Filip Hrgović, europski prvak u boksu, hrvatski je vojnik. Postao je to 2011. godine, na temelju sporazuma MORH-a i Hrvatskog olimpijskog odbora o podršci vrhunskim sportašima. Imao je samo 19 godina, ali već onda u sportskim se kuloarima provlačila priča o boksaču koji obećava i koji bi mogao nastaviti tradiciju izvanrednih hrvatskih poluteškaša i teškaša. To potvrđuje i nedavno u Bugarskoj osvojen europski naslov prvaka u superteškoj kategoriji…

Filip Hrgović izišao je iz svojeg automobila na parkiralištu vojarne “Petar Zrinski” gdje smo ga dočekali za dogovoreni razgovor. Novi apsolutni europski prvak u boksu visok je dva metra u koje je rasporedio stotinu kilograma. Njegova pokretljivost te lagan korak upravo su nevjerojatni za tolikog čovjeka i to nije vidljivo samo na ringu. Upravo se vratio s kraćeg odmora. Predah mu je bio potreban ne samo zbog iscrpljujućeg turnira sredinom kolovoza u Samokovu, s četiri meča u tjedan dana, nego i zbog medijske navale koju je prouzročio njegov uspjeh. “I prije sam dobivao priličnu medijsku pažnju, no sad je sve intenzivnije, zovu me sa svih strana.” Međutim, vrlo se rado odazvao pozivu Hrvatskog vojnika. “Naravno!”, kratko je i kategorično rekao kad smo ga telefonski upitali za razgovor. I sam je hrvatski vojnik, postao je to 2011. godine na temelju sporazuma Ministarstva obrane RH i Hrvatskog olimpijskog odbora o podršci vrhunskim sportašima. Imao je samo 19 godina, ali već onda u sportskim se kuloarima provlačila priča o boksaču koji obećava i koji bi mogao nastaviti tradiciju izvanrednih hrvatskih poluteškaša i teškaša Parlova, Mavrovića, Drviša… Hrgović rezultatski postupno, ali nezaustavljivo raste. Kao junioru, najveći mu je međunarodni uspjeh bio svjetski naslov (2010.), a kontinuirane klupske i pojedinačne uspjehe u svjetskoj ligi postiže kao boksač kazahstanskog Astana Arlansa. Hrvatski naslovi prvaka u superteškoj kategoriji “dođu mu pod normalno”, od 2011. do 2015. osvojio je svih pet. “Već sam godinama tu negdje, u vrhu, ali ovaj europski naslov nešto je posebno, kao konačna potvrda,” ističe Hrgović.
Dan našeg razgovora otprilike se podudarao s početkom Filipova povratka normalnom režimu treninga. “Sad se moram posvetiti pripremama i više se ne javljati nikome,” rekao je. Stoga smo i mi u ringu jedne od sportskih dvorana HVU-a za šampiona dogovorili sasvim lagan trening koji nam je poslužio za fotografiranje. Odjenuvši hrvatski dres koji je nosio u Samokovu, odmah je navalio na vreću. Udarci su za njega bili spori i vrlo laganog intenziteta, no itekako su odjekivali. Gledajući taj boksački performans spomenuli smo mu brzinu koja ga obilježava. Premda dosta tih momak, Filip se ne pravi skroman kad govori o svojim boksačkim kvalitetama: “Da, za dvometraša i stokilaša dosta sam koordiniran, i kao što kažete, brz i pokretan. No, mislim da sam u svim segmentima borbe dosta dobar, i tehnički i taktički, i kondicijski, a mislim da mogu i jako udariti. Ne može biti drukčije ako želiš biti na vrhu.” Uz prirodne predispozicije, Filip to može zahvaliti svojem treneru Leonardu Pjetraju koji ga prati od početka karijere. Ipak, ne može se reći da se smatra potpuno formiranim boksačem jer je svjestan svoje mladosti i velikog prostora za napredak: “Najveće pomake mogu napraviti u snazi i razornosti, to je nešto što će tek doći s godinama i treningom.” Za budući prelazak u profesionalce potrebno je više snage. U, uvjetno rečeno, amaterskom boksu, veći je naglasak na brzini jer se sve odvija u samo tri runde.
Naravno, uz stručno-trenersku, dvadeset trogodišnjaku iz Sesveta puno znači potpora obitelji koja je postala potpuno boksačka. Svi žive za boks. Dali su mu odgoj i stabilnost, a trener Pjetraj u sportskom je smislu nadodao “fanatizam, spartanski režim i disciplinu”. Ima dodirnih točaka s vojničkim životom, a Filip misli da bi svatko u sebi trebao imati djelić toga: “Bez discipline sve može pasti u vodu, u bilo kojem poslu ili drugim dijelovima života. U mojem načinu života i treniranja ona je temelj.” Filip se zato i može zamisliti kao klasični profesionalni vojnik: “To je izvanredan poziv, sjećam se zanimljive obuke u Požegi.”
Osim potpore obitelji i trenera, Filipu puno znači potpora MORH-a i OSRH, što nam je rekao već prilikom prvog telefonskog kontakta. “Taj sporazum i siguran mjesečni prihod dali su mi mirnoću i stabilnost te snagu da se potpuno posvetim boksu. MORH i OSRH sigurno su zato pridonijeli mojoj karijeri daleko najviše od svih organizacija, uvijek su bili korektni i redoviti u onom što su obećali. Rado se stoga odazivam svim promotivnim akcijama MORH-a i tako će biti i ubuduće, želim se odužiti koliko god mogu,” istaknuo je. Na temelju tih riječi razvili smo zanimljiv scenarij po kojem bi se Filip nakon karijere, a čeka ga još sigurno petnaestak godina, mogao posvetiti treniranju boksača unutar OSRH. “Sad sam koncentriran na svoju karijeru, no zašto ne? Nikad ne znaš što ti život nosi. Jako bih rado bio trener, a to bi mogao biti dobar korak na mom putu.”
Možda je i prebrzo odmah nakon europskog naslova, no nismo odoljeli da ne pitamo Hrgovića kakve su mu ambicije na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru. “Cilj mi je zlato, to mi je životni san i jedino bih tim bio zadovoljan! No, ne mogu reći da ću ga osvojiti, boks je sport u kojem koban može biti jedan udarac, ozljeda ili pad koncentracije.” S Riom u mislima, Filip nema mjesta za kalkulacije o prelasku u profesionalce, makar mu ponude poznatih svjetskih promotora godinama stižu sa svih strana. “Igre mi toliko znače da mi ne bi bio problem čekati ni one koje će se održati 2020.”, kaže, premda je svjestan da je boks općenito, a posebno amaterski (ili kako ga Filip naziva, olimpijski), zadnjih godina izgubio na popularnosti. Srećom, vraćena su neka stara, dobra pravila, a boksačima napokon skinute one nesretne kacige. “One su gotovo uništile boks, izgubio se identitet sportaša, nitko se nije mogao poistovjetiti s njima. Znalo se dogoditi da roditelji gledaju meč svojeg djeteta i ne znaju koji je od dva boksača on,” smije se najbolji europski teškaš. S kontinentalnim je naslovom naslijedio legendarnog Matu Parlova i natjerao gotovo sve koji ga prate da ga uspoređuju s njim. Međutim, iako gleda i snimke starih mečeva, nema nikakvog uzora. Nisu to ni braća Kličko. Kaže da su potpuno pogrešni komentari da su braća Kličko uništila profesionalnu tešku kategoriju. “Uništili su je njihovi protivnici, koji su im nedorasli. Suprotno uvriježenim mišljenjima, nekakvi razbijači nisu bili niti Tyson, Holyfield ili Lewis. Veliki su to boksači, ekstremno potkovani i vrhunski tehničari. Mora se stvoriti nova generacija boksača koji će dignuti tešku kategoriju,” zaključuje. Kako je krenuo, Filip Hrgović bit će jedan od njih.

Domagoj Vlahović, Snimio Tomislav Brandt