RAZGOVOR: ugovorna pričuvnica Lara Cvjetko svjetska viceprvakinja u džudu

 Hrvatska vojska obiluje sportskim talentima. Od profesionalnih vojnika koji se natječu na brojnim civilnim i vojnim natjecanjima te postižu vrhunske rezultate do ugovornih pričuvnika čiji sportski uspjesi nikad ne prođu nezapaženo. Gotovo cijelo desetljeće hrvatski džudo bio je na leđima dvostruke svjetske prvakinje i olimpijske pobjednice iz Pariza Barbare Matić, a sada njezino mjesto preuzima mlada Lara Cvjetko iza koje su već veliki uspjesi na svjetskoj sceni. Lara, iako su joj tek 23 godine dvostruka je svjetska viceprvakinja, te dvostruka osvajačica bronce s europskih prvenstava u kategoriji do 70 kg. U razgovoru za Hrvatski vojnik imali smo prilike upoznati Laru Cvjetko, ali i svijet džuda iz perspektive trenutačno prvorangirane džudašice svijeta na svjetskoj rang-listi, a tron je preuzela upravo od Barbare Matić Za početak razgovora, možete li nam reći tko je Lara Cvjetko? 

To je pitanje na koje mi je uvijek dosta teško odgovoriti… Lara Cvjetko je trenutačno dvostruka viceprvakinja svijeta u džudu, ali mislim da u meni ima puno toga više nego samog džuda  i mojih rezultata. Rezultati dođu i prođu, ali uvijek mi ostaju uspomene i ljudi koji te rezultate zapravo čine posebnima. Volim džudo, ali volim i druge stvari koje ispunjavaju moje vrijeme između treninga i putovanja. Volim čitati knjige i ispijati kave na suncu, a ponekad radim i ono što rade mlađe generacije, zaigram neku igru na tabletu, pogledam seriju, i šećem psa. 

Koja je bila vaša prva sportska ljubav i o čemu ste kao dijete maštali da ćete postati jednog dana?

Moja prva sportska, tj. džudaška ljubav bila je lijeva uchi-mata, koju sam prvi put bacila na ippon u finalu na jednom turniru u Samoboru – taj osjećaj nikad neću zaboraviti. Do tada sam u džudu imala solidne rezultate, nisam se isticala i čak mi džudo nije bio najdraži od sportova koje sam trenirala, ali nakon tog dana kao da se sve počelo mijenjati i ići prema nekim većim rezultatima. Bila sam, među ostalim, državna prvakinja, osvajala medalje na europskim kupovima, europske medalje itd. Sjećam se da smo nakon tog turnira došli kući i gledali moje snimke na TV-u i isječke najbolje bačenih uchi-mata od vrhunskih džudaša. Taj sam se dan prvi put osjećala ponosno s nečim što sam napravila u džudu. Kad sam bila mlađa džudašica sanjala sam o nastupu na Olimpijskim igrama i osvajanju zlata.

Kakvo je bilo vaše djetinjstvo i kojim ste se sportovima bavili uz džudo? 

Moji su roditelji veliki ljubitelji sporta i fizičke aktivnosti, tako da smo moje dvije mlađe sestre i ja djetinjstvo provele s puno odlazaka u prirodu, planinarenja, kupanja, bicikliranja, trčanja… S pet godina počela sam trenirati džudo i taekwondo kao borilačke sportove, a zime i ljeta provodila bih na skijanjima i windsurfingu. Na skijanja smo najčešće išli u Austriju i Sloveniju s prijateljima i obitelji, a ljeta smo provodili u Vignju na poluotoku Pelješcu gdje su nas roditelji učili surfati. Oduvijek sam bila okružena sportom i ne mogu zamisliti život bez neke vrste aktivnosti čak i da ne treniram džudo. Od svih sportova koje sam probala s vremenom sam izabrala džudo. Volim borbu i nadmetanje, nadmudrivanje protivnika i teške treninge, kao i putovanja. Sve me to naučilo da budem ustrajna, strpljiva i jaka.

Otkud ljubav prema džudu i kad ste shvatili da želite postati profesionalna džudašica?

Moja ljubav prema džudu počela je sredinom osnovne škole, kad su počeli prvi rezultati, a i dobila sam neki val samopouzdanja u svoje sposobnosti. Tada sam još uvijek trenirala natjecateljski taekwondo koji mi je dugo vremena bio draži od džuda, ali to se počelo mijenjati u petom razredu. Kad više nisam mogla trenirati oba sporta istodobno, odlučila sam se za džudo, i za nekoliko godina počela sam ostvarivati velike rezultate. Kad sam upisivala fakultet, znala sam da ga želim završiti, ali želim vidjeti što sve mogu postići u sportu. Željela sam trenirati dva do tri puta dnevno i pokušati ostvariti svoje snove.

Je li bilo još nekih interesa kojima ste se bavili paralelno uz džudo? 

Tijekom osnovne školu pohađala sam i satove klavira. Moja je baka svirala klavir, tako da sam svaki dan nakon škole išla kod nje na ručak i vježbala za glazbenu školu u koju sam išla tri puta tjedno. Završila sam šest razreda osnovne glazbene škole, ali nisam imala vremena nastaviti dalje jer sam ipak oduvijek bila više sportski nego umjetnički tip. Volim svirati kad imam priliku.

Rođeni ste u Zagrebu, živite u Splitu, je li džudo bio razlog odlaska sa sjevera na jug?

Da, zbog džuda sam odlučila preseliti život u Split, odnosno Solin, prije tri godine. Zadnje godine juniora počela sam provoditi sve više vremena s trenerom Draganom Crnovom i Anom Viktorijom Puljiz na natjecanjima i pripremama, pa sam tako nakon nekoliko mjeseci suradnje s njima odlučila da želim tako trenirati stalno. Preselila sam se u svibnju 2022. godine i nekoliko mjeseci nakon toga postala viceprvakinja svijeta prvi put.

O džudu i uspjesima…

Možete li nam opisati džudo i koliku posvećenost traži kao profesionalni sport?

Džudo kao sport zahtijeva stvarno visoku razinu posvećenosti, pogotovo na razini na kojoj se ja trenutačno bavim. Kad smo u Hrvatskoj, to znači dva-tri treninga dnevno, što mi oduzima većinu vremena u danu. Između treninga su obroci i spavanje, pa još uz to ako uspijem obaviti obveze na fakultetu i ako nešto još imam odraditi u danu. Natjecateljska je godina jako zahtjevna i nemamo previše vremena za odmor – otprilike provodimo dvjestotinjak dana godišnje na putu što uključuje odlaske na pripreme i turnire.

Kako izgledaju treninzi i koliko su intenzivni?

Treninzi su vrlo intenzivni i iscrpljujući – ujutro obično imamo trčanje ili teretanu i tehnički džudo trening, a popodne džudo trening s borbama. Često smo na pripremama kako bi se pripremili na borce iz drugih država koji se bore različitim stilovima džuda.

Postoji li “godišnji odmor” od treninga i natjecanja i u kojem vremenu se ne trenira?

Odmor najčešće dobijemo nakon velikih natjecanja, tako da imamo i vremena za putovanja, ljetovanja i zimovanja. Ja sam ove godine ljetni odmor provela u Splitu sa psom, obitelji i prijateljima, a na zimu sam išla na skijanje.

Prva ste džudašica svijeta u kategoriji do 70 kg. Koliko je bilo teško doći do samog vrha ovog sporta? 

Put do broja jedan bio je jako težak, kao i svaki rezultat koji sam dosad ostvarila. Nakon ozljede prošle godine i Olimpijskih igara na koje sam se kvalificirala, ali nisam mogla ići, trebalo mi je vremena da vratim samopouzdanje i motivaciju. Znala sam da i dalje vrijedim puno, ali trebalo je ponovno početi vjerovati u to. Počela sam polako nizati rezultate i vraćati se među prvih pet džudašica na ljestvici. Početak godine nije bio lagan, ali uz puno rada i upornosti došla sam do medalja na dva najvažnija natjecanja – europskom i svjetskom prvenstvu, čime sam i osigurala prvo mjesto na ljestvici.

Jeste li svjesni svih svojih uspjeha, dva srebra gotovo pa zlatnog sjaja, te dvije bronce u sportu koji ima veliku konkurenciju i kako gledate na uspjehe?

Jesam, svjesna sam svojih uspjeha i znam da su to stvarno velike stvari, ali željna sam još više. Nakon rezultata uvijek se promijeni perspektiva, i rezultate koje sam već ostvarila želim ponoviti i napraviti još više. U našem je sportu jako teško držati konstantu i kontinuirano biti na postolju. Jako sam ponosna što to uspijevam zadnjih nekoliko godina, ali htjela bih te medalje pretvoriti u zlatne.

Sa svjetskih prvenstava nosite dva srebra, koje je prvenstvo za vas bilo teže i kakvi su dojmovi sa zadnjeg svjetskog prvenstva?

Definitivno mi je zadnje svjetsko bilo teže, malo zbog očekivanja, a i zbog toga što sam 2022. bila nova na sceni i bilo mi je lakše iznenaditi vrhunske džudašice. Sada sam na prvenstvo svijeta došla kao prva nositeljica i svi su se spremili za mene. Dan je počeo teško, imala sam prvu borbu s predstavnicom Sjeverne Koreje, zatim aktualnu olimpijsku brončanu iz Pariza, Belgijku Willems. Nju sam uspjela baciti na yuko, i to sredinom borbe i zadržati vodstvo. U četvrtfinalu borila sam se s Francuskinjom Pinot, koja je ujedno i aktualna svjetska prvakinja. Borba je trajala pet minuta u zlatnom bodu (golden scoreu), te sam ju na kraju uspjela dobiti na tri kazne i plasirati se u polufinale gdje me čekala Australka Coughlan koju sam pobijedila ranije ove godine na Grand Slamu u Bakuu. Uspjela sam ju baciti na yuko i ući u finale. U finalu sam se borila s Japankom Tanakom, od koje sam izgubila na yuko u golden scoreu. Tako je izgledalo zadnje natjecanje. Bilo je vrlo zahtjevno. 

 Kako se motivirate i opuštate prije meča, odnosno u čemu pronalazite motivaciju?

Prije meča volim slušati glazbu za motivaciju. Opuštam se tako da pričam s trenerom i prijateljima i trudim se ne razmišljati o ishodu natjecanja, nego samo borbi koju imam ispred sebe. Volim se boriti, to mi uvijek daje motivaciju kad znam da me čeka borba s nekom od protivnica.

Koji su planovi u nastavku sezone, ali i karijere? Koje ciljeve biste voljeli ostvariti?

Do kraja sezone imam još tri Grand Prix natjecanja, u Kini, Meksiku i na domaćem terenu u Zagrebu. Cilj mi je pokušati održati prvo mjesto na ljestvici jer ću gubiti bodove od prošle godine s nekih natjecanja. Do kraja karijere voljela bih se plasirati na Olimpijske igre u Los Angelesu i Brisbaneu i ondje osvojiti medalju. Voljela bih također osvojiti titulu europske i svjetske prvakinje.

Ugovorna ste pričuvnica HV-a, koliko vam to pomaže u vašoj svakodnevici? 

Biti dio ovog odabranog društva vrhunskih sportaša za mene je prije svega iznimna čast. Jako sam sretna jer imam priliku predstavljati ne samo svoju državu na međunarodnim natjecanjima već i pobjedničku Hrvatsku vojsku. Naravno, potpora koju dobivam zaista mi mnogo znači, mirnija sam i mogu se puno lakše koncentrirati na sport. To je vrlo bitno za svakog sportaša. Podrška i potpora. Nosim lijepa iskustva s obuke, upoznala sam nove ljude i zaista zahvalna na potpori koja mi je pružana. 

Razgovarao: Ivan Šurbek; Foto: Filip Klen (VRH), Gabi Juan (EJU)