Vozeći se iz centra Ankare prema hipodromu Eryaman, mjestu održavanja ovogodišnje međunarodne izložbe naoružanja i vojne opreme IDEF 2007., mora se proći kroz Etimesgut, predgrađe Ankare udaljeno oko 25 km od središnjeg dijela grada. Brzom cestom s četiri prometne trake u svakom smjeru vozi se poprilično brzo. Ubrzo, s lijeve strane možete vidjeti efektno montiran F-104. Tijekom dana od turskih kolega doznajemo da je tu zapravo zrakoplovna vojna baza, a neposredno uz nju nacionalni muzej ratnog zrakoplovstva Turk Hava Kuvvetleri muzesi. Pri posjeti muzeju ostajemo pozitivno iznenađeni jer desetak metara ispod same ceste, kao u rupi, nalazi se uređena površina ispresijecana malim stazicama koje vode do svakog izloženog primjerka zrakoplova. Vanjski muzejski prostor je ograđen s jedne strane desetmetarskim zidom, a s druge željeznom ogradom iza koje se nalazi zrakoplovna baza.

Spuštamo se ispod ceste, dolazimo do zgrade muzeja ispred koje je vojna prijavnica. Raspitujemo se o ulasku u muzej. Muzej je otvoren a ulaz je slobodan, tj. besplatan. Dok se približavamo zgradi muzeja sa suprotne strane glavnog vanjskog izložbenog prostora “dočekuje” vas velik spomenik posvećen turskim zrakoplovcima (Cicekler i Koparmayiniz). Neposredno uz spomenik nalazi se veliki protuzrakoplovni projektil Nike Hercules, kao i velika skulptura orla. Na pročelju zgrade ispisane su riječi Kemala Mustafe Ataturka čije značenje nismo uspjeli prevesti, ali vjerojatno predstavlja snažnu poruku upućenu prvim generacijama zrakoplovnog osoblja u prvim danima stvaranja turskog ratnog zrakoplovstva. Pred ulazom u zgradu muzeja nalazi se umjetnički izrađena brončana šaka unutar koje je lovac F-16 turskih zračnih snaga. Naravno, šaka je uvećana nekoliko desetaka puta, dok je skulptura aviona umanjena u odnosu na prirodne dimenzije. Predstavlja simboličan i upečatljiv motiv dodjele lovca Turkish Aerospace Industries/Lockheed Martin F-16C/D turskim zračnim snagama. Licencna proizvodnja tog aviona realizirana je unutar programa Peace Onyx I. od 1987. do 1995. godine. U tom razdoblju su proizvedena i turskim zračnim snagama isporučena 152 “domaća” F-16C/D (132 F-16C i 24 F-16D u konfiguraciji Block 30 i Block 40) koji su ušli u operativnu uporabu i do danas predstavljaju temeljnu lovačku komponentu turskog ratnog zrakoplovstva. Od 1995. do 1999. na snazi je bio program Peace Onyx II. prema kojemu je TAI proizvela dodatnih 80 F-16C/D u konfiguraciji Block 50 (dvije serije od po 40 F-16C/D Block 50). Ti primjerci su opremljeni radarima APG-68(V5), a mogu nositi i lansirati proturadarske rakete AGM-88 HARM. Spomenutim programom turska strana se obvezala kako svoje 16-ice neće dalje prodavati.

Ulaskom u zgradu dolazim do centralnog pulta na kojem se nalazi shematski prikaz muzejskog prostora. Znatno zanimljivije otvoreni izložbeni prostor. Prizor je veličanstven: centralna staza, s čije se lijeve i desne strane nalaze mali kružni odvojci koji vode do svakog zrakoplova, vodi do F-104G Starfightera montiranog na čelični nosač. Upravo taj Starfighter privlači pozornost prolaznika i zasigurno predstavlja najbolju reklamu za muzej. Dobro se podsjetiti kako je prije uvođenja F-16 tursko ratno zrakoplovstvo imalo preko 400 Lockheed F-104G Starfightera koji su se počeli isporučivati od 1963. godine. Prvi primjerci ovog po mnogo čemu specifičnog i kontroverznog aviona te su godine popunili eskadrilu 144 Filo koja je osnovana iste godine unutar 4. skvadrona (4. AJU – Ana Jet Us) taktičkih zračnih snaga u zrakoplovnoj bazi Murted, kasnije preimenovanoj u Akinci. Na izložbenoj površini izložena su još tri Starfightera, dvije jednosjedne i dvosjedna inačica.

S početka središnje staze možete krenuti na lijevu stazu koja vodi do izložbenog primjerka aviona T-33A Shooting Star. Ti su avioni Turcima bili prve mlazne borbene letjelice, a prva dva primjerka iz USAF-ovih eskadrila tursko ratno zrakoplovstvo je primilo 1951. godine. Tijekom više od 30 godina T-33 su predstavljali temeljne avione turskog ratnog zrakoplovstva za naprednu obuku. Primarna obuka se u to vrijeme provodila na avionu domaće proizvodnje Makina ve Kimya Endustisi Kurumu (MKEK) 4 Ugur koji je razvije na osnovama Miles Magister, kao i Canadian Car i Foundry T-34A koji je kanadsko ratno zrakoplovstvo doniralo 1956. godine. Za tu namjenu također su se koristili i Cessna T-41D, a 30 tih avion je isporučeno 1972. godine. Većina “preživjelih” T-34 je donirana aeroklubu Turk Hava Kurum, a pojedini primjerci su prodani na civilnom tržištu. Sljedeći do njega, fizički i kronološki gledano, je Canadair F-86 Sabre. Godine 1952. Turska postaje članicom NATO saveza i iste godine dolazi do isporuke velikog broja vojnih zrakoplova za različite namjene. U tom “valu” isporučeni su avioni Canadair F-86 Sabre, North American F-100C Super Sabre, Republic F-84, F-84G. Turska je tako postala dijelom 6. savezničkog taktičkog zrakoplovstva NATO-vih savezničkih snaga u Europi. Izloženi F-86 Sabre obojen je u shemu nacionalne turske akrobatske skupine Ucan Kuđular (Leteći labudovi). Kronološki gledano, to je druga turska nacionalna akrobatska skupina formirana nakon što je prestala postojati akrobatska skupina Mylly (Nacionalni) koja je svoje programe izvodila od 1952. do 1962., a osim u Turskoj, najčešće su nastupali u Italiji i Belgiji.

Nastupali su na avionima F-84G Thunderjet.  Kao što je spomenuto, nakon 1952. godine tursko ratno zrakoplovstvo se ubrzano počelo opremati mlaznim avionima, a ubrzo su osnovane 191., 192. i 193. eskadrila od kojih je sastavljena prva nacionalna akrobatska skupina. Skupina Leteći labudovi osnovana je 1964. godine, a u svojim međunarodnim gostovanjima nastupali su u formacijama od 9 i 12 aviona. Danas je prava rijetkost vidjeti avion F-86 Sabre, a izvanredno sačuvan i održavani primjerak Letećih labudova je doista jedinstveni primjerak u svijetu. Prepoznatljiva shema bojenja sjedinjuje shemu labuda s obje strane ispod vjetrobranskog stakla, kao i crvenu traku s labudovima kojom je obuhvaćen nos aviona. Do osnivanja današnje aktualne turske akrobatske skupine Turk Yildizlari (Turske zvijezde) 1971. godine izmijenile su se akrobatske skupine Akrep (Škorpion), Yarasalar (Šišmiš) i Kartal (Orao).

Pokraj akrobatskog Sabrea nalazi se Republic F-84G Thunderjet, a nasuprot njega se nalaze još dvije inačice ovog aviona F-84F i RF-84 Thunderflash. U prvom valu opremanja turskih zračnih snaga mlaznim avionima inačice F-84 su bile najbrojnije. Nakon što se dokazao u Korejskom ratu, počinje njegova masovna proizvodnja pod oznakom F-84. Taj avion je prvi mlažnjak koji je svoj prvi let izveo nakon završetka II. svjetskog rata (7. rujna 1946.). Osim turskih zračnih snaga, mnogi primjerci tog aviona u svim inačicama našli su svoje mjesto u ratnim zrakoplovstvima mnogih zemalja. Tako se u istom razdoblju zatekao u ratnom zrakoplovstvu bivše države, a piloti i danas svjedoče o njegovim izvanrednim performansama. Izvidnička inačica RF-84 je zbog svoje posebne namjene malo redizajnirana u odnosu na temeljnu inačicu F-84. Naime, kako bi se u nosni dio aviona mogla smjestiti kamera kao i popratna oprema, prednji jedinstveni uvodnik zraka je razdvojen u dva uvodnika smještena u korijenu svakog krila (u zrakoplovnom žargonu poznati su pod nazivom uvodnici a la Hawker Hunter). Pritom je u nosnom dijelu ostalo dovoljno mjesta za ugradnju četiri strojnice.

Primjerak North American F-100 Super Sabre upotpunjava niz aviona koji su predstavljeni u prvom odjelu vanjske izložbene muzejske površine. Taj avion je u eskadrilama USAF-a egzistirao od 1954. do 1971., a u Nacionalnoj gardi (Air National Guard – ANG) služio je do 1979. godine. S vremenom je u službi dobio nadimak “Hun”, što je predstavljalo kraću verziju izraza “one hundred”. Predstavljao je prvi avion iz tzv. Century serije američkih lovačkih i lovačko-bombarderskih aviona iz razdoblja 1950.-1960. Naziv Century serija bio je popularan zbog kombinacije tipa, namjene i vremena kad su bili proizvedeni, kao i zbog sličnog označavanja. Osim F-100 Super Sabrea, Century seriju čine i McDonnell Douglas F-101 Voodoo, Convair F-102 Delta Dagger, Lockheed F-104 Starfighter, Republic F-105 Thunderchief i Convair F-106 Delta Dart. Spomenute letjelice su također bile specifične za navedeno vrijeme jer su u osnivanju svake bila uspješno primijenjena određena nova teoretska, tehnička i tehnološka dostignuća. Tako je F-100 prvi američki vojni avion USAF-a koji je mogao postići nadzvučnu brzinu u vodoravnom letu, u aerodinamičkom projektiranju F-102 prvi je put primijenjeno tzv. pravilo površina itd.

Simbolično i kronološki gledano, s ovim odjelom završava jedno razdoblje mlaznih aviona turskog ratnog zrakoplovstva do sredine 60-ih godina prošlog stoljeća.

Opremanje turskih zračnih snaga avionom F-5A započelo je 1965. godine, a u muzeju se nalaze dva primjerka RF-5A. U približno istom razdoblju, ovim avionom su se opremala ratna zrakoplovstva SAD-a, Norveške, Nizozemske, Libije i Tajvana. Svi turski F-5 danas su bazirani u zrakoplovnoj bazi Konya-3 AJU. Proces modernizacije tih aviona odvijao se na dva područja Đ modernizacija konstrukcije i modernizacija i doopremanje avionike. Modernizirana inačica nosi oznaku F-5/2000, a danas se rabe za naprednu pilotsku obuku pri prijelazu na F-16. Te inačice imaju i mogućnost nošenja projektila AIM-9 Sidewinder na lanserima na vrhovima krila. Rabi ga i nacionalna akrobatska skupina Turk Yildizlari (Turske zvijezde). Kao što je spomenuto, Turske zvijezde su osnovane 1971. godine i jedna su od malobrojnih svjetskih akrobatskih skupina koje nastupaju na mlaznim nadzvučnim avionima. Njihova prepoznatljiva shema bojenja je u kombinaciji bijele i crvene boje (boje turske državne zastave), a na donjem dijelu trupa aviona ocrtava se shema dvoglavog orla Seljuk. Od 1992. godine, nakon brojnih unutarnjih restrukturiranja, skupina počinje sa sustavnom obukom, pa već sljedeće godine počinje nastupati u formaciji od četiri aviona. Kako bi poboljšali svoje letačke sposobnosti, letačko osoblje Turskih zvijezdi u nekoliko je navrata boravilo na obuci u Kanadi, Velikoj Britaniji, Italiji i drugdje. U vanjskom izložbenom prostoru nije izložen NF-5 u shemi Turskih zvijezdi, ali se zato unutar zgrade muzeja na prvom katu nalazi posebna staklena vitrina u kojoj se nalaze makete NF-5, kao i makete aviona pojedinih prethodnih turskih akrobatskih skupina, razni suveniri s motivima Turskih zvijezda, piloti-lutke u posebnim prigodnim letačkim kombinezonima, kao i povijesnica akrobatske skupine u riječi i slici. Na istom katu muzeja je još nekoliko ostakljenih vitrina u kojima se nalaze makete vojnih i civilnih aviona i helikoptera turskih i drugih zračnih snaga. Posebno su odvojene vitrine u kojima je kronološki prikazano djelovanje zrakoplovstava mnogih zemalja tijekom II. svjetskog rata. Vrlo je uspješno prikazan i tijek odvijanja događaja koji su prethodili osvajanju Mjeseca itd. S prvog kata se iz ptičje perspektive vidi uređen izložbeni prostor u prizemlju koji obiluje projekilima svih vrsta, replikama aviona, a posebno uočljiva je staza s bistama svih zapovjednika turskog ratnog zrakoplovstva od njegovog osnivanja. Nakon posljednjeg, tj. aktualnog zapovjednika, nalazi se još nekoliko praznih postolja koja će biti popunjena budućim zapovjednicima.

Na “stajanci” muzeja izložen je i primjerak aviona F-102 Delta Dagger. Nakon što sam prethodno obradio njegovog susjeda NF-5A, zakoračio sam prema Delta Daggeru. Zapravo je izložen TF-102, tj. trenažna inačica F-102! Ističe se pilotska kabina konfigurirana tako da pilot i učenik sjede jedan uz drugoga, uvodnici zraka ukomponirani u bočnom prijelaznom dijelu između kabine i ostatka trupa, profilirani, tj. udubljeni dio nosnog dijela trupa radi koncentriranog zahvaćanja i usmjeravanja zračne struje prema uvodniku, oštri brid uvodnika radi “rezanja” graničnog sloja zračne struje, kao i kanal za njegovo odvođenje te turbulizatori postavljeni na poklopcu kabine pod različitim kutovima.

Tursko ratno zrakoplovstvo je avionima Convair F-102 opremljeno 1968. godine. Šest godina nakon toga, tj. 1974., sudjelovali su u invaziji na Cipar. Zbog tada uvedenog embarga na naoružanje, bilo je onemogućeno održavanje Delta Daggera i 1979. godine su povučeni iz operativne uporabe.

Mađarsko ratno zrakoplovstvo je turskim kolegama doniralo jedan primjerak otpisanog MiG-21MF koji je zauzeo mjesto uz Delta Daggera. Zgodno postavljene stube s postoljem omogućuju prilaz kabini ?dvadesetjedinice?. Zasigurno je taj primjerak u vrijeme kad je postavljen privlačio pozornost mnogih posjetitelja, a pogledati u kokpit slavnog MiG-a 21 i danas je želja mnogih posjetitelja takvih i sličnih mjesta.

Važnu ulogu u turskom ratnom zrakoplovstvu ima McDonnell Douglas (R)F-4E Phantom i to kao lovac, lovac-bombarder i izvidnik. Turci su ga u naoružanje uveli 1974. godine, a isporučeno ih je preko 200 komada u osam serija u vremenskom razdoblju od 1974. do 1994. Zadnja isporuku Phantoma činila su 46 primjerka RF-4E njemačkih zračnih snaga. Taj avion je i danas u operativnoj uporabi, a za 54 F-4E je planirana modernizacija na standard F-4E-2020 Terminator koju će obaviti tursko ratno zrakoplovstvo u suradnji s renomiranom tvrtkom Israeli Aircraft Industries (IAI Lahav Division).

Transportna komponenta turskih zračnih snaga se sastoji od nekoliko tipova aviona za tu namjenu, a u muzeju ratnog zrakoplovstva u Ankari uz legendarnog DC-3 nalazi se i C-160D Transall. Od 1971. godine tursko ratno zrakoplovstvo od njemačkih zračnih snaga nabavilo je 19 komada transportera C-160D. Ovaj visokokrilac s dva turbopropelerska motora konstruiran je i opremljen za obavljanje zadaća transporta, izbacivanje padobranaca, elektronički nadzor, komunikacija i medicinskih evakuacija. Budućnost transportnog zrakoplovstva turskih zračnih snaga je u 10 naručenih A400M.

Od old timera u muzeju se mogu vidjeti avioni AK-1, PZL P-24, T-34A Mentor i Supermarine Spitfire Mk-IX. Trenažni avion za temeljnu obuku SF-260 također je zastupljen u muzeju.
Ugodan za oko je i prizor dvaju MiG-ova i to MiG-17 doniran od bugarskih zračnih snaga i MiG-19 (Shenyang F6) s oznakama pakistanskog ratnog zrakoplovstva. Takvim međusobnim donacijama se zasigurno produbljuje i učvršćuje prijateljski odnos međunarodnih zrakoplovnih muzejskih institucija. Bila bi prava šteta i, na kraju krajeva, glupost takve rijetke i očuvane primjerke ovih izvanrednih aviona poslati u rezalište.

Od helikopera je izložen samo UH-1H, a uz njega se nalazi objekt s jednom prostorijom u kojoj se smješten cjelokupni nosni dio (otvoreni kokpit) aviona T-33 i F-5. Za najznatiželjnije posjetitelje zgodno izvedenim drvenim stubama i platformom omogućen je pristup kabinama tih aviona. Osim na početku spomenute rakete Nike Hercules, u muzeju se od PZO sredstava nalaze i kupola M-51, 40 milimetarski top L-70 kao i klasični top istog kalibra.

Napuštajući muzej, na infopultu se može doznati da muzej s istom tematikom postoji i u Istanbulu, a ako se ikada zateknete u tom gradu, imajući na umu pozitivne dojmove iz muzeja u Ankari, sigurno ga se isplati razgledati.

Tursko ratno zrakoplovstvo, jedno od najstarijih europskih i svjetskih zrakoplovstava, osnovano je davne 1909. godine. Od svojih početaka pa do današnjih dana u turskim zračnim snagama izmijenilo se oko 180 različitih tipova zrakoplova. U dugoj povijesti mnogo je zrakoplovaca koji su proslavili turske zračne snage, a najpozntija među njima je usvojena Ataturkova kći Sabiha Gokcen, prva pilotkinja borbenih aviona na svijetu. Tijekom karijere letjela je na 22 različita tipa zrakoplova i naletjela preko 8000 sati leta, od kojih 32 sata na borbenim zadaćama. Jedina je pilotkinja na USAF-ovom posteru ?20 najvećih pilota u povijesti? tiskanom 1996. godine.

Napisao i snimio: Danijel VUKOVIĆ