Odabir nasljednika manje flote helikoptera činio se jednostavnim poslom za Američko ratno zrakoplovstvo. Međutim, upravo zbog jedinstvene uloge i ne baš hitne potrebe, projekt nabave letjelice koja će u prvom redu služiti za potporu bazama u kojima su smješteni interkontinentalni balistički projektili postao je žrtva duljih odgoda i financijskih rezova. Rješenje je na kraju pronađeno na Starom Kontinentu

Glavne baze američkih sustava interkontinentalnih balističkih projektila (ICBM) nalaze se unutar kontinentalnog dijela zemlje. Radi se o velikim instalacijama u kojima su smještena strateški najvažnija oružja iznimne razorne moći. Zbog velike udaljenosti među lokacijama, tim su bazama priključene postrojbe s helikopterima opće namjene, koje prije svega služe kao potpora u svakodnevnim aktivnostima, ali i u održavanju sigurnosti u svakoj bazi. Prvi helikopteri u tim su ulogama od 1963. bili UH-1F tvrtke Bell. Radilo se o inačicama legendarnog Hueyja. Proslavio ih je KoV, a bili su prilagođeni potrebama Američkog ratnog zrakoplovstva (USAF). Ukupno je nabavljeno 120 primjeraka, kojima su pridruženi i deseci primjeraka koji su pripadali podinačicama za obuku, spašavanje i psihološke operacije. Uskoro se pojavila nova generacija Hueyja, pod oznakom i nazivom UH-1N Iroquois, poznata i pod civilnom oznakom Bell 212. Nove letjelice imale su Twin Pack, dvomotorni pogon koji se sastojao od poznatih turboosovinskih motora PT6 tvrtke Pratt & Whitney Canada. Zrakoplovstvo je uvelo Iroquois u operativnu uporabu 1970. te ukupno nabavilo 74 helikoptera. Pola stoljeća izvršavali su zadaće zračne potpore prijevozom lakših tereta, prijevozom VIP i drugog osoblja, te obavljale misije osiguranja baza i njihove okolice. Korišteni su i za prijevoz timova za hitne odgovore na incidente. Zadaće su uključivale i pratnju te osiguranje cestovnih konvoja koji su prevozili nuklearno oružje i silose s projektilima, kao i potporu na poligonima tijekom vježbovnih ciklusa vezanih uz nuklearno oružje. Među bitnim su ulogama i misije traganja i spašavanja. Za takve su misije često spremni kad je potrebna potpora civilnim strukturama. Nakon tri desetljeća operativno je ostalo tek tridesetak UH-1N i to u velikim ICBM bazama u Wyomingu (Francis E. Warren), Montani (Malmstrom) i Sjevernoj Dakoti (Minot). Zbog reorganizacija, osoblje i letjelice više su puta mijenjali zapovjedništva. Prvo su bili u Strateškom zračnom zapovjedništvu (Strategic Air Command – SAC), a od 1992. postali su (zajedno s interkontinentalnim projektilima) dio AFSPC-a (Air Force Space Command). Ostatak flote USAF-ovih helikoptera UH-1N bio je raspoređen u postrojbama Zapovjedništva za zračnu mobilnost (Air Mobility Command – AMC) i Zapovjedništva za izobrazbu i obuku zrakoplovaca (Air Education and Training Command – AETC).

Vrijeme za zamjenu

Irokezi su se pokazali pouzdanim i korisnim letjelicama, ali početkom tisućljeća očekivalo se da se počne razmišljati o njihovoj zamjeni. Za te letjelice već tad se smatralo da imaju nedostatke vezano uz brzinu leta, letnu izdržljivost i nošeni korisni teret. Problem je bio i izostanak obrambenog oružja, sustava obrambenih protumjera te nemogućnost izvršavanja zadaća u rizičnom kemijsko-biološko-radiološko-nuklearnom (CBRN) okružju. Tijekom 2006. mnogi su letjeli puno dulje od predviđenog vijeka uporabe, a na nekima su se počele pojavljivati i raspukline na repnim gredama. Međutim, još uvijek su imali i dobre značajke, zbog kojih se nije žurilo sa zamjenom. Među njima su velika pouzdanost i uhodano održavanje. Prema časopisu Air & Space Forces Magazine, helikopter UH-1N bio je 2010-ih jedina letjelica u cijelom sustavu Ministarstva obrane SAD-a koja je konstantno održavala ciljane stope sposobnosti za izvršavanje misija. U međuvremenu su na njima provedene i modernizacije, koje su uključivale poboljšane senzore, kabine kompatibilne s naočalama za noćno gledanje te druge preinake s ciljem poboljšanja sigurnosti i održivosti. Budući da je riječ o letjelicama i sposobnostima koje ne pripadaju sustavima prve operativne crte te manjem programu nabave, isprva se razmišljalo da se zamjena pronađe unutar većeg programa zrakoplovstva, ali sličnih namjena. Prilika se vidjela u programu CSAR-X, kojim je USAF tražio zamjenu za helikoptere HH-60G Pave Hawk namijenjene misijama borbenog traganja i spašavanja. Program je 2005. obuhvaćao inicijalnu nabavu 141 letjelice s mogućim dodatnim narudžbama. Potonjima bi bilo obuhvaćeno 66 letjelica koje bi zamijenile tadašnje Iroquoise: 20 bi služilo VIP prijevozu, a ostatak za osiguranje strateških baza. No, na natječaju je u studenom 2006. pobijedio Boeing s posebnom inačicom helikoptera Chinook (HH-47). To rješenje bilo je preveliko da bude zamjena za lakše helikoptere. Na kraju je cijeli CSAR-X zapao u teškoće te je sredinom 2009. ukinut.

Otpornost na kalaš

Nasljednik Hueyja trebao je biti odabran unutar novog programa. Dobio je teško prevodiv naziv: Zajednička potporna platforma za vertikalno uzdizanje (Common Vertical Lift Support Platform – CVLSP). Tijekom 2007. razmatrane su prve opcije. Osim brzo napuštene ideje o preuzimanju kandidata za CSAR-X, razmišljalo se o moderniziranim helikopterima HH-60G Pave Hawk ili daljnjem korištenju postojećih letjelica, koje bi bile temeljito remontirane i modernizirane. Program do 2009. nije bio prioritetan: nalazio se tek na šestom mjestu USAF-ovih nefinanciranih dobrih želja. No te su godine prvi put osigurana sredstva za 62 nova helikoptera CVLSP. Te su godine reorganizirana i USAF-ova zapovjedništva. Odgovornost za lokacije sa silosima za strateške balističke projektile, a time i za helikoptere za potporu, preuzelo je USAF-ovo Zapovjedništvo za globalni udar (Air Force Global Strike Command – AFGSC). Novo zapovjedništvo željelo je obnoviti vlastite strateške kapacitete i sposobnosti, što je uključivalo i postrojbe zadužene za sigurnost i potporu. Već u prosincu započeo je novi proces zamjene postojećih letjelica, a određen je neki provjereni gotovi dizajn, koji je već bio u operativnoj uporabi. Zahtjevi natječaja uključivali su sposobnost prijevoza devet vojnika na udaljenost veću od 213 kilometara (s povratkom), letnu izdržljivost od tri sata i nosivost od gotovo 1450 kilograma. Helikopter je trebao biti sposoban za lebdjenje na 1800 metara visine pri temperaturi zraka od 35 stupnjeva te maksimalnu brzinu od 250 km/h. Zrakoplovstvo je također očekivalo da letjelica bude sposobna izdržati pogotke koji dolaze od streljiva ispaljenog sa zemlje. Točnije, helikopter je s 95-postotnom sigurnošću trebao provesti 30-minutni let unatoč kritičnim oštećenjima izazvanim metkom koji je, pri pravocrtnom letu, dolazio s donje polusfere letjelice iz svih smjerova i kutova. Kao mjerilo uzeto je pancirno zapaljivo streljivo kalibra 7,62 x 39 mm (AK-47) ispaljeno s udaljenosti od 50 metara i streljivo 12,7 x 108 mm (DŠK) s udaljenosti od 250 metara. U AFGSC-ovim planovima sve veću ulogu imala je brzina izvršavanja programa i moguća nabava od samo jednog dobavljača. Tijekom 2010. razmišljalo se čak i o primjeni jednog akta iz 1932. godine, kojim je državnim institucijama dopušteno sklapanje poslova nabave roba i usluga s drugim državnim institucijama ako se to ne može ostvariti povoljno ili ekonomično u suradnji s privatnim sektorom. Ukratko, plan je bio da USAF u okviru posla s jedinstvenim dobavljačem od KoV-a za tri milijarde dolara kupi 93 helikoptera UH-60M Black Hawk. No i to je rješenje u ožujku 2011. odbačeno.

USAF je u svibnju 2011. objavio zahtjev za ponude i planove. Početna operativna sposobnost Iroquoisova nasljednika trebala je biti postignuta 2015., a na kraju bi 2017. moralo biti isporučeno barem 16 primjeraka. Na upit su odgovorili glavni proizvođači helikoptera iz SAD-a, ali i Europe. Prvi su ponudili HH-47 Chinook (Boeing), UH-60M Black Hawk (Sikorsky) i UH-1Y (Bell Helicopters). Europljani su ponudili EC635 (EADS, tj. današnji Airbus u konzorciju s Lockheed Martinom) te AW139 ili AW101 (AgustaWestland, današnji Leonardo). No program nije izdržao niti godinu dana. U ožujku 2012. brisan je iz proračuna za iduću godinu, a predviđena sredstva od 53 milijuna dolara preusmjerena su na druge stavke.

Godine prolaze…

Prije nego je plan zamjene opet došao do konkretnijih koraka trebalo je proći nekoliko godina. Razvoj događaja bio je gotovo identičan kao i u prijašnjim pokušajima. Do javnosti su stizala upozorenja o starosti sadašnjih letjelica i naglašavala se potreba za hitnim postupkom nabave, tj. raspisivanjem novog natječaja. Pojavljivala su se i izvješća koja su otkrivala ozbiljne nedostatke Iroquoisa. U ožujku 2016. portali su pisali o problemima na vojnoj vježbi Mighty Guardian, koja je uključivala scenarije velikih terorističkih napada. Helikopteri su navodno podbacili u zadaćama obilazaka lokacija silosa sa strateškim projektilima. U saslušanjima pred Pododborom za obrambene poslove Kongresa SAD-a, Deborah James, tadašnja državna tajnica za USAF, iznijela je mišljenje da je projekt zamjene helikoptera jako hitan. Opet se spominjao akt iz 1932. godine, s neslužbenim pritiscima na USAF da se odluči na taj korak. Ipak, i tad se USAF odlučio za natjecateljski i otvoren (tj. najsporiji) proces nadmetanja i nabave. Istaknuto je da je prednost manja cijena nabave, ali i buduće uporabe i održavanja po satu leta. Zrakoplovstvo je jasno željelo otvoriti mogućnost nabave i neke druge letjelice, a ne isključivo UH-60M Black Hawka. Novi zahtjev za ponude objavljen je 14. srpnja 2017., a opet su se odazvala poznata imena. No bilo je i nekih promjena. Boeing nije ponudio svoj Chinook, nego se udružio s talijanskim Leonardom kako bi zajednički predstavili vlastitu inačicu helikoptera AW139 pod oznakom MH-139. Leonardo taj put nije ponudio svoju veću letjelicu AW101. Airbus Helicopters ponudio je amerikaniziranu inačicu svojeg EC145 oznake UH-72A Lakota, koju je KoV već bio prihvatio. Još jednom kandidirani su UH-1Y (Bell Helicopters) i UH-60M Black Hawk (Sikorsky). Na kraju je 18. rujna 2018. objavljeno da je pobjednik tim Boeing/Leonardo i njegov MH-139. Naziv Grey Wolf (Sivi vuk) helikopter će dobiti u prosincu 2019. Ta divlja životinjska vrsta uvelike obitava na prostoru sjeverozapadnog pojasa SAD-a, u kojem su smještene tri velike baze s projektilima ICBM.

Proračunske igre

Odluka je bila konačno donesena, ali provedba se opet oduljila. Jedan od razloga usporavanja programa bio je problem s certifikacijom koju daje civilna institucija – Federalna uprava za zrakoplovstvo (Federal Aviation Administration – FAA). Njezini su zahtjevi bili povezani s očekivanim zadaćama helikoptera, pri kojima bi se najveći dio letova ostvarivao unutar američkog zračnog prostora s civilnim upravljanjem. Dodatne probleme donijela je konverzija prvotno civilne letjelice na vojne standarde. Zbog toga je isporuka prve proizvodne serije LRIP (Low Rate Initial Production) od osam primjeraka pomaknuta s 2021. na 2023. godinu. U proljeće 2024. objavljeno je da se USAF odlučio na dodatno smanjenje broja naručenih helikoptera. Velikim je rezom plan nabave 80 primjeraka smanjen na samo 42. S jedne strane, to smanjuje nabave s prvobitnih 2,55 na 1,42 milijarde dolara. S druge strane, to uvjetuje i rast cijene pojedinačne letjelice od 14,21 posto: s 34,47 na 39,37 milijuna dolara. To je vrlo blizu 15 posto, što znači da je za dlaku izbjegnuta automatska aktivacija amandmana Nunn-McCurdy, koji naglašava da se moraju obavijestiti zadužena tijela Zastupničkog doma Kongresa. I onda bi to opet jako usporilo proces nabave. Na kraju, za samo nekoliko mjeseci, tj. krajem kolovoza 2024., u novom Izvješću o odabranim nabavama (Selected Acquisition Report – SAR) objavljeno je odobrenje nabave dodatnih primjeraka. Prema tim planovima, nabavlja se još 14 dodatnih letjelica, dakle, ukupno 56. Time je rizik od aktivacije amandmana Nunn-McCurdy dodatno smanjen sa statusa kritično na status znatno rizično. Svi dužnosnici i časnici koji su uključeni u program ili ga podupiru ističu da MH-139A Grey Wolf nije namijenjen isključivo američkom tržištu. Nakon svih USAF-ovih testiranja i procjena, očekuje se da bude ponuđen potencijalnim inozemnim korisnicima, i to ne samo u ulogama povezanim sa strateškim projektilima. Prodaja putem programa FMS (Foreign Military Sales) bio bi dobrodošao način da se nadoknadi manjak izazvan USAF-ovim smanjenjem narudžbe. Prema dosadašnjim informacijama, interes postoji, ali radi se tek o ranim razgovorima bez ikakvih formalnih dogovora.

Dobri stari pogon

Helikopter MH-139A Grey Wolf prilagođena je ili poboljšana inačica civilnog i komercijalnog helikoptera AW139. Tadašnja talijanska tvrtka Agusta pokrenula je projekt 1997., dijelom u suradnji s američkim Bellom, s ciljem razvoja dostojne zamjene ili dopune popularnih helikoptera serije Huey. Model letjelice predstavljen je na pariškom aeromitingu 1999., a prvi let obavljen je 3. veljače 2001. Formula se pokazala uspješnom. Letjelica je proizvedena u više od 1200 primjeraka, a ima 250 korisnika u desecima zemalja. Američka militarizirana inačica proizvodi se u saveznoj državi Pennsylvaniji. Osnovno sklapanje komponenata odvija se u Leonardovu pogonu u Philadelphiji, gdje se obavljaju i prvi letovi. Nakon toga letjelice se prebacuju u obližnje pogone tvrtke Boeing u naselju Ridley Park. Pažnja USAF-a i tvrtki uključenih u projekt još uvijek je usmjerena na modificiranje i usvajanje više sustava koji će biti prikladni za njegovu buduću vojnu, usto specifičnu misiju.

Posadu helikoptera čine dva pilota i tehničar letač. Značajke uključuju staklenu kabinu otvorene arhitekture s potencijalom za buduće nadogradnje, meteorološki radar, radiovisinomjer i poboljšani sustav upozoravanja pri letu na malim visinama. Instalirani su i vojni komunikacijski sustavi s UHF-om i satelitskom vezom. Na testiranjima su uočeni problemi s internim komunikacijskim sustavom, no oni se rješavaju. Posebna pozornost pridana je otpornosti letjelice i instaliranih uređaja prilikom EMP (elektromagnetski impuls) zračenja koja se mogu javiti prilikom eventualne uporabe atomskog oružja.

Prednost je Grey Wolfova pogona u tome što mu osnovu čine poznati i uvelike korišteni motori PT6, čiju stariju inačicu koristi UH-1N. Laki su za održavanje, povoljne cijene, a pričuvni dijelovi lako se i jednostavno nabavljaju. Očekivana i ciljana operativna sposobnost, tj. raspoloživost motora za izvođenje misija, trenutačno se procjenjuje na visokih 83 do 88 posto. No, dosad su na testiranjima uočeni i neki nedostaci vezano uz pogon. Motori su u nekim situacijama skloni usisavanju prašine i krhotina, što dovodi do smanjivanja njihovih performansi i odluke o ograničenju polijetanja s neuređenih površina. Jako je važno što su snažnija inačica motora i napredniji zmaj letjelice donijeli velik skok u performansama u odnosu na UH-1N. Grey Wolf sposoban je prijeći 50 posto veće udaljenosti pri 50 posto većoj krstarećoj brzini, a znatno su povećane i mogućnosti prijevoza te podizanja tereta. Maksimalna poletna masa u odnosu na UH-1N povećana je za 2250 kilograma, s 30 posto većim volumenom kabine letjelice. U teretnom prostoru, ovisno od tipu misije i drugim uvjetima, moguć je prijevoz maksimalno 15 osoba. U misijama sanitetskog prijevoza moguć je prijevoz četiriju nosila i pet članova medicinskog osoblja. Osoblje je smješteno na sjedalima dizajniranim da apsorbiraju energiju pri udaru. U misijama sigurnosnih intervencija u hitnim slučajevima osiguranja interkontinentalnih projektila (ICBM Emergency Security Response) predviđen je prijevoz deveteročlanog tima.

Takva konfiguracija ispituje se tijekom ekstenzivnih testiranja. Masa ukupnog tereta je 1450 kg, od čega 1125 otpada na devet članova taktičkog tima, a 325 na prateću opremu. Inicijalna flota letjelica europskog podrijetla tako se polako povećava. Uz nekoliko predserijskih (testnih) dosad je isporučeno sedam serijskih primjeraka, a program je na putu do pune serijske proizvodnje i pune operativne sposobnosti.

Nije prvi put

Osim što su velika vojna sila i kolijevka modernog zrakoplovstva s najnaprednijom zrakoplovnom industrijom, Sjedinjene Države najveće su gospodarstvo svijeta. Stoga se razvoj, proizvodnja i nabava te osiguravanje tehničkih sredstava, tj. letjelica (helikoptera) za vlastite oružane snage i druge federalne i državne institucije lako može osigurati iz domaćih izvora. Ipak, osim Grey Wolfa, zadnjih je nekoliko desetljeća bilo i drugih programa koji su rezultirali uvođenjem helikoptera izvorno europskog podrijetla. Prvi takav važan transfer bio je Dauphin, proizvod nekadašnje francuske tvrtke Aérospatiale, koji je 1979. odabrala Obalna straža SAD-a. Dauphin je trebao služiti kao helikopter malog doleta za spašavanje na moru, djelujući iz desetak baza na američkoj obali. Od 1985. i nakon više modernizacija, tu zahtjevnu ulogu uspješno izvršava i danas, uz bok većim i snažnijim helikopterima Sikorsky MH-60 Jayhawk. Proizvodnja i sklapanje više od sto Dauphina obavljeni su u teksaškom gradu Grand Prairieju. Uspjeh Dauphina otvorio je nakon 2000. godine put još većem programu. Radi se o helikopteru UH-72 Lakota, koji je razvijen kao izvedenica letjelice EC-145 tvrtke Eurocopter. Lakota je 2004. pobijedila na natječaju za laki višenamjenski helikopter LUH (Light Utility Helicopter) za potrebe misija domovinske sigurnosti. Konkuriralo joj je nekoliko američkih i europskih tipova helikoptera. U američkoj službi, UH-72 Lakota služi za neborbene misije s ciljem logističke potpore, misije sanitetskog prijevoza te intervencije tijekom ili nakon prirodnih i drugih katastrofa. Većina, tj. oko 400 letjelica u sastavu je KoV-a i postrojbi Nacionalne garde, a tek ih je nekoliko u sastavu mornarice. Proizvodnja Lakote smještena je u gradu Columbusu u Mississippiju. Od 2006. do danas proizvedeno je više od 450 primjeraka. Oba primjera sigurno su povećala i šanse za uspjeh novog Grey Wolfa. Europske letjelice pokazale su se učinkovitim, pouzdanim i ekonomičnim rješenjem za američke potrebe. Potvrdile su usto da je proizvodnja helikoptera jedna od grana industrije u kojoj je Europa nesumnjivo u samom svjetskom vrhu. Treba spomenuti i da Grey Wolfovi nisu prvi helikopteri serije AW139 koje koriste institucije američke vlade. Dva primjerka služila su Ministarstvu domovinske sigurnosti od 2007. do 2014., s prvotnom oznakom AB139. Od sredine prošle godine dva AW139 ima Ministarstvo energetike, u kojem djeluju unutar Nacionalne uprave za nuklearnu sigurnost (National Nuclear Security Administration – NNSA). Misije uključuju potporu timovima za hitne situacije (Nuclear Emergency Support Team – NEST), a bazirani su u združenoj bazi Andrews u Marylandu. Ti su specijalizirani AW139 opremljeni senzorima za mjerenje radioaktivne kontaminacije zraka i zemlje. Kao i u USAF-ovu Zapovjedništvu za globalne udare, zamijenili su prijašnje Bellove helikoptere serije 212/412.

Samoobrana i oružje

Ispod nosa helikoptera smješten je glavni elektrooptički / infracrveni sustav za povećanje svijesti o situaciji u noćnim uvjetima, u otežanim meteorološkim uvjetima i pri slaboj vidljivosti. To je turela Star SAFIRE 380-HDc tvrtke FLIR Systems. Riječ je o kompaktnijoj inačici osnovnog sustava (380HD), naprednijeg dizajna sa znatno manjom masom i, što je kod te letjelice bitno, manjim promjerom. Naime, Grey Wolf je helikopter koji prizemljen ostavlja malu udaljenost trupa od tla. Elektrooptičke turele većeg promjera mogle bi biti problematične, posebno prilikom korištenja neuređenih lokacija za slijetanje. Za potrebe samoobrane letjelici služi sustav za upozoravanje na nadolazeće infracrveno (IC) ili laserski (potpomognuto) vođene projektile: AN/AAR-47 tvrtke Northrop Grumman. Dva su senzora ispod nosa letjelice te dva na krajnjem dijelu repne grede. Svaki pokriva 90 stupnjeva, što zajednički čini punu sferu oko letjelice. Dođe li do ugroze sustava, piloti dobivaju akustična i vizualna upozorenja zajedno s indikacijom smjera iz kojeg ona dolazi. Novije inačice sustava mogu detektirati i nevođenu paljbu, primjerice granate iz RPG-a ili obilježavajućeg streljiva manjih kalibara. AN/AAR-47 integriran je sa sustavom za izbacivanje protumjera tako da u slučaju napada IC vođenim raketama pokreće izbacivanje mamaca. Za potonje je zadužen BAE Systemsov sustav AN/ALE-47. Sustav prima informacije o ugrozama iz radiofrekvencijskog ili infracrvenog spektra i na temelju njih odabire izbacivanje optimalnih protumjera ili mamaca. U slučaju helikoptera Grey Wolf koji će biti bazirani unutar SAD-a, najčešće se radi o IC mamcima kako bi se omogućila obrana od lakih prijenosnih IC vođenih protuzračnih projektila. Od naoružanja, helikopter će najčešće biti opremljen dvjema strojnicama M240 kalibra 7,62 mm. Pri njihovu su se testiranju pokazali i manji problemi: zastoji oružja, sustava za dovod streljiva te nezadovoljavajući učinak sustava prikupljanja potrošenih čahura.

(Ne)opremljene postrojbe

Glavne postrojbe koje će koristiti letjelice Grey Wolf dio su 582. helikopterske pukovnije Zapovjedništva za globalni udar. Ukinuta 1958., postrojba je reaktivirana sredinom 2015. sa zadaćom potpore trima glavnim bazama kontinentalnih nuklearnih snaga. Dio postrojbe su 37., 40. i 54. helikopterska eskadrila, a svakoj bazi dodijeljena je jedna. U svibnju 2025. unutar Pukovnije aktivirana je dodatna 550. helikopterska eskadrila, koja je smještena u zrakoplovnoj bazi Malmstrom. Njezina je uloga i odgovornost: provedba trenažnih procesa i konverzijske obuke budućih pilota na novom tipu letjelice MH-139A. Trenažna konverzijska obuka započela je 2024. U okviru toga SAD je uspostavio suradnju sa stranim korisnicima te osnovne helikopterske platforme. Jedan je od njih Irski zrakoplovni korpus, koji više od 17 godina koristi AW-139. Očekuje se da veliko iskustvo irskih zrakoplovaca pridonese boljoj obuci, integraciji i sigurnosti letjelica unutar USAF-a.

582. pukovnija započela je u prvim mjesecima 2025. i niz operativno-misijskih testova i procjena. Na njima je ocjenjivana sposobnost novih letjelica u operacijama potpore konvojima, brzina odgovora u hitnim situacijama te taktičkim borbenim misijama. Prema simuliranim ugrozama korišteno je i naoružanje. Nakon što testovi budu uspješno provedeni, otvorit će se put prema zamjeni UH-1N u trima operativnim eskadrilama. Svaka od eskadrila raspolagat će s 11 letjelica, dok će ostalih devet biti namijenjeno obuci i testnim letovima. Smanjenja narudžbi dovela su do odustajanja od opremanja nekih prekomorskih postrojbi, primjerice 374. zračno-prijevozne pukovnije u bazi Yokota u Japanu. Ta je postrojba dio Zapovjedništva Pacifičkih zračnih snaga (Pacific Air Forces – PACAF). Smanjivanje je pogodilo i postrojbe koje se nalaze na potpuno drugim stranama kontinentalnog dijela SAD-a. Prva je od njih 36. spasilačka eskadrila, koja djeluje iz zrakoplovne baze Fairchild (država Washington). Kako glavne zadaće postrojbe obuhvaćaju školovanje novih pripadnika USAF-a, ona djeluje u okviru AETC-a. Još jedna zakinuta postrojba je 1. helikopterska eskadrila 316. operativne grupe. Te su postrojbe dio zrakoplovnih snaga distrikta Columbia, koje su pod izravnim zapovjedništvom USAF-ova Stožera. Njihovo je sjedište združena zrakoplovna baza Andrews u blizini Washingtona (država Maryland). Glavna je zadaća te postrojbe prijevoz VIP osoba, a u sekundarnoj ulozi pruža potporu misijama traganja i spašavanja. Sve spomenute postrojbe u doglednoj će budućnosti i dalje morati koristiti pouzdane, ali ostarjele helikoptere UH-1N Twin Huey. Kako se uglavnom radi o postrojbama koje nisu dio operativnih snaga, već provode obuku i različite oblike potpore, to ne bi trebao biti problem koji će izravno umanjiti USAF-ove borbene sposobnosti.
     

     ---

TEKST: Marin Marušić