Kompleks u Zaprešiću s lijepim povijesnim građevinama i zelenim površinama i danas je jedinstvena cjelina, a postupna obnova daje mu turističku, gospodarsku i društvenu funkciju

Prema popisu iz 2021. godine, grad Zaprešić u Zagrebačkoj županiji ima gotovo 19 000 stanovnika. Leži 17 km zapadno od Zagreba, u blizini utoka Krapine u Savu. Arheolozi su u tom geografski zanimljivom kutku Hrvatske pronašli ostatke iz razdoblja neolitika. Onuda je u antičko doba prolazila prometnica Emona – Siscia. Najstariji pisani spomen zaprešićkog kraja zabilježen je u ispravi iz 1209., u vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. Od srednjeg vijeka područje današnjeg grada bilo je u vlasništvu susedgradsko-stubičkog vlastelinstva. U povijesnim izvorima samo mjesto prvi se put spominje 1494., kao selo (villa Zaprecheye). U okolici se danas nalaze tri dvorca: Januševec, Laduč i Lužnica. Međutim, najistaknutija je povijesna znamenitost velikaški posjed smješten blizu središta grada. Novi dvori slavni su po najpoznatijem hrvatskom banu. Josip Jelačić (1801. – 1859.) kupio ih je 1852. od grofa Aleksandra VI. Erdődyja za 175 000 forinti.

Prema nekim izvorima, prvo spominjanje Novih dvora, pod imenom Curia nova, datira potkraj XVI. stoljeća. Tad su navodno bili jedna od plemićko-vlastelinskih kurija u vlasništvu Zrinskih. Ipak, dostupni izvori navode i da je godina njihova utemeljenja 1611., barem tako piše u sudski ovjerenom dokumentu iz 1852. godine. Vjerojatno je glavna građevina bila tek jednokatna drvena kurija. Položaj imanja sigurno nije bio previše pogodan za neku vojnu funkciju: tomu je više odgovarala obližnja utvrda Susedgrad na obroncima Medvednice. Zrinski su bili vlasnici do 1671. i pogubljenja urotnika Petra IV. u Bečkom Novom Mjestu. Njegove je posjede tad prigrabila Kruna, a 1675. vlastelinstvo kod Zaprešića dobiva (ili kupuje) barun Stjepan Čikulin, koji je već bio vlasnik Susedgrada. Nakon osamdeset godina prelazi u ruke obitelji Sermage, koja drvene građevine zamjenjuje kamenima, a kurija poprima značajke baroknog dvorca. Kad se Franciska Sermage oko 1820. udala za Karla Festetića, potonja obitelj nasljeđuje i kompleks, a 1841. prodaje ga Erdődyjima. No, oni ga drže tek desetak godina i prodaju slavnom plemiću i vojskovođi.

Kamen s katedrale

Danas se Novi dvori gotovo poistovjećuju s banom Jelačićem: nakon turbulentnih 1848. i 1849., vjerojatno je, unatoč banskim dužnostima, imao nešto više vremena posvetiti se novom, raskošnom domu. A ni put do Zagreba nije bio predug. U svakom slučaju, počeo je preuređivati staro imanje, premda je projekt današnjeg dvorca naručila još obitelj Erdődy. Dvorac je jednokatna građevina, izvorno nastala nadogradnjom barokne kurije. Ban je klasicistički dvorac adaptirao u neogotičkom stilu. Sigurno mu je najteže bilo kad je 1855., u novoizgrađenoj neogotičkoj kapeli sv. Josipa, pokopao iznenada preminulu devetomjesečnu kćerkicu Anu. Nakon smrti 1859., i tijelo samog bana položeno je u tu grobnicu, baš kao i tijelo njegova brata Antuna 1875. godine. Danas je cijeli kompleks lijepo, zeleno, omiljeno izletište Zaprešićana i Zagrepčana, u kojem se održavaju mnoge kulturne i zabavne manifestacije. Površine je 20,5 hektara, a osim dvorca i kapele sv. Josipa, tu je i grobnica obitelji Jelačić, žitnica, vršilnica, kultivirane zelene površine te stambene i gospodarske zgrade. Među upečatljivijim je objektima neogotički mauzolej obitelji Jelačić. Dao ga je podignuti banov brat Đuro prema Josipovoj oporuci, a završen je 1886. godine. Mala građevina projekt je glasovitog arhitekta Hermanna Bolléa i kipara Ignjata Franza. Zanimljivo je da je dijelom korišten i kamen sa zagrebačke katedrale, koja je pretrpjela teška oštećenja nakon potresa 1880. godine. U trokatnoj žitnici u kojoj su se čuvali poljoprivredni proizvodi, obnovljenoj 1987., danas je Muzej Matija Skurjeni, posvećen hrvatskom slikaru naive. Okrugla vršilnica potječe iz XVII. stoljeća, obnovljena je 2018., spomenik je nulte kategorije i najstariji sačuvani objekt te vrste u Hrvatskoj.

Poklon za hrvatski narod

Obitelj Jelačić bila je vlasnikom kompleksa dugo nakon banove smrti, a kćeri Đure Jelačića, Vera i Anka, oporučno su ga ostavile hrvatskom narodu. Nažalost, to nije značilo i neke bolje dane za Nove dvore, koji su desetljećima bili prepušteni propadanju. Tek krajem 1980-ih počinju se provoditi ozbiljniji projekti obnove. Zadnjih nekoliko godina u tijeku je projekt Novo ruho Novih dvora, čiji je cilj potpuna obnova kompleksa uz pomoć sredstava Europske unije. Glavni je provoditelj projekta današnji vlasnik kompleksa Grad Zaprešić, koji ga planira staviti u turističku, gospodarsku i društvenu funkciju. Šetnja Novim dvorima jako je lijepo iskustvo – i zbog parka, i zbog povijesnih građevina. Uz svaku od potonjih stoji infoploča s kratkom povjesnicom objekta. Najzanimljiviji je sam dvorac, koji izvana izgleda manje-više dobro, no tek čeka da bude obnovljen i prilagođen u smislu da bude pogodan za tri spomenute funkcije. Prema publikaciji Novi dvori zaprešićki, koju je 2020. izdalo Ministarstvo kulture i medija RH i koja je dostupna na njegovim internetskim stranicama, “(…) konstrukcija (zidovi i svodovi) dvorca u relativno je dobrom stanju uz prisutnost pukotina, dok je krovište u urednom stanju zahvaljujući recentnoj obnovi kada je izvedena i rekonstrukcija drvenog krovnog tornjića.” Novi dvori i danas su divno mjesto, a uređenje svih objekata učinilo bi ih zaista reprezentativnim, jedinstvenim u sjeverozapadnom dijelu Lijepe Naše. Blizina Zagreba, Stare zagorske ceste i autoceste A2, koja vodi u Hrvatsku iz smjera srednje Europe, daljnji su preduvjeti da postanu još popularnije turističko i izletničko odredište.

Napisao i snimio Domagoj Vlahović