovoljno da osigura svoje mjesto u povijesti razvoja borbenih aviona.

	AC-119G	AC-47
Posada	6 (dan) i 8 (noć)	8
Dužina	26,36 m	19,6 m
Raspon krila	33,31 m	29,11 m
Visina	8,12 m	5,18 m
Površina krila	130 m2	91,7 m2
Masa prazan	18,200 kg	?
Masa pun	28,100 kg	14 900 kg
Pogon	2× Wright R-3350-85	2x Pratt & Whitney R-1830-90
Snaga	3500 KS	1200 KS
Maksimalna brzina	335 km/h	370 km/h
Operativni vrhunac leta	7100 m	7450 m
Brzina penjanja	306 m/min	oko 300 m/min
Dolet	3,100 km	2575 km
Naoružanje	4 x strojnice kalibra 7,62 mm	tri strojnice kalibra 12,7 mm

 

Domagoj MIČIĆ