Otkad točno najbolji čovjekov prijatelj služi i u ratne ili vojne svrhe nema previše smisla istraživati jer odgovor leži u razdoblju samog osvita čovječanstva. Ipak, taj segment povijesti predmet je mnogih istraživanja koja su se zahuktala nakon Drugog svjetskog rata, a provode se do danas. Jedno od zapaženijih suvremenih djela koje se bavi tom temom jest knjiga talijanskog autora Giovannija Todara Psi u ratu. Od Tutankamona do Bin Ladena (I cani in guerra. Da Tutankhamon a Bin Laden) objavljena 2011. godine. Todaro je početke svojih istraživanja smjestio u XVIII. st. prije Krista, kad su Hiksi uz pomoć velikih i snažnih borbenih pasa napali Egipat, a završio ih gotovo 4000 godina poslije, ulogom vojnih pasa u današnjim oružanim snagama, u sukobima u Iraku i Afganistanu.
Sve su te godine značile i različite načine korištenja vojnih pasa, od simboličnih maskota sve do napada na neprijatelja na bojnom polju. Početak suvremenog razdoblja, tj. formalnog uvođenja postrojbi i programa obuke vodiča i službenih pasa u vojne organizacije seže u razdoblje prije Prvog svjetskog rata. Toga su se najozbiljnije prihvatile Velika Britanija i Njemačka, koristeći pse za prenošenje poruka između rovova ili traženje ranjenih vojnika. SAD je čekao do sljedećeg svjetskog sukoba: 1943. godine ustanovljen je War Dog Program, a u obučnom središtu u Front Royalu obučeno je 11 000 pasa. Usto, nagrade za hrabrost i sposobnost nisu zasluživali samo vodiči, nego i četveronošci.
Danas se uloga vodiča i službenih pasa uvelike iskristalizirala, kao što i zahtijevaju suvremene vojne doktrine. Obuka je, sukladno tome, sve kompleksnija i usmjerenija, a kako se to radi dobro možemo vidjeti i u Hrvatskoj, u Satniji za obuku vodiča i službenih pasa “Satnik Krešimir Ivošević” Pukovnije Vojne policije. Upravo vodiči i psi iz OSRH već godinama, od 2003., imaju vrlo zapaženu ulogu u Afganistanu, čime je obučni sustav koji postoji od početka Domovinskog rata stekao svjetski ugled i zaslužio biti ogledni primjer za tekst o suvremenoj uporabi, ulozi, odabiru i obuci. U Afganistanu se najviše surađuje s francuskim pripadnicima u Kabulu te s njemačkim u Mazar-e-Sharifu, gdje naši vodiči i psi za detekciju eksploziva svakodnevno pregledavaju ljude, vozila, teret, objekte…

Poput vatrenog oružja
Prva važna stvar vezana uz službene pse njihova je uporaba, jer i oni u neku ruku mogu biti oružje, stoga je na vodičima, a prije njih na obučavateljima, velika odgovornost. Preciznije, prema Zakonu o policijskim poslovima i ovlastima (Narodne novine, br. 76/09 i 92/14), koji se odnosi i na Vojnu policiju OSRH, službenog psa bez zaštitne košare i bez povodca (slobodnog) policijski službenik smije uporabiti kao sredstvo prisile samo ako su ispunjeni uvjeti za uporabu vatrenog oružja! To ne čudi jer je npr. silina ugriza njemačkog ovčara 110 kilograma po četvornom centimetru! Ipak, tzv. taktika uporabe agresivnih pasa koja se primjenjivala do 60-ih godina prošlog stoljeća napuštena je i suvremene metode traže inteligentne pasmine, ali i vrlo motivirane vodiče. Takav tim, sastavljen od kvalitetno obučenog vojnika i vrhunski dresirane životinje, može se formirati gotovo trenutačno, a najvažnije zadaće odnose se na zaštitu ljudskih života i imovine. Zbog širenja terorizma i eskalacije njegovih zloglasnih metoda uloga takvih timova još je veća. Naučenih lekcija svakim je danom sve više i timovi se stalno mijenjaju i prilagođavaju kako bi odgovorili na sve složenije zadaće, a u Satniji nastoje udovoljiti njihovim zahtjevima i potrebama. Recimo, nekad su psi javljali identifikaciju eksploziva lajanjem ili grebanjem pa su pobunjenici počeli izrađivati improvizirane eksplozivne naprave koje se upravo na to i aktiviraju. Reakcija je bila promptna: preobuka pasa da ubuduće samo sjednu ili legnu kraj sumnjivog predmeta.

Instruktor s posebnim osjećajem
Cijeli proces koji dovodi do formiranja pravih timova ima tri ključna segmenta: instruktori, vodiči i psi. Da bi netko postao instruktor, mora imati određene psihofizičke sposobnosti, ali ipak su to ljudi različitih psiholoških profila. Kao prvo, važna je motiviranost, a tu je i ono nešto, što u Dugom Selu opisuju kao poseban osjećaj za rad sa životinjama. Pse, što vrijedi i za vodiče, treba poznavati u dušu, kako funkcioniraju i bez ljudi. Treba ih voljeti i kao vrstu i kao jedinke, imati razumijevanja i strpljenja, željeti se s njima družiti i provoditi vrijeme, biti puno na terenu, na otvorenom, u svim vremenskim uvjetima, pratiti trendove i literaturu… Psi nisu naoružanje koje se spremi u skladište i na koje se ne misli do ponovne uporabe. Prvo je potrebno biti obučen vodič, ali i iskusan i kvalitetan vojni policajac: sva su instruktorska mjesta u Satniji dočasnička. Kompletan rad kandidata i odnos prema povjerenom psu ili psima prati se s više stručnih gledišta. Najbolji se, kad se ukaže mogućnost u ustrojbenim knjigama, i ako imaju tu želju, kandidiraju za instruktore. Proces može trajati od jedne do tri godine, a zatim slijedi rad u Satniji s mentorima, onim najiskusnijim instruktorima, koji to rade i više od 20 godina.

Potrebe naručitelja
Zanimljivo je da instruktori moraju proći sve vidove obuke, upoznati se s baš svakim segmentom rada s vodičima i psima dok im se ne odredi specijalnost. Potrebe naručitelja mijenjaju se: npr., ponekad je potrebno više vodiča i pasa za detekciju droga pa treba i više instruktora koji rade na tome. S druge strane, traži se i da psi budu svestraniji, da ih se obuči za više namjena, a to traži i svestranog instruktora. U Satniji su uvjereni da ne postoji namjena za koju ne mogu obučiti vodiča i psa. U praćenju trendova pomaže i suradnja s Hrvatskim kinološkim savezom jer instruktori Satnije prolaze i njegove tečajeve, npr. za markirante i tragopolagače, te dobivaju civilne certifikate. Osnovna razlika između privatnih uzgajivačnica koje su registrirane u Hrvatskom kinološkom savezu i vojne uzgajivačnice u Dugom Selu jest u činjenici da civili pripremaju pse za natjecanja, a vojska je koncentrirana na radne pse, na ozbiljnije zadaće.
Među instruktorima ističu se oni koji vrše ulogu markiranta u odgoju i obuci psa. Markiranti su u pravilu najiskusniji pripadnici, a u fazi obuke jedan su od najvažnijih čimbenika. Oni razumiju narav životinje i jasno osjećaju s koliko grubosti smiju postupiti prema mladom psu. Ne preopterećuju psa i znaju ga navesti na rad s povjerenjem, veseljem i potrebnom sigurnosti.

Nije svatko za vodiča
Tečaj za vodiče službenih pasa mora osposobiti polaznika tako da može samostalno održavati stečenu razinu obučenosti službenog psa te da zna kako upotrijebiti psa u različitim situacijama ili zadaćama. Vodiči službenih pasa svih specijalnosti uporabe u postrojbama OSRH dužni su redovito vršiti obuku i kondicioniranje pasa te se i sami stručno usavršavati, sukladno planovima angažiranja i obuke određenih specijalnosti.
Pas se kroz rad i suživot s vodičem navikava na njegovo ponašanje, pokrete, geste, artikulaciju i ostale karakteristike, što uvelike pridonosi razumijevanju te olakšava rad. U Satniji se svake godine organizira licenciranje vodiča i službenih pasa svih namjena. Sukladno rezultatima testiranja koje provodi stručno povjerenstvo, vodiči i službeni psi dobivaju licenciju za rad u trajanju od šest, devet i najviše 12 mjeseci. Što se tiče polaznika, kandidata za vodiče, čak ni prethodno poznavanje kinologije nije presudan uvjet: postoje ljudi koji nisu imali dodira sa psima pa su u kratkom roku postigli zavidne rezultate. Prema psu treba biti otvoren, pristupati mu bez ljutnje, bez straha, jer on s osobom u tom stanju ne želi komunicirati ni surađivati. Nije svatko za taj posao i znalo se događati da kandidati misle da mogu, a onda odustanu nakon nekoliko sati ili dana obuke. Moraju udovoljiti baš svim, najvišim zahtjevima, jer već smo spomenuli da psi mogu biti i oružje te stoga nema improvizacije. Mnoge demonstracije za javnost pokazuju da je to atraktivan posao, ali zahtijeva velika odricanja. Osim toga, i za pse i za ljude postoje ograničenja. Pripadnik koji odlazi u Afganistan kako bi tražio eksploziv mora biti iznadprosječan i vojnik i vodič. Nekim je pripadnicima vrhunac postati vodič za zaštitno-tragačke pse, što je također vrlo važna specijalnost.

Tri pasmine
Satnija danas uzgaja tri pasmine: njemačke, belgijske (malinoa) i nizozemske ovčare. Uobičajeni su i najčešći u svim svjetskim vojskama i policijama. To su svestrani radni psi koji se mogu koristiti za sve tražene namjene i u svim postrojbama. Krupni su i impresivni, okretni, snažni, ustrajni, razvijenog njuha. Zdravstveno su otporni, jer krase ih radne linije, za razliku od manje otpornih izložbenih pasa tih pasmina, i mogu se prilagoditi svim vremenskim uvjetima, što pokazuju u Afganistanu. U njihovim je leglima najmanji postotak pasa koji ne udovoljavaju traženim uvjetima. Nekad su im društvo pravili i šarplaninci kao čuvari, labradori za detekciju te svestrani rotvajleri. No, po potrebi bi se mogli vratiti, a mogle bi se obučavati i neke druge pasmine. U njemačkim zračnim lukama, primjerice, možete vidjeti čak i male njemačke lovne terijere za detekciju, visine 35 cm i mase devet kilograma, fantastičnog njuha, koji se zbog dimenzija i okretnosti mogu zavući u najmanje kutove.

Štene koje obećava
Psi Satnije za obuku vodiča i službenih pasa kote se u vlastitoj uzgajivačnici ISSY TOP, koja je pod tim imenom 1993. registrirana u Hrvatskom kinološkom savezu. Ime je dobila po prvoj uzgojnoj ženki. Vod za uzgoj, selekciju i preddresuru pasa brine se i školuje pse do prve godine starosti. Prvo testiranje štenaca provodi se u dobi od šest do sedam tjedana, kad više nisu ovisni o majci. Stavlja ih se u ogradice (vrtiće) i promatra njihovo ponašanje. Teško je izabrati štene koje obećava u leglu starom nekoliko tjedana, no provođenjem određenih testova mogu se naslutiti i eventualno predvidjeti radne sposobnosti. Pola posla odnosi se na nasljedne čimbenike, a drugi dio posla vezanog uz odgoj šteneta čini uloženi napor i pravilan rad. U svrhu boljeg odabira štenaca potrebno je izvršiti selekciju prema eksterijeru i selekciju naravi. Selekcija eksterijera provodi se jednostavnim promatranjem izgleda šteneta u cilju otkrivanja fizičkih mana, kao i ponekih psihičkih (nesigurnost, bježanje od kontakta s nepoznatim predmetom ili osobom). Selekcija naravi provodi se testiranjem na buku iz okoliša (zvuk automobila, kosilice, lupanje lancima, ključevima). Sljedeći je test testiranje plijenskog nagona, a može se provoditi s pomoću krpice ili loptice. Štene mora pokazati interes za plijen, pokušati ga uzeti u zube i nositi. Prelazak šteneta preko različitih prepreka sljedeći je test, a još su iznimno važni i odvođenje u nepoznatu sredinu (zatvoreni prostor, automobil, šuma) te među ljude. Selekcija naravi rezultira podjelom štenadi u tri skupine. Prvu čine temperamentni i hrabri, drugu lijeni i flegmatični, a treću nesigurni i plašljivi štenci.

Karakter i temperament
Karakter psa označuje njegovu osobnost, obilježje. U načelu, svi psi u Dugom Selu školuju se prema jednakom sustavu i redoslijedu, no ipak su neka odstupanja u intenzitetu uporabe fizičkog utjecaja, zapovijedi i intenziteta pohvale obvezatna. Ta su odstupanja potrebna zbog različitog karaktera pojedinih pasa. Psi se po karakteru općenito mogu podijeliti u tri skupine. Psi čvrstog karaktera (tvrdi psi) nisu osjetljivi i uvredljivi, ali tvrdoglavi su i ustrajni u svojoj neposlušnosti. Neposlušnost proizlazi iz toga što se nerado podređuju i zapravo imaju sve osobine vođe čopora, zbog čega je tijekom njihova školovanja potrebna veća snaga i odlučnost u odnosu na školovanje pasa drugih karaktera. Ako su dreseri dosljedni i nepopustljivi, postaju vrlo dobri radni psi, a ako nisu, ljudi postaju njihovi podanici. Psi normalnog karaktera čine skupinu koju je najlakše školovati jer imaju najmanje kompleksa. To su hrabri psi, staloženi i prijazni, živahni, a u odlučujućem trenutku, kad je potrebno, dovoljno oštri. Psi labilnog karaktera (mekani psi) osjetljivi su i uvredljivi te se s njima radi lagano, obzirno i strpljivo. Fizički utjecaj na takve pse treba biti što slabiji. Treba ih školovati laganijim tempom kako bi se na promjenu utjecaja i zapovijedi što lakše naviknuli. Neki se detalji ipak ne mogu naučiti, prije svega borbenost, mirnoća prilikom pucnja i slično.
Pri obuci službenih pasa u obzir se uzima i njihov temperament, tj. skupina psihičkih svojstava koja se prepoznaju u obliku određenog izražavanja raspoloženja i osjećaja. Sangvinik je najpoželjniji tip temperamenta, uravnotežen je, stabilan, miran, samosvjestan, dobrih i čvrstih živaca, živahan, voli raditi, radnje izvršava veselo. Kolerik je uznemiren, nervozan pas. U pravilu su to vrlo oštri psi, kojima se neiskusni vodiči teško nameću. Flegmatik je miran, ravnodušan pas, koji treba više vremena za oblikovanje uvjetovanih refleksa. Melankolik je bojažljiv pas, najmanje poželjan tip temperamenta.

Socijalizacija i preddresura
Socijalizirati znači postupno i sustavno izlagati štene različitim ljudima, djeci, mjestima, stvarima, podlogama, zvukovima, dodirima, psima i drugim životinjama. Drugim riječima, to znači pripremiti štene da se u većini situacija osjeća ugodno i ne pokazuje strah, a cilj je razvijanje samopouzdanja i povjerenja. Štenci koji nisu dovoljno socijalizirani ili im je uskraćeno izlaganje vanjskim utjecajima često razviju neželjena ponašanja i mogu biti na gubitku tijekom cijelog života. Oni koji su od najranijih dana izolirani od ostale štenadi i ljudi neće uspostaviti zadovoljavajući društveni kontakt s ostalim pripadnicima svoje vrste ili u budućem životu uživati u društvu ljudi (takva štenad iznimno je plaha i asocijalna). Socijalizacija šteneta iznimno je važna za njegov budući emocionalni i psihički razvoj. Kakav će pas biti kad odraste, kako će se ponašati i prihvaćati svijet oko sebe uvelike ovisi o ranoj i pravilnoj socijalizaciji. Ipak, treba biti vrlo pažljiv: nasumično naglo izlaganje psa različitim podražajima, iskustva na različitim mjestima, guranje među velik broj ljudi i djece ne znači socijalizaciju. Upravo suprotno, takav način najbolji je preduvjet za razvoj mnogih strahova i problematičnih ponašanja zbog (za psa!) negativnih iskustava.

Znakovi stresa
U radu sa psima, a pogotovo u procesu socijalizacije, iznimno je važno znati kako prepoznati znakove stresa i straha kod šteneta. Ako ih ne znamo prepoznati ili ih ignoriramo, tjeramo štene u situaciju s kojom se ne zna i ne može nositi i samim tim možemo ga još više prestrašiti, što rezultira nervozom, strahovima od pojedinih ljudi, mjesta, životinja te vrlo često agresivnim ponašanjem. Psi su životinje koje vizualno percipiraju te premda komuniciraju i vokalno i putem mirisa/okusa, njihovo su glavno sredstvo komunikacije tjelesni signali.
Neki od znakova stresa očiti su i lako ih je primijetiti, poput zijevanja, dahtanja, slinjenja, oblizivanja, skretanja pogleda, podizanja šape, griženja povodca, agresivnog ponašanja, odstupanja, izbjegavanja… Ti su znakovi pokazatelj da se vjerojatno pretjeralo u socijalizaciji – ili je proces išao prebrzo ili je predugo trajao.

Sve kroz igru
Pravilnom socijalizacijom pas se navikava na staloženo reagiranje na vanjske podražaje i situacije. Dakle, uči što je ogrlica, orma i povodac, kako reagirati na buku, pucanj, vozila, na zvuk prilikom udara različitih materijala jedan od drugi ili o drugu površinu, te na ostale više ili manje uobičajene zvukove. Tu su i vidni podražaji, tj. vatra, nenadani pokreti i predmeti, nepoznati ljudi i životinje, zatim različite vrste okoliša, ruralna i urbana područja – livade, šume, sportski tereni otvorenog i zatvorenog tipa, kolodvori (željeznički, autobusni), ugostiteljski objekti, trgovački centri… Pse se navikava i na prevoženje u raznim prijevoznim sredstvima te nošenje u rukama vodiča ili strane osobe. Uči ih se i svladavanju različitih zapreka koje mogu biti čvrsto položene na tlu ili visinske, nestabilne ili stabilne, izrađene od čvrstog ili poroznog materijala…
Cjelokupan proces odgoja psa, socijalizacije i pripreme za školovanje protječe uglavnom kroz igru, pri čemu je važna postupnost u zahtjevima i sustavnost u radu. Za sve je pse ključno razdoblje od devetog do 12. tjedna jer doživljena buka, grmljavina, neprikladno ljudsko ponašanje ili bilo kakva trauma mogu ostaviti trajne posljedice. Tad im se posvećuje najveća pažnja, no vojni policajci već su polako definirali njihove karakteristike i počinju ih usmjeravati prema određenoj specijalnosti. Do deset mjeseci starosti provede se četiri do pet testiranja i ako štene ne pokazuje nikakvu volju za rad, tj. igru, ne ulazi u konkurenciju za radnog psa. Taj broj je malen, otprilike jedno u leglu od njih osam, što zbog karakteristika samih pasmina, što zbog činjenice da se za rasplod biraju vrhunske ženke i mužjaci.

Obuka pa urođene osobine
U Vodu za obuku i dresuru već se zna kamo će pas, dakle daje se instruktorima i vodičima i počinje se raditi usmjerenije. Službeni psi dijele se prema namjeni na zaštitne, tragačke, kombinirane (zaštitno-tragačke), pse za detekciju eksploziva, pse za detekciju droga i čuvarske pse. Uspješan završetak obuke službenog psa ne ovisi samo o naslijeđenim osobinama, nego i o radu s njim od najranije dobi do završetka tečaja, kao i o samostalnom radu vodiča sa psima nakon završetka tečaja u matičnim postrojbama. Cilj uporabe službenih pasa je da se što učinkovitije izvrše svi oblici operativnog djelovanja. Psi, koji imaju izvanredno razvijena osjetila sluha i njuha, okretnost, hrabrost te druge urođene osobine, školovanjem po predviđenom planu i programu pripremaju se za više zadaća. Najistaknutije su održavanje javnog reda i mira, uspostava narušenog javnog reda i mira u većem obujmu, praćenje i otkrivanje počinitelja kaznenih djela i drugih traženih osoba, detekcija droga, detekcija eksploziva, osiguranje vojnih objekata (skladišta, vojarni, zračnih baza itd..) te operativno-taktičke mjere i radnje (zasjede, blokada, racija…). U obuci se, kako smo već rekli, primjenjuju naučene lekcije, a jedna je od ključnih metoda ona ponavljanja i pogrešaka. Mnoge naučene radnje kod pasa zapravo su uvjetovani refleksi, stečeni na bazi životnog iskustva. Oni su promjenjivi, mogu nestajati i ponovno se pojavljivati. Ti refleksi omogućuju da pas zaboravi određenu radnju, a također i da pogrešno naučenu radnju prema potrebi zaboravi. Znači, uvjetovani refleks prema potrebi se briše i ponovno se ispravno uči psa željenoj radnji. Psi tijekom obuke te radnje ponavljaju svakodnevno i ako ih dobro naprave budu nagrađeni maženjem, loptom za igranje ili zalogajem. Sve to poslije mora ponavljati i vodič jer pas može zaboraviti.

Pobjednici u srazu
Najmanje je složena četveromjesečna obuka čuvarskih pasa, koji na poziciji osiguranja lavežom trebaju javiti stražarima da se pojavljuju nepoznate osobe i/ili otjerati nepoželjne. Kod tih je pasa najvažnije naučiti ih da se ne boje čovjeka. Kod zaštitno-tragačkih pasa (šest mjeseci obuke) sažimaju se osobine zaštitnih i tragačkih (po pet mjeseci obuke). Od njih se traži veća disciplina i poslušnost, ustrajnost, hrabrost i nepokolebljivost te dobar njuh, ali i da na zapovijed, ako je potrebno, napadnu čovjeka. Obučavaju se za zaštitu osoba, ruta, skupova, potragu za protivnikom ili predmetom s pomoću sluha i njuha, pretraživanje objekata gdje bi mogli biti protivnici… Tijekom obuke oni su redovito pobjednici u srazu s markirantima, kako bi se poslije bez straha suprotstavili i desecima ljudi. Moraju biti spremni raditi i više sati u komadu.
Zanimljivi su neki detalji vezani uz rad pasa za detekciju eksploziva, čija obuka traje sedam mjeseci, jednako kao i onih za detekciju droga ili duhanskih proizvoda. Psima je glavni osjet i način upoznavanja svijeta miris. Dio nosa zadužen za otkrivanje mirisa kod pasa je 37 puta veći nego kod ljudi. Čovjek ima pet milijuna receptora mirisa, a njemački ovčar 225 milijuna. Službeni pas prilikom pronalaska i markiranja sredstva pasivno pokazuje mjesto gdje je izvor mirisa tj. eksploziv, odnosno sjedne ili legne. U tom položaju mora biti bez obzira na vanjske ometače i utjecaje sve dok ne dobije potvrdu, tj. nagradu od svojeg vodiča.

Povezanost s vodičem
Od pasa koji su obučeni za detekciju eksploziva ili droga očekuje se da rade od 20 do 30 minuta i to je njihov radni maksimum, tj. vrijeme u kojem aktivno koriste osjetilo njuha za vrijeme detekcije. To se vrijeme mijenja ovisno o zdravstvenom stanju psa, njegovoj fizičkoj i radnoj kondiciji, vremenskim i klimatskim uvjetima te vrsti objekta ili područja koje se pregledava. Psu ne odgovaraju podjednako svi prostori ili objekti, što znači da najdulje vrijeme u kojem maksimalno radi neće biti jednako prilikom pregleda otvorenog prostora ili nekog motornog vozila. Da se ne bi pojavile neželjene radnje (lažno pokazivanje, izbjegavanje rada i sl..), vodič na temelju iskustva treba pravodobno prepoznati da je pas umoran te prekinuti pretragu i odmoriti ga. Psi za detekciju možda su i najpovezaniji s vodičem jer praksa je da žive zajedno i izvan radnog vremena, dakle, u domovima vodiča i s njihovim obiteljima. Kod čuvarskih i zaštitno-tragačkih pasa drukčija je situacija, njihova razina socijalizacije nije takva da mogu funkcionirati izvan sustava.

Veterinarska potpora
Satnija zbog svega navedenog mora imati odgovarajuću potporu u vidu veterinarskog osoblja koje sudjeluje u svim fazama razvoja službenih pasa od trenutka planiranja legla. Veterinarsko osoblje brine se o uzgoju zdravog i vitalnog podmlatka, nadzire zdravstveno stanje mladih pasa tijekom obuke, službenih pasa tijekom operativne uporabe sve do umirovljenja te se skrbi o umirovljenim službenim psima.
Službeni psi podliježu veterinarskim pregledima periodično (najmanje jednom godišnje) ili učestalije, ovisno o uvjetima držanja i rada, općem zdravstvenom stanju, uzrastu (štenad i mladi psi u procesu socijalizacije, preddresure i obuke), fiziološkom stanju (skotne ženke i ženke u puerperiju), prethodnim bolestima i drugim stanjima koja mogu umanjiti radnu sposobnost službenog psa ili ugroziti njegovo zdravlje i zdravlje osoblja. Štenad i mladi psi tijekom socijalizacije i obuke zahtijevaju opsežniji veterinarski pristup i nadzor. Vojno veterinarsko osoblje odgovorno je za nadzor zdravstvenog stanja službenih pasa u sprezi s vodičima i zapovjednicima. Operativna uporaba timova vodiča i službenih pasa zahtijeva zdravstveno stanje bez kliničkih znakova bolesti (npr. zglobova, srca, kože, uha i dr.) koje bi mogle limitirati ili onemogućiti operativnu učinkovitost ili mogućnost adaptacije na uvjete rada.

Zaslužena mirovina
Službeni psi proglašeni nesposobnim za sve vidove obuke, vježbi i operativnu uporabu uvode se u programe udomljavanja. Veterinarsko osoblje odobrava programe udomljavanja službenih pasa u dijelu prihvatljivosti za udomljavanje s obzirom na temperament službenih pasa i potencijalni rizik za zdravlje udomitelja. Prednost pri udomljavanju imaju vojni veterani i obitelji vojnog osoblja u programima oporavka.
Nakon završetka radnog vijeka koji može biti, ovisno o namjeni i zdravstvenom stanju psa, od sedam do devet godina, službenom psu osigurava se umirovljenje i udomljenje. U većini slučajeva vodiči udomljavaju svoje umirovljene pse i brinu se o njima. Ako vodič nije u mogućnosti udomiti svojeg službenog psa, ostaje u Satniji gdje ima veterinarsku i svu drugu skrb do uginuća.

Ishrana
Hranidba službenih pasa temelji se na gotovoj (tvornički pripremljenoj) hrani za pse, dehidriranoj i konzerviranoj. Normativi i broj dnevnih obroka propisani su prema kategorijama pasa i uputi nadležnog veterinara. Ovisno o kategorizaciji pasa različite su i potrebe za hranom. Kategorije ovise o osobinama pasmine, dobi i utrošku energije u radu, ali i o različitim fiziološkim stanjima, kao što su skotnost i dojenje, te bolesnim stanjima ili tijekom oporavka od bolesti. Prema potrebi, a sukladno preporuci veterinara, uvodi se dopunska i specijalna ishrana gotovom ili kuhanom hranom. Hrana za pse pripremljena od različitih namirnica mora biti termički obrađena.

Domagoj VLAHOVIĆ, snimio: Tomislav BRANDT