Ulazak u obitelj pilota HRZ-a: Na početku svega bio je san

”Usudili ste se kročiti putem odabranih, putem ljudi spremnih na odricanje i žrtvu kako biste ostvarili svoj san – o letenju, o hrabrosti, o tome kako dosegnuti nebo,” rekao je zapovjednik HRZ-a brigadni general Mato Mikić

Prvo si dječak koji čežnjivo promatraš avione u visini ili istrčavaš iz kuće da budeš što bliže moćnim, tutnjećim kanaderima koji upravo sad nisko lete, gase požare i spašavaju ljude; onda si dječak koji svima govori kako će, kad odraste, imati kanader i biti pilot; pa onda sanjaš, dugo sanjaš da imaš avion, i hrabrost, i snagu, i pobijedio si sve što je bilo na putu i što je pobijediti trebalo, i sad čitavo nebo imaš i srce ti je veliko od ushićenja – i onda se jednog dana probudiš i shvatiš da si na stajanci u vojarni “Pukovnik Marko Živković” na Plesu, da ti preko zvučnika izgovaraju ime, dodjeljuju zvanje, a u ruci držiš upravo ti dodijeljen letački znak vojnog pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva – i ti, ozaren, shvaćaš da si pobjednik, da si uspio, da si dotaknuo ono svoje toliko puta sanjano nebo.

Šestorica takvih pobjednika, svi rođeni između 1992. i 1996. godine, stajali su 14. lipnja 2019. na vrelom asfaltu zrakoplovne stajanke uspravni i ponosni, obilježavajući dan završetka svojeg dugogodišnjeg školovanja i ulazak u obitelj pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Obuka im je, slažu se svi iz 23. naraštaja, bila zanimljiva, ali i zahtjevna, a čitavo njihovo školovanje bilo je selekcija. Nakon svakog razdjela imali su samostalne letove i uvijek je postojala mogućnost da ne dostignu standarde obuke, ne zadovolje i ne dođu do cilja. Osim voditeljima naraštaja i nastavnicima letenja, mladi piloti posebno su zahvalili bojniku Robertu Barabi i stožernom naredniku Stipi Baždariću te voditelju njihova naraštaja bojniku Ivanu Krizmanu te nastavnicima letenja natporučnicima Dominiku Jeriniću i Marku Novkoviću iz Pilotske škole Središta za obuku HRZ-a ”Rudolf Perešin“. Oni su cijelo vrijeme bili uz njih. U svakom su im trenutku bili potpora. Izlazili su im u susret, slušali kad im je bilo teško, veselili se svakom njihovu uspjehu, bili su im prijatelji, a nerijetko i roditelji. Naravno, uz njih su bile i njihove obitelji bez čije potpore ne bi mogli uspjeti. Zajedno s njima proživljali su svaki njihov let i radovali se svakom uspješno provedenom satu u zraku.

Svi ovi mladi momci 23. naraštaja vojnih pilota slušali su svoju intuiciju, preuzeli odgovornost, kontrolu i uspješnim završetkom školovanja i dobivanjem letačkog znaka ispisali jedno od najvažnijih poglavlja u svojim životima, pa sad s optimizmom gledaju na svoju budućnost u pilotskom kombinezonu, u kokpitu zrakoplova.

Jakov Buturić, kadet, rođen 4. ožujka 1994. u Zadru, pilot helikoptera

Dobar je osjećaj znati da možete samostalno letjeti i da ste svladali još jedan tip zrakoplova. Dobiti pilotski znak velik je uspjeh, a iza njega je dugotrajna obuka. No, i dalje nam slijedi obuka. Bio sam siguran da ću uspješno završiti školovanje za vojnog pilota. Atmosfera u Eskadrili helikoptera je odlična, volio bih ostati u Zemuniku i raditi kao nastavnik letenja, ali ja sam prije svega vojnik i moram slušati zapovijedi.

Domagoj Mandić, kadet, rođen 25. kolovoza 1995. u Splitu, pilot helikoptera

Sad kad je obuka gotova osjećam se ispunjeno i čast mi je što ću ući u klub vojnih pilota. Od djetinjstva sam htio biti pilot. Završio sam srednju školu blisku zrakoplovstvu, učio, neprekidno tražio dodatnu literaturu o zrakoplovima i na kraju uspio. Volio bih, ako dođu, letjeti na helikopterima Black Hawk. Nastavnici letenja, voditelj obuke i cijela ekipa u Eskadrili helikoptera je odlična. Da smo ih sami birali, ne bismo tako dobro mogli izabrati. Od prvog dana kad smo započeli obuku na helikopterima, osjećali smo se kao dio tima.

Luka Hrga, učenik-letač, rođen 13. srpnja 1994. u Bjelovaru, pilot helikoptera

Bio sam civilni pilot, ali zbog izazova, adrenalina i dinamičnosti letenja odlučio sam postati vojni pilot. Tijekom obuke odradio sam sate i sate naleta, nakon svakog razdjela obuke imao sam samostalni let, no najviše mi se u sjećanje urezao prvi let kad sam došao na selekcijsku obuku.

Modularno instrumentalno letenje bilo je najteže. Bilo je zahtjevno, dugo je trajalo i iziskivalo je najviše truda. Želja mi je ostati u Eskadrili helikoptera u Zemuniku i letjeti na Kiowama.

Htio bih posebno pohvaliti nastavnike letenja i zahvaliti im – natporučnicima Hrvoju Bagariću i Mati Štrkalju, te voditelju obuke pukovniku Domagoju Nekiću. Oni su cijelo vrijeme vjerovali u nas i to je jedan od razloga što smo dali sve od sebe da školovanje uspješno završimo i tako opravdamo njihova očekivanja i povjerenje koje su nam ukazali. Baš taj njihov odnos prema nama bio nam je dodatna motivacija.

Poručnik Boris Šipura, učenik-letač, rođen 2. kolovoza 1992. u Požegi, pilot aviona

Svoju vojnu karijeru započeo sam u središnjici KIS-a, a onda se pojavila mogućnost da dođem na školovanje za vojnog pilota i ured zamijenim kokpitom zrakoplova. Bilo je zahtjevno. Svaki dan bio je učenje nečeg novog, ponavljanje, pripreme – ali isplatilo se. Želja mi je bila letjeti na avionu, što mi se na kraju i ostvarilo. Letački znak za mene je veliko priznanje i potvrda da mogu preuzeti avion. A dalje? Slijedi mi školovanje za nastavnika letenja i, naravno, daljnja obuka na avionima.

Josip Jelača, kadet, rođen 11. svibnja 1996. u Zadru, pilot aviona

Htio sam kao dijete biti vatrogasac, vozač autobusa i pilot kanadera. Konačnu odluku za poziv vojnog pilota donio sam kad su nam u srednjoj školi u sklopu promocije vojnog poziva došli piloti koji su pričali o svojim iskustvima i ljepoti pilotskog poziva. Poseban su mi izazov kanaderi, ali volio bih sjesti i u kokpit nadzvučnog zrakoplova. Tijekom školovanja najdraži su mi bili samostalni letovi, a selekcijskog se letenja sjećam kao da je bilo jučer. Upravo mi se taj prvi let na avionu ZLIN 242 najviše urezao u sjećanje.

David Knežević, kadet, rođen 22. kolovoza 1994. u Zadru, pilot aviona

Oduvijek mi je bila želja biti vojni pilot i to na avionima. O drugom pozivu nikad nisam niti razmišljao. Iz Škabrnje sam, tako da sam na svojevrstan način odrastao uz avione i helikoptere. Želja mi se ostvarila, a dobiti letački znak ponos je za mene i za moju obitelj koja mi je cijelo vrijeme bila potpora.

Leida Parlov

Foto: Mladen Čobanović