Kadetkinja desetnica Tereza Fofić, trenutačno na trećoj godini sveučilišnog studija Vojno inženjerstvo, nedavno je primila posebno priznanje rektora Sveučilišta u Zagrebu za predani humanitarni rad

 

Kadetkinja desetnica Tereza Fofić svestrana je mlada žena i svakako zanimljiva sugovornica. Oduvijek je, kaže, željela biti vojnikinja, a usto ima puno različitih hobija i interesa. Zanima je tekstilni dizajn, bavi se cestovnim biciklizmom, trenirala je futsal  i rukomet, interesira je paragliding, uči španjolski, aktivna je članica Evangelizacijske zajednice “Sveti Duh“ na Svetom Duhu…Međutim, povod za naš razgovor posebno je priznanje rektora Sveučilišta u Zagrebu za predani humanitarni rad koje je kadetkinja Fofić nedavno primila. Tereza dolazi iz jednog sela pored Ljubuškog, a trenutačno je na trećoj godini sveučilišnog studija Vojno inženjerstvo, na smjeru strojarstvo, tehnička služba.

Nije ni znala da je predložena, a da je dobitnica posebnog priznanja saznala je tek dva dana prije uručenja. “Priznanje sam primila na ponos sebi, svojoj obitelji i domovini. Nagrada koja je pripala meni zapravo je nagrada i priznanje svim kadetima. Drago mi je da je prepoznata vrijednost humanitarnog rada kadeta, i iako ne radimo to zbog pohvale, ona je poticaj da radimo još više,“ priča nam kadetkinja Fofić kojoj su sa svih strana stigle brojne čestitke na vrijednom priznanju.

Humanitarni rad

Pojašnjava nam na koji način sve to funkcionira. Kadetski zbor je tijelo koje predstavlja kadete na čelu s predsjednikom kadetom Markom Jurkićem, a u zboru postoje manje grupe, među ostalim i humanitarna grupa, čija je Tereza voditeljica. U grupu je uključeno desetak kadeta, a oni su zapravo poveznica sa svim ostalim kadetima. “Svi smo mi zapravo voditelji humanitarne grupe jer kad mene nema, uvijek netko uskoči,“ kaže te dodaje da, iako su i prijašnjih godina kadeti imali humanitarne akcije, otkako je prošle godine osnovana ova grupa, akcije su postale redovite i sve češće. U zadnje dvije godine, svaki tjedan radili su po jednu humanitarnu akciju darivanja.

Prošle godine imali su šest humanitarnih akcija u kojima su odlazili u pučku kuhinju Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Gundulićevoj ulici i u onu na Svetom Duhu, zatim tri puta kod dječice u Dječji dom sv. Terezije od Malog Isusa i jednom u Oborovo – u Kuću sv. Vinka Paulskog koja pruža smještaj za odrasle osobe s tjelesnim i intelektualnim teškoćama. “Ne samo da smo svaka tri mjeseca išli u domove za nezbrinutu djecu i za osobe s teškoćama, već svaki tjedan dok studenti borave na HVU-u doniramo dio naših marendi pučkim kuhinjama u Zagrebu, najčešće onoj u Gundulićevoj i nama najbližoj na Svetom Duhu,“ opisuje nam kadetkinja Tereza.

“Kad imamo Kadetski zbor i zapovjednike koji nam idu ususret, uvijek ćemo naći vremena za humanitarni rad. Dječica i štićenici stalno pitaju kad ćemo opet doći, a mi neovisno imamo li sredstava uvijek možemo doći dati zagrljaj,“ kaže Tereza. Trenutačno je zbog epidemije  malo teže nastaviti s humanitarnim radom jer kadeti imaju online nastavu, a ne smiju biti u doticaju s djecom i štićenicima jer ih, naravno, ni ne žele ugroziti.

Neopisiv osjećaj

Od humanitarnih akcija izdvaja neke od njih koje su posebno drage svim kadetima. “Prošle godine u prosincu nas desetak išlo je u Oborovo uz potporu zapovjednika HVU-a general-pukovnika Mate Pađena i u organizaciji nadnarednice Milke Čondić. Donirali smo marendu i družili se sa štićenicima. Bio je među njima  jedan štićenik Franjo i ja sam se sjetila crkvene pjesme Franjo popravi mi crkvu pa smo mu je otpjevali i bio je jako sretan. General Pađen tad je pitao smije li i on plesati s nama. Bio je to stvarno poseban osjećaj. Štićenicima nije bilo važno što smo im donijeli, nego to što smo došli i pjevali im, a oni su nama pružili, zagrljaj i društvo. Ondje smo također imali priliku i vidjeti kako se lijepo brinu o štićenicima. To je isto poziv, baš kao što je i vojnički poziv,“ prisjeća se Tereza posjeta otprije godinu dana.

Drugi posjet koji se pamti jest onaj Domu za nezbrinutu djecu na Vrhovcu. “Bili smo ondje nekoliko puta, ali bih izdvojila 10. prosinca 2019. kad smo išli uz pratnju časničkog namjesnika Željka Vuksanića. Donijeli smo odjeću za dječicu i marendu koju smo u tom tjednu izdvajali samo za njih. Igrali smo se s tom predivnom dječicom. Njima nije bilo toliko važno što smo im donijeli, nego zagrljaj i pjesma. Neću nikad zaboraviti kad sam prvi put vidjela kolegu, kojeg poznajem dvije godine, da se smije kao nikad do tada. Svaki put kad dođemo, a nažalost sad ne možemo zbog korone, pitaju nas kako ide neka od pjesama koje smo im znali pjevati,“ kaže kadetkinja i dodaje da to za njih nije volontiranje nego ono što ispunjava dušu, prvo ljudima koje posjećuju, a onda na koncu i njima.

No, kadeti i izvan humanitarne grupe svakodnevno pomažu u raznim situacijama: pomagali su u potresu, a mnogi privatno pomažu u pučkim kuhinjama. Naša sugovornica ističe kako joj je drago da je humanitarni rad, u kojem sudjeluju sve satnije Kadetske bojne, prepoznat kao jedan od važnijih stupova koji ih sve zbližava. Njezina je želja da se to dolaskom novih generacija nastavi iz godine u godinu.

Vojnički poziv

Zapovjednici su jako ponosni, a oni su, priča Tereza, ujedno jedni od najzaslužnijih jer potiču kadete  u humanitarnom radu. “Bez naše i njihove upornosti ne bismo sve to mogli i zato mogu reći da smo dobar tim. Kolege kadeti i zapovjednici velika su mi potpora i motivacija, ali tu je svakako neizostavna potpora moje obitelji u svemu što radim, kao i onda kad sam se odlučila za ovaj vojnički poziv,“ kaže. Od malih je nogu htjela postati vojnik, ali nije znala postoji li vojni fakultet. Kasnije, u trećem razredu kad im je u srednjoj školi u Vrgorcu predstavljen program Kadet, Tereza Fofić odmah je znala što želi upisati.

“Svi mi imamo neka očekivanja kad uđemo u sustav, ali moram naglasiti da se nigdje drugdje ne vidim nego ovdje gdje jesam. Imam raznih hobija, ali nigdje se ne mogu zamisliti kroz cijeli život osim u vojsci,“ naglašava kadetkinja koja je iznimno zadovoljna programom Vojno inženjerstvo. “Uvijek sam vojsku zamišljala kao vojno vođenje i upravljanje odnosno pješaštvo, međutim, kako sam došla u doticaj s oklopništvom, tehničkom službom i drugim rodovima, shvatila sam da bi meni bolje išlo održavanje oklopa i zrakoplova, što sam i izabrala,“ ističe kadetkinja i dodaje da je kadetski život nešto drugačiji od života studenata koji pohađaju civilne programe. Njihovi su profesori toga svjesni pa kadetima izlaze u susret.

“Mnogo ljudi moglo bi proći testiranja i ući u program Kadet, ali najvažnije je imate li želju za tim i vidite li se u tome. Ja se nigdje drugdje ne vidim, ovo volim i to radim. Ne mogu opisati osjećaj kad se ujutro probudim i znam da imam isplaniran dan ili ga sama isplaniram,“ naglašava Tereza. Kad smo je priupitali o planovima za budućnost, uz smijeh nam prvo kaže internu kadetsku: “Želja mi je da ostanem čovjek do poručnika (haha!) Poslije toga svakako se vidim kao poručnica tehničke službe koja radi na održavanju oklopa ili zrakoplova. U kojem će to točno gradu biti, nije mi toliko važno dok radim ono što volim. Što se tiče humanitarnog rada, mislim da će vojska, gdje god da dođem, to objeručke prihvatiti.“

Svestrana kadetkinja

Tereza u privatnom životu ima puno hobija i interesa, a usto je aktivna članica Evangelizacijske zajednice “ Sveti Duh“ na Svetom Duhu i ponosi se svojom vjerom. U srednjoj školi kao članica dramske volonterske skupine odlazila je u vrtiće i domove umirovljenika izvoditi prezentacije i pjesme. Trenirala je futsal i rukomet, a bavi se cestovnim biciklizmom. Nada se da će uskoro početi s tečajem paraglidinga jer želi usavršiti i tu vještinu. Voli tekstilni dizajn i rado šiva. Završila je prvi stupanj španjolskog i sad polazi drugi stupanj. Naravno, mi smo je morali pitati kako sve to uspijeva ugurati u svoj kadetski raspored. “Svi me to pitaju i uvijek kažem – najvažnija je organizacija. Dosta sam organizirana i otprije, a ono što mi je vojska dala jest to da mogu još efikasnije organizirati dan. Zato kažem, vojska i ja super smo tim!“

---

Poruka mladima

Kadetkinja Fofić otkrila nam je neke svoje strahove, ali samo zato da potakne druge mlade ljude da upišu vojni studij. “Bilo je tu određenih strahova jer dolazim iz malog mjesta, daleko od Zagreba; kako će sve izgledati, kako ću biti prihvaćena. No išla sam sa željom i isplatilo mi se. Zato mladima poručujem da se ne boje upisati vojni fakultet.  Ako imate žara za tim, probajte, ne bojte se  neuspjeha! Naravno, nismo svi stvoreni biti vojnici kao što nisu svi stvoreni biti kuhari ili stomatolozi, ali važno je raditi ono što volite i što vam leži,“ poručuje kadetkinja.

---

Tekst: Petra Kostanjšak

Foto: Mladen Čobanović, arhiva Kadetske bojne