Vojna izobrazba integralni je dio pripremanja vojske za eventualna borbena djelovanja. Suvremena dostignuća na području tehničkog i informacijskog sustava koja se uvode u sve suvremenije vojske svijeta, kao i iskustva postavljaju nove zadaće u izobrazbi zapovjednika svih razina zapovijedanja

Stasanje i razvoj Hrvatske vojske u Domovinskom ratu kao i njezina tehničko-tehnološka, ali i humanistička izgradnja u miru postavljaju nove zadaće i u nastavnoj teoriji i praksi. Zbog toga kažemo da je povijest vojski svijeta, a time i Hrvatske vojske, istodobno i povijest nastave. Vojna nastava je znači eo ipso sastavni i nerazdvojni dio izgradnje vojske kao institucije. Polazimo od pretpostavke da teorija vojne nastave nije dovoljno razrađena iz više razloga. Sam rat kao veoma nepovoljna društvena pojava orijentirao je mnoge vojske u povijesti na brzo i permanentno uvježbavanje bez primjerenog teorijskog objašnjavanja što je neizbježno vodilo u prakticizam u nastavi. Međutim, mnoge vojske svijeta stvarale su se u miru. Iako je u procesu svake, pa i vojne izobrazbe, krajnji cilj praktična primjena ili operativno znanje, što je uostalom i specifikum vojne nastave, ipak su potrebna i određena teorijska uopćavanja koja postižemo u miru. Zbog toga i prihvaćamo opći stav da se pored golemih iskustava i spoznanja koje donosi svaki pa i Domovinski rat izgradnja i ustroj vojske kao i njezine vojne izobrazbe nastavljaju u miru. U tom cilju teorijska dostignuća na području općih i vojno-stručnih znanosti sastavni su i nerazdvojni dio praktičnog djelovanja i stalnog uvježbavanja vojske u cilju njezinog što primjerenijeg i učinkovitijeg djelovanja.

Teorija i praksa, a time i vojno-teorijska dostignuća i njihova praktična primjena dvije su strane jedne te iste medalje. Teorija je zapravo orijentacija za praksu i obrnuto praksa je potvrđivanje ili negiranje određenih teorijskih dostignuća. U tom odnosu treba i promatrati i ovaj rad kao teorijsko dostignuće nastalo pod utjecajem niza praktičnih i iskustvenih spoznaja u neposrednom nastavnom procesu, s osnovnim ciljem da se on podigne na još višu razinu. Istodobno zastupamo tezu koju ćemo nastojati dokazati u ovom tekstu da se preko vojne izobrazbe na svojevrstan način daje cjelokupan prikaz vojske kao institucije. Šire gledano cjelokupni smisao postojanja vojske od njezinih ročnih do profesionalnih postrojbi permanentno je učenje. U tom smislu svaki se profesionalni vojnik, dočasnik i časnik nalaze u poziciji nastavnika kojem su nužna primjerene spoznaje iz pedagogije, metodike i didaktike vojne izobrazbe. Potrebno je istaknuti da u ročnom sastavu imamo mnoge prosvjetne djelatnike, kao i drugih struka, čije spoznaje na primjeran način mogu biti od goleme koristi u uspješnom provođenju nastavnog procesa. U našem ranijem članku Zapovjednička dužnost i njezino značenje istaknuli smo da je prema mnogim istraživanjima – od američke, preko britanske, francuske, njemačke, hrvatske i drugih vojski svijeta – osim općih, vojno-stručnih znanja i vještina za uspješno obavljanje vojne dužnosti potrebno i primjereno izvođenje nastavnog procesa jer kao što je poznato u vojsci je, s obzirom na stalni razvoj znanja i informacijskih sustava, prijeko potrebno permanentno širenje znanja.

Nadalje, vojnu izobrazbu promatramo u svoj njezinoj širini i tijesnoj suradnji s dostignućima ne samo tehničko-tehnoloških nego i društvenih znanosti psihologije, sociologije, ekonomskih, pravnih, informacijskih, politoloških znanosti, te dostignućima filozofije. Vojska kao državna i društvena institucija i vojna nastava u sebi na specifičan način prelama dostignuća čovjekova znanja koja treba na primjeren način prenijeti na polaznike vojne izobrazbe svih razina njezinog organiziranja. Temeljni cilj svakog dobrog nastavnika u vojnoj izobrazbi je kako prenijeti znanje s tim da bude aktivo usvojeno. U didaktici i metodici vojne izobrazbe središnje je pitanje metoda prenošenja i usvajanja znanja. Šire promatrano to je i središnje pitanje opstojanja čovjeka jer smisao čovjekova života jest nalaženje pravog puta, u čijem traganju ljudsko znanje ima golemu ulogu. Međutim, taj lančani proces se nastavlja jer znanje proizvodi nove spoznaje kojima praktički nema kraja. Jedan od specifikuma vojne izobrazbe je i zahtjev da slušatelji nastavnog procesa budu dovedeni u poziciju aktivnog sudionika, te da se stečena znanja znaju primijeniti u praksi možda i brže nego u nekim civilnim školama i na studijima. To pak nikako ne znači da i civilna nastava i izobrazba nemaju svoju praktičnu primjenu. Naime, svaki se nastavni proces u krajnjem slučaju svodi na to da on nađe svoju praktičnu primjenu i učinkovitost. U protivnom nastava bi bila kabinetska, zatvorena u samu sebe i ne bi imala svoju praktičnu primjenu. U cilju što djelotvornije metodike nastavnog procesa potrebno je primjereno metodički i didaktički organizirati osim klasičnih predavanja i duge oblike izvođenja nastave, kojima će se nastavni sadržaji još učinkovitije usvojiti.

Problemska nastava
Ne zanemarujući svu važnost predavanja i drugih nastavnih metoda, u suvremenom nastavnom procesu sve više se teži problemskoj nastavi čije korijene nalazimo u Pitagorinoj školi, a kasnije i Sokrat postaje veoma poznat razvijajući poznate diskusije među svojim učenicima. Suvremene težnje ka problemskoj nastavi dalje nalazimo u filozofiji Francisa Bacona i dostignućima empirizma koji se orijentirao na provjeravanje znanja i primjenu eksperimenta, što će osobito doći do izražaja razvojem prirodnih znanosti. Osim sustavnog izlaganja gradiva sve više se teži otkrivanju onih metoda koje će potaknuti aktivnost polaznika, promišljanja, razvoj sve većeg interesa za nastavu, s težnjom na povratnoj informaciji. Bit dobre nastave je u intelektualnoj aktivnosti koja ima svoju odlučujuću ulogu u mogućnosti praktične primjene. To je posebno važno u procesu vojne izobrazbe. Naime, vojna izobrazba ne trpi verbalizam, tzv. mehaničko učenje, koje inače nije dobro i u civilnim školama i na studiju. Prednosti problemske nastave višestruke su. One se ukratko mogu svesti na:
• prepoznavanje problema
• aktivno nastojanje da se problem riješi
• rješavanje problema
• doprinos povećanom interesu za nastavni proces.
Na taj način povećava se motivacija za novim spoznajama. Nastava prestaje biti monotona, i tako prerasta u živ i dinamičan proces. Traganje za novim spoznajama ima za cilj rješavanje naučenog i mogućnost primjene stečenog znanja, što je krajnji cilj učinkovite izobrazbe.
Pronalaženje rješenja u nastavnom procesu potiče viziju i razmatranje uvijek novih rješenja, koja lančano otvaraju put u nove spoznaje. Na taj način jača samopouzdanje i povećava se vjera u sebe i svoje mogućnosti. Sve to skupa vodi jačanju karaktera kako pojedinca, tako i vojne postrojbe kao cjeline.
Takav način izvođenja nastave imamo posebno u oblastima kao što su:
• matematičke, prirodne tehničke i tehnološke znanosti i u
• u procesu primjene naučenog.
To se također primjenjuje i u društvenim znanostima gdje sve više dolaze do izražaja postupci prikupljanja obrade i objašnjenja podataka raznim metodama.
Nastavnik u suvremenom nastavnom procesu organizira didaktičku situaciju tako da polaznici tragaju za rješavanjem problema. Na taj način stvara se problemska situacija. Obično se polazi uvođenjem u problem kroz poznate situacije od kojih je nepoznata, kada postoji neka nepodudarnost, nedostatak koji treba riješiti.
Problemska situacija nastaje kada je pred polaznicima skrivena struktura koju oni naslućuju ili djelomično poznaju. Cilj je otkriti povezanost, tj. strogu uzajamnu zavisnost pojava. Problem je otkrivanje tih uzajamnih zavisnosti, određivanje nepoznatih elemenata strukture ili uključivanje novih pojava u već poznate strukture. Posebno je važno uzročno-posljedično objašnjenje određenih pojava, kako u prirodnim, tako i u društvenim znanostima. Na taj način polaznike orijentiramo na uzročno-posljedično shvaćanje problema, kao i na pronalaženje putova za njihovo rješavanje.

Čovjek je oduvijek tražio put u realizaciji svojih spoznajnih ciljeva pa je tako i u vojnoj pedagogiji koja je ustvari specijalna grana opće pedagogije. U tom sklopu nalaze se i vojna didaktika i metodika, čija dostignuća imaju za cilj jasno i učinkovito prenošenje kako općih tako i vojno-stručnih znanja. Teorija vojne nastave formira se u relativno samostalnu znanstvenu disciplinu u sklopu opće teorije vojne izobrazbe. Istodobno teorija vojne nastave usmjerena je na samostalna znanstvena istraživanja i izgradnju autohtone metodologije znanstveno-istraživačkog rada. Ne ostajemo znači samo na metodi vojne izobrazbe izolirano, nego i na cjelokupnoj logici i metodologiji iznalaženja i provjeravanja vojno-stručnih znanja u zajednici s općim dostignućima znanosti kako bi se ona dovela na još višu razinu i istodobno na primjeren način provjerila. Tako se otvaraju novi putovi spoznaja ali i primjereniji načini vojne izobrazbe. Vojnu izobrazbu ne promatramo kao nešto zasebno od cjelokupnog nastavnog procesa. U tom smislu vojna izobrazba je produžetak i sastavni dio opće izobrazbe bez koje je vojno školovanje nezamislivo.

Vojnu izobrazbu provodimo suvremenim metodama u nastavnom procesu koji je živa, dinamična i cjelovita društvena pojava nikad dovršena i savršena. U tom kontekstu daleko je primjereniji nastavni proces nego nastava jer nastavnici ništa ne nastavljaju nego izvode nastavu nastojeći preko suvremene metodike vojne izobrazbe tom istom nastavnom procesu dati nove oblike i sadržaje. Najopsežnija psihološka i andragoška ispitivanja i istraživanja izvršena su u SAD-u i to u vojsci. Međutim, ne treba zanemariti ni izučavanja i uopćavanja nastavnih iskustava i dostignuća i u britanskoj, njemačkoj, francuskoj i drugim vojskama NATO sustava. U tom cilju stvaraju se i posebni znanstveni timovi s osnovnom zadaćom empirijskog istraživanja, izučavanja i uopćavanja iz domene odgojno-obrazovne prakse, racionalizacije nastavnog rada, izrade naputaka i didaktičko-metodičkih priručnika, kao i metodičko oblikovanje nastavnog procesa. Koje je mjesto i uloga vojske kad je riječ o dostignućima i daljem razvoju vojne izobrazbe? Kao teorijski i metodološki okvir ta uloga ogleda se na tri temeljna područja.

Prvo, potrebno je razmotriti dosadašnja dostignuća didaktike i metodike vojne nastave općenito. Na tom području nužna je tijesna suradnja s civilnim studijima koji u svom programu imaju srodnu problematiku. Drugo, prijeko je potrebno razmotriti i analizirati najnovija dostignuća svjetske znanosti na području vojne pedagogije, andragogije, psihologije, sociologije kao i gnoseologije. I treće, kao primarna zadaća pred vojnu znanost postavlja se neizbježna potreba osnivanja znanstvenih timova u cilju daljeg empirijskog istraživanja i teorijskog uobličavanja na području didaktike i metodike vojne izobrazbe.
Sve prethodne zadaće, a posebice treća imaju za temeljni cilj dalje unapređenje u praktičnom izvođenju nastavnog procesa kao žive, sveobuhvatne i veoma važne djelatnosti. U cilju realizacije i daljeg istraživačko-znanstvenog razvoja za sve tri navedene zadaće nužno je iznaći sredstva i znanstvenike kojih ima, kao i druge uvjete kako bi se znanstveni rad doveo na još višu razinu. U nastavi se treba čuvati pukog prakticizma koji vodi u shematizam, improvizaciju i jednoobraznost. To su najveći neprijatelji uspješnog nastavnog procesa.

Istinski znanstveno-istraživački rad u oblasti teorije vojne nastave permanentno potiče izvođenje nastavnog procesa, čini ga prijemljivim, dinamičnijim, zanimljivijim, a samim tim i učinkovitijim. U krajnjem cilju je osposobiti svakog dočasnika i časnika za uspješno izvođenje nastavnog procesa jer samom svojom profesijom dolaze u poziciju realizacije određenih nastavnih programa.
Brzina izvođenja nastavnog procesa i često mijenjanje nastavnih planova i programa imali su svoje opravdanje u ratnima uvjetima, koji su zahtijevali osposobljavanje ljudi za što učinkovitije bojno djelovanje. Na području nastavne prakse postoji široka lepeza pitanja koja traže znanstvena istraživanja i teorijska objašnjenja, kako bi se nastavna praksa podigla na još višu razinu. U tom cilju posebno važno mjesto ima izbor i primjena nastavnih metoda u vojsci jer unapređivanje nastavne prakse kao i širenje teorijskih granica vojne nastave nisu mogući, a ni opravdani bez iznalaženja, primjene i unapređenja primjerenih načina vojne obuke. Zbog toga ističemo da je metodsko postupanje u nastavnoj aktivnosti vrlo relevantan čimbenik organizacije i oblikovanja nastavnog procesa. Primjereno odabrani, znanstveno verificirani i pravilno primijenjeni metodski postupci olakšavaju i racionaliziraju proces učenja, čine ga dinamičnim, interesantnim i osiguravaju mu maksimalnu učinkovitost. A to jest konačno i pravi cilj dobro organizirane nastave. Dobro odabrane metode predstavljaju snažno sredstvo u postizanju krajnjeg cilja učinkovite nastave. Na taj način ćemo pridonijeti razvoju motivacije kod samih polaznika nastavnog procesa. A motivacija je kao što znamo svojevrstan motor svih čovjekovih aktivnosti. Motiviran nastavnik svoju motivaciju prenosi na polaznike nastavnog procesa, što je u krajnjem slučaju jamstvo ne samo olakšanja nego i uspjeha jer će preko naučenog polaznici neprestano nastojati da dođu do novih spoznaja. A znanje kao što je isticao Hegel “nije novčanica koja se daje, ono se usvaja”. Za to je potrebanan “napor pojma” od samih polaznika, koji onda imaju istinsku šansu da kreiraju nova znanja.
Dobro organiziran nastavni proces potiče djelatnu atmosferu, pridonosi trajnosti pamćenja stečenih znanja, vještina i navika. Na taj način stvara se bolja radna atmosfera, prirodno a ne prisilno jača stega, povećava se interes za nastavno gradivo i cjelokupni nastavni proces. I ono što je posebice važno tako postavljen nastavni proces potiče polaznike na dalji rad i usavršavanje, jača samosvijest svakog pojedinca o potrebi rada na svom osobnom usavršavanju, jača odgovornost prema poslu i zadaćama i ono što je posebno važno jača društveni karakter, pozitivan duh i socijalnu koheziju vojne postrojbe kao cjeline.
Istaknuli smo da je vojna nastava nerazdvojni dio vojske kao institucije. U tom smislu postavlja se pitanje: Što bi bila vojska bez vizije, motivacije za novim znanjima, samopuzdanja, vjere u sebe i jakog osobnog i društvenog karaktera, a što sve dobivamo dobro provedenom nastavom? Bila bi to obična neformalna skupina, koja zapravo ne bi udovoljavala temeljnim uvjetima dobro organizirane i uređene vojske. Zbog toga i kažemo da se dobro ustrojena vojska ogleda i dobro organiziranim nastavnim procesom, koji sa svoje strane snažno i pozitivno pridonosi stalnom usavršavanju vojske kao institucije. Vojna nastava je svojevrsno ogledalo i stvarni pokazatelj vojske u kojoj se neprestano uči, posebice danas u vrlo razvijenom tehničkom i informacijskom sustavu.
Ovdje ne možemo isistaknuti sve nastavne metode. Nadalje, u živom i dinamičnom nastavnom procesu nastavne metode se mijenjaju i kombiniraju zavisno od nastavnog sadržaja.
Same metode po sebi ne jamče uspjeh u nastavnom procesu. One mogu djelovati i negativno ako nisu smišljeno odabrane i primijenjene. Kod slabog nastavnika i najbolje metode mogu umanjiti motivaciju za učenjem, a nastavu pretvoriti u dosadna i stereotipna izlaganja. Zbog toga ističemo da se znanstvena obrada problema i primjena odgovarajućih nastavnih metoda i sredstava postavlja kao nužnost i obveza svih onih koji se bave izobrazbom i odgojnim radom u vojsci. Na posljetku vojnu nastavu treba promatrati u sklopu svih ostalih zadaća, dužnosti i djelovanja u vojsci kao državnoj, ali i društvenoj instituciji.

Tomislav RAVLIĆ