Suvremeni minobacači “dijete” su Rusko-japanskog rata 1904. – 1905. koji je donio znatne novine u razvoju naoružanja, vojne tehnike i ratne vještine, a po angažiranim snagama i sredstvima nagovijestio dolazak novoga doba i novog načina ratovanja. Masovnost angažiranih snaga (u ratu je neposredno sudjelovalo po 1 200 000 ljudi sa svake strane), povećane potrebe za njihovim materijalnim osiguranjem i specifičnost ratišta, istaknuli su značenje logistike i transporta (pomorskog i željezničkog). To je bio prvi rat krupnih razmjera u kojem su masovno rabljene strojnice, puške repetirke i topovi sa zatvaračem i sustavom amortizacije, što je u svakom slučaju dovelo do promjene u taktici i uporabi postrojbi. Prva masovnija uporaba strojnica kod obje zaraćene strane rezultirala je naglim povećanjem važnosti inženjerijskog uređenje borbenih položaja, pa se prvi put u povijesti dominantnim javlja rovovski način ratovanja, koji će prevladavati u I. svjetskom ratu.

Potreba za topničkim oruđem koje će moći iz vlastitih rovova ubaciti projektil u protivnički bez povećane opasnosti za njegovu poslugu, posebno je došla do izražaja tijekom opsade Port Arthura, kad su se položaji zaraćenih strana toliko približili jedan drugome da klasično topništvo nije moglo gađati protivnika u prednjim rovovima bez opasnosti po vlastite snage. S obzirom na to da se problem nije mogao riješiti kao u ranijim slučajevima (uporabom minskih punjenja koje bi inženjerci pokušali ugurati ili ubaciti u protivničke položaje) zbog iznimno ubojite paljbe protivničkih strojnica, Rusi su konstruirali poseban projektil za čije ispaljivanje su se koristili prilagođenim brodskim topom kalibra 47 mm. Jedan od primarnih zahtjeva za to oruđe bilo je gađanje s polaznim kutovima većim od 45° (novo oruđe gađalo je pod kutovima od 45° do 65°) i tako je stvoren prvi minobacač. Doduše, topnička oruđa koja su gađala u tzv. gornjoj skupini kuteva (od 45° do 90°) u to vrijeme više nisu bila novina, jer su postojala i rabila se još od XIV. stoljeća pod nazivom merzeri.

Nastanak i razvoj merzera
Glatkocjevni merzeri pojavili su se među prvim topničkim oruđima, a postoje indicije da su oni u stvari i bili prva topnička oruđa (prvi put se korištenje merzera spominje u opisima borbi kod Alhesirasa 1342. i Pistoie 1364.). Razlog zbog čega su prvi merzeri gađali u gornjoj skupini kuteva potpuno je razumljiv – u to vrijeme se rabio crni barut čija relativno slaba snaga potiska nije omogućavala veliku početnu brzinu projektila, zbog čega je i njegova kinetička energija na cilju bila razmjerno mala, a time i probojnost. Dok se radilo o oružjima manjih kalibara (kao što su npr. bile arkebuze ili muskete), namijenjenih za neutralizaciju žive sile taj problem je bio manje izražen, međutim kod većih oruđa koja su trebala rušiti jake fortifikacije u velikoj mjeri je utjecao na njihovu učinkovitost. Naime, u vrijeme pojave prvih merzera najčešće su vođene tzv. tvrđavske vojne, pri čemu je napadač obično opsjedao i nastojao osvojiti utvrđene gradove, a branitelj se oslanjao na vrlo jaku fortifikaciju. Za prodor u takvu utvrdu trebalo je srušiti debele zidove, što je do pojave vatrenog oružja napadač pokušavao raznim bacačkim spravama (katapultima, frondibolama, tribocima, balistama, onagerima i sl.), a kasnije su u tu svrhu daleko učinkovitije rabljena topnička oruđa. Kako je kinetička energija projektila topničkih oruđa u to vrijeme bila nedovoljna za razbijanje debelih bedema, praksa je vrlo brzo pokazala da su projektili daleko učinkovitiji kad su ispaljeni pod većim kutevima i pod utjecajem gravitacije iz većih visina padaju na bedeme i utvrđene objekte branitelja. Što je projektil bio teži, učinak na cilju bio je razorniji, i tako su stvoreni prvi merzeri – topnička oruđa relativno kratkih cijevi i velikih kalibara koja su ispaljivala teške projektile pod gornjom skupinom kuteva, relativno malom početnom brzinom. Cijelo vrijeme njihovog postojanja merzeri su zadržali prvobitnu namjenu – rušenje jakih fortifikacijskih objekata i uništenje dobro ukopane protivničke žive sile. Kako su tijekom vremena fortifikacijski objekti postajali sve snažniji i otporniji, razvijali su se i merzeri kao sve snažnija i teža topnička oruđa.

Zenit razvoja merzeri su dostigli tijekom I. svjetskog rata, kad su postali iznimno cijenjena topnička oruđa za obje zaraćene strane zbog snažnog razornog, ali i psihološkog učinka na cilju. Njihovi uobičajeni kalibri u I. svjetskom ratu bili su od 210 do 420 mm, a ispaljivali su projektile težine veće i od 500 kg, iznimne probojnosti. Nakon I. svjetskog rata, razvojem bombarderskog zrakoplovstva i u skladu s time sve težim bombama koje su mogli nositi, postupno je prevladalo mišljenje kako bombarderi mogu uspješno zamijeniti merzere, pa se oni prestaju razvijati, ali su još uvijek zadržani u naoružanju oružanih snaga većine zemalja. Njemačka strategija i taktika Blietzkriega potpuno ih je potisnula iz operativne uporabe jer zbog velike mase i u pravilu slabih manevarskih sposobnosti nisu bili prilagođeni novom načinu vođenja borbenih djelovanja. Unatoč tome, upravo je njemačka vojna industrija proizvela najmoćniji merzer svih vremena – Karl koji je prvobitno namijenjen rušenju snažnih utvrda na obrambenoj liniji Maginot, međutim u toj ulozi nikad nije bio korišten zbog razvoja situacije i dinamike borbenih djelovanja na zapadnom ratištu. Iako nije uporabljen za namjenu s kojom je izgrađen, korišten je na istočnom ratištu za razaranje najtežih utvrda (veće uspjehe postigao je u borbama kod Brest-Litovska i pri opsadi Sevastopolja), međutim konstrukcija vozila je teško izdržavala naprezanja kojima je bila izložena prilikom gađanja, pa su se pojedini dijelovi lomili, što je zahtijevalo česte popravke. Od Karla je moćnije oruđe bio samo američki merzer Little David kalibra 914 mm, namijenjen rušenju objekata na Zigfriedovoj liniji, međutim nikad nije uporabljen u stvarnoj borbenoj situaciji.

Najteži merzer ikad napravljen – Karl razvijen je u dvije inačice ? kalibra 540 mm i kalibra 615 mm, obje su bile samovozne na specijalnim gusjeničnim vozilima, ukupne mase na borbenom položaju 124 t. Elevacija cijevi do +70°, krajnji domet 6800 m, početna brzina zrna 200 m/sek, masa projektila 2200 kg, probojnost 2,5 m armiranog betona
Merzeri su tijekom svog razvojnog puta postali teška, masivna oruđa, slabe pokretljivosti i brzine gađanja, što je i zapečatilo njihovu sudbinu, ali je temeljna zamisao o potrebi naoružanja koje gađa u gornjoj skupini kuteva (zbog čega može učinkovito “čistiti” protivničke rovove) ostalo nužnom potrebom rovovskog rata.

Minobacači u I. svjetskom ratu
Poučeni iskustvom iz Rusko-japanskog rata, Nijemci su prvi shvatili nužnost razvoja topničkog naoružanja namijenjenog za borbu s protivničkim pješaštvom u dobro ukopanim rovovima, zbog čega je moralo gađati u gornjoj skupini kuteva kako bi putanja projektila u padu bila što strmija (i time učinkovitija pri gađanju rovova i zaklona), a ujedno je trebalo biti dovoljno lagano i pokretljivo za praćenje vlastitog pješaštva. U skladu s tim, tijekom 1910. godine u operativnu uporabu su uveli prve minobacače koji su više podsjećali na merzere nego na minobacače kakve danas poznajemo, a već 1913. uvedena su lakša i pokretljivija oruđa koja su mogla učinkovitije pratiti pješaštvo i pružati mu odgovarajuću potporu. Ipak, prvi minobacači su bili vrlo slični ostalim topničkim oruđima (najsličniji su bili haubicama) – imali su ižljebljene cijevi, projektili koje su ispaljivali gotovo se po tehničkim i balističkim značajkama nisu razlikovali od drugih granata, a i na prvi pogled minobacači su bili prilično slični ostalim topničkim oruđima (naročito u pohodnom položaju). S druge strane, bitna razlika sastojala se u konstrukcijskom rješenju, jer su minobacači imali zatvorene cijevi na zadnjaku kojim su se oslanjali na odgovarajuću podlogu tijekom paljbe i punili su se kroz usta cijevi.

Nakon stabilizacije crta bojišnice potkraj 1914. godine, minobacače su zahvaljujući njihovim nedvojbenim prednostima u rovovskom ratu u naoružanje uvele sve zaraćene strane i započele njihovu masovnu proizvodnju. Do 1917. godine bili su prilagođeni isključivo rovovskom ratovanju, a nakon toga pojavljuju se i prvi modeli osposobljeni za praćenje pješaštva i u manevarskom ratu. Potkraj rata, od preko 87 000 ukupno proizvedenih topničkih oruđa, više od 31% odnosilo se na minobacače svih vrsta i kalibara. Njemačka je imala oko 16 000 minobacača u operativnoj uporabi, a tijekom rata je osim već postojeća dva modela razvila i uvela u operativnu uporabu lake minobacače kalibra 75 mm i 37 mm. Uz to postojali su i posebni minobacači namijenjeni izbacivanju projektila s bojnim otrovima. Francuzi su svoje minobacače kalibra 58 mm uveli u operativnu uporabu tek u proljeće 1915., a do tada su za tu namjenu koristili stare merzere kal. 150 mm, ali bez većeg uspjeha. Kasnije su razvili minobacače 240 i 340 mm, ali se oni gotovo nimalo nisu razlikovali od merzera, pa nisu uvedeni u naoružanje u većem broju.

Njemački minobacač M 1913. Kalibar 170 mm, masa oruđa na borbenom položaju 450 kg, krajnji domet 800-900 m, početna brzina zrna 250 m/sek, masa projektila 17 kg
Shvativši temeljna načela kojima minobacači moraju odgovoriti, Britanci su 1918. uveli u naoružanje prvi suvremeni minobacač Stokes-Brandt kal. 81 mm. Za ono vrijeme to je bilo vrlo napredno oružje, dovoljno lagano da pješaštvo prati i pokretom i paljbom (težina na paljbenom položaju 52 kg), s relativno velikom brzinom gađanja i krajnjim dometom. Kako bi se postigla dovoljna brzina gađanja i pojednostavnio cijeli proces, minobacač je imao glatku cijev, a mina je u letu bila stabilizirana krilcima. Takva konstrukcija je postala temeljni obrazac za sve suvremene minobacače koji su u daljnjem razvoju doživljavali samo manje promjene, bez radikalnih posezanja u koncepciju kakvu su postavili Stokes i Brandt.

Drugi svjetski rat
Između dva svjetska rata minobacači su se relativno sporo razvijali, jer je većina zemalja davala prednost zrakoplovstvu, oklopnim snagama i samovoznom topništvu. Iz naoružanja se postupno izbacuju teži minobacači i uvode lakši, ali im se ujedno povećava i domet. Za vrijeme II. svjetskog rata sve zaraćene strane masovno rabe minobacače koji su se u borbenim djelovanjima pokazali iznimno učinkovitima, zbog čega je njihov broj gotovo dostigao broj svih ostalih topničkih oruđa. Posebno je minobacače prihvatila Crvena armija koja je u sastavu svoje pješačke divizije imala 192 oruđa (u isto vrijeme njemačka pješačka divizija imala je 147, a američka 117 minobacača). Prilikom napadnih operacija Crvena armija je koncentrirala i do 110 minobacača na kilometar bojišnice, dok su angloameričke snage na Zapadnom bojištu mogle razmjestiti najviše 20-40 minobacača na kilometar bojišnice.

Tijekom rata, konstrukcijske značajke minobacača većinom se nisu promijenile, međutim došlo je do njihove funkcionalne podjele na lake (kalibra 30 – 60 mm) srednje (kalibra 70 – 100 mm) i teške (kalibra preko 100 mm). Laki minobacači su obično bili u sastavu vodova i satnija za neposrednu potporu pješaštva na prvoj crti bojišta, srednji su obično činili paljbenu potporu bojne i pukovnije, dok su teški minobacači bili u sastavu topničkih skupina viših taktičkih postrojbi (pukovnija i brigada) i obično su se pridodavali kao sredstva ojačanja bojnama na težištima borbenih djelovanja.

Poslije rata minobacač je prihvaćen kao osnovno oružje potpore u svim suvremenim oružanim snagama, a nastavljen je njegov razvoj u smjeru povećanja dometa i preciznosti gađanja te smanjivanja ukupne mase oružja, kao i pojednostavljenja njegova transporta. Na domet je u velikoj mjeri utjecala pojava tzv. reaktivnih mina s raketnim motorom koji se nakon ispaljenja mine na određenom dijelu putanje aktivira dajući joj dodatni potisak i time znatnije povećavajući domet. Takvim streljivom domet je povećan čak za 2-3 puta u odnosu na klasične minobacačke mine. S druge strane, nastojala se povećati pokretljivost minobacača, što nije bio problem kod lakih i srednjih tipova, jer se uvođenjem novih legura u većoj mjeri mogla smanjiti njihova težina, a osim toga, konstrukcijskim rješenjem bilo ih je moguće jednostavno rasklapati za transport i sklapati na paljbenom položaju. Kod teških minobacača težilo se razvoju samovoznih inačica koje bi mogle paljbeno djelovati iz vozila, kao što je izraelski samovozni minobacač Makmat. To oruđe je izrađeno još 1968. godine i vrlo učinkovito korišteno u izraelsko-arapskim ratovima (posebno u Yom-kippurskom ratu). Posljednja uporaba je bila u Libanonskom ratu 1982. godine, nakon čega je povučen iz operativne uporabe.

Marinko OGOREC