Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je i prošle godine natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se ponovno javio velik broj učenika. I ovaj je natječaj pokazao zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda tog iznimno poticajnog projekta. Na natječaj su se drugi put javili i učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo zadnju od priča učenika iz Hrvatske koje su osvojile jednu od šest ravnopravnih trećih nagrada

Prvo dijete koje sam kao sedmogodišnji otočanin sreo u pustoj zadarskoj četvrti Plovanija, bio je moj susjed Meho kojega u to doba nismo još tako zvali. Naime, kasnije je taj nadimak dobio po svome omiljenom pjevaču Mehi Puziću. Odgurivao je Meho svoju ofucanu nogometnu loptu na maloj ledini koju je samo prašnjavi put dijelio od naše kuće u izgradnji. Kako nije imao nikoga s kim bi se mogao igrati oko naših kuća, dobar mu je bio i mali otočanin. Prvo se vrijeme ništa nismo razumjeli. Skoro da smo trebali posrednika u prevođenju onoga što onaj drugi hoće reći.

Moj životni put u gradu počeo je na moj sedmi rođendan. Nisu mi mogli dati gori poklon od toga, mislio sam tada. Moji su u gradu, točnije na Plovaniji, koja je i mjesto zbivanja, sagradili kuću i pripremili je za useljenje kad sam se spremao u prvi razred osnovne. Došao je dan da se smjestim u brod moga ujaka i preselim u grad, radi škole. Dobri moj djed skrivao je suze, a baka je plakala za mnom. Malom otočkom dječaku nije bilo lako doseliti u grad, u novo društvo i veliku školu. No, na našoj Plovaniji brzo smo se upoznali i povezali svi, i oni stari i mi novi, kakav sam bio ja. Međutim, nije nas bilo puno. Samo Štrumpf, Švabo, Meho, Đele i ja.

Na ledini pored kuća igralo se po cijele dane dva na dva. Od svih nas, Meho je bio najkrupniji, od mene i godinu stariji. Kada bi ga čovjek opisivao, rekao bi da je bio debeljuškast. Imao je rumene obraze djeteta sa sela i vragolast osmijeh koji nije skidao s lica. Čim bi počeli igrati nogomet, košarku ili “tapke”, Meho je bio u svemu najbolji. Volio se on i našaliti, popeti se na stablo pa te zasuti češerima odozgo. Kad me je jednom pogodio s dva češera od čempresa, tri me je dana boljelo i bilo plavo ispod rebara. Nakon toga sam opet igrao nogomet s njime rastajući se nakon utakmice gore na onoj uzbrdici gdje su nam bile kuće.

Međutim, po završetku srednje škole, putevi su nam se razišli na različite strane. Ostali smo u istome gradu, ali ja sam sve više vremena provodio na Voštarnici, a Meho je ostao u nekoj drugoj priči i nisam ga više viđao često. Kad je zakuhalo, Meho je jednoga dana osvanuo u policijskoj uniformi. Ja sam upisao fakultet u Splitu i vidjeli smo se kratko tek na ljeto. Ono ljeto prije nego što je rat došao u naš grad. Meho je do tada već prošao svašta, Plitvice, Slavoniju i zadarsko zaleđe.

Poslije dugo vremena našli smo se na onoj istoj ledini pored naših kuća gdje smo prvi put naganjali loptu i igrali “tapke”. On profesionalni vojnik, a ja u patikama, trapericama i traper jakni. I s puškom u ruci. Upravo sam se bio vratio kući iz dežurstva u Mjesnoj zajednici. Opasno se kuhalo pa je kod kuće vladao pravi metež i panika. Otac je odveo majku i sestru put grada u sklonište. Na cesti ispred naše kuće skupilo se nešto ljudi. Tek neki od njih imao je pušku. Uniformu nije nitko imao, vidjela se poneka lovačka jakna sa šarama i JNA čizme na nogama. Nitko nije točno znao što se događa. Sigurno je bilo samo jedno – da iznad naše Plovanije nema nikoga, nema Hrvatske vojske, nema garde, nema policije, nema zaštite. Među okupljenim mještanima vladao je metež i nespokoj, sve se raspalo, ako je i ikad postojalo.

Toga je dana iz smjera istoka počela pucnjava. Svako malo čula se pojedinačna paljba, ne iz automatskog oružja. Kod mjesne trafostanice zapovjednik je okupljao momke koji su hitno odlazili na položaje iznad grada. Nas tridesetak momaka slabo naoružanih odlazili smo u susret tenkovima. Svakodnevno se čula pucnjava, muklo su odzvanjale eksplozije kojima smo bili lake mete. A onda se opet jednoga dana niotkuda pojavio Meho. Našli smo se na onoj našoj ledini, on u vojničkoj šarenoj uniformi, čizmama, s automatskom puškom, bombama i Zoljom. Pitajući kako nam se drži kvart, ostavio je nešto municije i pokoju bombu. Upravo smo od Mehe prvi put u mjesec dana čuli neku provjerenu informaciju. Rekao je da su nam tenkovima došli na par stotina metara od kuća i da ih je puno. Neka su sela u okolici grada već pala. Nikad neću zaboraviti kad nam je rekao: “Slušajte, oni žele proći u grad prema kasarnama. Mi smo im na putu, a naša ulica im je najkraći put prema Banini, Đakoviću, Barutani… Neće puno proći dok ne udare, sakrijte se u skloništa. Udarit će prvo topovima, raketama, minobacačima i bit će pakleno. Kada stane pucati, izađite vani i čekajte ih. Ispaljujte metak po metak, štedite, ali ne bojte se, zaustavit ćete ih. A sad moram ići! Držite se! Iza vas nema nikoga više!” To je bio posljednji put da sam vidio našeg Mehu. Onoga koji je prvi zaigrao nogomet s otočkim djetetom na ledini pored naših kuća. Meho je od eksplozije mine tragično stradao dvije godine kasnije u 23. godini života na području Velebita. U sjećanje na njega jedna od zadarskih ulica nosi njegovo ime i prezime.

Renata Ivanov, učenica 4. razreda Gimnazije Franje Petrića Zadar