Muke po Lightningu (I. dio)

Unatoč astronomskom povećanju troškova američka vlada i Pentagon i dalje se nadaju da će uspješno dovršiti razvoj Lightninga te tako stvoriti prvi međunarodni stealth borbeni avion

Foto: Lockheed Martin

Iako je globalna financijska kriza, koja je redom zahvatila sve najrazvijenije i najbogatije države svijeta, natjerala vlade da odustanu ili barem znatno smanje investiranja u rizične financijske investicije, američko ministarstvo obrane ne odustaje od programa razvoja radarski nevidljivog višenamjenskog borbenog aviona F-35 Lightning II. Vrijednost razvoja trenutačno se procjenjuje na “samo” 300 milijardi dolara. Računajući od X-35, Lightning je u razvoju više od deset godina, a sve veći broj kritičara tvrdi da je postao “rupa bez dna” i promašeni projekt koji, s tehnološkog i financijskog stajališta, ima upitne mogućnosti uspjeha.

Lightning II se razvija unutar Joint Strike Fighter programa koji je postao najveći program Pentagona svih vremena. Cilj mu je da se unutar jednog programa razviju tri borbena aviona. Prvi, s klasičnim polijetanjem i slijetanjem, namijenjene je ratnim zrakoplovstvima. Drugi, s kratkom stazom polijetanja i okomitim slijetanjem namijenjen je uporabi s lakih nosača zrakoplova (iako su zanimanje pokazala i neka ratna zrakoplovstva). Treći je namijenjen uporabi s (američkih) nosača zrakoplova opremljenim katapultima. Osim Amerikanaca, u program je uključen veliki broj partnera, kao što su Australija, Kanada, Danska, Italija, Nizozemska, Norveška, Turska i Velika Britanija.

Ali nije samo veliki broj partnera i razvoj tri različita aviona unutar jednog programa uvjetovao nastanak tako skupog projekta. I bezbrojni (uglavnom tehnički) problemi, koji su stalno dovodili do produženja razvoja, uzrokovali su veliko povećanje troškova. Kad je Pentagon 16. studenog 1996. korporaciji Lockheed Martin dodijelio ugovor za početak razvoja F-35, bilo je to prije svega zato jer je ta tvrtka već dobila ugovor o razvoju većeg F-22 Raptora. A kako je Lightning zapravo trebao biti tek umanjeni Raptor, vjerovalo se da će Lockheed Martinovi stručnjaci razvoj manjeg “brata” obaviti bez većih problema. No, “downsizing” se pokazao znatno težim nego što je to itko očekivao. Kako je Senat odlučio da se Raptor ne smije prodavati strancima tako je Lightning trebao postati najbolji izvozni proizvod američke vojne industrije na početku XXI. stoljeća, uspješniji čak i od F-16 Fighting Falcona. S obzirom na broj potencijalnih kupaca, to se još uvijek može ostvariti, ali…

Baš zbog činjenice da će Lightning biti prvi stealth borbeni avion dostupan širem broju kupaca, njegova politička i vojna važnost je tolika da ga je do sada štitila od svih pritisaka za obustavom razvoja. Lightning će američkim saveznicima omogućiti da ratna i mornarička zrakoplovstva opreme borbenim avionom koji će nesmetano moći djelovati u neprijateljskom zračnom prostoru. Pritom bi istom učinkovitošću trebao uništavati ciljeve u zraku i na zemlji. Ni činjenica da će jedan tip aviona rabiti veliki broj država nije zanemariva, jer će se na taj način bitno povećati interoperabilnost ratnih zrakoplovstava. Između ostalog, ova interoperabilnost će omogućiti stvaranje jedinstvenog programa izobrazbe pilota i zemaljskog osoblja, barem između članica NATO saveza. Dosad ostvarena kooperacija u razvoju i podjeli proizvodnje Lightninga omogućit će i stvaranje jedinstvene mreže nabave pričuvnih dijelova i formiranje kapaciteta za održavanje aviona. A sve bi to trebalo dovesti do još čvršćeg vojnog i industrijskog povezivanja između država koje će svoje zrakoplovne snage opremiti Lightninzima. Na kraju, iako ne i najmanje važno, podjela proizvodnog procesa između tako velikog broja država dovest će i do značajnog povećanja tehnološke razine njihove zrakoplovne industrije jer će dobiti pristup najsuvremenijim tehnologijama koje se rabe pri izradi Lightninga.

S druge strane protivnici programa, kojih je sve više i više i sve su glasniji, tvrde da razvoj Joint Strike Fightera, kako se često naziva, nije tako uspješan kako se pokušava prikazati. Oni navodo neosporne činjenice da se razvoj otegnuo u nedogled i da su dosadašnji troškovi nekoliko puta premašili prvobitno planirane, a da se pritom ne nazire kraj njihovog rasta. Dodatnu zabrinutost izazivaju i planovi Lockheed Martina, koji nastojeći da “uhvati korak” s okončanjem razvoja, planira agresivnu strategiju serijske proizvodnje F-35, i prije nego što se dovrše sva predviđena letna testiranja. Ako se tijekom letnih testiranja pojave novi problemi, ili ako dođe do zastoja u pripremanju i početku serijske proizvodnje, američke će se oružane snage (prije svega ratno zrakoplovstvo i marinski korpus) naći u situaciji da nemoćno gledaju kako im flota borbenih aviona stari bez mogućnosti da je obnove. Ozbiljno kašnjenje u pokretanju serijske proizvodnje, ili kašnjenje tijekom nje, mogu dovesti do novih gubitaka milijardi dolara uslijed otkazivanja narudžbi, ali i pogoršanja već uspostavljenih političkih i vojnih odnosa sa saveznicima i drugim potencijalnim kupcima. Tako je Velika Britanija svoju novu klasu nosača zrakoplova posebno prilagodila upravo Lightningu, a Norveška je odustala od kupnje Gripena samo radi F-35.

Drugi analitičari naglašavaju da iako Amerika uspije dovršiti razvoj F-35, te ga dovesti u fazu serijske proizvodnje i početka evaluacije za ulazak u operativnu uporabu, to još uvijek neće značiti (barem po iskustvima stečenim s F-22 Raptorom) da su u potpunosti otklonjene sve opasnosti od novih tehničkih problema i daljnjih poteškoća. I dok je Raptor namijenjen isključivo američkom ratnom zrakoplovstvu, pa je i otklanjanje naknadnih nedostataka bilo “manje bolno”, analitičari naglašavaju da je Lightning namijenjen velikom broju stranih kupaca koji baš neće s oduševljenjem platiti tek nešto manje od stotinu milijuna dolara za avion koji će onda morati na dodatnu doradu da bi mogao postati operativan. Novootkriveni tehnički problemi automatski će značiti i operativne probleme, a operativni će se problemi pretvoriti u strateške jer će smanjiti operativne mogućnosti ne samo američkog ratnog zrakoplovstva, već i savezničkih.

Želja da se Lightning napravi što tehnički naprednijim, a kako bi mu se produžio operativni vijek daleko u XXI. stoljeće, učinili su ga iznimno zahtjevnim. Dodatni je problem bio istodobni razvoj tri različita aviona, koji doduše dijele mnogo zajedničkih sustava i rješenja, ali su ipak u mnogočemu različiti. Samo sustavi za potporu na njima imaju više od 20 milijuna linija softverskih linija koji moraju obaviti obradu podataka prikupljenih sa senzora te ih ne samo prikazati pilotu već ih i svrsishodno uključiti u različite mreže, tzv. cyberwarfare. Kritičari su zabrinuti da će višenamjenski (zapravo svenamjenski) F-35 biti presložen za borbena djelovanja u nekonvencionalnom ratu, a opet premalo opremljen da učinkovito djeluje protiv visoko tehnološki opremljenih protivnika.

S druge strane razvoj Lightninga trenutačno nema alternativu. I dok američko ratno zrakoplovstvo može novac namijenjen kupnji F-35 preusmjeriti na kupnju Raptora, drugi kupci to ne mogu. Zbog toga cijena razvoja od 300 milijardi dolara jednostavno nema alternative. Zbog očuvanja prestiža, ali i dobrih političkih odnosa Sjedinjene Američke Države jednostavno moraju dovršiti razvoj Lightninga, bez obzira na cijenu. Negativne političke posljedice odustajanja jednostavno bi bile nekoliko puta veće od financijskih. Zbog toga ne čudi da američko ministarstvo obrane, naravno uz svesrdnu potporu Lockheed Martina, uporno američku javnost pokušava uvjeriti u sve prednosti Lightninga, kao borbenog zrakoplova, ali i kao potencijalno odličnog izvoznog artikla. Ono što je danas posebno bitno, Lightning bi trebao osigurati stotine radnih mjesta.

Stranim potencijalnim kupcima neprestano se naglašava da Lightning nema i još dugo na tržištu neće imati pravog konkurenta. Sa svojim minimalnim radarskim odrazom te velikim borbenim polumjerom djelovanja (dodatno povećanim većim spremnicima za gorivo u trupu) F-35 će imati neusporedivo veće borbene mogućnosti od, primjerice, F-16 Fighting Falcona. Kombinacija malog radarskog odraza, odlične pokretljivosti u zraku i najsuvremenijeg radara učinit će od njega učinkovitog lovca. Mali radarski odraz omogućit će Lightningu da (bar teoretski) nesmetano djeluje u neprijateljskom zračnom prostoru i uništava ciljeve na zemlji.

Upravo zbog tih svenamjenskih mogućnosti od Lightninga se očekuje da u ratnim i mornaričkim zrakoplovstvima zamijeni širok spektar borbenih aviona. Ne samo Fighting Falcone, već i Hornete/Super Hornete, Harriere i Thunderbolte II. Ovisno o širenju liste kupaca taj će se popis još dodatno povećavati. Tako australsko ratno zrakoplovstvo namjerava Lightninzima zamijeniti ne samo Hornete već i Aardvarke. Kao potencijalni kupac odnedavno se spominje i Indija koja bi Lightninzima zamijenila tamošnje MiG-ove 21, 27 i 29, Mirageje 2000 i Jaguare.

Kad se jednom razriješe svi problemi i Lightning konačno uđe u serijsku proizvodnju, američko ministarstvo obrane i Lockheed Martin bi se mogli naći pred sasvim novim, ništa manjim problemom. Naime, tako veliki broj potencijalnih kupaca značit će i veliki broj narudžbi. Zbog kašnjenja u okončanju razvoja znatan broj kupaca, računajući i američko ratno zrakoplovstvo, htjet će dobiti svoje F-35 što prije. Zato Lockheed Martin uz potporu tamošnjeg ministarstva obrane, razvija detaljan plan agresivnog početka serijske proizvodnje da bi se u što kraćem vremenu isporučilo što više aviona. Pritom je važan dio plana maksimalno smanjenje troškova jer se procjenjuje da je trenutačna cijena jednog F-35A već premašila 80 milijuna dolara. Tek za usporedbu prve su najave spominjale upola manju cijenu. Prema sadašnjim planovima prvi serijski F-35 bit će isporučen američkom ratnom zrakoplovstvu tijekom sljedeće godine. On i desetak prvih primjeraka rabit će se za preobuku pilota i daljnja testiranja, te će biti poslani u zrakoplovnu bazu Eglin na Floridi.

Jedna od mogućnosti nadoknađivanja kašnjenja u razvoju F-35 je i početak serijske proizvodnje prije okončanja letnih testiranja
Srž plana serijske proizvodnje F-35 je maksimalno ubrzanje proizvodnje od samog početka, što znači da će biti jako malo prostora za neophodno uhodavanje dobavljača ali i radnika uključenih u završno sastavljanje. Iako Lockheed Martin nije objavio kolika će biti produkcija Lightninga u prvog punog godini serijske proizvodnje, zna se da će vrhunac biti 2015. kad će iz pogona u Fort Worthu (Texas) izaći 250 “tridesetpetica”. Za usporedbu Lockheed Martin trenutno godišnje uspijeva isporučiti tek 20 F-22 Raptora.
Ako ne bude većih poteškoća, tako velika godišnja proizvodnja nužno će dovesti do bitnog smanjenja pojedinačne cijene Lightninga. Osigurana masovna proizvodnja na duže razdoblje omogućit će da Lockheed Martin intenzivnije investira u uvođenje naprednijih tehnologija i najsuvremenijih (automatiziranih) strojeva koji će dodatno ubrzati i pojeftiniti završno sastavljanje aviona. Povrh toga velike i, što je još važnije, sigurne narudžbe koje će ići podugovaračima omogućit će smanjenje cijene njihovih proizvoda, što će dodatno utjecati na smanjenje krajnjeg proizvoda.

Povećanje uloga
Koliku političku važnost Lightning ima za Washington najbolje pokazuje primjer američkog ministra obrane Roberta Gatesa koji je povukao “kockarski” potez stavivši doslovno “sve karte” na njegovo dovršenje i početak serijske proizvodnje. U Gatesovu prijedlogu proračuna za fiskalnu godinu 2010. predlaže se da se u idućem petogodišnjem planu za 28 primjeraka poveća narudžba za F-35, na 513 primjeraka. Istodobno se u istom prijedlogu traži da se ukinu sredstva (a to znači i prekine serijska proizvodnja) prvog svjetskog stealth borbenog aviona F-22 Raptor. Ide se i korak dalje te se traži da američko ratno zrakoplovstvo započne s procesom otpisa iz operativne službe oko 250 “ostarjelih” F-15 Eaglea i F-16 Fightning Falcona, te jurišnika A-10 Thunderbolt II. U praksi bi to značilo da bi se američko ratno zrakoplovstvo preko proračuna natjeralo da podrži razvoj Lightninga, bez obzira na cijenu. A upravo su iz tih krugova sve češći zahtjevi da se obustavi razvoj Lightninga i da se novac preusmjeri u kupnju većeg broja Raptora. Zanimljivo je da ne traže povećanje izdvajanja za razvoj borbenih bespilotnih letjelica.

Iako se vrh američkog ratnog zrakoplovstva načelno suglasio s prijedlogom ministra obrane, zbog prevelikog rizika “stavljanja svih jaja u istu košaru” pobunili su se američki zakonodavci u Kongresu. Kongresni izvještaj iz svibnja ove godine (koji je napravio US Government Accountability Office ? GAO) navodi da povećanje troškova i produženje trajanja razvoja, zajedno s povećanjem troškova komponenti aviona, te nemogućnosti ugovaratelja da uspješno okončaju razvoj aviona, zajedno čine opasan okidač koji bi lako mogao troškove JSF programa povećati za 2,4 pa čak do 7,4 milijarde dolara. GAO navodi i realnu potrebu da se plan razvoja različitih sustava produži za jednu do tri godine.

Postoje tri glavne obveze koja zahtijevaju ubrzanje rokova početka serijske proizvodnje Lightninga. Prva je istodobnost ? početak proizvodnje serijskih modela dok još uvijek traju letna testiranja kako bi se nadoknadio gubitak vremena izazvan kašnjenjem u razvoju. Druga je sve veća opasnost da potencijalni kupci počnu otkazivati narudžbe uslijed povećanja cijene i potrebe da zamijene dotrajale borbene avione novim. Treća je da zbog različitih razloga ponovno dođe do zastoja isporuka koje bi onda izravno ugrozile borbenu spremnost američkog ratnog zrakoplovstva. Za američko poimanje razvoja borbenih aviona upravo je istodobnost najteže prihvatljiv aspekt. Zanimljivo je da je sovjetsko ratno zrakoplovstvo imalo takvo načelo nabave, tj. da su pokretali serijsku proizvodnju borbenih aviona i prije nego što su dovršili njihova letna testiranja. Doduše, zbog toga su imali povećani broj podinačica, djelomično da bi naknadno otklonili uočene nedostatke, a djelomično da bi ih poboljšali. Prema svibanjskom izvješću GAO-a Pentagon bi mogao naručiti 273 Lightninga, ukupne cijene 42 milijarde dolara, prije nego što se u potpunosti dovrše letni testovi. Kako bi se smanjio rizik istodobne serijske proizvodnje i dovršetka testiranja predlaže se ubrzanje procesa potvrđivanja uporabljivosti komponenti tako da se dio testiranja, umjesto na avionima obavi na simulatorima u laboratorijima, kroz nove studije uporabljivosti, te kroz testiranja koja bi se obavila na letećem laboratoriju za softver poznatom kao CATBird. Međutim, GAO priznaje da je takav plan “ekstremno rizičan” jer bi ubrzanje početka serijske proizvodnje prije potpunog okončanja letnih testiranja moglo dovesti do skupih novih problema koji će se otkriti u završnim fazama testiranja.

Neki stručnjaci, kao što je Winslow Wheeler iz Center for Defense Information, izražavaju zabrinutost da se neki problemi u razvoju neće vidjeti dok letna testiranja ne pređu granicu od 83 posto mogućnosti. No čini se da istodobno pokretanje serijske proizvodnje dok traju letna testiranja više nema alternativu jer su kašnjenja prevelika, a povećanje troškova razvoja prijeti da se cijeli program uruši. Potrebno je i ubrzati testiranja sustava tako da se uz letna testiranja uključe i zamjenska testiranja na zemlji i u zraku. Dosadašnja su iskustva potvrdila da su računalne simulacije uspješni alati u otkrivanju strukturalnih problema u ranoj fazi razvoja. Tako su u ranoj fazi razvoja otkriveni nedostaci na krilima i prije nego što su prva napravljena. Zahvaljujući tome oni su uspješno ispravljeni.

No, kritičari programa i dalje tvrde da čak ako i po njima prerano pokretanje serijske proizvodnje uspije još uvijek ostaju brojni drugi problemi i izazovi koji bi mogli ugroziti cijeli projekt. Kao i kod svih programa nabave mlaznih borbenih aviona tako i kod ovog postoji opasnost da, uslijed smanjenja narudžbi, dođe do značajnog povećanja cijene po avionu. Američke oružane snage planiraju kupiti čak 2443 Lightninga, ali američki Kongres može u svakom vremenu, pritisnut dubokom gospodarskom krizom, odlučiti da smanji tu brojku. Ništa manje poguban efekt ne bi bio ni da ukupna brojka ostane ista, ali da se zato smanje godišnje narudžbe. Zasad se procjenjuje da će strani kupci naručiti oko 730 aviona, ali ta je brojka još uvijek hipotetična i podložna povećanjima, ali i smanjenjima.
Ubrzani početak serijske proizvodnje znači i povećanu osjetljivost na otkazivanja narudžbi. Promjene narudžbi, zajedno s povećanjem cijene rada i materijala, već su u razdoblju od 2001. do danas uzrokovale 38 postotno povećanje pojedinačne cijene F-35. Tako “obični” F-35A po sadašnjim procjenama košta 45 milijuna dolara (prema vrijednosti dolara iz 2002.), dok je cijena inačica za marince i ratnu mornaricu oko 60 milijuna dolara.

Zbog velikih rizika koji još uvijek prate razvoj Lightninga neki američki zakonodavci predlažu da se osigura “odstupnica”. Njih najviše zabrinjava da bi nova kašnjenja u serijskoj isporuci F-35, posebno u svjetlu prijedloga ministra Gatesa da se “sve karte polože na jedan avion”, mogla rezultirati naglim opadanjem borbenih sposobnosti američkog ratnog zrakoplovstva, posebno u njegovim mogućnostima zračne borbe i stvaranja prevlasti u zračnom prostoru. U ništa pogodnijoj situaciji nije ni američka ratna mornarica, preciznije mornaričko palubno zrakoplovstvo. Ono je već ostalo bez lovca F-14 Tomcat, tako da sada na nosačima zrakoplova ima samo Hornete i Super Hornete. Svako kašnjenje početka isporuka inačice F-35C, predviđeno za 2015., značilo bi opasno smanjenje operativnih F/A-18 Horneta koji ne bi imali odgovarajuću zamjenu. Ta bi se “rupa” privremeno mogla “zakrpati” povećanim brojem Super Horneta, ali samo kvantitativno, a nikako kvalitativno. Jer Super Hornet je tek nešto poboljšani Hornet s povećanim mogućnostima uništavanja ciljeva na moru i zemlji, ali ne baš bitno povećanim mogućnostima uništavanja ciljeva u zraku. Što je još “bolnije” za američku ratnu mornaricu Hornet, pa tako i Super Hornet, nastao je na istim tehničkim rješenjima kao i F-15 i F-16. I dok američko ratno zrakoplovstvo već ima radarski nevidljiv F-22 Raptor koji joj pruža tehnološku nadmoć nad drugim ratnim zrakoplovstvima, američka ratna mornarica će tek dobivanjem F-35C ponovno uspostaviti tehnološku nadmoć nad potencijalnim protivnicima.

Dražen MIČIĆ