Jedna od temeljnih svrha programa NATO ACCS je stvaranje potpuno unificiranog i interoperabilnog zrakoplovnog C2 okružja, čiji bi svi planirani razmješteni elementi trebali biti spremni tijekom 2008., a prva inicijalna operativna faza trebala zaživjeti do kraja 2009. godine

Od II. svjetskog rata do danas neprijeporno je da ratovi (ili veća borbena djelovanja) počinju, ali se isto tako presudno rješavaju, pomoću borbene zrakoplovne komponente, bilo bomberderske ili lovačke. Jamac uspješnosti njihova uspješnog djelovanja uvijek je bilo i zrakoplovno operativno središte, a kad je rjieč o II. svjetskom ratu možda je najprepoznatljiviji takav primjer Bitka za Britaniju, odnosno bitka operativnog središta britanskoga Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (RAF – Royal Air Force), koje je osiguralo nenadmašnu učinkovitost uporabe britanskih lovaca u obrani Ujedinjenog Kraljevstva. Stoga možda nije pretjerano razmišljati kako je to razdoblje, uz britanska iskustva, pridonijelo razvijanju i sazrijevanju tzv. C2 okružja (Command and Control), koje je danas osnovno polazište za uspješno djelovanje suvremenih oružanih snaga. A koliko je razdoblje II. svjetskog rata odredilo budućnost RAF-a govori i dio njegove današnje doktrine: “Središnja tema povijesti zračnog boja jest ‘centralizirana kontrola i decentralizirano izvršenje’, što omogućava unificiranu uporabu raspoloživih zračnih snaga na najdjelotvorniji način.”

U naravi NATO doktrine jest oslanjanje na napredak u komunikacijskoj i mrežnoj tehnologiji, odnosno na prednosti koje takav napredak donosi, pogotovo kada je riječ o njegovoj primjeni u stvarnosti. Današnji NATO-ov sustav protuzračne obrane još se velikim dijelom operativno temelji na sustavu za operativno vođenje NADGE (NATO Air Defence Ground Enviroment), koji je zaživio krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tada je NADGE zaživio kao poluautomatizirani sustav koji je ujedinio nove radarske sustave i novu komunikacijsku opremu, nove zemaljske kontrolne postaje, što je u konačnici omogućilo okružje za automatiziranu razmjenu podataka među svim dijelovima ACE-a (Allied Command Europe). Postupno se “globalni” sustav NADGE nadograđivao nacionalnim sustavima operativnog vođenja, kao što su UKADGE (United Kingdom ADGE) i GADGE (German ADGE). A organizacijski iznad tih “individualnih” programa nalazi se AEGIS (Airborne Early Warning Ground Enviroment Integration Segment), koji je omogućio interoperabilnost s avionima NATO AEW (Airborne Early Warning).

Standardiziranje zahtjeva
Dosta je brzo uočena određena slabost, a to je “šarenilo” proizvođača ugovornih isporučitelja razne opreme, koja se temeljila na različitim tehnologijama, što je u konačnici utjecalo na njihovu smanjenu operativnu integraciju. To je potaknulo NATO da krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća krene u projektiranje potpuno novog i jedinstvenog sustava za planiranje, provedbu, za nadzor provedbe svih tipova zrakoplovnih operacija uključujući i protuzračnu obranu. Jedan od prvih pojavnih organizacijskih oblika ustrojavanja jest NATO Air Command and Control System (ACCS), odnosno NATO Sustav zapovijedanja zrakoplovnim snagama i nadzora zračnog prostora. Ustroj tadašnjeg ACCS-a uvelike je bio usmjeren kao odgovor na izazove Hladnog rata, a danas je usmjeren na izazove koje nose promjenjiva geostrateška situacija, novi vojni koncepti i veliki napredak vojne tehnologije. Posebice se nastoji prilagoditi ACCS zahtjevima brzog razmještaja savezničkih snaga diljem svijeta, odnosno njihove “ekspedicijske” uporabe.

ACCS LOC 1 (Level of Capability) jezgra je NATO ACCS programa, a dizajniran je tako da bude potpuno integriran i interoperabilan C2 (Command and Control) sustav za planiranje, provedbu, za nadzor provedbe svih tipova zrakoplovnih taktičkih operacija u cijelom NATO savezu, i pritom ostane dovoljno prilagodljiv da upravlja i protuzračnom obranom, s osobitim naglaskom na obranu od protivničkih projektila (BMD – Ballistic Missile Defence). Osim toga, očekivana učinkovitost programa NATO ACCS predviđa znatno smanjenje broja postojećih postaja NATO Air C2, što bi trebalo uvelike smanjiti operativne troškove, kao i troškove održavanja.

Programski koncept
Izvorni razvojni koncept ACCS predviđa više razina sposobnosti, odnosno LOC-ova (Level of Capability). Tijekom 1994. NATO je odobrio početak primjene ACCS LOC 1, a odabir ugovornih dobavljača potrebnih sustava i opreme definiran je tijekom 1998. godine. Kao glavni ugovorni dobavljač za ACCS odabran je Air Command Systems International (ACSI), odnosno tvrtka sa sjedištem u Francuskoj, koja je američko – francusko zajedničko ulaganje američkog Raytheon i francuskog tada Thompson CSF (današnji Tahales). Tijekom 2001. Thales i Raytheon osnivaju novo zajedničko poduzeće, ThalesRaytheon Systems (TRS), koji u cijelosti preuzima ACSI, odnosno poslove vezane za isporuku sustava i opreme kjoe se tiču zračnih operacija i protuzračne obrane. Uz Thales i Raytheon, angažirana je široka mreža podugovarača, poput španjolske Indre, talijanskog Selex Sistemi Integratia, Thales UK, Thales Norway, njemačkog EADS-a, danskog Systematica, te skupine oko 240 manjih tvrtki.

Zamišljeno je da se inicijalna primjena ACCS LOC 1 provede u dvije faze. U prvoj fazi predviđeno je razvijanje potrebnog softvera, te potom njegovo testiranje, koje je počelo isprva u STVF-u (System test and Validation Facility), smještenom u belgijskom Glonsu, a potom se krenulo na “terensko” testiranje u postajama razmještenima u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji. Druga faza primjene ACCS LOC 1 očekuje se između 2008. i 2011., a predviđa širenje primjene softvera na preostale članice NATO saveza. Dosad ugovoreni troškovi primjene ACCS LOC 1 iznose oko 720 milijuna američkih dolara, što zajednički financiraju sve zemlje članice NATO-a.

ACCS LOC 1 ujedinjuje šest funkcionalnih područja, i to: C2 Resource Management, Airspace Management and Force Management, Surveillance, Air Mission Control, te Air Traffic control. Tih šest funkcionalnih područja podređeno je dvjema razinama zapovijedanja. Najviša razina zapovijedanja je Combined Air Operations Centre (CAOC), kojem su podređeni C2 Resource Management i Airspace Management and Force Management. CAOC je zadužen za taktičku i operativnu razinu planiranja i provedbe zrakoplovnih operacija, odnosno nadzor provedbe zrakoplovnih operacija. Prema sadašnjim planovima, bit će četiri stacionarna CAOC središta, razmještena u danskom Finderupu, njemačkom Uedemu, talijanskom Poggio Renatico i u grčkoj Larissi. Uz to, planira se još jedno zasebno (ali svojom strukturim indentično) CAOC središte, koje bi bilo smješteno u francuskom Lyon Mont Verdunu. Dva “sjeverna” CAOC-a (Finderup i Uedem) bit će podređeni NATO Air Component Commande (ACC) u njemačkom Ramsteinu, a dva “južna” CAOC-a (Poggio Renatico i Larissa) bit će podređeni ACC-u smještenom u turskom Izmiru. CAOC u Uedemu služit će kao primjer za ustroj svih ostalih CAOC-a. Za razliku od njega, u funkcionalnom smislu preostali CAOC-i bit će povezani s nižim razinama zapovijedanja, a organizacijske cjeline na toj razini zapovijedanja činit će kombinaciju Air Control Centera, Recognised Air Picture Production Centera i Sensor Fusion Posta koji zajednički daju novi zajednički akronim ARS (a u kombinaciji s CAOC-om akronim CARS). ARS je zadužen za Surveillance and Indentification, Air Mission Control, te Air Traffic Control, a njihova je temeljna zadaća provedba zračnih operacija. U osnovi, zamišljeno je da nekoliko ARS-ova bude podređeno CAOC-u. ARS razini zapovijedanja podređena su operativna središta eskadrila odnosno zrakoplovnog puka, te operativno središte protuzračne obrane.

Razmještene komponente
Okončanjem hladnog rata, te nizom drugih političkih promjena u svijetu, izvorni operativni koncept ustroja i funkcioniranja ACCS-a zahtijevao je također znatne promjene, koje su se prije svega očitovale u potrebi ustrojavanja Deployable ACCS Components (DAC), mobilne komponente koja bi mogla pratiti djelovanja NATO Response Force (NRF), te biti potpora Combined Joint Task Force (CJTF), odnosno njihovim aktivnostima za potporu mirovnim operacijama.

Dva su temeljna elementa DAC-a, Deployable DAOC (DCAOC-1 i DCAOC-2) i Deployable ARS (DARS). Razmjestivi (Deployable) CAOC (DCAOC) temelji se na indentičnoj opremljenosti kao i stacionarni CAOC, i može indentično operativno funkcionirati kao i stacionarni CAOC. U svojih 420 sanduka što ih nosi na teren nosi svu potrebnu opremu koja mu osigurava samodostatnost, posebice u smislu izvora elektronapajanja, sustava za rashlađivanje opreme, komunikacijskih sustava, sateliteske veze, te NATO data linka (Link 16 i Link11B). DAOC-1 je smješten u njemačkom Uedemu, a DAOC-2 u talijanskom Poggio Renaticu.

Razmjestivi (Deployable) ARS (DARS) druga je komponenta DAC-a. Poput DCAOC-a i DARS se temelji na identičnoj opremi kao stacionarni ARS, koji se na teren razmješta u tzv. zaštićenim TEMPEST Shelters (TEMPEST skloništima), a jedan DARS “komplet” čini 11 takvih skloništa. U sedam “operativnih” skloništa (OS – Operations Shelters) smješteni su operateri raznih sustava, do 56 ljudi (u svakom skloništu po četiri radna mjesta s po dvije osobe), a preostala četiri skloništa (LSS – Link Support Shelters, i TS – Transport Shelters) razmješteni su prateći sustavi (Link1, 11 i 16; SHF, UHF, VHF i HF radiooprema, satelitska komunikacija, te radarska oprema) i prateća oprema (potrošni materijal, zamjenski dijelovi, itd). Ovisno o potrebama pojedine misije konfigurira se i DARS komplet, odnosno ukoliko to nije nužno na teren se razmještaju po dva OS, dva LSS i jedno TS sklonište. DARS komponente trebale bi u cijelosti biti operativne do 2012. godine. DARS-1 ovoga trenutka je razmješten u Nizozemskoj, gdje je u vrlo bliskoj korelaciji sa RNAF-om (Royal Nederland Air Force), odnosno s njihovim Air Operations Control Station u Nieuw Milligenu. Instalacija DARS-1 dovršena je u prosincu 2006., a operativan je postao u veljači 2007. godine. DARS-2 bi se, prema planovima NATO-a, trebao instalirati u Španjolskoj, u Maron de la Frontera. U svrhu bržeg i lakšeg razmještaja svojih kapaciteta, tijekom ožujka 2007. u NATO-u je postignut sporazum, temeljem kojeg je razvijen QRP (DARS Quick Reaction Package). QRP predviđa rekonfiguriranje jednog LSS-a, koji bi svojim mogućnostima zamijenio dva dosadašnja LSS skloništa, a zajedno s četiri OS skloništa bilo bi ga lakše razmjestiti na područje operacija, odnosno ako to potrebe na terenu nalažu, omogućilo bi da se jedan entitet DARS-1 podijeli na dva posebna dijela. U tom slučaju jedan transportni avion C-17 dovoljan je za transport opreme dostatne za zadovoljenje inicijalne sposobnosti entiteta DARS-1.

Otvorena sistemska arhitektura
ACCS je zamišljen kao sustav otvorene arhitekture, koji bi se s vremenom prilagođavao potrebama uporabe zračnih snaga. Softversku platformu čini program Java 2 Enterprise Edition, koji je do rujna 2007. došao do svoje inačice Version 5.0.1.

EADS je sa svoje strane osigurao proširenu inačicu DIPLAS sustava za planiranje misija, kakav se trenutačno rabi u Njemačkom ratnom zrakoplovstvu. Proširena inačica DIPLAS-a, uz proces planiranja, pruža kapacitet i za operativno središte C2 i to multinacionalnog karaktera, te koordinaciju s nizom drugih aktivnosti poput određivanja ruta leta, minimalnih visina leta, koordiniranja sekvenci polijetanja i slijetanja zrakoplova, planiranja raspoloživosti zrakoplova, vremena potrebnog za opsluživanje i održavanje zrakoplova. Kao dodatak procesu planiranja rabi se i danski sustav Systematic, temeljen na konceptu sustava OPUS, koji rabi NEC CCIS (Northern European Command Command and Control Information System).
Kao sustav za glasovnu komunikaciju rabi se sustav VCS (Voice Communication System), što ga je razvio Norvegian Thales AS ACEom. Razmjena audio, video i podatkovnih datoteka temelji se na IP (Internet Protokol) sustavu velike propusnosti. Radno sučelje na radnim mjestima uz “klasične” tipkovnice i miševe velikim dijelom temelji se i na video prikaznicima osjetljivim na dodir.

Jedna od odlika otvorenosti ACCS strukture jest mogućnost integriranja s postojećim nacionalnim sustavima, kao što su Lockheed Martinovi Air Sovereignty Operations Centres, kojih je u razdoblju od 1998. do 2000. ustrojeno deset u istočnoj Europi.

Značajni element sustava ACCS jest, osim upravljanja zračnim snagama i zračnim operacijama, i upravljanje protuzračnom obranom, a posebice sustavom obrane od balističkih projektila (BMD – Ballistic Missile Defence). U tu svrhu tijekom 2006. u Nizozemskoj su počela testiranja tih sposobnosti sustava ACCS. Tada je uz nizozemske sustave Patriot angažiran i SAMP/T (Sol-Air Moyenne Portee Terrestre) simulacijski sustav, i težišno je iskušavan sustav mrežnog prikupljanja i distribuiranja podataka unutar okružja ACCS. Također, iskušavani su razni izvori informacija. Uz one zemaljske, velika pozornost usmjerena je i na razna plovila te njihovu mogućnost funkcioniranja unutar okružja.

Igor SKENDEROVIĆ