Neki od članova velikaškog roda iz Goričke župe dogurat će do banske titule i biti važan faktor čak i za vladajuće dinastije u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu

Prema mišljenju većine hrvatskih povjesničara specijaliziranih za srednji vijek, korijeni velikaškog roda Babonića obavijeni su legendama i istraživani na temelju povijesnih dokumenata upitne vjerodostojnosti. Vjerojatni utemeljitelj loze koja potječe iz Goričke župe u Pokuplju i dijelu današnjeg Korduna izvjesni je Stjepan I., nadimka Babon, koji je živio potkraj XII. i početkom XIII. stoljeća. Svojom vojskom pomogao je hrvatsko-ugarskom kralju Beli III. Arpadoviću (1148. – 1196.) u svladavanju njemačkog kneza Alberta od Mičova, koji je provalio u Slavoniju. Stoga je od Belina sina i nasljednika Emerika (1174. – 1204.) kao nagradu dobio posjed Vodicu kraj Dubice. Njegovi sinovi Baboneg I. i Stjepan II. sudjelovali su 1217. u križarskom pohodu kralja Andrije II. (1177. – 1235.). Zahvaljujući dobrim odnosima s Arpadovićima, Babonići su sredinom XIII. st. proširili svoje posjede te politički i gospodarski utjecaj pa je Stjepan II. postao 1243. godine primorski ban. U tom razdoblju spominje se i njihova pomoć kralju Beli IV. (1206. – 1270.) prilikom povlačenja prema jadranskoj obali zbog provale Mongola. Za nagradu su bili izuzeti od plaćanja poreza.

Uspon na društvenoj ljestvici

Dobar položaj obitelji zadržali su i potomci pa su tako sinovi Babonega I. imali posjede Vodicu i Poljanu blizu Save u Dubičkoj županiji, dok su sinovi Stjepana II., kao druga strana loze Babonića, čvrsto držali posjed Goricu na Kordunu. Međutim, u XIII. st. bilo je uobičajeno da posjedovanje puno zemlje dovodi i do svađa s drugim velikaškim obiteljima. Glavni konkurenti Babonića bili su Gisingovci, obitelj njemačkog podrijetla. Povijesni izvori navode da su se u drugoj polovini XIII. st. dva velikaška roda sukobila zbog uprave nad posjedima u Slavoniji. Ipak, nesuglasice, pa i povremeni oružani sukobi, riješeni su mirom u Dubici 1278. godine, kao i posredovanjem kralja Ladislava IV. Kumanca (1262. – 1290.). Dogovorom u Ozlju 1280. vodička loza Babonića uspjela je zadržati najstariji posjed Vodicu, a dobili su i obje župe Pset, župu Goricu, Drežnik, Novigrad, Gaj i Petrinju. Još jedna obitelj s kojom su vodili sukobe bila je Gut-Keled, njemačko-ugarskog podrijetla. Babonići su se s njom izmjenjivali na banskoj časti. Mirom u Zagrebu, također 1278., i s njima je postignut mir: Babonići su dobili posjed Steničnjak, a Gut-Keledi Zlat. Nakon što je vodička loza izumrla, njezine je posjede preuzeo ogranak goričke loze. Među najzaslužnijima za njihov uspon na društvenoj ljestvici bila su braća Stjepan III. i Radoslav I., koji se do kraja 1280-ih izmjenjuju na mjestu slavonskog bana pokušavajući učiniti tu čast nasljednom. Međutim, u politički nestabilnom zadnjem desetljeću XIII. st. bili su banovi zajedno s rodom Gisingovaca. Vještom diplomacijom, kupnjom i ženidbenim vezama uspjeli su proširiti svoje posjede. Povijesni izvori tvrde da su, uz ostalo, u to vrijeme pod upravu dobili Ostrožac, Lipovac i župu Zemljanik.

U zadnjim godinama XIII. st. situacija u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu obilježena je sve žešćim dinastičkim sukobima između posljednjeg Arpadovića Andrije III. Mlečanina (oko 1250. – 1301.) i Anžuvinaca. Babonići su vješto balansirali između suprotstavljenih strana, koje su bile svjesne njihove snage i utjecaja pa su im darivale posjede kako bi ih pridobile u borbi za krunu. Andrija III. proglasio je 1299. godine Stjepana IV. Babonića banom cijele Slavonije, a Babonići mu zauzvrat vraćaju neke kraljevske gradove poput Gaja, Susjeda i Vrbasa. Iduće im godine Karlo II. Anžuvinac potvrđuje pravo na posjede i daruje još neke teritorije u Slavoniji, južnoj Kranjskoj te Medvedgrad, pa su početkom XIV. stoljeća kontrolirali prostor od Kranjske do Vrbasa i od Save do Gvozda.

Ugled koji kopni
Dolaskom Anžuvinaca na vlast Stjepan IV. nakratko ostaje bez banske časti, da bi je 1309. ili 1310. ponovno dobio, dobrim dijelom i zbog dopuštenja Mlečanima da se bave trgovinom u područjima pod njegovom kontrolom. Zagrebačkoj biskupiji 1314. vraća Medvedgrad, a iste godine s braćom vrši obiteljsku raspodjelu posjeda. Stjepan IV. tako je dobio gornjoslavonske dohotke od posjeda oko Steničnjaka i još nekih mjesta, Ivan I. južnoslavonske oko Zrina, a Radoslav II. od imanja uz rijeku Savu. U diobi imanja i dohodaka obitelji Babonić posredovao je tadašnji zagrebački biskup Augustin Kažotić (1260. – 1323.).

Nakon smrti Stjepana IV. bansku je čast od 1316. preuzeo njegov brat Ivan Babonić. Njegovo razdoblje obilježilo je ponovno izbijanje sukoba s rodom Gisingovaca i promjenjivi odnosi s Mladinom II. Bribirskim, kojeg je zajedno s Frankopanima, Kurjakovićima i Nelipčićima porazio 1322. kod Blizne (opširnije v. Mladin II. Bribirski, HV 572). Za taj je uspjeh kralj Karlo I. Robert (1288. – 1342.) iz dinastije Anžuvinaca nagradio Stjepana IV. titulom bana čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije, koju je već iduće godine izgubio zbog nemogućnosti učvršćenja anžuvinske vlasti u Hrvatskoj. Kako se nije mirio s takvom kraljevom odlukom, baš kao ni njegovi sinovi, novopostavljeni ban Mikac Mihaljević oduzima 1326. godine Babonićima njihovo uporište Steničnjak na Kordunu istočno od Karlovca, a Ivan Babonić predaje 1327. i važnu utvrdu Zrin. Premda im je kralj idućih godina oprostio neposlušnost, društveni su ugled i moć Babonića polako kopnjeli. Kako Ivanova tri sina nisu imala nasljednika, glavnu ulogu u obitelji preuzela je loza sinova Radoslava II. Babonića, koja se prema svojem uporištu Blagaju na Sani počela nazivati knezovima Blagajskim.

Tekst Josip BULJAN

Ilustracija Zvonimir GRBAŠIĆ