Usmeno prenošene narodne priče o ovozemaljskom životu svetaca, pojedinačnom svetačkom čudu, odnosu običnog čovjeka s višim silama kršćanskog svijeta ili životu narodnih junaka, nazivaju se legende. U njima se ističu fantastični, nadrealni ili nadljudski događaji, postupci ili osobine

Prema Hrvatskom jezičnom portalu, legende su priče o neobičnim događajima ili predaje o životu nekih osoba, najčešće izmišljene ili obogaćene maštom. Danas se legendom smatra bilo kakav događaj koji bi mogao biti povijesni, ali činjenično je iskrivljen i prožet fantazijom. U hrvatskoj književnosti legende se pronalaze kod Petra Zoranića u djelu Planine, kod Gundulića u spjevu Osman, Kačića u Razgovoru ugodnom i dr. Među najstarije legende hrvatske srednjovjekovne književnosti ubraja se ona o 40 mučenika te legenda o sv. Jurju, čije ime nosi klapa Hrvatske ratne mornarice.

Gotovo ne postoji grad, država ili mjesto koje nema svoju legendu, npr. nastanak hrvatskog grba povezuje se s legendom o šahu i kralju Držislavu; ime grada Zagreba po izvoru Manduševcu; Medvedgrad, srednjovjekovna utvrda na Medvednici po Crnoj Kraljici (Barbara Celjska, carica Svetog Rimskog Carstva); čudotvorna slika Gospe Sinjske koja je 1715. zauvijek oslobodila Sinj od Turaka i dr.

Brojne su legende prikazane i na poštanskim markama: Artur, kralj keltskih Brita oko 500., glavni je lik različitih legendi koje ga prikazuju kao vođu Brita u 12 bitaka protiv nadiranja Anglosasa. Priče o okruglom stolu kralja Artura, o njegovim vitezovima i njihovim junačkim djelima i životu izložene su tek u XII. stoljeću (Velika Britanija, 2021.); Jeti, prema vjerovanju raširenom među tamošnjim stanovništvom, divovsko čovjekoliko biće koje živi na Himalaji iznad snježne granice (Kirgistan, 2016.) i dr. U novije vrijeme legenda označava priču o događajima iz života poznatih osoba, npr. Che Guevara još je za života postao legenda, a njegov revolucionarni pustolovni život s tragičnim krajem učinio ga je herojem i kultnom ličnošću generacije tijekom studentske pobune na zapadu 1968. (Nikaragva, 1984.).

Tekst: Ivo Aščić