Na temelju Dugoročnog plana obrane donesenog 2021. godine crnomorska članica NATO-a provodi dugo odgađane projekte opremanja svoje vojske

Bugarska je nakon pada komunizma u Europi jasno zacrtala svoj put prema paneuropskim i transatlantskim integracijama. Postala je 1994. godine članica inicijative Partnerstvo za mir, čime je potvrđena namjera pristupanja NATO-u. Bugarska je postala punopravna članica tog saveza 2004., zajedno sa susjednom Rumunjskom, Slovačkom, Slovenijom i baltičkim zemljama. U pitanjima sigurnosti i obrane jako su bitni bilateralni odnosi s SAD-om, regulirani dogovorom o obrambenoj suradnji iz 2006. godine. Nositelj obrane zemlje i njezine sigurnosti jesu oružane snage, tj. Bugarska vojska (armija). Danas je misija oružanih snaga planiranje, organizacija obrane zemlje i suradnja unutar kolektivnih obrambenih sustava. Osim sigurnosti, od njih se očekuje i potpora međunarodnim mirovnim i sigurnosnim organizacijama te inicijativama. Takva potpora ili sudjelovanje uključuje misije izvan granica zemlje te zadaće odgovora na prirodne katastrofe, nadzor prodaje oružja i neširenje oružja za masovno uništenje. Vojni rok bio je do 2008., kad je ukinut, obvezan za sve muškarce od 18 do 27 godina. Međutim, pogoršanje sigurnosne situacije u svijetu, ali i u crnomorskoj regiji, dovelo je do usvajanja amandmana u zakonu o pričuvnom osoblju oružanih snaga. Njim je od 2016. regulirana vojna evidencija osoba (uključujući i žene) u dobi od 18 do 32 godine. Dugoročnim planom obrane donesenim 2021. za sljedećih je deset godina planirano znatno opremanje i modernizacija oružanih snaga s naglaskom na usvajanje naprednih kibernetičkih sposobnosti. Kako bi se stvorili uvjeti za ispunjavanje tih planova, očekuje se da će s tekućom godinom biti dostignuta razina preporučenog izdvajanja od dva posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) za obranu. Međutim, uvođenje obveznog vojnog roka ni dandanas se ne razmatra. Kao alternativa razmatraju se rješenja kao što je povećanje plaća i poticaja za sadašnje i buduće  vojne djelatnike, pokretanje infrastrukturnih projekata kojima je cilj poboljšanje operativnih sposobnosti oružanih snaga te nabava novih obrambenih sustava. Razmatraju se i prijedlozi mogućeg uvođenja obvezne vojne obuke za neke kategorije javnih službenika koji dolaze iz sektora pravosuđa, provedbe zakona i nacionalne sigurnosti. U središnjem dijelu zemlje znatna je koncentracija obrambenih te vojnih efektiva i potencijala. U krugu od nekoliko desetaka kilometara od grada Plovdiva glavne su zrakoplovne baze, najvažnije postrojbe kopnene vojske i većina pogona tvrtki obrambene industrije. Kao zanimljivost može se istaknuti da je taj grad jedno od najstarijih naselja na svijetu, s poviješću dugom 6000 godina.

Velika nabava oklopa

Najveći i najbrojniji dio oružanih snaga Bugarske čini kopnena vojska. Ustrojena je u ljeto 1877. godine zahvaljujući naoružanim milicijama i skupinama čija je zadaća bila sudjelovanje u Rusko-turskom ratu i oslobođenje zemlje. Uz dan svojeg zaštitnika svetog Jurja 6. svibnja, KoV obilježava i 19. studenog, u čast pobjede u bitki kod Slivnice tijekom Srpsko-bugarskog rata 1885. godine. Kopnenim snagama u proslavi se potom pridružuju i druge grane oružanih snaga. Danas kopnena vojska ima oko 17 000 pripadnika. Njezinu okosnicu čine dvije mehanizirane brigade (61. i 2.), izvidnička bojna i pukovnija brdskog pješaštva. Važne su i postrojbe borbene potpore, koje uključuju jednu pukovniju topništva, inženjerijsku pukovniju i bojnu namijenjenu NBK ratovanju. Za pozadinsku potporu namijenjena je jedna logistička pukovnija. Većina od 90 operativnih tenkova T-72 raspoređena je unutar dviju mehaniziranih brigada. Vjeruje se da je njihov broj znatno veći, ali su ili konzervirani ili uskladišteni u različitim razinama (ne)ispravnosti. Operativni tenkovi T-72 kroz nedavno pokrenutu modernizaciju dobit će novi sustav za upravljanje vatrom, novi sustav za upravljanje borbom, sustav za rano upozoravanje i meteorološki senzor. Sve je to poduzeto kako bi se poboljšala ubojitost paljbe koja se onda može provoditi i na udaljenostima do 3000 metara. Poboljšana je i autonomija tenka, ugradnjom pomoćnog agregata koji omogućuje borbeno djelovanje bez upotrebe glavne pogonske skupine. Dodana su dva nova radiouređaja, jedan kratkovalni (HF) i drugi ultrakratkovalni (VHF) s dva radna kanala. Brzina prijenosa podataka iznosi do 5 Mbit/s. Modernizacija tenkova samo je dio većeg projekta kojim će biti modernizirana većina glavnih oklopnih vozila kopnene vojske. Najveći projekt jačanja kopnenih snaga u zadnjih nekoliko desetljeća svakako je nabava američkih oklopnih vozila na kotačima Stryker. Parlament je krajem prošle godine odobrio nabavu 183 takva vozila vrijednu milijardu i pol dolara. Najbrojnija inačica, sa 90 primjeraka, bit će M1296 Dragoon, borbeno vozilo pješaštva opremljeno kupolom i automatskim topom Mk44 Bushmaster II kalibra 30 mm. Ostatak narudžbe čini 17 vozila M1126, tj. standardni borbeni oklopni transporter Stryker; 33 vozila zapovjedne inačice M1130; devet vozila inženjerijske inačice M1132; 24 vozila sanitetske inačice M1133 i deset vozila inačice M1135 za NBK izviđanje.

Oslonac topništva

Unutar projekta Stryker planirana je i instalacija nove komunikacijske opreme na tenkove T-72, ali i na ostala oklopna vozila na gusjenicama sovjetskog dizajna kao što su BMP i MT-LB. S identičnim komunikacijsko-informacijskim sustavom (KIS) bit će osigurana kompatibilnost i bolje povezivanje između svakog pojedinačnog vozila. Novi sustavi prošli su testiranja i pokazali su se stabilnim i pouzdanim u radu. U operativnoj uporabi još je uvijek oko 160 borbenih vozila pješaštva koja potječu iz vremena hladnog rata. Radi se o poznatim vozilima BMP-1 sovjetske proizvodnje, ali i o vozilima BMP-23 proizvedenim u Bugarskoj. Potonja su proizišla iz zanimljivog projekta jednostavne izrade vlastitog BVP-a. Sastoje se od inačice podvozja gusjeničnog vozila MT-LB (koje je slično onom na samohodnoj haubici Gvozdika), i glavnog topa preuzetog od protuzrakoplovnog sustava ZU-23. Umjesto dvaju, iskorišten je samo jedan top kalibra 23 mm. Tu je još i stotinjak višenamjenskih lakših oklopnih vozila na gusjenicama MT-LB. Dvadesetak je oklopnih transportera na kotačima BTR-60 modernizirano, pri čemu su dobili snažniji turbodizelski motor Cummins i bacače dimnih kutija raspoređene na kupoli vozila. Od modernijih lakših oklopnih vozila zapadnog podrijetla nabavljeno je nekoliko desetaka vozila M1117 Guardian iz SAD-a, kao i vozila SandCat izraelske tvrtke Plasan. Topništvo kopnene vojske i dalje se oslanja na poznata oružja iz vremena hladnog rata. Sastoji se od 48 samohodnih haubica 2S1 Gvozdika kalibra 122 mm i 24 vučene haubice D-20 kalibra 152 mm. Zadržano je i dvadesetak samohodnih višecijevnih lansera raketa BM-21 Grad kalibra 122 mm. Za razliku od Češke, Slovačke i Poljske, zadržan je i sustav OTR-21 Točka, i to u desetak primjeraka. Protuoklopna oružja uključuju više tipova navođenih sustava sovjetskog podrijetla: od najtežeg Konkursa, preko Faktorije do Fagota. Najvjerojatnije su i dalje prisutni i sustavi 9K11 Maljutka, ali uskladišteni su i nisu u uporabi. Na raspolaganju je i veći broj protutenkovskih topova MT-12 kalibra 100 mm, kao i topova manjeg kalibra D-44 85 mm, koji su u skladištima. Taj će segment biti moderniziran nabavom američkih sustava Javelin. Zajedno s vozilima Stryker, Bugarska će nabaviti 218 projektila FGM-148F i 107 zapovjednih lansirnih jedinica (LW CLU). Protuzračna obrana kopnenih postrojbi oslanja se na raketne sustave 9K33 Osa (SA-8) prijenosne projektile Strela. Vojska i dalje raspolaže PZO topovima ZU-23 i S-60 kalibra 57 mm, ali većina ih je konzervirana.

Budućnost se naziva Viper

Začetak ratnog zrakoplovstva u Bugarskoj vodi u proljeće 1906. i ustrojavanje odreda s izviđačkim balonima. Danas je grana i po ljudstvu i po tehnici puno manja nego zadnjih dana hladnog rata. Jedini su lovci u sastavu zrakoplovstva avioni MiG-29, koji su dio 1. lovačke eskadrile, bazirane u zrakoplovnoj bazi Grof Ignatjev. Osim 11 jednosjeda, preostala su i dva dvosjeda MiG-29UB. Jedan dvosjed izgubljen je tijekom vježbe iznad Crnog mora sredinom 2021. godine. Otkad su 1989. i 1990. ušli u operativnu uporabu, nisu prošli znatnije preinake i modernizacije. Njihova su glavna zadaća misije brzog odgovora, a uz dežurni dvojac uvijek je pripravan jedan pričuvni avion. Ti su avioni i najbitniji doprinos zajedničkom NATO-ovu umreženom PZO sustavu NATINAMDS (NATO Integrated Air and Missile Defence System). Kako su mogućnosti za daljnju potporu i održavanje tih aviona sve manje, očekivalo se da će letjeti do kraja prošle godine. No, lete i danas. Nakon 2014. i ruske aneksije Krima, uvedene su dodatne mjere za održavanje reda u zračnom prostoru iznad jugoistočnih granica
NATO-a. Za tu su misiju pojačane kontrole zračnog prostora (enhanced Air Policing – eAP). Primarna je zrakoplovna baza Mihail Kogălniceanu u Rumunjskoj, ali koristi se i baza Grof Ignatjev. Domaćim lovačkim avionima periodično se pridružuju letjelice drugih članica NATO-a. Njima se povećavaju mogućnosti nadzora zračnog prostora, ali i dodatno povećava interoperabilnost zrakoplovstava. Često su se u tim ulogama nalazili i avioni F-16 Američkog ratnog zrakoplovstva (USAF). To je za Bugare bila dobra prilika za dodatno upoznavanje s letenjem i održavanjem Fighting Falcona. Naime, on je njihov izbor za zamjenu sadašnjih MiG-ova. U poslu vrijednom 1,4 milijarde dolara naručeno je 2019. osam primjeraka najnovije inačice aviona F-16: Viper. Radilo se o šest jednosjeda i dva dvosjeda. Dodatna naručena oprema uključuje ciljničke podvjesnike SNIPER, a za vođena oružja za napad na zemaljske ciljeve izabrane su bombe GBU-39 SDB, GBU-49 Enhanced Paveway II i GBU-54 Laser JDAM. Za borbu u zračnom prostoru bit će nabavljeni termalno vođeni projektili AIM-9X Sidewinder i radarski vođeni projektili AIM-120C-7 AMRAAM. Još prilikom sklapanja sporazuma najavljena je mogućnost narudžbe dodatnih primjeraka. Upravo to ostvarilo se 2022. godine, kad ih je naručeno još osam u poslu vrijednom 1,3 milijarde dolara. Taj se put radilo o četiri jednosjeda i jednako toliko dvosjeda. Dolazak prvih Vipera očekuje se 2025., a dostizanje inicijalne operativne sposobnosti krajem 2026. godine. Time bi se postiglo da novi avioni budu spremni za dežurstva početkom 2027., kad bi počeo pristizati i drugi dio naručenih sokolova. Za elektroničko ratovanje Vipera bit će zadužen sustav AN/ALQ-254(V)1 Viper Shield, koji je ovog srpnja za Bugarsku (uz ostale korisnike) od tvrtke L3 Harris naručilo Ministarstvo obrane SAD-a. Sustav je nedavno prošao testiranja koja su dokazala interoperabilnost s radarom APG-83 ugrađenim na Vipere.

Hrabri, Smjeli i ostali

Bugarska ratna mornarica ustrojena je 1879. Dakle, ove je godine svečano obilježila 145. rođendan. U mornarici danas služi oko 4400 pripadnika, što je dvostruko manje nego zadnjih godina postojanja Varšavskog ugovora. Tad je imala i 75 većih plovila. Usprkos tomu što je Bugarska kao crnomorska zemlja imala važan geografski položaj za SSSR i cijeli Istočni blok, znatno veća važnost pridavana je mornaricama na Baltiku. U sastavu flote još je znatan broj brodova sovjetske proizvodnje pristiglih u zadnjem desetljeću hladnog rata kako bi zamijenili starije brodove iz generacije nakon Drugog svjetskog rata. Glavne pomorske baze mornarice nalaze se blizu dvaju najvećih obalnih gradova s najvećim trgovačkim lukama: baza Varna nalazi se kraj istoimenog grada, a baza Atija kraj Burgasa na jugu zemlje. Najveća su plovila bugarske mornarice tri fregate klase Wielingen. Radi se o nekadašnjim brodovima belgijske mornarice, koji su i izgrađeni u toj zemlji. Njihova nabava dogovorena je 2005., nedugo nakon što je susjedna Rumunjska nabavila također rabljene, ali i sposobnije fregate klase Type 22 iz Ujedinjene Kraljevine. Bilo je to preusmjeravanje prema nabavi plovila zapadnog podrijetla. Uz druge preinake fregata, najveća promjena zbog manjka sredstava uključila je uklanjanje sustava protubrodskih projektila MM38 Exocet. Danas već zastarjele fregate prioritet su u projektima modernizacije mornarice. Trebali bi ih zamijeniti višenamjenski modularni ophodni brodovi tipa MMPV 90 (Multi-Mission Patrol Vessel 90). Brodove koji su po veličini i namjeni zapravo korvete projektirala je njemačka tvrtka NVL Group (bivši Lürssen) i naručeni su u studenom 2020. godine. Cijeli posao vrijedan je oko 420 milijuna eura, ali u iznos nisu uključeni planirani oružni sustavi. Uz istisninu od oko 2300 tona, duljina im je oko 90, širina 13,5 metara, a maksimalna brzina plovidbe 24 čvora. Važno je da će biti proizvedeni u Bugarskoj, u brodogradilištu MTG Doplhin u Varni. Kobilica prvog broda, koji će nositi ime Hrabri, položena je sredinom 2022., a porinut je u ljeto prošle godine. Radovi na drugom brodu, nazvanom Smjeli, započeli su u lipnju prošle godine. Potpuno opremanje i isporuka prve korvete trebali bi se realizirati krajem 2025., a druge početkom 2027. godine. Svaki će brod nositi i helikopter, koji će omogućiti proširenje djelovanja mornaričkog zrakoplovstva. Naime, bugarske oružane snage održavaju manji (ali s dugom tradicijom) zasebni odsjek zrakoplovstva koji je dio mornarice. Danas se sastoji od mornaričke eskadrile helikoptera ustrojene 1959. godine, koja je tijekom hladnog rata bila opremljena helikopterima Mil Mi-4M Haze i Mil Mi-14BT/PL Haze. Helikopteri Mi-14 od 2011. godine zamijenjeni su trima letjelicama Eurocopter AS565MB Panther. Početna namjera vezano uz nabavu šest Panthera nije ostvarena. Jedan primjerak izgubljen je tijekom vježbe Black Sea 2017. godine, kad je elisom zakvačio jarbol fregate Draski. Kao zamjena za njega, 2019. nabavljen je jedan helikopter AS365 Dauphin. Glavne zadaće helikoptera, koji su opremljeni sustavima FLIR, jesu borba protiv površinskih ciljeva te misije traganja i spašavanja. Mornarička eskadrila djeluje iz zrakoplovne baze Čajka (Galeb), ustrojene još 1915. godine, koja se nalazi kraj Varne i glavne pomorske luke.

More puno mina

Nakon nekadašnjih belgijskih fregata, najveća su bugarska plovila ophodni brodovi klase Koni, dva ophodna broda klase Pauk i brzi raketni brod klase Tarantul. Ne očekuje se da će ta plovila još dulje vrijeme biti u operativnoj uporabi. To pogotovo vrijedi za brod Smjeli klase Koni, koji će biti zamijenjen spomenutom novom fregatom jednakog imena. Velika se pozornost u bugarskoj mornarici poklanja protuminskom djelovanju i zaštiti plovidbe pomorskim putovima. Naime, u povijesti brojnih sukoba na Crnom moru zabilježena je i znatna uporaba pomorskih mina. Samo u siječnju 2023. u dva su navrata u blizini bugarske obale pronađene i neutralizirane pomorske mine. U dvije i pol godine od početka rata u Ukrajini zaprimljeno je 60 izvješća o otkrivanju pomorskih mina. Za takve misije i dalje se koristi barem šest minolovaca klase Sonja i Olja, no i to su plovila sovjetskog podrijetla. U novije vrijeme, između 2009. i 2011., nabavljena su tri minolovca klase Tripartite. Radi se o rabljenim brodovima, od kojih je jedan stigao iz mirovine belgijske, a dva iz viškova nizozemske mornarice. Bugarska je uz Tursku i Rumunjsku dio trilateralne inicijative kojom je na tri godine uspostavljena protuminska radna skupina MCM Black Sea (Mine Countermesaures Black Sea). Njezin je cilj održavanje sigurnosti plovidbe i zaštita od ugroza koje mogu prouzročiti pomorske mine. Od 1. srpnja ove godine, kad je počela djelovati s pet plovila, među uključenim je brodovima i bugarski minolovac M-33 Struma. Od sljedeće godine vođenje grupe, koje je sad pod turskim zapovjedništvom, preuzet će bugarska strana. Ostatak bugarske flote čini dvadesetak plovila u potpori, koja su različitih namjena. Ona uključuju remorkere, tankere, pomoćne brodove, spasilačke, te brodove za obuku i demagnetizaciju. Ratna mornarica ne raspolaže podmornicama otkad je 2011. umirovljena zadnja – Slava sovjetske klase Romeo. Prema izjavama zapovjednika ratne mornarice kontraadmirala Kirila Mihajlova, ta grana nije odustala od moguće buduće nabave tih plovila. S mogućnostima udara torpedima i projektilima, sposobnostima polaganja mina, tajnog izviđanja i prijevoza posebnih postrojbi, podmornica pruža velike prednosti na Crnom moru. Najveća su prepreka takvom projektu financijska sredstva.

Raširena proizvodnja streljiva

 Kapaciteti bugarske obrambene industrije još se dobrim dijelom oslanjaju na iskustva i sposobnosti stečene tijekom hladnog rata. Kako je zemlja bila manje utjecajna članica Varšavskog ugovora, u njoj nije razvijana veća proizvodnja platformi kao što su tenkovi ili topnička oružja. Osim, naravno, u SSSR-u, ona je bila koncentrirana u zemljama
poput Čehoslovačke i Poljske. Ipak, u to vrijeme razvijena je respektabilna vojna industrija s naglaskom na proizvodnji lakšeg odnosno pješačkog naoružanja te široke lepeze topničkog i pješačkog streljiva. Znatnija je bila licencijska proizvodnja više inačica oklopnog traktora / transportera MT-LB, na temelju kojeg je razvijeno vlastito borbeno vozilo pješaštva BMP-23 (potom i BMP-30). Treba izdvojiti i proizvodnju protutenkovskih sustava Fagot, Konkurs i Metis te PZO topova ZU-23. Tijekom hladnog rata Bugarska je bila i važan izvoznik obrambenih sredstava i tehnologije. Procjenjuje se da je 1980-ih, osim proizvodnje za vlastite potrebe, izvoz oružja godišnje iznosio između 250 i 500 milijuna dolara. Za izvoz naoružanja bila je zadužena isključivo tvrtka Kintex, koja je ostvarila mnoge poslove sa zemljama iz Afrike, Južne Amerike i Bliskog istoka. Radi se o tvrtki u državnom vlasništvu osnovanoj 1966. godine, koja djeluje i danas, a podređena je Ministarstvu gospodarstva. Većina poslovanja odnosi se na isporuku oružja i streljiva, sustava motrenja i komunikacije, pričuvnih dijelova za različita oklopna vozila i zrakoplove, sredstva i usluge obuke, te tehničku potporu i transfer tehnologije. Najstarija tvrtka koja se bavi proizvodnjom oružja je Arsenal, a stara je gotovo kao i bugarska vojska: osnovana je 1878. godine. Nakon usvajanja licencijske proizvodnje brojnih sovjetskih sustava, krajem 1970-ih i 1980-ih razvila je slične proizvode prilagođene novim vremenima. To je značilo usvajanje zapadnih standarda u kalibrima i značajkama oružja te potrebnih NATO-ovih certifikata. Danas proizvodi više tipova strojnica, jurišnih pušaka, puškostrojnica, minobacača, bacača granata, bestrzajnih i protuzrakoplovnih topova… U asortimanu je i više vrsta eksplozivnih sredstava, upaljača i pratećeg streljiva. Najveća je vojnoindustrijska tvrtka državni VMZ (Vazovski mašinostroitelni zavodi) sa sjedištem u Sopotu u blizini Plovdiva. Utemeljena je još 1936., a danas proizvodi streljivo za topništvo, višecijevne lansere raketa i bestrzajne topove te različite vrste eksplozivnih sredstava. Važna je i tvrtka Terem Holding, koja se sa svojih pet podružnica bavi proizvodnjom, logističkom potporom, popravcima i modernizacijom oružja i drugih obrambenih sustava. Utemeljena je 1965. kao nasljednica odjela Ministarstva obrane koji je objedinjavao pogone i baze za potrebe bugarske vojske. Tvrtka će imati bitnu ulogu u projektu nabave vozila Stryker te njihovu sklapanju, koje će se većinom obavljati u Bugarskoj. Osim toga, Terem Holding bit će zadužen za ugradnju kupola, oružnih i komunikacijskih sustava te uređaja za noćno promatranje. Podružnica tvrtke Terem KRZ Flotski arsenal bavi se modernizacijom, održavanjem i popravcima plovila te njihova naoružanja i elektroničkih sustava. Dosad nije bilo znatnije gradnje vojnih ili policijskih plovila, ali i to se mijenja zahvaljujući novim kapacitetima i transferu tehnologije iz zemalja Europske unije. Novi kapitalni ratni brodovi bugarske mornarice bit će izgrađeni u domaćim brodogradilištima, što bi moglo otvoriti mogućnosti i za druga plovila vojne namjene. 

Osim uloge u obrani zemlje i suradnje sa saveznicama, bugarske oružane snage sudjelovale su i u brojnim mirovnim misijama i operacijama širom svijeta. Neke od važnijih uključuju UNTAC u Kampućiji (Kambodži) 1992./1993.; ISAF i Odlučnu potporu u Afganistanu; sudjelovanje u međunarodnim snagama prilikom invazije na Irak te kasnijeg nadzora nad tom zemljom. Nažalost, u tim misijama pretrpljeni su i gubici u ljudstvu. U bombaškom napadu u Karbali u južnom Iraku 27. prosinca 2003. petorica su bugarskih vojnika poginula, a 27 ih je ranjeno. Danas se može zaključiti da su, kao i u slučaju drugih europskih članica NATO-a, bugarske oružane snage u razdoblju znatne modernizacije, čije je težište prije svega na nabavi novih tehničkih sredstava. Dugo odgađane nabave posebno su bitne kako bi se ublažio učinak smanjenja brojnosti vojnog osoblja. Taj trend jačanja vojnih snaga bitan je također zbog pogoršanja sigurnosne situacije u susjednim zemljama na Crnom moru. 

---

Aktivnosti u zrakoplovstvu

Uvođenje novih aviona dovelo je i do rekonstrukcije te obnavljanja zrakoplovne baze Grof Ignatjev, koja će biti njihova buduća matična baza. Nakon završetka radova, planiranih za 2025. godinu, buduća baza s novom uzletno-sletnom stazom bit će osposobljena za prihvat i smještaj velikih transportnih aviona kao što su C-17 Globemaster i C-5 Galaxy. U operativnoj uporabi još su uvijek i jurišni avioni Suhoj Su-25K/UBK. U sastavu su 1. eskadrile za zemaljske napade i bazirani u zrakoplovnoj bazi Bezmer. Osam letjelica nedavno je, 2020. i 2021. godine, prošlo remonte i prilično napredne modernizacije avionike u Bjelorusiji. No, zbog političke situacije njihov potencijal neće se moći u potpunosti iskoristiti te će vjerojatno biti povučeni iz operativne uporabe prije nego što je planirano. Zrakoplovstvo za potrebe napredne obuke koristi šest aviona L-39ZA Albatros. Iako su umirovljeni još 2008., postali su ponovno operativni 2013., nakon što su na njima obavljeni potrebni remonti. Nekoliko Albatrosa djeluje iz zračne baze Grof Ignatjev, gdje se koriste u lovačkoj borbenoj obuci s avionima iz tamošnje lovačke eskadrile. Bazirani su inače u zrakoplovnoj bazi Dolna Mitropolija, koja se nalazi na sjeveru zemlje, a namijenjena je obuci. To je ujedno i baza za ukupno šest trenažnih aviona Pilatus PC-9M. Bugarska je jedan od zadnjih kupaca tog aviona, koji su počeli pristizati 2004. godine. Ovog ljeta zajedno sa švicarskom tvrtkom Pilatus obilježena je dvadesetogodišnjica njihova djelovanja u zrakoplovstvu. Tom prilikom u transportnoj zrakoplovnoj bazi Vraždebna kraj glavnog grada Sofije održana je i demonstracija Pilatusova trenažnog aviona nove generacije PC-21, koji je isprobao i predsjednik Republike Bugarske Rumen Radev, inače bivši vojni pilot. Prema neslužbenim informacijama, bugarska strana pokazuje određeni interes za taj proizvod švicarske tvrtke. U bazi Vraždebna nalazi se cijela transportna zračna flota, koja je organizirana u 16. transportnoj pukovniji. Nedavno su umirovljeni svi tipovi aviona Antonov sovjetske proizvodnje, koji su uključivali nekoliko primjeraka An-2, An-26 i An-30. Današnji transportni kapaciteti svode se na tri aviona Alenia C-27J, koja su operativna od 2011. godine. Ostatak flote čine dva aviona L-410 Turbolet i jedan lakši avion Pilatus PC-12/45. U zrakoplovnoj bazi Krumovo blizu Sofije nalazi se i većina helikoptera oružanih snaga. Nositelje flote čini 12 helikoptera H215M/AS532 Cougar. Uglavnom se koriste za taktički transport, dok ih je nekoliko namijenjeno i opremljeno za misije borbene potrage i spašavanja. Tu su i tri helikoptera Mil Mi-17 te šest helikoptera Mil Mi-24, koji čine eskadrilu jurišnih helikoptera. Za potrebe etačke helikopterske obuke koristi se šest helikoptera Bell 206 Jet Ranger.

Vrijeme za zamjenu PZO-a

U sastavu zrakoplovstva nalaze se i PZO sustavi srednjeg i velikog dometa, isključivo sovjetskog podrijetla. Bugarska je jedna od rijetkih zemalja koja u svojem sastavu još ima masivne projektile velikog dometa S-200 Angara (SA-5 Gammon), iako nije poznat stupanj njihove operativnosti. Na raspolaganju je i desetak lansera PZO sustava S-300PMU, sustavi S-125M Neva (SA-3 Goa) i sustavi 2K12 Kub (SA-6 Gainful). Od srpnja ove godine poduzimaju se koraci koji će dovesti do modernizacije i zamjene barem dijela tih sustava. Tog su mjeseca obavljene i prezentacije te pregovori Ministarstva obrane s njemačkim kolegama i tvrtkom Diehl Defence o nabavi zemaljskog PZO sustava projektila IRIS-T. Posao se odvija unutar inicijative European Sky Shield Initiative, a prijedlog zakona predstavljen je zastupničkom domu bugarskog parlamenta. Unutar programa trebala bi biti nabavljena bitnica sustava IRIS-T SLM, uz mogućnost nabave dodatnih pet bitnica spomenutog sustava te bitnice sustava IRIS-T SLX većeg dometa. Vrijednost posla iznosi 183 milijuna eura za prvu bitnicu, koja bi trebala biti isporučena unutar sljedeće tri godine. Budu li ispunjene i dodatne mogućnosti, ostale bitnice trebale bi biti isporučene u roku od osam godina. Veliku ulogu na vježbama i u realnoj paljbenoj obuci sustava protuzračne obrane ima poligon Šabla, smješten na najistočnijoj točki bugarskog kopna. Na većim godišnjim vježbama mogu se vidjeti lansiranja svih glavnih raketnih sustava ratnog zrakoplovstva i kopnene vojske. Osim domaćih postrojbi, proteklih godina često su bile prisutne postrojbe savezničkih zemalja, prije svega američke. Usto, osim savezničkih vojski, redovit su posjetitelj PZO postrojbe susjedne Srbije, ali i Ukrajine. Tog su mjeseca obavljene i prezentacije te pregovori Ministarstva obrane s njemačkim kolegama i tvrtkom Diehl Defence o nabavi zemaljskog PZO sustava projektila IRIS-T. Posao se odvija unutar inicijative European Sky Shield Initiative, a prijedlog zakona predstavljen je zastupničkom domu bugarskog parlamenta. Unutar programa trebala bi biti nabavljena bitnica sustava IRIS-T SLM, uz mogućnost nabave dodatnih pet bitnica spomenutog sustava te bitnice sustava IRIS-T SLX većeg dometa. Vrijednost posla iznosi 183 milijuna eura za prvu bitnicu, koja bi trebala biti isporučena unutar sljedeće tri godine. Budu li ispunjene i dodatne mogućnosti, ostale bitnice trebale bi biti isporučene u roku od osam godina. Veliku ulogu na vježbama i u realnoj paljbenoj obuci sustava protuzračne obrane ima poligon Šabla, smješten na najistočnijoj točki bugarskog kopna. Na većim godišnjim vježbama mogu se vidjeti lansiranja svih glavnih raketnih sustava ratnog zrakoplovstva i kopnene vojske. Osim domaćih postrojbi, proteklih godina često su bile prisutne postrojbe savezničkih zemalja, prije svega američke. Usto, osim savezničkih vojski, redovit su posjetitelj PZO postrojbe susjedne Srbije, ali i Ukrajine.

Tekst: Marin Marušić