U vojarni 5. gardijske brigade "Slavonski sokolovi" u Vinkovcima obilježena je 20. ožujka postrojavanjem postrojbi…
Monografija 156. brigade
Ratni put i život 156. brigade Hrvatske vojske predstavljeni su vrijednom knjigom objavljenom u prosincu 2021. godine
U povodu 30. obljetnice ustrojavanja 156. brigade Hrvatske vojske Makarska – Vrgorac, u prosincu 2021. objavljena je monografija o toj postrojbi. Autor je mladi, 1992. rođen magistar povijesti i filozofije Teo Šalinović. Monografija je podijeljena na 14 poglavlja i obaseže 184 stranice. Nakladnici su Udruga 156. brigade Hrvatske vojske Makarska – Vrgorac i Naklada Bošković, a objavljena je uz financijsku potporu Ministarstva hrvatskih branitelja. Monografija donosi obilje fotografija, faksimila dokumenata, zemljovida, novinskih članaka iz arhive Udruge i donacija pripadnika 156. brigade te Kataloga izložbe Vrgorska 3. bojna “Crnostrik” 156. brigade/pukovnije Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, Vrgorac, 2016. Predgovor je napisao umirovljeni bojnik Veljko Barbieri, koji, uz ostalo, navodi: “Moja 156. brigada, iznikla je i borbeno utemeljena na dragovoljcima Zbora narodne garde 1991., koji su prvi podnijeli teret, pa ga uskoro podijelili sa novim pripadnicima za par mjeseci ustrojene brigade. No, odmah je ujedinjena, iskazala izraženu osobnost hrvatskog juga, i kroz napredovanje, dosegnula visoki borbeni prosjek bez kojeg je bilo nezamislivo oslobođenje Domovine.
Doživjela je uspone i padove, ustroj, prevladavanje jaza između dragovoljaca i mobiliziranih, razočaravajuću demobilizaciju, i stavljanje u pričuvu, ponovo uskrsnuće kroz Taktičku grupu, u doba žestokih okršaja. U tom je možda najtežem razdoblju na krilima prokušanih ‘Zenga’ ali i probranih vojnika iz nesretno ugašene postrojbe, izvršila ozbiljne i teške zadaće. Pa kao opet ustrojena 156. brigada HV, sudjelovala u konačnom oslobađanju Dubrovnika, Cavtata, konavoskog zaleđa i Konavala do same Prevlake. (…) Njen južnjački temperamentni idealizam izjednačio bi superiornost elitnih postrojbi, i 156. je uz bolne žrtve ispunila teške zadaće, s podjednakim uspjehom.” Kao izvore kojima se služio, autor navodi one kojima raspolaže Udruga 156. brigade, od kojih većina dosad nije objavljena ni korištena u istraživanjima. Dio izvora čine autentični dokumenti iz rata, a dio je nastao nakon rata, kao pisana sjećanja sudionika. Spomenuo je također nedostatak izvornih dokumenata iz razdoblja ZNG-a te ratnog dnevnika.
Kad je riječ o organiziranju obrane na području nekadašnjih općina Makarska i Vrgorac 1991. godine, autor ističe da je riječ o etnički homogenim područjima na povoljnom geografskom prostoru, koji nije bio zahvaćen ratnim sukobima. Postrojbe ZNG-a općina Makarska i Vrgorac bile su pod zapovjedništvom 115. brigade ZNG-a u Imotskom. U prvo vrijeme nedostajalo je opreme i naoružanja. Samostalna satnija ZNG-a Makarska ustrojena je 28. lipnja 1991., a prevedena je iz pričuvnog sastava MUP-a u vojnu formaciju. Prvi zapovjednik bio je Ivan Nemčić. Prva su djelovanja bila neborbena – planiranje i priprema obrane te zaštita vitalnih objekata. Borbena djelovanja započela je u kolovozu, na bojištu kod Sinja, pri čemu je izgubila dio materijalno-tehničkih sredstava. Plan obrane Općine Makarska zahtije-vao je uključivanje snaga ZNG-a i Teritorijalne obrane. Krajem kolovoza 1991. godine ZNG-u se na raspolaganje stavilo više od 700 dragovoljaca.
Dragovoljačka satnija ZNG-a Općine Vrgorac ustrojena je istog dana kad i makarska postrojba, 28. lipnja 1991. Imala je 54 pripadnika, a njom je zapovijedao Ante Raos. Postrojba je bila slabo opremljena. Od sredine srpnja Satnija i PP Vrgorac osiguravaju objekte od velike važnosti. Tvrtka BIS iz Vrgorca proizvodila je improvizirane ručne bacače, a maskirne odore nabavljene su iz Karlovca. Autor je istaknuo podatak da je ZNG Vrgorac izravno djelovao u napadnom dijelu operacije Zelena tabla – Male bare 14./15. rujna 1991. Oružje iz Malih bara odvezeno je u Vrgorac. Prvo borbeno djelovanje ZNG-a Vrgorac bilo je 18. listopada na bojištu u zaleđu Stona. U akciji je ranjeno pet vrgorskih gardista.
Ustrojavanje 156. brigade
U prosincu 1991. počinju pripreme za ustrojavanje brigade u koju bi ušle postrojbe ZNG-a s područja Makarske i Vrgorca. Do sredine prosinca 1991. u Makarskoj je bilo više od tisuću gardista, u Vrgorcu oko četiristo. Budući da su makarske i vrgorske postrojbe djelovale fragmentarno i bez jasnog zapovjednog lanca, razmišljalo se o ustrojavanju veće postrojbe. Sjedište bi joj bilo u Makarskoj, a okupila bi postrojbe iz Podbiokovlja i Zabiokovlja. Zapovijed Glavnog stožera Hrvatske vojske i Ministarstva obrane o ustrojavanju donesena je 21. prosinca. Brigada je ustrojena kao pričuvna “R” brigada Hrvatske vojske. Imala je tri pješačke bojne (1. i 2. iz Makarske te 3. iz Vrgorca), pristožerne postrojbe, topničku bateriju (bitnicu) i Logističku satniju. Predviđeno je bilo da ima od 1930 do 2200 pripadnika. Zapovjednik je bio Ante Urlić, a načelnik Stožera Ivan Nemčić. Tijekom 1992. ustrojavaju se i druge postrojbe potrebne za funkcioniranje Brigade kao cjeline: u ožujku Mješovita topnička bitnica, a 23. travnja Jedinica za posebne namjene Kobac. Prva borbena djelovanja postrojbi 156. brigade Hrvatske vojske bila su na Južnom bojištu.
Smjene su trajale tjedan dana, a produljivane su u izvanrednim situacijama. Na prvu crtu odlazila je jedna ojačana satnija (pješaštvo ojačano minobacačima i teškom strojnicom). Jedna satnija stalno je držana u stanju visoke spremnosti javi li se potreba za ojačavanjem prve crte. Biokovska baterija cijelo je vrijeme izvršavala zadaće u sektoru sela Imotice i postrojbama pružala minobacačku potporu. Prva borbena djelovanja cijele 156. brigade bila su u veljači 1992. u obrani doline Neretve. U to su vrijeme zbog eskalacije međunacionalnih sukoba u BiH, posebno u istočnoj Hercegovini, sve više ugrožavane i granice Republike Hrvatske.
Demobilizacija Brigade i ustrojavanje TG-156
Budući da se s vremenom situacija na bojištima počela smirivati i da su došle snage UNPROFOR-a, koje su trebale nadzirati crtu razdvajanja te provesti mirnu reintegraciju privremeno okupiranih dijelova Hrvatske, počela je demobilizacija dijela postrojbi. Kako su se na Južnom bojištu vodile teške borbe, nije očekivana demobilizacija na tom području. Zapovjedništvo Južnog bojišta donijelo je 28. lipnja konačnu zapovijed u skladu s kojom se veći dio Brigade demobilizira (osim Zapovjedništva, logistike i topničkih postrojbi), a istodobno je zapovjeđeno ustrojavanje Taktičke grupe 156.
Taktička grupa 156 postrojena je 28. lipnja 1992. na gradskom stadionu u Makarskoj. Trebali su je činiti pripadnici Brigade koji su se dragovoljno izjasnili za ostanak u HV-u. Plan je bio da bude snage jedne bojne te da borbeno djeluje na Južnom bojištu. Činilo ju je oko 290 vojnika, dočasnika i časnika. Za zapovjednika je imenovan Marileo Staničić, a za zamjenike Ante Mendeš i Mladen Jelavić. Postrojbe Taktičke grupe uspješno su djelovale na Južnom bojištu. Početkom rujna povlače se u Makarsku i Vrgorac na odmor, koji je iskorišten za obuku i ponovnu mobilizaciju brigade koja bi se koristila u oslobađanju Konavala.
Unatoč tomu što ne postoji jasan pisani trag zašto je u listopadu 1992. ponovno mobilizirana 156. brigada, autor spominje dva moguća razloga. Jedan je ratni put TG-156, koja se na dubrovačkom području borila ravnopravno s profesionalnim gardijskim brigadama. Drugi je razlog to što je velik broj pripadnika Brigade demobiliziranih u lipnju 1992. imao veliko iskustvo i u napadnim i u obrambenim djelovanjima. Krajem 1992., nakon povlačenja gardijskih brigada u zadarsko zaleđe, 156. brigada ostala je temelj obrane Konavala. Njezin ratni put završio je 10. kolovoza 1994. povratkom s terena u Konavlima. Položaje, uz dokumentaciju i materijalno-tehnička sredstava, predala je 156. domobranskoj pukovniji HV-a, ustrojenoj 16. kolovoza te godine. Najveća promjena u odnosu na brigadni ustroj bilo je priključenje Domobranske bojne Omiš. Postrojba je tako ojačana pripadnicima koji nisu bili samo iz Makarske i Vrgorca nego i iz Omiša, Splita i Kaštela. Tijekom 1994. i 1995. do kraja Domovinskog rata djelovala je na Južnom bojištu. Njezin je ratni put završio 2. veljače 1996., kad su zadnji pripadnici povučeni iz Konavala i demobilizirani. U Domovinskom ratu poginula su 23 pripadnika Sto pedeset šeste.
Zadaća službe za Informativno-političku djelatnost (IPD) bilo je informiranje vojnika o stanju na bojištima, ali i općenito o zbivanjima u društvu. Važan dio njezina rada obuhvaćao je skrb za ranjene, kao i za obitelji poginulih pripadnika. Brigada je dobro surađivala s medijima: televizijom, radijskim postajama, te tiskom, u prvom redu Slobodnom Dalmacijom. Biokovski gardist, glasilo Brigade, izlazio je od prosinca 1991. do svibnja 1992. Glavni urednik bio je Miroslav Braco Šarić, a uredništvo su činili pripadnici postrojbe – od zapovjednika do vojnika.
Dok je oružje grmjelo, muze nisu šutjele
Krešimir Mikelić napisao je 1991. himnu Prva bojna krenula. David Dado Slivar 1993. godine napisao je i uglazbio himnu 2. bojne. Veselko Marević autor je pjesme Borbeni put 3. bojne. Proročanske stihove pjesme Za one koji dolaze napisao je izvidnik Igor Juraković dan prije pogibije 1992. godine na Južnom bojištu. Stipe Vela autor je pjesama Pucali ste na Biokovo i Stražarsko mjesto broj 2, koju završava stihovima: “Oni su tu, / čuvari našega sna, / oni će uvijek biti / na stražarskom mjestu broj 2. / Vijuga cesta Bistrinom, / vijuga cesta istinom…”.
Udruga 156. brigade Hrvatske vojske osnovana je 28. studenog 2008. s ciljem okupljanja veterana te čuvanja spomena na doprinos postrojbe u Domovinskom ratu. Članovi Udruge veterani su s područja Makarske i Vrgorca. Sjedište Udruge je u Makarskoj. Udruga surađuje s drugim udrugama proizišlim iz Domovinskog rata, sudjeluje u odavanju počasti i obilježavanju obljetnica iz Domovinskog rata, pruža pomoć članovima vezano uz prava hrvatskih branitelja, sudjeluje u humanitarnim akcijama.
Jedinica za posebne namjene Kobac
Mjeseci provedeni na bojištu pokazali su potrebu za interventnom postrojbom za dubinsko izviđanje, diverzije, izvlačenje ranjenih i poginulih. Jedinica za posebne namjene Kobac ustrojena je 23. travnja 1992. Riječ je o jednoj od udarnih postrojbi Brigade, koja je sudjelovala u svim akcijama do kraja rata. Od 78 pripadnika 11 ih je ranjeno, a četvorica – Boris, Tomislav, Markica i Stipe – istog su se dana, 5. srpnja 1992., preselili u vječnost.
TEKST Andrea Pavlić; Foto Tomislav Brandt