S obzirom na to da se u osuđujućoj presudi šestorici Hrvata posebno naglašava područje srednje Bosne, u prethodna dva broja Hrvatskog vojnika navedeni su i u ovom broju navest će se podaci iz ekspertize vojnog stručnjaka JNA i Vojske Republike Slovenije Milana Gorjanca, o zemljopisnom definiranju prostora srednje Bosne i sjeverne Hercegovine te o značaju tog prostora u planovima obrane SFR Jugoslavije i u vrijeme njezina raspada. Podaci koje on navodi u svojoj ekspertizi mogu pomoći u razumijevanju zašto je u ratu protiv HVO-a osvajanje područja srednje Bosne bio cilj od strateške važnosti za Armiju BiH, pa se ovdje nastavlja s podacima iz njezina sadržaja.
Iz sadržaja ekspertize Milana Gorjanca:
U drugoj polovici 70-tih godina prošloga stoljeća u BiH se izgrađuju mnoga manja industrijska poduzeća u potpori namjenske vojne industrije. U gotovo svakom općinskom sjedištu ili većem mjestu izgrađeni su manji pogoni. Nositelji izgradnje i razvoja ovih poduzeća bila su tri velika industrijska kompleksa u BiH. Najznačajniji je bio »Energoinvest«,
koji je udruživao tvornice za proizvodnju strojne i druge opreme za energetska postrojenja. Njegovi proizvodni kapaciteti razmješteni su uglavnom oko Sarajeva i u Posavini. Na području Hercegovine takav je industrijski gigant bio »Soko« Mostar, s mnoštvom tvornica od Posušja do Trebinja. Vojna industrija je u najvećem dijelu bila udružena u sustav UNIS (Udružena namjenska industrija Sarajevo), sa sjedištem u Sarajevu. UNIS-ovi proizvodni kapaciteti bili su razmješteni uglavnom u središnjoj Bosni kao manji pogoni ili podružnice većih tvornica namjenske vojne industrije.
Tijekom raspada Jugoslavije JNA je uspjela znatan dio kadrova (srpske nacionalnosti i
pripadnika JNA tehničke naobrazbe) i opreme za proizvodnju pravovremeno prenijeti na sigurnija mjesta u Srbiji ili na teritorij BiH pod vlašću Srba (Republika Srpska). Na primjer, Zrakoplovni remontni zavod »Orao« u Rajlovcu kraj Sarajeva u početku je bio premješten u Bijeljinu (Republika Srpska), a zatim u Pančevo (Srbija). Međutim, kadrovi bošnjačke i hrvatske nacionalnosti u najvećem su broju ostali u mjestima u blizini lokacije tvornica i priključili su se političkim pokretima svojih naroda. Istovremeno je u pogonima namjenske industrije ostalo mnogo strojeva i opreme za proizvodnju, sirovina i polusirovina, pa i nedovršenih proizvoda, posebice težeg oružja.
Oružane formacije Bošnjaka i Hrvata u BiH u vrijeme stvaranja (1992. – 1993.) nabavljale su oružje, streljivo i drugu vojnu opremu na tri osnovna načina:
a/ od Republike Hrvatske, koja je i HVO i ABiH opskrbljivala opremom, naoružanjem i streljivom, te na druge načine pomagala stvaranje i borbeno djelovanje tih oružanih formacija;
b/ nabavkom ilegalnim kanalima, jer je na snazi bio embargo UN-a na uvoz oružja u države bivše Jugoslavije, i dopremom preko Slovenije i Hrvatske;
c/ preuzimanjem opreme i naoružanja iz skladišta, tvornica i objekata JNA, koje JNA pri povlačenju nije uspjela preseliti na teritorij pod kontrolom Srba;
d/ vlastitom proizvodnjom u preuzetim objektima namjenske proizvodnje streljiva, oružja i eksploziva;
e/ improviziranom proizvodnjom u obrtnim radionicama.
Bošnjačka i hrvatska strana su pokušavale stvoriti i vlastitu proizvodnju oružja i streljiva. Koliko je značenje proizvodnji za vojne potrebe pridavala bošnjačka strana može se znakovito uočiti već u temeljnim dokumentima s vojnog savjetovanja zapovjednika i visokih časnika Patriotske lige 7. i 8. veljače 1992. godine u selu Mehurići na periferiji Lašvanske doline u blizini Travnika. Patriotska liga zametak je kasnije Armije BiH. To je u stvari bila vojna organizacija bošnjačkog naroda koju su oblikovali i organizirali uglavnom nekadašnji aktivni časnici JNA bošnjačke nacionalnosti. U vrijeme formiranja i spomenutog savjetovanja ona je bila izvan Teritorijalne obrane, koja je u to vrijeme bila jedina vojna organizacija Republike BiH (JNA je, naime, bila jugoslavenska vojna organizacija, a teritorijalne obrane su bile organizirane u republikama bivše Jugoslavije). Osnova za raspravu na spomenutom savjetovanju bio je dokument »Zadaci RVŠ«, koji je koncem 1991. godine razradio jedan od inicijatora Patriotske lige, kasniji načelnik Glavnog štaba Armije BiH Sefer Halilović, i kojeg je tada razaslao svim štabovima na terenu. U tom je dokumentu zapisano (S. Halilović, Lukava strategija, Sarajevo 1997., str. 164 i 165):
… 6. U referatu posebno obraditi namjensku-vojnu industriju, vrstu proizvodnje i objasniti kakve su naše pozicije i plan.
7. Obraditi kakve su mogućnosti male privrede na proizvodnji formacijskih i priručnih sredstava (bombe, mine, itd.) uz odgovarajuću dokumentaciju.
8. Mogućnosti uskladištenja i čuvanja većih količina oružja i MES (minsko-eksplozivna sredstva).
Na tom je vojnom savjetovanju usvojena i »Direktiva za odbranu suvereniteta«, u kojoj je u točki 4. zapisano sljedeće (Halilović, Lukava strategija, 168):
… Određenim snagama, brzim i energičnim prepadnim dejstvima zauzeti skladišta i magacine municije, MES-a i naoružanja JA, blokirati kasarne … Glavne snage imati u Centralnoj Bosni, a pomoćne u cazinskoprijedorskom i regionu Tuzle (podvukao M.G.).
Realizirajući ovu Direktivu bošnjačka strana otpočela je proizvodnju za vojne potrebe u tri faze. U prvoj fazi je bila proizvodnja priručnih sredstava, popravak zaplijenjenog oružja, konstruiranje i proizvodnja improviziranih ubojnih sredstava i oružja odnosno kako to opet Halilović piše (Halilović, Lukava strategija, 92-94):
Diljem bosanske države na stotinu mjesta počinje kućna vojna proizvodnja. Niko ne pita od čega i kako: svaka ideja preko noći postala je stvarnost. U vrijeme ratno, sve je više no dobro došlo, naročito kada smo izolovani sa dvije strane – od dva agresora.
Druga je faza bila već organizirana proizvodnja u tvornicama gdje su se ranije proizvodili proizvodi široke potrošnje (Halilović, Lukava strategija, 92-94):
Tako su nastale vojne fabrike i tamo gdje nisu nikad bile – u Bihaću, Travniku, Zenici, Tuzli, Tešnju i drugim gradovima, čak i u Srebrenici… U Sarajevu je formirana brigada Centra namjenske proizvodnje … u kojoj su okupili impozantan broj vojnih stručnjaka.
Treća faza vojne proizvodnje otpočinje krajem listopada 1992. godine kada se pri Ministarstvu privrede i energetike oblikuje sektor za namjensku proizvodnju. Ova je proizvodnja bila posve organizirana na temelju nekadašnje vojne industrije, posebice u Središnjoj Bosni (Halilović, Lukava strategija, 92-94):.
Do tada smo proizvodili ručne bombe, tromblone, zapaljive smjese i ono što su inače mogle proizvoditi vojne fabrike u Konjicu, Goraždu, Bugojnu, Travniku, Novom Travniku i sarajevskom Zraku.
Kolike je razmjere imala ova donekle improvizirana proizvodnja opet kazuje S. Halilović (Halilović, Lukava strategija, 92-94):
Samo u prvoj godinu i po rata (od travnja 1992. do listopada 1993. – prim. M.G.), u okupiranom Sarajevu je proizvedeno oko 25.000 minobacačkih i drugih artiljerijskih projektila, a bombi i tromblona više od 200.000 komada.
Vrhovna komanda JNA donijela je odluku o povlačenju postrojbi JNA iz BiH 4. svibnja 1992. s rokom izvršenja 19. svibnja 1992. godine. Faktički je 2. armija otpočela povlačenje s teritorije BiH već u travnju demontažom vojne industrije, raseljavanjem skladišta i ratnih pričuva, a stvarno povlačenje postrojbi otpočelo je u svibnju kada su, kako piše u ekspertizi Milana Gorjanca, „paravojne snage Muslimana izvršile teške zločine u Sarajevu i Tuzli“. Najveći dio naoružanja, opreme i drugih sredstava JNA je predala novonastaloj vojsci Republike Srpske. Također su gotovo svi pripadnici JNA (vojnici, dočasnici, časnici i građanska lica na službi u JNA) porijeklom iz BiH prešli u Vojsku RS. Faktički JNA se i nije povukla iz BiH, već se samo povukla s područja pod nadzorom Muslimana i Hrvata. Mnoge jedinice JNA koje su se ranije povukle s teritorije Slovenije i Hrvatske u BiH i bile su popunjene osobljem srpske nacionalnosti samo su se preimenovale u jedinice Vojske RS. Na području istočne Hercegovine ostale su neke jedinice Podgoričkog korpusa sve do prosinca 1992. godine.
Nakon povlačenja JNA s teritorija BiH pod nadzorom Muslimana i Hrvata u travnju i svibnju 1992. godine, snage Armije BiH zauzele su najznačajnija postrojenja vojne industrije u BiH. Bošnjaci su zauzeli tvornice namjenske proizvodnje «Zrak» i «Bosnalijek» u Sarajevu, «Famos» u Hrasnici, «Slavko Rodić» u Bugojnu, «Borac» i «Tehnički remontni zavod» u Travniku, «Bratstvo» u Novom Travniku. Tvornica pješačkog streljiva u Konjicu posve je bila u rukama Armije BiH i faktički je kontinuirano proizvodila. Tvornica u Goraždu proizvodila je nitroglicerinske barute, različite kapsule i malokalibarsko streljivo. Posebice je bila značajna tvornica težeg oružja u Novom Travniku, koju su ABiH i HVO zauzeli zajedno prvih dana rata i u njoj zatekli znatne količine nedovršenih topničkih oruđa.
U rukama HVO ostale su tvornice eksploziva «Slobodan Princip – Seljo» u Vitezu i posve ispražnjene tvorničke hale tvornice zrakoplova «Soko» u Mostaru. Proizvodnju je nastavila samo tvornica u Vitezu, dok proizvodnju zrakoplova nije bilo moguće organizirati jer su jugoslavenske vlasti demontirale i odvezle u Srbiju najveći dio strojeva i repromaterijala. Prema procjeni vrijednosti vojne industrije prije rata, Muslimani su zadržali objekata i opreme u vrijednosti 1,844.300.000 USD („Vojnoindustrijski kompleks SFRJ, S. Kovačev, Z. Matijaščić, J. Petrović“, Polemos 9, Zagreb, UDK: 355.1(497.1):338:341.2). K tome treba dodati i vrijednost objekata zrakoplovnog remontnog zavoda »Orao« u Rajlovcu pokraj Sarajeva, iz kojeg je opremu i reprodukcijski materijal JNA premjestila na teritoriju Republike Srpske i dalje preselila u Srbiju. Hrvati su uspjeli zadržati vojne industrije faktički u vrijednosti 713.900.000 USD, jer vrijednost tvornice zrakoplova «Soko» posve je zanemariva s obzirom na to da je JNA iza sebe ostavila prazne tvorničke hale.“ (Milan Gorjanc, Izvještaj vojnog eksperta: Doktrina općenarodne obrane i druga vojna pitanja relevantna za postupanje vojske tijekom rata u Bosni i Hercegovini, Ljubljana, srpanj 2009.)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra