Sjeverno od našeg glavnog grada, na jugozapadnim padinama Medvednice, smjestila se srednjovjekovna utvrda, izgrađena sredinom XIII. stoljeća. Ključna joj je uloga bila obrana Kaptola i biskupskih posjeda od provala različitih osvajača

Kad su Mongoli 1242. provalili u Hrvatsku, Kaptol i Gradec bili su što se tiče obrane potpuno nepripremljeni za takvu najezdu. Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. Arpadović (1206. – 1270.) morao je bježati iz Zagreba i drugih dijelova sjeverozapadne Hrvatske sve do dalmatinskih gradova, gdje su osvajači konačno zaustavljeni. I ne samo to: uskoro je s istoka došla vijest o smrti velikog kana Ogotaja (1186. – 1241.), pa je njegov vojskovođa i kandidat za nasljednika Batu-kan (oko 1205. – 1255.) odlučio povući svoje horde iz srednje Europe. Uvidjevši sve slabosti obrambenog sustava svojeg kraljevstva, Bela IV., koji je jedva izvukao živu glavu, odlučio je ojačati ga kako se ne bi ponovila katastrofa koju je izazvala mongolska provala. U vrijeme njegove vladavine izgrađeno je 55 novih utvrda, a 13 ih je obnovljeno. Od toga su, kako navodi Hrvatska enciklopedija, 33 bile u kraljevskom posjedu.

Izniman strateški položaj

Na Medvednici je počela bila gradnja jedne utvrde, ali vjerojatno ju nije inicirao Bela IV.: većina historiografa smatra da je to učinio zagrebački biskup Filip (umro 1272.), na poticaj samog pape Inocenta IV. (oko 1195. – 1254.). Dokaz je isprava iz 1247., poznatija kao darovnica za Popov toranj. U slučaju opasnosti, u utvrdu se, osim crkvenih dragocjenosti, moglo skloniti i stanovništvo. Medvedgrad je izgrađen na iznimnom strateškom položaju, na 593 metra nadmorske visine na brdu Mali Plazur. S utvrde se mogla u potpunosti nadzirati okolica i prometni putovi prema Slavoniji i Turopolju. Građevina se jasno može vidjeti praktički iz svih dijelova Zagreba s kojih postoji pogled na zapadni dio Medvednice. Osim zgrada za stanovanje i prostranog predvorja, sastoji se od dvije jake obrambene kule i romaničko-gotičke kapele sv. Filipa i Jakova, a cijeli kompleks okružen je zidovima i opkopima. Unatoč tomu što nije stajao iza njezine izgradnje, vlasništvo nad utvrdom 1262. prelazi u ruke kralja Bele IV. S godinama je gospodstvo nad njom prelazilo iz ruke u ruku: kraljevima (Žig-mund Luksemburški, Matija Korvin…), zaslužnim plemićima te biskupima. Među vlasnicima bile su poznate obitelji Babonić, Zrinski, Erdődy te grofovi Celjski. Povijesna istraživanja govore o više od stotinu različitih vlasnika. Desetljećima i desetljećima na usamljenoj točki i promatračnici nije se događalo ništa posebno: najuzbudljiviji su bili povremeni sukobi oko vlasništva. Utvrda je tijekom XV. stoljeća bila središte vlastelinstava Medvedgrad, Lukavec i Rakovec, a 1487. počela je njezina obnova zbog opasnosti od Osmanlija. Samo šest godina kasnije hrvatsko je plemstvo teško poraženo na Krbavskom polju. U prvoj pol. XVI. stoljeća svoje su mjesto u Medvedgradu pronašli lako naoružani pješaci haramije. Oni su 1539. ustrojeni zbog obrane od osmanlijskih prodora u Hrvatsku. Ipak, pravi napad Osmanlija na Medvedgrad nikad se nije dogodio, a Zagreb će ostati jedno od rijetkih hrvatskih mjesta u koje nije kročila ili barem pokušala kročiti noga sultanovih osvajača. Nakon određenog vremena, gubljenjem strateškog značaja i obrambene uloge, vojske i vlastelini polako su počeli napuštati Medvedgrad.  

Od propadanja do oživljavanja

Zadnja obnova Medvedgrada u funkciji fortifikacije bila je 1574., a 16 godina kasnije teško ga je oštetio razorni potres. Središte vlastelinstva premješteno je u Šestine, a posljednji stanovnici napustili su ga početkom XVII. stoljeća. Medvedgrad se otad ponajviše spominje kao romantična ruševina. Povijesni izvori spominju da ga je 1671. preuzela kraljevska komora, a u idućem je razdoblju promijenio još nekoliko gospodara. Unatoč brojnim legendama, istraživači navode da ne postoje dokazi da su u Medvedgradu ikad boravile osobe kraljevskog roda makar je često znao biti u kraljevskom vlasništvu. No, lako moguće da to ne vrijedi za kraljice. Izvor pitke vode podno Medvedgrada nosi ime Kraljičin zdenac upravo po Barbari Celjskoj (1392. – 1451.), ženi kralja Žigmunda Luksemburškog (1368. – 1437.), koju se često povezuje s legendom o zloj Crnoj kraljici. Taj se par 1405. vjenčao u jednom drugom starom hrvatskom gradu: Krapini.

Posljednji je vlasnik Medvedgrada plemićka obitelj Kulmer, koja je utvrdu posjedovala do kraja Drugog svjetskog rata, nakon čega se ona potpuno urušila. Restauratorski radovi na obnovi utvrde započeli su krajem 1970-ih, a intenzivirani su sa samostalnošću Hrvatske. Na Medvedgradu se od 1994. nalazi i Oltar domovine, spomenik hrvatskim braniteljima poginulim u Domovinskom ratu, izrađen prema zamisli Kuzme Kovačića. Potpuna obnova završena je 2021., kad je Medvedgrad svečano otvoren za posjetitelje. Tako je ta povijesna utvrda u sklopu Parka prirode Medvednica postala još jedna u nizu turističkih destinacija grada Zagreba i jedno od omiljenih odredišta brojnih izletnika.

Tekst  Josip Buljan; FOTO  Josip Kopi