Mnogo je ljudskih života izgubljeno u Domovinskom ratu, no još bi ih više bilo izgubljeno da nije bilo medicinskih sestara i tehničara koji su požrtvovno radili dan i noć u bolnicama i na ratištima da spase vojnike i civile. Nakon više od četvrt stoljeća, objedinili su svoja svjedočanstva u knjigu…

Iako je povijest čovječanstva obilježena ratovima, relativno se kasno saznalo za važnu ulogu koju u ratovima imaju medicinske sestre i tehničari. Tek je zahvaljujući Florence Nightingale (1820. – 1910.) i njezinu požrtvovnom radu u Krimskom ratu (1853. – 1856.) svijet saznao da na bojištima djeluju i drugi akteri osim ratnika. U mnogim ratovima koji su od tada do danas uslijedili, medicinske sestre pružale su pomoć, utjehu i nadu unesrećenima, a po završetku ratova objavljivale su svoja svjedočanstva i upoznavale pučanstvo s drugom stranom ratovanja. I u Domovinskom ratu medicinske sestre i tehničari davali su sve od sebe kako bi spasili što više života. No, tek su nedavno prikupili svoja svjedočanstva i objavili ih u knjizi Medicinske sestre i tehničari u Domovinskom ratu. Put do izdavanja knjige započeo je 2016. godine, kad je nastala ideja da se udruže sve medicinske sestre i tehničari koji su prošli rat te da podijele svoja iskustva.

”Puno su toga medicinske sestre i tehničari napravili u Domovinskom ratu, a hrvatska i svjetska javnost o njihovu doprinosu ništa ne znaju,” objašnjava nam stožerna narednica  vojna specijalistica Mirna Ignac, djelatnica Vojnog zdravstvenog središta i jedna od autorica svjedočanstava. Ona se u rat uključila kao 22-godišnja medicinska sestra-instrumentarka u Općoj bolnici Karlovac, gdje je 1991. i 1992. bila u Domovinskom ratu, a od 1994. je na Hrvatskom vojnom učilištu. Bila je također jedna od 120 sestara koje su 12. studenog 2016. održale osnivačku skupštinu i osnovale Društvo medicinskih sestara i tehničara Domovinskog rata, jedno od društava Hrvatske udruge medicinskih sestara (HUMS).

Osnutak Društva i sudjelovanje u njegovim aktivnostima pobudilo je davno zatomljena sjećanja u mnogim članovima, ali i želju da svoja iskustva podijele s javnosti. Počeli su stoga s organizacijom simpozija pod motom ”Da se ne zaborave devedesete“. Simpoziji se održavaju u gradovima diljem Hrvatske, a na njima članovi Društva iz grada domaćina dijele svoja iskustva iz Domovinskog rata sa svojim kolegama i zainteresiranim slušateljstvom. Nezaobilazni dio svakog simpozija jest i otkrivanje spomen-ploče medicinskim sestrama i tehničarima Domovinskog rata iz grada domaćina. Osim toga, članovi Društva dosad su sudjelovali na kongresima u organizaciji HUMS-a, simpozijima, posjećivali srednje škole, postavljali izložbe, gostovali u televizijskim emisijama te čak otputovali u daleki Japan da bi svoja iskustva podijelili s drugim narodom. Unatoč svim tim aktivnostima, dugo se nije razmišljalo o prikupljanju svih svjedočanstva u jednu knjigu. Poticaj za pisanje dao je Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, koji je i suizdavač knjige, rekavši članovima Društva: ”Što nije na papiru, nije se ni dogodilo!“ Članice Izvršnog odbora ubrzo su prionule prikupljanju svjedočanstava od kolegica u svojim gradovima.

”Sve medicinske sestre diljem Hrvatske bile su složne u tome da je ovakvo svjedočanstvo potrebno za buduće generacije. Događaji iz Domovinskog rata ne smiju biti zaboravljeni,” kaže stožerna narednica Ignac. Članice Izvršnog odbora slale su prikupljena svjedočanstva urednici knjige Željki Križe, koja ih je objedinila.

Na 336 stranica knjige 106 autora donosi 90 svjedočanstava i šest priča. Većinu svjedočanstava prate i privatne fotografije iz tog vremena. U njima medicinske sestre i tehničari opisuju svoju njegu za pacijente, branitelje i civile, starce i djecu. Pritom se nisu samo ograničavale na svoju struku, nego su ujedno obavljale poslove fizioterapeuta, primalje… Išle su i u druge gradove, a dio njih pridružio se brigadama te ratovao na bojištu. Neke su sestre pak podijelile s čitateljima izvatke iz svojih privatnih dnevnika iz tog razdoblja, u kojima zorno dočaravaju ne samo ono što su vidjele, nego i sve što su i čule, i osjetile, i mirisale. Neke od današnjih članica Društva bile su još maloljetne kad ih je rat zatekao i potjerao u progonstvo. Ipak, nisu se libile prisjetiti tog tragičnog dijela svojeg djetinjstva i predočiti rat iz perspektive djeteta. Zanimljiv su dio knjige svakako svjedočanstva koja su za sobom ostavile danas pokojne medicinske sestre i tehničari u nadi da će njihove priče ipak s vremenom ugledati svjetlo dana. Svi autora svjedočanstava imaju razloga biti ponosni. Iako nemaju status branitelja, svojim su nesebičnim radom pomogli obraniti domovinu.

”Medicinske sestre branile su svoje gradove kako su najbolje znale: požrtvovno radeći svoj posao i njegujući vojnike. Radile smo kao u nekom filmu, pune nade i vjere. Uopće nismo primjećivale niti razmišljale o tome da nam je život u opasnosti,” govori stožerna narednica Ignac. ”U knjizi su opisani lijepi trenuci, ali i teški trenuci zbog kojih medicinskim sestrama treba skinuti kapu i zahvaliti im iz sveg srca. Trebalo je moći to odraditi i odreći se svojeg života, a poslije i napisati svoje svjedočanstvo.“

Doista, trebalo je imati snage prisjetiti se događaja koji mnogi žele zaboraviti jer su sjećanja prebolna. No, o njima se mora govoriti kako bi buduće generacije mogle cijeniti život u slobodnoj zemlji. Najbolje je to opisao Ante Nazor na predstavljanju knjige u Pakracu: ”Ove priče i ova sjećanja pomoći će našoj djeci prepoznati što je to domoljublje, humanost i nesebičnost u najtežim trenucima.“ Izdavanje ove knjige samo je početak aktivnosti koje Društvo medicinskih sestara i tehničara Domovinskog rata planira u 2019.

HUMS će u lipnju održati kongres, a u sklopu kongresa bit će simpozij Društva na temu ”Djeca u Domovinskom ratu“ na kojem će podijeliti svoja svjedočanstva o brizi za djecu u ranim 1990-ima. No, još je važnija novost da se već priprema nastavak knjige. Članice Izvršnog odbora već marljivo prikupljaju svjedočanstva ne samo od medicinskih sestara i tehničara, već i od fizioterapeuta, primalja i liječnika koji su s njima u timu liječili ranjenike. Stožerna narednica Ignac poziva ih da stave svoje priče na papir i priključe se toj hvalevrijednoj akciji: ”Svi koji su dali svoj doprinos, i zalaganje, i tugu, i bol u Domovinskom ratu trebali bi biti dio ove priče o hrabrosti i požrtvovnosti. Medicinske sestre i tehničari u Domovinskom ratu činili su velike, herojske stvari. Trebaju se stoga prisjećati i biti ponosni na sebe.“

---

Na 336 stranica knjige 106 autora donosi 90 svjedočanstava i šest priča. Većinu svjedočanstava prate i privatne fotografije iz tog vremena. U njima medicinske sestre i tehničari opisuju svoju njegu za pacijente, branitelje i civile, starce i djecu. Pritom se nisu samo ograničavale na svoju struku, nego su ujedno obavljale poslove fizioterapeuta, primalje… Išle su i u druge gradove, a dio njih pridružio se brigadama te ratovao na bojištu

 

Iva Gugo