Ako se u obzir uzme činjenica kako je ruska zrakoplovna industrija od samog njenog početka jedna od najvećih u svijetu, onda se ne trebamo iznenaditi što je upravo ruski zrakoplovni muzej Monino najveći i zrakoplovima najbrojniji na svijetu

Rusko zrakoplovstvo ima čvrste korijene još od pojave zrakoplovne tehnike, tj. od prvog službenog čovjekovog leta zrakoplovom težim od zraka. U brojnoj ruskoj literaturi koja se bavi poviješću ruskog zrakoplovstva navode se brojni pokušaji stručnjaka i zanešenjaka u ostvarivanju prvenstva u “utrci” za prvim čovjekovim letom letjelicom težom od zraka. Potkraj XIX. stoljeća u Rusiji se posebno ističe konstruktor Možajski koji je na svoju improviziranu letjelicu ugradio parni stroj. Nakon brojnih pokušaja nije uspio poletjeti te zaključuje kako je nemoguće ostvariti let s letjelicom težom od zraka. Pojam letjelica teža od zraka odnosi se na činjenicu kako je težina letjelice (zajedno s posadom) veća od težine zraka koji je ona svojim prisustvom “istisnula” (Arhimedov zakon). Također, postoje i letjelice lakše od zraka kojima je ukupna težina manja od težine zraka koji one pritom “istisnu” pa se zbog toga same, tj. bez motornog pogona podižu u zrak (npr. zračni baloni). U isto vrijeme se slični projekti rade po cijelom svijetu, ali ne s istim zaključcima. Tako njemačkom zrakoplovnom entuzijastu Lillienthalu uspijeva izvođenje slobodnog leta niz padinu te ga do danas mnogi smatraju “ocem” jedriličarstva. Nakon desetak godina, tj. 17. prosinca 1903. braći Wright u SAD-u uspjelo je što nikome do tada nije – uspješno su poletjeli svojom motornom letjelicom Flyer te tako postali prvi u povijesti koji su “odlijepili” od zemlje letjelicu težu od zraka.

Od tog događaja pa do danas je prošlo nešto malo više od sto godina, a u međuvremenu se zrakoplovna tehnika razvila kao nijedna tehnička ili bilo koja druga grana od svojih početaka do danas. Gotovo je nemoguće razvrstati i nabrojiti sve zrakoplove proizvedene do danas. U I. svjetskom ratu uočavaju se velike prednosti zrakoplova u vojne svrhe pa se tako zrakoplovstvo počinje granati na civilno i vojno, a kasnije i na sportsko. Od II. svjetskog rata pa do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća, tj. u razdoblju Hladnog rata, sve razvijenije zemlje svijeta imaju zrakoplovnu industriju te zrakoplovi u tom razdoblju postaju veći, brži, u vojnom smislu ubojitiji, ali isto tako i prethodni modeli pred najezdom novih zrakoplova brzo zastarijevaju. Zahvaljujući brojnim stručnjacima i zaljubljenicima u zrakoplovstvo, do danas su sačuvani brojni modeli zrakoplova iz raznih vremenskih razdoblja te su tako nastali zrakoplovni muzeji. Ako se u obzir uzme činjenica kako je ruska zrakoplovna industrija od samog njenog početka jedna od najvećih u svijetu, onda se ne trebamo iznenaditi što je upravo ruski zrakoplovni muzej Monino najveći i zrakoplovima najbrojniji na svijetu. Gradić Monino se nalazi oko 38 km zapadno od Moskve (od Moskve treba izaći na autoput Gorky), a istiomeni muzej predstvalja Centralni muzej ruskih zračnih snaga. Iako u samom nazivu dominira orijentacija muzeja prema vojnim zrakoplovima, u Moninu se nalazi i nemali broj civilnih zrakoplova. Muzejski prostori su duboko smješteni unutar šumovitog prostora Zrakoplovne vojne akademije, nazvane po poznatom ruskom astronautu Juriju Aleksejeviču Gagarinu.

Muzej Monino je osnovan 1958. i otvoren je 1960., a za vrijeme Sovjetskog Saveza je bio zatvoren za civilne posjetitelje, a danas je potrebno dobiti posebnu dozvolu s kojom je moguće ući samo u skupini. Muzej je podijeljen na zatvoreni i otvoreni dio. Zatvoreni dio se sastoji od upravne zgrade i četiri velika hangara u kojima su smješteni mnogi prvi primjerci zrakoplova, kao i mnogi prototipovi (prototip predstavlja prvi primjerak određenog zrakoplova koji je namijenjen za ispitivanje prije uvođenja u serijsku proizvodnju). Tako se u jednom od hangara može vidjeti prototip poznatog jurišnog aviona iz II. svjetskog rata Iljušin Il-2. Il-2 je 1938. konstruirao poznati ruski konstruktor aviona Sergei Vladimirovič Iljušin. Avion je ponajprije konstruiran za protuoklopnu borbu, tj. za napad na njemačke tenkove i oklopne postrojbe. Za tu namjenu se posebno trebalo posvetiti konstrukciji njegovog oklopa čija debljina iznosi 4-8 mm. Proizvedeno je ukupno 36 165 primjeraka te je to avion proizveden u najvećem broju na svijetu. Na susjednom mjestu se nalazi i lovac Lavočkin La-7 na kojem je letio najpoznatiji ruski pilot iz vremena II. svjetskog rata Ivan Kožedub.

Brojni konstruktori zrakoplova, kao i priznati piloti također imaju svoje mjesto u muzeju. Tako se u hangaru nalaze mnoge biste ruskih zrakoplovnih velikana zajedno s detaljnim opisom njihovih zrakoplovnih, raketnih ili konstrukcija motora. Jedinstvenost muzeja je i u specifičnim eksponatima iz života ruskih zrakoplovnih velikana. Tako je npr. izložen originalni radni ured poznatog ruskog aerodinamičara Mihajla Mihajloviča Gromova. Zanimljivo je pritom vidjeti nekoliko detalja koji se na uobičajenim radnim mjestima ne nalaze. Tako je Gromov u svom uredu, između ostalog, imao i veliki uteg za vježbanje, dok je na kalendaru imao točan svakodnevni raspored za tjelovježbu.

Nikolaj Egorovič Žukovski “oca” je ruskog zrakoplovstva te je u muzeju i te kako istaknuta ta činjenica brojnim fotografijama, znanstveno-stručnim radovima i predmetima vezanim za rad Žukovskog. U blizini Moskve postoji i istoimeni grad (aviogorod Žukovski) u kojem je smješten gotovo cjelokupni kompleks vezan za rusko zrakoplovstvo, tj. brojni aerodinamički instituti, pilotsko-tehnički školski centri, groblja starih aviona, letački laboratoriji itd. Tijekom razdoblja Hladnog rata ovaj je specifični grad predstavljao tajnovito središte te je često bio nadlijetan najčešće američkim špijunskim zrakoplovima i satelitima. U analizama brojnih snimaka suprotna je strana dolazila do strateški važnih podataka, a grad je nazvan Ramenskoje, po prvom najbližem označenom mjestu poznatog imena. Jako je zanimljivo pogledati tijek razvoja zrakoplovnih motora koji su kronološki poredani, uz bogata objašnjenja načela rada popraćenih brojnim originalnim fotografijama. Također su jasno istaknute novosti na pojedinim konstrukcijama kao i tipovi zrakoplova na koje su bili ugrađivani. U muzeju se nalazi više od 120 motora svih vrsta (klipni, mlazni i raketni). Prvi u nizu je jedinstveni plinski motor, djelo konstruktora Kostoviča, koji se rabio na zračnim brodovima iz 1883. godine. Na izložbenim mjestima u hangaru je također izložen veliki broj modela zrakoplova u raznim mjerilima, zrakoplovnog naoružanja, zrakoplovnih instrumenata, dijelova radiokomunikacijske opreme, pilotske opreme za spašavanje, zrakoplovnih odora, zastava eskadrila, osobnih predmeta pilota itd.

Na velikoj travnatoj površini muzeja nalazi se više od 170 zrakoplova proizvedenih u bivšem Sovjetskom Savezu, tj. u Rusiji. Mnogi od njih su originalni eksperimentalni zrakoplovi i prototipovi. Zrakoplovi su na vanjskom dijelu poslagani kronološki počevši od razdoblja II. svjetskog rata. Tako je na tom mjestu moguće vidjeti poznatog lovca iz tog rata MiG-3, pored kojeg se nalazi i spomen-obilježje pilotu Aleksandru Ivanoviču Pokriškinu. MiG-3 je u vrijeme svog pojavljivanja predstavljao lovca izvanrednih manevarskih sposobnosti. U zračnim borbama se pokazao mnogo agilniji i pokretniji od tadašnjeg njemačkog Meserchmitta Me-109. Na svim MiG-3 iz II. svjetskog rata na trupu se nalazio motivirajući natpis (za rodinu, tj. za domovinu). U istom redu nalazi se i najpoznatiji ruski bombarder iz II. svjetskog rata Petljakov Pe-2. Po svom izgledu i namjeni bio je sličan njemačkom bombarderu Ju 88, a uspješno se primjenjivao kao bombarder iz obrušavanja. Nakon 1938. godine je klasificiran kao laki bombarder, a kasnije inačice ovog aviona, označene kao Pe-2R i Pe-3, su se rabile kao lovac za veće udaljenosti i kao izvidnik. Nakon rata Pe-2 dobiva nadimak Buck. Neizostavan je i Jakovljev Jak-3, poznati lovac koji se posebno proslavio u zadnje dvije godine II. svjetskog rata. Ruski putnički avion Lisunov Li-2 je zapravo kopija poznatog američkog Douglasa DC-3, koji je u vrijeme pojavljivanja predstavljao revolucionarno rješenje u zračnom prometu. DC-3 je prvi avion na svijetu kojim su zrakoplovne tvrtke isključivo prevozile putnike. Tvrtka Douglas je za vojne potrebe razvila nekoliko vojnih inačica ovog aviona koje su se rabile diljem svijeta, posebno za vrijeme II. svjetskog rata.

Najpoznatiji ruski proizvođači vojnih lovačkih aviona su tvrtke MiG i Suhoj. U Rusiji je uobičajeno označavanje zrakoplova po konstruktorima, za razliku od praktičnijeg označavanja zrakoplova po njihovoj namjeni, koje se primjenjuje gotovo svugdje u svijetu. Tako se akronim MiG odnosi na Mikoyan i Gurevič, a Suhoj je prezime Pavela Osipoviča. Potkraj 40-ih i početkom 50-ih godina pošlog stoljeća počinje razdoblje razvoja vojnih lovačkih mlaznih aviona te u tadašnjem Sovjetskom Savezu glavnu ulogu u tome ima tvrtka MiG. Tako je tijekom Hladnog rata razvijena čitava “lepeza” mlaznih lovaca koji su se razlikovali po brzini, doletu, nošenju specifičnog naoružanja kao i po ostalim taktičkim i tehničkim značajkama. Prvi u tom nizu je poznati MiG-15, koji u NATO krugovima nosi kodnu oznaku Fagot. Pravilo je da svi ruski zrakoplovi u NATO krugovima dobivaju posebne kodne oznake. To se odnosi i na nazive naoružanja. MiG-15 je poznat kao jedan od prvih mlaznih aviona koji je sudjelovao u zračnim borbama u Korejskom ratu početkom 50-ih godina prošlog stoljeća.
Nedostaci uočeni na MiG-u 15 otklonjeni su dodatnim poboljšanjima na sljedećem tipu, tj. na MiG-u 17 Fresco. Predstavljao je prvi ruski vojni avion koji je u sustavu motora imao ugrađen tzv. sustav naknadnog izgaranja koji mu je omogućavao nagla ubrzanja kao i bolje letne karakteristike. Sustav naknadnog izgaranja se sastoji od produljenog dijela mlaznice na izlazu iz turbomlaznog motora u kojem su smještene dodatne brizgaljke goriva koje ubacuju gorivo u vruće ispušne plinove te pritom stvaraju dodatnu ekspanziju koja se manifestira u gotovo trenutačnom i znatnom povećanju potisne sile. Konstrukcija aviona je bila neznatno redizajnirana u odnosu na MiG-15, ali je zato aerodinamički bio poboljšan te je uspio postići brzinu zvuka. Aerodinamička poboljšanja se odnose na modifikaciju dizajna dijelova aviona kako bi taj avion stvarao što manji otpor zraka. Brzina zvuka predstavlja brzinu širenja zvučnih valova u zraku i s visinom se njezina vrijednost mijenja.

Radikalniju promjenu konstrukcije i aerodinamičkog oblika predstavlja MiG-21. To je najmasovnije proizvođeni mlazni lovac na svijetu. Nalazi se u naoružanju više od dvadeset zemalja svijeta, a kako bi se mogao “nositi” s novijim avionima, osnovna inačica je do danas prošla nekoliko modernizacijskih programa. Njegova brzina je dvostruko veća od brzine zvuka, a zbog njegove vrlo jednostavne opreme i malog broja suvremenih zrakoplovnih sustava, često se u žargonu naziva i “pilotov avion”, tj. pilotiranje MiG-om 21 u velikoj mjeri ovisi o pilotskim vještinama jer nije opremljen modernim elektroničkim navigacijskim i ostalim uređajima za nadzor i automatsku korekciju letenja. Prepoznatljivi oblik mu daju njegova delta krila i cjevasti trup.
Njegov nasljednik MiG-23 je specifičan po tvz. promjenjivoj geometriji krila, tj. krilima koja mogu mijenjati svoj položaj tijekom leta. Prednost takve izvedbe krila je u tome što se krilo može optimalno podesiti za svaki režim, tj. situaciju u letu. Zrakoplovne konstrukcije i primijenjena aerodinamička rješenja na pojedinim tipovima vojnih aviona su specifična za njihovu namjenu. Zbog toga i postoji vrlo veliki broj različitih izvedbi aviona. Avion s promjenjivom geometrijom krila pritom ujedinjuje nekoliko specifičnih karakteristika, tj. mogućnosti u odnosu na avione s “krutim” krilom. No, i takva izvedba je daleko od “savršenstva”. Dovoljno je promatrati neku od ptica, npr. goluba i iznenaditi se njegovim savršenim letnim mogućnostima. Tijekom jednog ciklusa zamaha krilom, golub promijeni raspon, geometriju i mnoge druge parametre krila. Usavršavanjem i razvojem novih aerodinamičkih rješenja čovjek se zapravo približava letnim mogućnostima ptica, ali je još jako daleko od “prirodnih rješenja”. Inačica MiG-a 23 za napade na zemaljske ciljeve je njemu vrlo slični MiG-27, čiji se prototip nalazi uz MiG-23.

Najbrži ruski (ujedno i svjetski) lovac je MiG-25 Foxbat, a uz njegov prototip nalazi se nekoliko informacija vezanih za taj specifični avion. Projektiran je za obaranje američkih bombardera i špijunskih letjelica. Njegova maksimalna brzina je gotovo trostruko veća od brzine zvuka pa tako predstvalja izvanrednog lovca-presretača. U zemljama NATO-a se dugo vjerovalo kako je MiG-25 najbolji lovac na svijetu, sve do trenutka kada je ruski pilot Viktor Belenko 1976. prebjegao sa svojom 25-icom u Japan. Nakon detaljne analize, utvrđeno je kako je primijenjena tehnologija izrade konstrukcije MiG-25 u velikom zaostatku u odnosu na američke tehnologije. Unatoč tome, zrakoplovni stručnjaci su se divili MiGu-25 koji je do danas ostao najbrži lovac na svijetu.  MiG-31 Foxhound uvelike podjeća na MiG-25, a razlika je u bogatijoj navigacijsko-napadačkoj elektronskoj opremi.

Prototip legendarnog MiG-a 29 Fulcrum se nalazi na samom ulazu u muzej, a u vrijeme pojavljivanja predstavljao je “revoluciju” među dotadašnjim zrakoplovima. Njegov izvanredni aerodinamički oblik se do danas primjenjuje na svim novim ruskim avionima. Konstrukcijski biro Suhoj također ima svoju “aleju” uzduž koje se s lijeve i desne strane nalaze mnogi lovački zrakoplovi tog poznatog istoimenog ruskog konstruktora aviona. Tako se odmah na početku nalazi prototip označen oznakom T-10. Iz ovog je aviona 70-ih godina prošlog stoljeća proizašao jedan od najboljih lovaca na svijetu Su-27 Flanker. U isto je vrijeme postavio 27 svjetskih rekorda u brzini, visini itd. Njegov aerodinamički oblik je gotovo isti kao na MiG-u 29, samo što je Su-27 mnogo veći po dimenzijama. Velika većina današnjih najnovijih ruskih borbenih aviona su zapravo izvedenice iz Su-27 pa se tako nalaze u operativnoj uporabi pod oznakama Su-30, Su-32, Su-33, Su-35, Su-37 itd. Prototip Su-35 se također nalazi u Moninu.

Većina starijih inačica projektnog biroa Suhoj su u mnogome slične kako po vanjskom obliku, tako i po letnim osobinama. Od tog pravila odstupaju jurišni avioni Su-24 Fencer i Su-25 Frogfoot. Su-24 kao i MiG-23 ima krila promjenjive geometrije, a Su-25 predstavlja “leteći tenk” među ruskim avionima. Taj nadimak je dobio zbog svoje mogućnosti nošenja velike količine bombarderskog, protuoklopnog, proturadarskog, topovskog i raketnog naoružanja.
Iako je isključivo poznat po lovačkim avionima, biro Suhoj je početkom 60-ih godina razvio nadzvučni strateški bombarder T-4 Sotka. Na izloženom prototipu se tako mogu vidjeti brojna zanimljiva aerodinamička rješenja kojima je trebalo osigurati postavljene zahtjeve za ovim složenim avionom.
Projektni biro Tupoljev je poznat po konstrukcijama bombardera pa se u Moninu mogu vidjeti prototipovi Tu-16, Tu-128, Tu-22 i Tu-22M. No, biro Tupoljev je poznat i po konstrukcijama civilnih aviona, a najzapaženiji je njihov nadzvučni putnički avion Tu-144. Prototip Tu-144 je poletio 1968. godine, dva mjeseca prije Concordea, a već 1969. godine je postao prvi komercijalni putnički avion koji je postigao brzinu veću od dvostruke brzine zvuka. U zrakoplovnim krugovima zapadne Europe i SAD-a je dobio nadimak Konkordski. Na zrakoplovnoj izložbi u Parizu 1973. Tu-144 je u svom letačkom nastupu izgubio kontrolu nad zrakoplovom te je došlo do nesreće u kojoj su poginula sva četiri člana posade, a Tu-144 je pritom potpuno uništen. Uzroci nesreće se do danas nagađaju, a najvjerodostojniji je podatak kako je Tu-144 pao u nepravilni položaj u letu nakon što je bio prisiljen izbjeći mogući sudar s francuskim lovcem Mirage koji ga je fotografirao. Nakon toga Tu-144 pada popularnost, a program daljnje modernizacije se poništava. Tek polovinom 90-ih godina prošlog stoljeća Tu-144 postaje aktualni avion koji je američka svemirska agencija NASA angažirala u posebnom programu ispitivanja atmosferskih slojeva. Taj program je trajao nekoliko godina, a posebno adaptirani Tu-144 je predstavljao pravi “leteći laboratorij” i nosio je oznaku Tu-144LL.
Pored Tu-144, po svojim dimenzijama najuočljiviji su prototipovi strateških bombardera 3M, M-50 i M-17 konstruktorskog biroa Myasischev.

Projektni biro Beriev je posebno specijaliziran za konstrukcije amfibijskih aviona (avioni s mogućnošću slijetanja na kopnene i vodene površine), a u Moninu je izložen prototip najpoznatije ruske amfibije Be-12 koja se rabi u protupožarne svrhe. U blizini Be-12 nalazi se i oštećeni prototip eksperimentalne amfibijske letjelice za vertikalno uzlijetanje i slijetanje Beriev VVA-14, djelo ruskog konstruktora hrvatskog podrijetla Roberta Lodovigoviča Bartinija. Ruski proizvođači helikoptera Mil i Kamov također mogu biti ponosni na brojne izložene prototipove svojih modela helikoptera. Na ulazu u muzej se nalazi najveći helikopter na svijetu Mi-12. Njegova konstrukcija trupa podsjeća na trup putničkog aviona, a pogonski mlazni motori se nalaze na dva bočna rešetkasta kraka iznad kojih se nalaze po jedan nosivi rotor. Na slici se najbolje vidi kako ovaj helikopter ima neuobičajeni oblik i kako je svojim dimenzijama mnogo veći od suvremenih lovaca.

Prototipski primjerak Mi-24A je posebno ograđen jer je to ujedno i jedini preostali primjerak Mi-24A u cijeloj Rusiji. Mi-24 je oklopljeni borbeni helikopter, a u njegov transportni prostor moguće je smjestiti desetak potpuno opremljenih vojnika. Sudjelovao je u mnogim sukobima diljem svijeta jer ga rabi veliki broj zemalja. Dana 19. kolovoza kada sam posjetio muzej Monino u popodnevnim satima izbio je požar te se iznad najvećeg i najbogatijeg zrakoplovnog muzeja na svijetu formirao crni oblak gustog dima. Požar je buknuo u zatvorenom dijelu (hangarima), a vatra je zahvatila i upravnu zgradu. Šteta je neprocjenjiva jer je izgorjela jedinstvena kolekcija originalnih predmeta, zrakoplova, knjiga, dnevnika, tehničke i pilotske literature brojnih ruskih zrakoplovnih velikana, od kojih treba istaknuti Nikolaja E. Žukovskog, Konstantina E. Ciolkovskog i Mihajla M. Gromova. Neke od priloženih fografija muzeja su jedne od posljednjih.  Nemoguće je u ovako jednom članku navesti i opisati svaki zrakoplov izložen u Moninu. Vjerujem kako će se nastala šteta uzrokovana požarom donekle sanirati te kako će uništeni originalni predmeti biti zamijenjeni repliciranim primjercima. Monino će zasigurno još dugo održavati prestižnu titulu najvećeg i, prema riječima mnogih posjetitelja, najboljeg zrakoplovnog muzeja na svijetu. Među izloženim zrakoplovima koji su izloženi ekstremnim vremenskim prilikama i dalje će se nalaziti brojni posjetitelji koji prevaljuju veliki broj kilometara kako bi vidjeli dio ruske tehnike koja se dugo vremena nalazila iza “željezne zavjese” i koja je bila označena kao najstroža vojna tajna.

Napisao i snimio: Danijel VUKOVIĆ