Tijekom II. svjetskog rata njemačko ratno zrakoplovstvo Luftwaffe uvelo je u operativnu uporabu i uspješno primijenilo nekoliko tipova protubrodskog vođenog oružja. Pojavila su se relativno kasno, kad više nisu mogla bitnije utjecati na završne operacije i neizbježan vojnički poraz Trećeg Reicha

Za cijelo trajanje II. svjetskog rata njemačka Kriegsmarine bila je prisiljena suprotstaviti se puno moćnijim pomorskim snagama nego što su bile njene vlastite. Taj strateški debalans na njemačku štetu naročito je došao do izražaja kada su se u rat aktivno uključile SAD, čija je moćna ekonomija užurbano počela izgrađivati i slati na oceane najmoćniju svjetsku ratnu flotu.
Budući da za ratnu mornaricu nije bilo sredstava, a ni Hitlerove naklonosti za gradnju novih brodova (naročito od trenutka kada su njemačka kola pošla nizbrdo) ratno zrakoplovstvo (Luftwaffe) dopala je uloga da premosti taj debalans. Bombardiranje ratnih brodova s velikih visina bilo je neučinkovito jer su brodovi mogli brzo manevrirati. Zrakoplovi za bombardiranje iz ponirućeg leta (obrušavanja) bili su daleko bolja solucija, ali njihova uporaba je zahtijevala njemačku zračnu prevlast u zoni djelovanja. Osim toga, takvi zrakoplovi odlikovali su se relativno kratkim borbenim radijusom djelovanja. Uporabom zračno lansiranih torpeda zabilježeni su određeni uspjesi ali je omjer lansiranih torpeda i pogođenih ciljeva bio nepovoljan. Zbog toga su se njemački stratezi okrenuli razvoju vođenih oružja, koja će se moći lansirati sa zrakoplova i koja će moći slomiti savezničku prevlast na Atlantiku.

Vođena jedreća bomba “Ruhrstahle X-1”
Razvoj tog vođenog oružja počeo je još 1940. kada se njemačko ministarstvo zrakoplovstva (Reichsluftfahrtministerium – RLM) zainteresiralo za projekt profesora dr. Maxa Kramera koji je želio konstruirati vođenu bombu kojom bi se moglo koristiti protiv pomorskih ciljeva. Njegov je konstrukcijski biro za osnovu uzeo klasičnu aviobombu kojom se koristilo zrakoplovstvo, težine 1400 kg. Ta bomba se proizvodila u dvije inačice:
• SD 1400 (Sprengbombe Dickwanding) – perforirana rasprskavajuća bomba izrađena od lijevanog čelika i poznata pod nadimkom Fritz;
• PC 1400 (Panzerspreng bombe Cylindrish) – probojna inačica izrađena od kovanog čelika

Originalnu bombu proizvodio je koncern Rheinmetall-Borsig. Imala je klasičan izgled sa četiri repna stabilizatora. Kramerov tim je u svrhu poboljšanja njezinih aerodinamičnih karakteristika u nekoliko navrata redizajnirao njezin izgled, dodavajući joj križno postavljena prednja krilca-stabilizatore (pod kutom od 45° u odnosu na repne stabilizatore) te isto tako redizajnirajući njezine repne stabilizatore. Njezini križno postavljeni repni stabilizatori međusobno su spojeni dvanaestostraničnim metalnim prstenom u koji su bili ugrađeni pojedini dijelovi sustava za upravljanje. Na nosačima prstena bili su ugrađeni spojleri čije je zakretanje osigurano pomoću primjene elektromagneta. Zakretanje spojlera uzrokovalo je turbulenciju struje zraka oko njih a samim tim i promjenu kuta upada bombe – odnosno promjenu njezinog kursa prema površinskom cilju. Bio je to jednostavan ali dobro zamišljeni sustav.

Radiovođenje
Zanimljivo je napomenuti da su prvi eksperimentalni primjerci te jedreće vođene bombe izađeni tijekom veljače 1942. Posljednja faza njezinog ispitivanja provedena je u Italiji, na poligonu Erprobungsstelle Sud, smještenog u blizini grada Foggie. Rezultati ispitivanja su bili vrlo dobri jer je više od polovice lansiranih bombi pogodilo svoje ciljeve u promjeru od 5 m od ciljne točke. Poslije završnih modifikacija bomba je postala operativna u lipnju 1943.
Za vođenje te bombe rabila se radioveza preko servo-uređaja i odašiljača (na zrakoplovu) i prijemnika te servo-uređaja i elektromagneta (na samoj bombi) koju je konstruirala firma Kehl/Strassburg (FuG 203 i FuG 230). Da bi operatoru na matičnom zrakoplovu omogućilo vođenje bombe tijekom noćnih napada ili u uvjetima loše vidljivosti, na repnom dijelu prstenastog stabilizatora (prstena) ugrađene su dvije lampe-bljeskalice koje su imale baterijsko napajanje.
Ova bomba se u vojno-stručnoj literaturi pojavljuje pod različitim nazivima: PC 1400X, FRITZ-X, FX 1400 ili jednostavno FX. U svakom slučaju riječ je o bombi duljine 3,260 m s rasponom njezinih stabilizatora od 1,35 m. U tijelu bombe promjera 0,56 m i težine 1570 kg, smještena je bojna glava napunjena s 320 kg visoko razornog eksploziva Amatola.

Bomba je bila namijenjena za odbacivanje u širokom spektru visina od 4000 do 8000 m. Ovisno o visini s koje je odbačena mogla je doseći ciljeve udaljene od 4,5 do više od 9 km (2,4 – 4, 5 NM). Pri padu bomba je dostizala maksimalnu brzinu od čak 1035 km/h (~288 m/s). Zbog svoje mase i velike kinetičke energije u trenutku udara to oružje je bilo vrlo pogodno za napade na oklopljene palube najvećih ratnih brodova. Izbačena s visine od 6000 m mogla je probiti čelični oklop debljine 13 cm. Vođena bomba RUHRSTAHLE X-1 proizvodila se serijski od travnja 1943. do prosinca 1944. Prema njemačkim izvorima proizvedeno je ukupno 1386 komada od kojih je njih 602 bilo uporabljeno za ispitivanja i uvježbavanja posada bombardera u navođenju na ciljeve.

Talijanska ironija
Prva postrojba njemačkog ratnog zrakoplovstva koja je dobila vođene bombe Rurhstahl X-1 bila je III Gruppe Kampfgeschwader 100 (HI/KG 100). Ta zrakoplovna postrojba bila je opremljena bombarderima tipa Dornier Do 217K-2 koji su bili posebno pripremljeni (produljenj raspon krila) za nošenje po jedne bombe ispod svakog krila. Postrojba je tijekom 1943. bazirala u zrakoplovnoj bazi Istres kod Marselliesa i bila je namijenjena za napade na savezničko brodovlje u Mediteranu.

Početkom rujna 1943. bilo je očito da je samo pitanje dana kada će Italija kapitulirati pred Saveznicima. Njemačko zapovjedništvo nije dopustilo da još uvijek relativno snažna talijanska flota jednostavno pređe i preda se u ruke Saveznika. Samo jedan dan nakon što je Kraljevina Italija potpisala kapitulaciju 8. rujna 1943. eskadra talijanskih brodova krenula je iz sjevernih talijanskih luka prema Malti. Eskadru su predvodili bojni brodovi Roma, Italia i Vittorio Veneto praćeni sa šest krstarica i osam razarača, a njihovo isplovljavanje su otkrili njemački izvidnički zrakoplovi koji su to dojavili u Istres. Iz baze je uzletjelo 12 bombardera Dornier Do 217K-2 naoružanih vođenim bombama Rurhstahl X-1. Leteći u istočnim i jugoistočnim kursevima dostigli su talijansku eskadru malo iza 15 sati, dok je bila u navigaciji u vodama prolaza Bonifacio između otoka Korzike i Sardinije. Nijemci su napali talijanske brodove s visine od 6500 metara. Eskadra se odmah raspršila, a svaki brod je uzvratio paljbom iz svih protuzrakoplovnih oružja, ploveći u cik-cak kursevima. Bomba koju je lansirao natporučnik Heinrich Schmeltz pogodila je bojni brod Roma točno po sredini trupa. Procijenjena brzina bombe u trenutku udara bila je tek samo malo manja od brzine zvuka. Bomba je probila nekoliko paluba i dno broda te eksplodirala ispod broda u moru. Druga bomba je također izravno pogodila brod. Velika kinetička energija omogućila je proboj bombe do pramčane komore streljiva gdje je eksplodirala. Eksplozija bombe i komore streljiva razorila je bojni brod od gotovo 40 000 tona na dva dijela. Roma je potonula za samo 40 minuta odnoseći u smrt 1225 članova posade, zajedno s njezinim zapovjednikom, admiralom Bergaminijem.

U tom napadu pogođen je i bojni brod Italia, brod-blizanac Rome. Jedna bomba ga je pogodila odmah pored topovske kule A (prednja kula). Probivši nekoliko paluba i dno broda eksplodirala je u moru. Kroz nastali proboj trupa u pramčani dio broda prodrlo je više od 800 tona vode. Brod je bio teško oštećen tako da ga je posada jedva uspjela dovesti do La Valette gdje je završio na remontu i nije više bio operativan do konca rata. Ironijom sudbine, oružje koje je usavršavano i testirano na talijanskom teritoriju za svoje prve žrtve imalo je upravo talijanske ratne brodove. Samo dva dana poslije, 11. rujna 1943. u borbama za mostobran kod Salerna vođenim bombama Rurhstahl X-1 onesposobljena je američka krstarica USS Savannah od 10 000 tona. Istu sudbinu je 13. rujna doživjela britanska krstarica HMS Uganda od 8500 tona. Nakon Rome, najupečatljiviji uspjeh Luftwaffe bilo je onesposobljavanje britanske perjanice, bojnog broda Warspite 16. rujna 1943. Bomba koja ga je pogodila lansirana je s visine veće od 6500 metara. Doletjela je brzinom zvuka i imala dovoljno kinetičke energije da uz glavne oklopne, probije još 5 paluba i eksplodira na brodskom dnu. Kroz perforaciju brodskog dna (ako se to tako uopće može nazvati) u brod je prodrlo više od 5500 tona vode. Royal Navy je morala spašavati bojni brod tegljenjem prema Malti, gdje je na njegov popravak utrošeno godinu dana rada.

U danima koji su slijedili izvedeno je još dosta napada jer se ispred Salerna nalazila velika koncentracija brodova. U tim su napadima potopljeni britanska krstarica HMS Spartan i razarač HMS Janus. Teška oštećenja je pretpjela je američka krstarica USS Philadelphia. U mjesecima koji su slijedili njemačka Luftwaffe počela je trpjeti na Mediteranu sve veće gubitke u broju bombardera kojim su se koristili u napadima na konvoje koji su iz Afrike u Italiju prevozili ratni materijal i svježe trupe. Bio je to rezultat bolje lovačke zaštite ali i primjene novih taktika protiv ovog oružja, prvenstveno radioometanja signala koje je bombi slao matični zrakoplov. Posljednji napadi jedrećom radiovođenom bombom Rurhstahl X-1 zabilježeni su u kolovozu 1944. a konačni prestanak proizvodnje zbio se u prosincu iste godine. Tijekom nešto manje od 18 mjeseci proizvodnje, ova bomba je producirana u nekoliko inačica:
• X-1 – operativna i opremljena žiro-kompasom
• X-2 – temeljena na inačici X-1 s poboljšanom aerodinamičnošću, proizvedena u samo jednom primjerku
• X-3 – slična kao X-1 ali sa roll stabilizatorima
• X-5 – inačica povećane težine od 2500 kg, za probijanje oklopa brodova
• X-6 – rasprskavajuća, prefragmentirana inačica težine 2500 kg
Sredinom 1944. bilo je naručeno po 100 komada Rurhstahl vođenih bombi u inačicama X-5 i X-6. Narudžba je kasnije otkazana zbog promjene strateške situacije na Sredozemnom i Atlanskom pomorskom bojištu. Osim spomenutih bombardera tipa Dornier Do 217 K-2 (koji su mogli ponijeti dvije bombe smještene na potkrilnim nosačima između gondole motora i trupa zrakoplova) za nošenje su bili osposobljeni i bombarderi Junkers 290 i Heinkel He 177 (po dvije ispod krila i jedna ispod trupa) kao i Junkers 188, koji je ispod trupa mogao ponijeti jednu vođenu bombu.

Vođena protubrodska raketa Henschel Hs – 239
Program razvoja vođene protubrodske bombe počeo je također i pod okriljem njemačkog koncerna Henschel Flugzeug Werke koncem tridesetih godina tj. znatno prije izbijanja rata. Firme Askania i Siemens su razvijale različite tipove autopilota, dok je Schwartz Propeller Werke od početka 1937. bila zadužena za dopremu tijela bombe i njezino ispitivanje. Prva lansiranja i testovi su bili neuspješni pa su daljnja ispitivanja prebačena u ovlast Henschelove studijske grupe za razvoj vođenih oružja.
Na čelu tog ekspertnog razvojnog tima bio je profesor dr. Herbert Wagner. Njegov tim je vrlo kratko nakon početka II. svjetskog rata predložio razvoj bespilotnog bombarderskog projekta. Dr Wagner je oformio posebnu radnu skupinu koja je od početka 1940. počela raditi na projektu radiovođene jedreće bombe, koju će kasnije opremiti raketnim motorom i koja će dobiti ime Henschel Hs – 293. Ideja kojom se vodio razvojni tim s dr. Wagnerom na čelu bio je razvoj radiovođene bombe-rakete, koja će moći s velikih daljina i bez opasnosti po pilote zrakoplova, leteći nisko nad površinom mora, pronalaziti i uništavati neprijateljsko ratno i trgovačko brodovlje. Takva ideja se svidjela Reichsluftfahrtministeriumu – RLM (Ministarstvu zrakoplovstva) koje je odobrilo projekt koji je čak proširen i na svoju naprednu inačicu, koja bi mogla, nakon zračnog leta i pada u vodu, svoju trajektoriju prema ciljevima nastaviti pod vodom kao pravi torpedo. Bio je to veliki izazov za njemačku znanost i industriju tog vremena.
Za izradu vođene rakete Hs – 293, njezini konstruktori su se koristili dijelovima trupa njemačke standardne tankostijene zrakoplovne bombe SC 500 (Sprengbombe Cylindrish). Prve inačice su imale pomalo zašiljenu formu s velikim bočno postavljenim krilima. Horizontalni repni stabilizatori bili su ugrađeni nešto malo poviše ravnine glavnih stabilizatora tako da su svoju funkciju mogli obavljati u neturbulentnoj struji zraka iza glavnih stabilizatora. Ispod trupa bombe postavljen je raketni motor tipa Walter W 109-507. Prvo testno ispitivanje protubrodske rakete obavljeno je 16. prosinca 1940. i završilo je neuspjehom iz nevjerojatnog razloga. Tehničarima se potkrala pogreška: međusobno su zamijenili električne kablove koji su upravljali elektromagnetima koji su pokretali elerone na lijevom i desnom krilu-stabilizatoru. Pogreška je ispravljena pa je drugo lansiranje obavljeno 18. prosinca i postiglo je puni uspjeh. U nekoliko idućih serija lansiranja uočeni su neki nedostaci Siemensova sustava za navođenje koji su se permanentno otklanjali. Daleko veći problem predstavljala je mogućnost da operator u zrakoplovu izgubi raketu iz vida. Zbog toga je na samom kraju rakete postavljana aparatura sa sredstvom za dimljenje koja je operateru na bombarderu trebala olakšati uočavanje, praćenje i navođenje raketne bombe na cilj. Naravno da je to moglo upozoriti i protivničke topnicke na zemlji (brodovima) na dolazeću bombu.

Raketni motor HWK 109-507
HWK 109-507, dvogorivni raketni motor bio je jedan od prvih Walterovih motora koji je ušao u masovnu proizvodnju. Pripadao je u tzv. “hladnu” seriju raketnih motora koji su derivirali svoju snagu iz spontanog miješanja i izgaranja goriva u oksidirajućem sredstvu.
Walterwerke je već ranije bio razvio svoj HWK 109-500, hladni Starthilfe ATO raketni motor koji je bio namijenjen za uporabu na zrakoplovima. Motor HWK 109-507 razvijen je prema njemu ali je bio ponešto redizajniran da bi se mogao smjestiti ispod tijela vođene bombe. Za razliku od raketnog motora HWK 109-500 ATO, koji je bio namijenjen za višekratnu uporabu i opremljen padobranom, model HWK 109-507 bio je namijenjen samo za jednokratnu uporabu i koji bi bio uništen u eksploziji bojne glave u trenutku pogotka u cilj. Upravo zbog toga za izradu motora iskorišteni su jeftini materijali s vrlo malim brojem kompliciranih dijelova.
Raketni motor se sastojao od glavnog tanka za vodikov peroksid, dvije boce za komprimirani zrak, boce s kalcijevim permanganatom, redukcijskih i kontrolnih ventila, komore za miješanje i reakciju smjese te ispuha koji je bio izveden pod kutom od 30° u odnosu na uzdužnu os raketnog motora.
Motor je rabio tzv. Z- stoff i T – stoff supstancu: gorivo i oksidator. Važno je istaknuti da ovaj motor nije bio predviđen za poriv rakete za čitavo trajanje njenog leta. Nakon njezinog lansiranja, odnosno odvajanja od zrakoplova-nosača, propadala bi nekih stotinjak metara dok se ne bi aktivirao motor i postigao puni potisak. U idućih 12 sekundi motor je stvarao potisak od 600 kg. Sam raketni motor bio je težak 517 kg a u svojim bocama nosio je ukupno 68 kg goriva i oksidatora.

Operativni koncept
Operativni koncept uporabe tih raketnih radiovođenih protubrodskih projektila bio je lansiranje visina između 1200 do 6100 metara, što bi vođenom projektilu dalo 30 do 110 sekundi leta prije udara u ciljeve. Lansirana s tih visina, vođena raketa imala je domet od 3,5 do 18 km. U završnoj fazi napada neposredno pred ciljem Hs-293 dostizala je brzine između 435 i skoro 900 km/h. Navođenje i kontrola rakete tijekom leta obavljana je uz pomoć sustava koji su činili joystick i radiolinka koji je izradila firma Kehl-Strassburg. Vrlo brzo je predložen novi sustav vođenja i usvojena je primjena žičanog linka između zrakoplova i rakete (Dortmund/Duisburg FuG 207 i FuG 237). Da bi sustav mogao funkcionirati, razrađena je metoda s dva kalema. Odmah nakon lansiranja rakete počinjali su se odmatati simultano, jedan na raketi, a drugi na zrakoplovu. Takvom načinu navođenja rakete posljedica je bila povećanje njenog dometa na 30 km.
Slično kao i kod navođene bombe X-1 i Hs 293 bila je opremljena malim bljeskalicama u repnom dijelu rakete koje su imale baterijsko napajanje. One su ciljaču na zrakoplovu omogućavale da prati njezin let i trajektoriju leta za vrijeme noćnih akcija ili pod uvjetima smanjene vidljivosti.
Zbog tehničkih ograničenja sustava (uzrokovanih njemačkom inferiornošću na polju elektronike) matični zrakoplov je morao nakon lansiranja još neko vrijeme (do samog pogotka u cilj) ostati u zoni cilja da bi operator mogao uspješno završiti navođenje. Raketa je čitavo vrijeme morala ostati u vidnom polju operatora s time da kut između kursa cilja i kursa zrakoplova ne bude veći od 90°. U tih 30 do 110 sekundi (predugačkih za posadu zrakoplova) zrakoplov je gotovo minimalnom brzinom morao letjeti na udaljenostima od 1000 do 3100 metara od svojih ciljeva-brodova i izložiti se smrtonosnoj paljbi njihovih protuzrakoplovnih oružja.
Njemački znanstvenici i konstruktori se nisu zadovoljili s baznim projektom te vođene protubrodske rakete. Vrlo brzo su se uhvatili posla i razvili su novu inačicu koja je imala televizijsko navođenje. Ta inačica poznata je pod nazivom Henschel Hs 293D. Televizijsku opremu razvila je tvrtka Fernesch GmbH u suradnji s Reichpost-Forschungsanstaltom. Radilo se o vertikalnom raster sustavu s 224 linije koji je radio na frekvenciji od 50 Hz. Pod idealnim (laboratorijskim) uvjetima kada su sustavom rukovali sami konstruktori djelovao je zadovoljavajuće dobro. No u zraku i zrakoplovu, pod realnim okolnostima bio je daleko manje uspješan i nakon brojnih problema bio je na posljetku odbačen.
Nijemci su tu tehnologiju počeli razvijati četrdesetak godina prije nego što će prve uspješnice poput američkog AGM-65 MAVERICKA i anglo-francuskog MARTELA postati operativne. Do danas je ostalo nejasno koliko je ukupno proizvedeno raketa tipa Hs 293 u svim njezinim inačicama. Nagađa se da bi taj broj mogao biti oko 1500. Najveći broj tih raketa potrošen je u dugim programima ispitivanja i tijekom uvježbavanja zrakoplovnih posada.

Hs-293 u akciji
Prva postrojba Luftwaffe koja je dobila vođene rakete Hs 293 bila je II Gruppe Kampfgeschwader 100, smještena pored francuskog grada Cognac. Ta zrakoplovna postrojba raspolagala je mornaričkim bombarderima tipa Dornier Do 217 E-5 koji su bili posebno pripremljeni za nošenje raketa.
Na svoju prvu borbenu zadaću s novim protubrodskim raketama bombarderi su poletjeli 25. kolovoza 1943. Trebali su u vodama Biskajskog zaljeva napasti britanske brodove koji su lovili njemačke podmornice. Prvi napad je bio neuspješan, bombarderi nisu uspjeli pogoditi svoje ciljeve.
Samo dva dana kasnije, 27. kolovoza jedan od 18 bombardera izravnim je pogotkom uništio britansku korvetu HMS Egret od 1270 tona deplasmana, a drugi je teško oštetio korvetu HMS Atabascan. Precizno navođena protubrodska raketa pogodila je korvetu Egret u krmenu komoru streljiva. U eksploziji koja je nastala, brod je potpuno raznesen uz pogiblju 222 člana posade. Nešto kasnije II/KG 100 premještena je na jug Francuske, na aerodrom Istres kod Marseillesa. Na atlantskoj francuskoj obali zamijenila ju je II/KG 40 koja je bila opremljena zrakoplovima Heinchel He 177A-5. Osim II Gruppe Kampfgeschwader 100, to oružje su rabile i II/KG 40 te III/KG 40 koje su u svoje ratne trofeje upisale dosta teretnih brodova te i potapanje razarača Jarvis, Inglefield, Boadicea, Intrepid, Culverton, Vasilissa Olga te oštećenje bojnog broda Valiant.
Nakon uništenja korvete Erget, njemačka Luftwaffe uspjela je uništiti još pet (uglavnom britanskih) razarača i nepoznat broj teretnih brodova prije nego što su Saveznici počeli primjenjivati nove obrambene mjere. Te mjere su uključivale ometanje radiosignala koje je matični zrakoplov slao raketi tijekom navođenja na cilj. Istodobno, protuzrakoplovna obrana usmjeravala se na zrakoplov koji je u posljednjoj fazi navođenja morao letjeti prilično nisko i smanjenom brzinom. Takva obrambena taktika učinila je buduće napade tim raketama veoma rizičnim. Samo nekoliko mjeseci nakon prvog uspjeha, u napadu na dobro zaštićeni saveznički konvoj pored alžirske obale 23. studenog 1943. godine II/KG 40 je izgubila gotovo polovinu svojih zrakoplova. Posljednja zabilježena uspješna borbena uporaba vođenih raketa Hs 293 bila je koncem II. svjetskog rata. U posljednjim trzajima njemačkog Trećeg Reicha, u travnju 1945., uporabljene su protiv postrojbi Crvene Armije pri desantiranju rijeke Odre. Budući da Luftwaffe gotovo da nije imala ni jednog bombardera napad je izveden uz pomoć Mistel hibridnih zrakoplova (jedrilica).

Protubrodska raketa firme Blohm & Voss
Firma Blohm & Voss reagirala je na RLM-ov zahtjev za izradom protubrodske rakete sa sea-skimming sposobnostima svojim prijedlogom vođene bombe-jedrilice. Prijedlog Blohm & Vossa zasnivao se na ugradnji raketnog motora na postojeću bombu. Prema idejnom projektu koji je dobio naziv Bv 143, motor se trebao paliti uz pomoć dva metra dugačke poluge-kontaktnog upaljača, koji je bio obješen s donje strane tijela bombe. Aktiviranje raketnog motora trebalo se po zamisli konstruktora dogoditi baš u trenutku kada se bomba-jedrilica nađe na kraju svog slobodnog pada-planiranja. Kontaktni prekidač bi trebao u tom trenutku zakačiti vodu, što bi dovelo do trzaja i aktiviranja motora koji bi raketu-bombu u horizontalnom letu na maloj visini odveo prema cilju. Bilo je to genijalno zamišljeno ali na njemačku žalost tada neizvedivo rješenje u praksi.
Vrijeme koje je ta konstrukcija imala na raspolaganju za paljenje raketnog motora bilo je jednostavno rečeno prekratko i prototipovi su jednostavno zaranjali u more. Prilično bolje rješenje bilo je Bv 246 Hagelkorn (njem. “zrno tuče”) koja je bila zamišljena kao jedreća bomba posebno namijenjena uništavanju britanskih radio-postaja koje su emitirale radiosignale za navođenje RAF-ovih bombardera. Bv 246 se trebala navoditi na njih loveći njihove vlastite signale. Hagelkorn je imala jednostavni aerodinamični oblik s križnim rasporedom krila i stabilizatora. Odlikovala se relativno visokim omjerom kuta krila, koja su bila dizajnirana tako da ostvaruju mali kut jedrenja (1:25, ili prevedeno tek 4°) što je ovoj jedrećoj bombi omogućavalo jako dugački domet nakon lansiranja.
Odbacivanjem s visine od 10 500 m Hagelkorn je mogla doseći ciljeve udaljene čak 210 km. Originalni prijedlog predstavljen je 1942. ali za njega službeni njemački krugovi nisu imali dovoljno interesa unatoč činjenici da je RAF već tada u operativnu uporabu uveo radionavođenje svojih bombardera. Hagelkorn je naručen i počela je njegova proizvodnja tek u prosincu 1943. Proizvodnja je trajala samo do konca veljače 1944., kada je iznenada otkazana. U tom razdoblju izrađeno je tek nekoliko stotina tih bombi. Proizvedeni primjerci polako su se testirali u niskoprioritetnom planu ispitivanja koji se protegao čak do siječnja 1945. S ukupnom težinom od 730 kg, od čega je na bojnu glavu otpadalo 435 kg, Hagelkorn je još uvijek bila dovoljno lagana da ju je mogao ponijeti zrakoplov Fw 190.

Leteći vođeni torpedo Hs 294
Budući da RLM nije odustajao od nakane da njemačkom ratnom zrakoplovstvu pribavi zrakoplovno-podvodno protubrodsko naoružanje, firma Henschel je odgovorila svojom raznolikom ponudom različitih oružja koje možemo slobodno nazvati vođenim protubrodskim raketnim torpedima.
Najjednostavnija među njima bila je inačica Hs 293 iz koje je tijekom 1943. razvijena veća i mnogo snažnija inačica Hs 294 koja je bila namijenjena napadu na oklopljene bojne brodove i krstarice. Usporedo su razvijane dvije inačice: jedna s radionavođenjem i druga sa žičanim zapovjednim linkom. Hs 294 je zapravo suštinski bila identična oblika kao i inačica zrak-zemlja (površina). Od nje se razlikovala po dugačkom zašiljenom nosnom konusu i dodanom drugom raketnom motoru. Raketni torpedo Hs 294 je letio po prestanku rada motora pod relativno malim kutem upada i probijao se kroz površinu vode pod kutom do 25° (idealno je bilo 22°). Krila i stražnji dio trupa rakete bili su konstruirani tako da su se odvajali od bojne glave prilikom ulaska u vodu. Bojna glava sa 656 kg eksploziva nastavljala je svoj dio podvodne parabolične putanje i samouništavajući se ako ne bi našla svoj cilj. Vjeruje se da je bilo naručeno i proizvedeno ukupno 1450 komada tog vođenog raketnog torpeda. Projekt Hs 294 dobio je svog nasljednika u prilično ambicioznijem projektu poznatom pod nazivom GT 1200, za koji se s puno sigurnosti može reći da nije prošao fazu prototipnih ispitivanja. GT 1200 je trebala biti unaprijeđena vođena jedreća bomba s opremom za navođenje preuzetom sa Hs 293 ali bez startnog raketnog motora. Zapravo, ugrađeni standardni Schmiddingov raketni motor na kruto gorivo, rabio se isključivo za poriv rakete u njezinoj posljednjoj fazi putanje do cilja – onoj pod vodom. U toj posljednjoj fazi, kada je oružje bilo “oslobođeno” krila i nastavka trupa , pretvaralo se u obični torpedo pokretan raketnim motorom i upravljan malim kormilima u križnom obliku postavljenim na kraju trupa.
Henschel je svoj posljednji pokušaj na polju zračno-lansirajućih podvodnih protubrodskih oružja pokušao s projektom supersonične rakete koja je dobila naziv Zitterrochen. Njezin trokutasti oblik krila uključivao je tzv. Wagnerova rebra – jednostavne spojlere koji su bili pomaknuti na krajeve krila umjesto uobičajenih elerona. Taj projekt nije nikada praktično bio uporabljen, ali je kontrolni sustav razvijen za njega našao svoju primjenu na raketama HS 117 Schmetterling i Hs 298.

Umjesto zaključka
Njemačke protubrodske vođene rakete i vođene jedreće bombe iz II. svjetskog rata bile su doista moćno oružje. U svjetlu današnjih spoznaja o toj vrsti naoružanja i njihovih mogućnosti koje su već koncem XX. stoljeća postale “uobičajena stvar”, prije šezdesetak godina, sama ideja o razvoju takvih oružja imala je okus naučne fantastike. Naravno sve dok se rješavanja tehničkih problema nisu uhvatili njemački znanstvenici i tehničari. Prema dokumentaciji koju su zaplijenili Saveznici, samo Gruppe 100 izvela je 65 zračnih operacija u kojima je sudjelovalo ukupno 487 bombardera. Oni su prema svojim ciljevima ponijeli ukupno 500 oružja tipa Fritz-X i Hs-293/294. Dio tih oružja izgubljen je sa srušenim zrakoplovima ili vraćen u baze nelansiran. Na ciljeve je lansirano ukupno 319 oružja od kojih je 215 korektno funkcioniralo sa 49,3% ostvarenih pogodaka. Ukupni saveznički gubici uzrokovani tim oružjima iznosili su 79 brodova: 40 ratnih i 39 teretnih s ukupno više od 219 000 tona deplasmana uz istodobni gubitak Luftwaffe od 48 zrakoplova. Najveći postotak neuspješnih njemačkih napada vođenim protubrodskim oružjima ima uzroke u lošim vremenskim uvjetima koji su vladali u zonama napada. Manji dio neuspješnih napada otpada na uspješnu protuzrakoplonu obranu brodova, ometanje radiosignala za navođenje, primjeni zadimljavanja i stvaranja dimnih zavjesa koje su skrivale brodove te lovačko zrakoplovstvo. Najmanji postotak, tek nešto manje od 7,5% otpada na neispravnosti daljinskog sustava za navođenje. Generalno rečeno, ta oružja su bila sigurno revolucionarna za svoje vrijeme. Njihova pojava na bojištu je došla ipak kasno i u premalim količinama da bi bitnije mogla utjecati na završne operacije II. svjetskog rata. Svoj vrhunac i slavu dostigla su u drugoj polovici 1943. Nakon toga zapadni saveznici su puno truda i sredstava uložili u ispitivanje nekoliko oštećenih ali i neoštećenih primjeraka koji su im došli u ruke da bi na temelju proučenog razvili adekvatne mjere koje su u drugoj polovici 1944. počeli davati prve efekte.

Igor SPICIJARIĆ