Vojni policajac narednik Igor Pranić svoje slobodno vrijeme posvećuje neobičnom hobiju – uzgoju golubova listonoša. Njegovi se golubovi natječu na kratkim, srednjim i dugim stazama, a iza njega su vrijedne i brojne osvojene nagrade…

Narednika Igora Pranića, vojnog policajca odnedavno djelatnika zapovjedne desetine Pukovnije Vojne policije, zadnje dvije godine moglo se sresti kako pozorno prati monitor na rendgenskom pregledu djelatnika i posjetitelja na glavnom ulazu u zgradu MORH-a. No rijetki su znali da svoje slobodno vrijeme posvećuje neobičnom hobiju, možda bismo to mogli nazvati i posebnom ljubavi ili kako on u šali kaže ”zarazom“, naime bavi se uzgojem golubova listonoša.

Golubovi su vezani za njegovo rano djetinjstvo, imao je pet godina kad mu je prvih nekoliko darovao stric i već se tad, kaže, zarazio i eto ta priča traje do danas. U početku je imao ukrasne golubove, a osnovnoškolska druženja i novi prijatelji koji su imali golubove listonoše otvorili su mu i nove vidike. Svidjeli su mu se, nabavio je prvih nekoliko i od tada ljubav ne prestaje. Trenutačno u golubarniku ima 130 golubova listonoša među kojima i matično jato za uzgoj. Svi njegovi golubovi imaju pedigre, tj. podrijetlo, a najviše ih je upravo iz njegova matičnog jata. Ova vrsta golubova spada u sportske golubove koji se danas koriste  najčešće za natjecanja, objašnjava nam  Igor i poziva u ”svoje golublje carstvo“. Kad se doselio u Dugo Selo prvo je, kaže, napravio golubarnik. Skladna prozračna drvena nastamba u dnu vrta trenutačno je zatvorena i golubovi su u svojim odjeljcima i boksovima. Sasvim lijevo dio je namijenjen parovima koji brinu o mladuncima, u sredini je odjeljak za golubice, a desno golubove.

Sa zanimanjem gledamo kako svaki boks ima drugačiju boju ili naljepnicu neke životinje. Igor objašnjava kako golubovi imaju fotografsko pamćenje i po tim sličicama ili bojama točno znaju koji je njihov boks. Našim ulaskom u golubarnik malo su se uznemirili, gugutanje se ubrzalo, a golubovi nam preplašeno počeli prelijetati tamo-amo iznad glava. Ušao im je u prostor netko čije lice ne prepoznaju i takva je reakcija bila očekivana.

Uzgoj i briga

Igor nas vodi u odjeljak s gnijezdima. Tu je 16 parova s mladim golubićima. Iz nekih gnijezda izviruju mali goluždravi tek nedavno izlegli ptići, iz ostalih čupavi žutosivi golubići koji će uskoro poprimiti prepoznatljiv izgled i perje odraslih golubova. Većina ovih malih čupavaca od parova je iz matičnog legla koje služi isključivo za uzgoj. Podrijetlo svakog goluba iznimno je bitno jer dobar golub trkač postaje od dobrih roditelja – natjecatelja i njihove pozitivne osobine oni prenose na svoje mlade te je tako i veća vjerojatnost da će i sami biti dobri letači-trkači.

Sparivati golubove počne u siječnju i već nakon 17 dana izleže se obično po dva ptića. Par se o njima brine jednako, naizmjence sjede na jajima, zajedno ih hrane, griju, paze… Nakon mjesec dana starosti spremni su za odlazak iz legla i jedinke se odvajaju u poseban odjeljak i počinje njihovo privikavanje na okolinu i na letenje oko golubarnika. Trenutačno ih je na takvom privikavanju 30-ak.

Ulazimo u drugi odjeljak, svaki je golub u svojem boksu, neki miruju, drugi znatiželjno nakrivljuju glave. I svi su nam gotovo identični. Ipak, Igor zna svakog u  pero ili možda kljun. Svojeg bi goluba, kaže, našao među 5000 drugih. ”Muški su općenito krupniji od ženki, imaju veću glavu i nosnice, ratoborniji su, ženke su sitnije, pitomije,” objašnjava Igor dok ih mami kikirikijem na rame.

Sedmi dan, nakon što se izlegao, golub dobiva na nogu prsten s jedinstvenim brojem i godinom rođenja i tako se evidentira u Hrvatskom savezu golubova listonoša, laički rečeno dobiva ime i prezime. No uvijek ima i mezimaca, dražih i drugačijih, koji se posebno ističu i odskaču, pa upirući prstom u jato Igor pojašnjava, ovaj nemirni je Ludi, ova mirna je Pitoma, ovaj što nosi broj 007 je James Bond… Zanima nas koliko mu briga o golubovima oduzima vremena s obzirom na vojničke dužnosti koje su neumoljive i ponekad nepredvidive.

Tijekom hladnijeg razdoblja od početka listopada pa do početka ožujka golubarnik miruje, a golubovi su u zatvorenom i tad iziskuju najmanje vremena i brige pojašnjava Igor, no kad zatopli, kad se izlegu mladi i počne sezona natjecanja onda je i obveza puno više. Treba ih nahraniti, počistiti, pustiti da odlete svoju dnevnu rutu ujutro i predvečer, puštati posebno ženke, posebno muške. ”Golubovi zahtijevaju određenu rutinu, puštanje iz golubarnika svaki dan u isto vrijeme. Ako to ne poštuješ, odrazit će se i na njihove rezultate, napominje Igor, tako da vojnički poziv baš i nije najpogodniji za bavljenje golubovima. Dok je bio pripadnik Gromova, često su se znala izmjenjivati razdoblja odlaska na višednevne terene i nije bilo lako. ”Ne možeš na odmor ako netko ne uskoči i pomogne, čak ni na dan-dva. Tako je to, ako želiš ljubimca o njemu se moraš i brinuti, a eto ja tih ljubimaca imam malo više,” zaključuje Igor.

Pripreme za natjecanje

Nakon zimskog mirovanja počinju pripreme za natjecanja i golubovima je potrebno oko tri tjedna da uđu u letačku kondiciju. Natjecanja počinju zadnji vikend u travnju i traju idućih 13 nedjelja. Ona su osmišljena tako da se golubovi transportiraju na određenu udaljenu lokaciju odakle se moraju u što kraćem vremenu vratiti kući. Počinju s manjim udaljenostima i postupno idu na sve duže relacije.

Golubove listonoše odlikuje nevjerojatna sposobnost orijentacije iako ni znanost još nije sa stopostotnom sigurnošću utvrdila u čemu je tajna. Dokazano je da na putu do kuće koriste više izvora poput Zemljinih magnetnih polja, položaja Sunca i zvijezda i poznatih orijentira s obzirom na odlično pamćenje. Usto, oni su iznimno privrženi svojem partneru, svojem boksu i domu (golubarniku) i to ih motivira da se tome uvijek vraćaju, pa nije teško zaključiti da je ljubav i u golubljem svijetu presudna.

U odnosu na ostale vrste, ovi su golubovi drugačiji  i po konstituciji i građi tijela, izdržljiviji su i mogu podnijeti više fizičkih napora, mišićaviji su, a odlikuju se i većom inteligencijom u odnosu s uzgajivačem. Golub koji se natječe mora biti kondicijski spreman za utrku, a to je moja zadaća kao uzgajatelja, napominje Igor i dodaje kako ih  treba dovesti u stanje da mogu izdržati napore tijekom leta. Naime, golubovi listonoše mogu u jednom danu ako su uvjeti dobri preletjeti, na maraton letovima čak  između 1100 – 1200 kilometara. Brzina leta im je u prosjeku oko 70 – 80 km na sat, no može ovisiti o smjeru i jačini vjetra,  pa ako imaju vjetar u leđa mogu postići brzinu i do 130 – 140 km na sat.

Priprema za natjecanje počinje prvim danom njihova puštanja i svaki se dan povećava vrijeme koju provedu u zraku do sat vremena, što je dovoljno, pojašnjava. Zatim slijedi još nekoliko treninga s veće udaljenosti, pa ih Igor u gajbama transportira oko 50 km od kuće i pusti tako nekoliko puta kako bi se kod goluba potaknuo nagon za  vraćanjem i na kraju imaju još jedan trening s kamionom cijele regije na oko 100 km udaljenosti, tjedan dana prije prve utrke. Sve te pripreme traju oko 45-50 dana. Da bi bio zreo za utrku, golub mora imati oko godinu dana. Kad natjecanja počnu, golubovi se odvoze na dogovoreno mjesto lokalnog kluba uzgajivača gdje se okupljaju svi natjecatelji i registriraju svoje golubove te ih se transportira na mjesto puštanja. Prije transporta svaki golub natjecatelj dobiva prsten s čipom kako bi se putem uređaja  za registraciju moglo točno evidentirati njegovo vrijeme polijetanja i povratka u matični golubarnik. Svaki golubarnik ima svoje koordinate i tako se točno može izmjeriti vrijeme i udaljenost koju golub prijeđe. Naravno, spremniji i jači golubovi dolaze prvi.

S početkom novog tjedna počinje se s pripremama za iduću utrku i tako sve dok natjecanja traju. Vrlo je bitno, dodaje Igor, u ovom razdoblju golubovima pojačati prehranu dodatnim proteinima i ugljikohidratima kako bi im se povećala masa i izdržljivost. Kad se golub natjecatelj vrati kući, odlazi u svoj boks i jedino tad može dan provesti sa svojim partnerom. To je ujedno i najveća nagrada koja ih motivira u svim utrkama, posebno kad su u pitanju muške jedinke, šaljivo će Igor.

Brojne  osvojene nagrade

Igor trenutačno ima 30 golubica i 25 golubova koji se natječu na kratkim, srednjim i dugim stazama, no draže su mu golubice jer su, kaže, manje zahtjevne kao sportaši.

Osvojene nagrade vrijedne su i brojne, sjaje u vitrini u dnevnom boravku i sa zanimanjem ih pregledavamo. Pehari za prva, druga, treća mjesta… Skromno kaže da je to tek manji dio. Nekoliko je njegovih golubova osvajalo i po nekoliko pehara za prva mjesta u jednoj sezoni. Naglašava kako ponekad utrka može biti iznimno teška, ako je vrijeme kišovito ili vjetrovito, no ako se uzme broj od 2000 golubova koji se natječu biti među prvih 40-50 već je velik uspjeh, a njegovi su često u vrhu poretka. Igor je ujedno 7. uzgajivač golubova listonoša na kratke staze od 100 – 300 km i 15. na srednje staze što je iznimno visoko ako se uzme u obzir da u Hrvatskoj takvih zaljubljenika i uzgajivača natjecatelja ima oko tristo.  Najdulja utrka na kojoj su se natjecali njegovi golubovi bila je iz Poljske iz Poznana, otprilike 780 km. Golub mu je stigao za 12 sati i osvojio 20. mjesto, što je kad je u pitanju tako velik broj golubova, vrlo visok i dobar rezultat.

Utrke znaju ponekad biti iznimno zahtjevne i dio se golubova izgubi ili nastrada negdje tijekom leta. Prisjeća se kako mu se prije dvije godine golub vratio teško ozlijeđen i morao ga je eliminirati, no češće su ipak situacije da se ozljeda može sanirati, pa to Igor sam stručno odradi, zašije ranu, dezinficira je i golub se oporavi. U prvoj ovogodišnjoj utrci na relativno kratkoj ruti od 130 km, izgubio je pet golubova i zato se, kaže, nije dobro vezati ni za jednog goluba, jer nikad ne znaš hoće li se vratiti… Ali ima i ona ljepša strana priče, a to je euforija kad se golub vrati kući, ono iščekivanje i napetost, uprti pogled u nebo, trzaji na svaki lepet krila, radostan gugut goluba kad sleti na golubarnik, nastavlja Igor. A pogotovo je veselo na kraju dana kad se objave rezultati, a plasman dobar.

Skup hobi

Iako pruža zadovoljstvo, uzgajanje golubova listonoša prilično je skup hobi koji uz to zahtijeva puno odvojenog vremena i truda. ”Troškovi su prilično veliki, a uključuju hranu i dodatke prehrani, cijepljenja protiv bolesti, čipove na nozi, transport na odredište odakle kreću na utrku, opremu koja je potrebna poput uređaja za registraciju vremena, propisno izgrađen golubarnik,” nabraja Igor. Financijske koristi najčešće nema, osim ako imaš goluba šampiona s dobrim karakteristikama i rezultatima, a tad takvi golubovi u svijetu dostižu nevjerojatne iznose. 

Prosječna je cijena goluba listonoša od 100 do 1000 eura, no u zemljama poput Belgije s dugom tradicijom uzgoja golubova listonoša iznosi se vrtoglavo penju za još dvije nule, a njihov je uzgoj postao puno više od hobija. Prošle je godine primjerice prodan najskuplji golub na aukciji za 1,5 milijun eura. U Hrvatskoj je uzgajanje goluba listonoša još uvijek na razini zadovoljstva i hobija te mnogi poput Igora radije zadrže goluba s ostvarenim dobrim rezultatom, a ako ga i prodaju, sve opet ulože u golubove.

Igor je inače član Kluba uzgajivača golubova listonoša Sesvete koji pripada zagrebačkoj regiji  s oko 60 aktivnih uzgajivača, dok Hrvatski savez klubova uzgajivača golubova listonoša okuplja oko 300 aktivnih uzgajivača. Interesa za ovakav hobi danas među mladima baš i nema, Igor je s 38 godina zapravo među najmlađim uzgajivačima.

Golubovi vojnici

Iako se danas golubovi listonoše koriste isključivo u natjecateljske svrhe, nekad nije bilo tako. Brojni su zapisi kako su se od davnina koristili za prenošenje poruka. U novijoj povijesti njihova je uloga bila i te kako važna, nekad čak i presudna. Povijest ratnih sukoba u Prvom i Drugom svjetskom ratu zabilježila je brojne primjere uporabe goluba listonoša koji su se koristili za prenošenje važnih informacija s crte bojišta. Naime, svako je zapovjedništvo imalo svoje golubarnike, golubove i vojnike koji su se o njima brinuli, a s postrojbom je često na bojišnicu odlazio i određeni broj golubova. Šifrirane poruke s povjerljivim podacima slale su se pričvršćene golubu za nogu i on bi se u relativno kratkom vremenu za tadašnje prilike  vratio u bazu s najnovijim informacijama. Tu tradiciju držanja golubova listonoša zadržala je još uvijek i engleska Kraljevska garda te se danas, među ostalim, natječu i golubovi listonoše iz  kraljevskog golubarnika… O ovim neobičnim pticama i njihovim pothvatima moglo bi se pričati još dugo, jednako kao i o pažnji i ljubavi s kojom se prema njima odnose njihovi uzgajivači. A poseban je osjećaj, kaže Igor, kad nakon napornog dana sjedne među njih. ”Isključim se iz vanjskog svijeta, opustim i zaboravim na sve probleme. Među svojim golubovima odmorim se od svega.“ Nesumnjivo, jer uhu ugodno i umirujuće, gotovo terapeutsko gugutanje koje ga svako jutro isprati i na kraju dana dočeka u njegovu golubarniku upravo je ono na čemu mu svi možemo pozavidjeti.

Odjel za specijalne dostave Hrvatske pošte

Hrvatska pošta imala je dugi niz godina Odjel za specijalne dostave koji su činili upravo golubovi pismonoše. Oni su svakodnevno letjeli na 17 relacija unutar Hrvatske, a u odjelu je bilo 37 golubova pismonoša. U travnju 2011. Hrvatska pošta odlučila je zatvoriti ovaj povijesni odjel, a golubovi su prodani.

Cher Ami

Golubovi listonoše posebno su se istaknuli u ratovima kad su korišteni u vojne svrhe kako bi s bojišta prenijeli važne informacije te su tako neki od njih zaslužili i posebno mjesto u povijesti. Među njima je i golub Cher Ami (dragi prijatelj), a dobio je ime upravo zbog svojih zasluga u Prvom svjetskom ratu kad je iza neprijateljskih crta ostalo odsječeno više stotina američkih vojnika, a on prenio njihov vapaj za pomoć s bojišta. U toj svojoj misiji teško je ranjen, ali je uspio prenijeti poruku, stigavši slijep na jedno oko s porukom koja mu je visila s ranjene noge. Upravo je poruka koju je prenio pomogla oslobađanju 194 američka vojnika. Za tu svoju herojsku službu, Cher Ami je dobio od francuske vlade odlikovanje Croix de Guerre. Preparirano tijelo goluba heroja Cher Ami nalazi se danas u Smithsonians National Museum of American History u Washingtonu.

TEKST  Vesna Pintarić

Foto Tomislav Brandt