Kupnjom najsuvremenije tehnologije, Kinezi su projektilima u samo desetak godina dostigli zapadne “konkurente”. Sa svesrdnom rusku pomoći uskoro bi ih mogli i prestići

Na početku prvog dijela teksta već smo spomenuli da je zbog nesređene situacije u državi ruska vojna industrija izgubila korak sa zapadnom konkurencijom. Nedostatak novca za nove projekte osjetio se i na području razvoja novih vođenih projektila zrak-zrak. Kad je predsjednik Putin doveo državne financije u red, našlo se nešto novca i za nastavak razvoja čak dva projekta vođenih projektila zrak-zrak srednjeg dometa. Jedan od njih je Vympelov R-37 (AA-X-13), čiji je razvoj započeo još početkom osamdesetih godina XX. stoljeća kako bi poslužio za naoružanje MiG-a 31BM, opremljenog radarom Zaslon-M PESA (Passive Electronically Scanned Array). Prvo probno lansiranje obavljeno je još 1989. godine. Zbog nedostatka novca razvoj se otegao tijekom devedesetih godina XX. stoljeća. Iako je još 1994. godine ostvareno obaranje mete na udaljenosti od 300 km, zbog kroničnog nedostatka novca projekt je obustavljen 1998. godine.

U međuvremenu je tvrtka Tikhomirov NIIP nastavila s razvojem velikog radara Zaslon-M te ga poboljšala novim hardverom kako bi mu povećala domet, a (vjerojatno) 2006. godine nastavljen je i razvoj projektila R-37. Prva dva MiG-a 31BM isporučena su u centar za borbenu obuku ruskog ratnog zrakoplovstva u Lipecku u ožujku 2008. Ako testiranja prođu zadovoljavajuće, prvi bi se avioni mogli naći u postrojbama prve crte obrane već do kraja ove godine.

R-37 će imati radarsko samonavođenje, te će biti vođeni projektil zrak-zrak s najvećim dometom na svijetu. U naoružanju će zamijeniti stariji projektil R-33 (AA-9 Amos) koji je imao poluaktivno radarsko navođenje, a rabio se zajedno s radarom Zaslon-A. Prema navodima tvrtke Tikhomirov, NIIP R-37 će imati učinkovit domet od 230 km, što je unutar parametara koji su se donedavno pojavljivali u zapadnoj stručnoj literaturi (od 150 do čak 400 km). Kako se o R-37 dosad vrlo malo pisalo u Hrvatskom vojniku, spomenimo i to da je dužina projektila 4,2 metra, promjer tijela 0,38 m, a raspon krila 0,7 m. Masa mu je u trenutku lansiranja čak 600 kilograma, od čega na bojnu glavu otpada 60 kg. Maksimalna brzina mu je šest Machova. Ruski izvori navode da će moći djelovati u rasponu visina od samo tri do čak 30 000 metara.

Sličan mu je i projektil K-100 tvrtke Novator. Počeci razvoja K-100 sežu sve do ranih devedesetih godina prošlog stoljeća. Dosad je poznat pod mnogim oznakama, uključujući i KS-172, ali i AAM-L. Osnovna mu je namjena bila uništavanje letećih radara i letećih zapovjednih središta na velikim udaljenostima, ali i izvidničkih aviona, te letećih cisterni. Kako bi gubitak bilo kojeg od tih aviona imao velik utjecaj na borbena djelovanja, sovjetsko, a potom rusko ratno zrakoplovstvo zaključilo je da je opravdano pokrenuti razvoj projektila tako specifične namjene. AAM-L je javnosti prvi put prikazan na izložbi International Defence Exhibition u Abu Dhabiju početkom 1993. godine. Objavljeni su podaci navodili domet od 400 kilometara, a projektil je uvelike nalikovao na projektil iz PZO samovoznog raketnog sustava 9K37M1 Buk-M (SA-11 Gadfly). Iako su tada tvrdili da su već započela testiranja na Su-27, projekt se, zbog nedostatka novca, postupno ugasio. Oživljen je 1999. godine pod oznakom KS-172, ali ovaj put namijenjen isključivo izvozu. Zbog toga je  domet projektila smanjen na “samo” 300 kilometara. Kako nije bilo zainteresiranih kupaca, 2003. pojavila se inačica KS-172S-1.

U ožujku 2004. objavljeno je da je Indija zainteresirana za sufinanciranje dovršetka razvoja KS-172. U svibnju 2005. objavljeno je da su Indija i Rusija dogovorile dovršetak razvoja KS-172 te uvjete njegove proizvodnje u Indiji. Iste je godine prvi put viđena i brošura o Su-35, koja je spominjala projektil K-100, ponuđen Kini. Suhoj je potom objavio da je K-100 (preciznije K-100-1) krajnji stupanj razvoja projektila AAM, te da je namijenjen uporabi s borbenih aviona Su-30 i Su-35. U međuvremenu su Suhoj i njegov partner KnAAPO započeli snažnu promociju Su-35 u Kini, u čijem bi “paketu” bio i projektil K-100-1.

Kako se ni o KS-172 do sada nije pisalo u Hrvatskom vojniku, spomenimo da je masa projektila čak 748 kilograma, od čega je masa bojne glave 50 kg. Dužina mu je 6,01 metar, čemu treba pridodati još 1,4 metra startnog motora. Uporaba starnog motora namijenjena je isključivo ruskom ratnom zrakoplovstvu jer s njim KS-172 ima domet veći od 400 kilometara. Bez njega domet je tek nešto manji od 300 km. Promjer projektila je 0,4 m. Razmak krila, ili u ovom slučaju stabilizatora, tek je 0,61 m. Maksimalna brzina je navodno veća od 4000 km/h. Zanimljivo je da se i za KS-172 navodi da mu je raspon visina djelovanja od tri do 30 000 metara. Uz aktivno radarsko samonavođenje, KS-172 rabi i datalin, te inercijalno navođenje na sredini leta. Suhoj navodi da se može rabiti s aviona Su-27, Su-30, Su-30MKI i Su-35.

Središte za projektiranje i razvoj aktivnih radarskih sustava samonavođenja u Rusiji je Moskovski znanstveno-istraživački institut AGAT. AGAT se nalazi u jedinstvenoj situaciji da svojim proizvodima podjednako opskrbljuje tvrtke Vympel i Novator, koje ih ugrađuju, između ostalog, i u svoje vođene projektile zrak-zrak. Zanimljivo je da je AGAT do sada uložio mnogo truda i novca u promidžbu svog aktivnog radarskog sustava za samonavođenje velikog dometa ARGS-PD, koji je namijenjen ugradnji u projektil K-100-1. Tako AGAT-ov glavni projektant dr. Josef Akopjan tvrdi da ARGS-PD ima maksimalni doseg otkrivanja ciljeva čak 70,5 kilometara. Ako je to točno, onda ARGS-PD može otkriti ciljeve na udaljenostima koje su dva i pol puta veće od sličnog radarskog sustava za vođene projektile zrak-zrak. Akopjan tvrdi da, ovisno o brzini i visini leta, K-100 ima maksimalni učinkovit domet od 300,8 kilometara. Također tvrdi da K-100 ne samo da je vođeni projektil zrak-zrak s najvećim dometom, već da je i optimiziran za rušenje AWACS aviona.

Novi, tržišni uvjeti djelovanja naveli su ruske tvrtke na ponašanje koje bi prije samo dvadeset godina bilo nezamislivo. Tako je, tijekom Farnborough Air Show 2008, Vympel javno ustvrdio da program tvrtke Novator nije ništa više od “potpunog blefa” te pridodao: “Taj projektil nikada neće postati pravi program. Ne trebate se obazirati na njega. Kad Su-35 jednom uđe u operativnu uporabu, bez obzira za domaćeg (rusko ratno zrakoplovstvo) ili stranog kupca, imat će naše dalekometne vođene projektile zrak-zrak, a ne od nekog drugog.” Iz toga nije potpuno jasno na koji se projektil odnosi ova izjava, s obzirom da je poznato da radi i na unaprijeđenoj inačici svog projektila RVV-AE/R-77. Izdelije 170-1 (poboljšani RVV-AE) modernizirana je i borbeno učinkovitija inačica projektila koji NATO označava kao AA-12 Adder. Zanimljivo je da Vympel u svojim promidžbenim materijalima taj projektil uporno označava kao RVV-AE s obzirom na to da R-77 još uvijek nije ušao u operativnu uporabu u ruskom ratnom zrakoplovstvu. Ako je vjerovati tvrdnjama što dolaze iz Vympela, domet i učinkovitost novog projektila poboljšane su za faktor 1,5 do 2. To u praksi znači da mu je maksimalni domet povećan na više od 100 kilometara. Vjeruje se da projektil rabi novu balističku putanju leta, te da ima novo radarsko tražilo 9B-1103M-200 tvrtke AGAT (poznato i kao klasa Progress). U tijeku je i druga faza modernizacije, koja će donijeti uklanjanje prepoznatljivih pravokutnih mrežastih površina za kontrolu leta, koje će se zamijeniti klasičnijim rješenjem.

Vympel je uz to dovršio rad na studiji i prvim testiranjima projektila s protočno-mlaznim motorom, označenim kao RVV-AE-PD (R-77M-PD). Na nekim je izložbama prikazana maketa projektila RVV-AE-PD, u početku sa četiri, a poslije sa samo dva usisnika za zrak. Najavljeni domet je čak 160 kilometara, a novi radar mogao bi otkriti i zahvatiti cilj na udaljenosti do nekih 25 kilometara. Kako ni R-77 još uvijek nije u operativnoj uporabi, u ruskom ratnom zrakoplovstvu vjeruju da je RVV-AE-PD isključivo namijenjen izvozu te da Vympel intenzivno traži kupca koji bi financirao dovršetak razvoja.

Kineska “najezda”
Glavni izvor novca za nastavak razvoja ruskih vođenih projektila zrak-zrak bio je izvoz u Kinu. Međutim, izvoz ruske vojne opreme u Kinu polako opada jer je tamošnja vojna industrija u međuvremenu kupila svu dostupnu tehnologiju pa sada intenzivno razvija vlastite proizvode. Kinesko ratno zrakoplovstvo i ratna mornarica kupili su velike količine Vympelovih projektila R-27 (AA-10 Alamo) i RVV-AE (AA-12) zajedno s pričuvnim dijelovima. I dok su RVV-AE kupovali direktno od proizvođača, dio R-27 Kinezi su kupili iz velikih pričuva ukrajinskog ratnog zrakoplovstva. Osim toga kineski su stručnjaci uvelike koristili rusku tehnologiju i stručnu pomoć pri razvoju svojeg vođenog projektila zrak-zrak PL-12 (izvozna oznaka mu je SD-10) namijenjenog naoružavanju lovaca Chengdu J-10 i Shenyang J-11, te starog lovca J-8II/III.

Početkom prošle godine na internetu su se mogle vidjeti fotografije koje su prikazivale neke pomake u kineskom razvoju novih i poboljšanju postojećih vođenih projektila zrak-zrak. Kako se o kineskim programima razvoja novih oružja u pravilu zna vrlo malo, barem dok ne dođu do faze operativne uporabe, fotografije su najčešće jedini izvor informacija. Po njima se može zaključiti da kinesko ratno zrakoplovstvo trenutno radi na intenzivnom razvoju kako vođenih projektila za blisku zračnu borbu (povećavajući im pokretljivost) tako i za borbu na srednjim udaljenostima (povećavajući im domet).

Tako se na jednoj fotografiji vidi lovac J-10 sa zanimljivim višestrukim potkrilnim nosačem projektila. Na središnjem nosaču nalazi se projektil PL-12, dok se iznad njega nalazi jedan projektil kratkog dometa PL-9C. To je prva fotografija takvog kineskog višestrukog nosača koja je dospjela do šire javnosti. Po svojoj konfiguraciji i tehničkim rješenjima PL-12 podsjeća na AMRAAM iako je teško reći da je njegova kopija, to prije što su pri njegovu razvoju intenzivno rabljena znanja ruskih stručnjaka. Kao i američki projektil, i PL-12 rabi sustav aktivnog radarskog samonavođenja. Maksimalni domet mu je do 70 kilometara, a brzina četiri Macha, te ima mogućnost djelovanja u rasponu visina od nula do 21 kilometar. Dugačak je 3934 mm, promjera tijela 203 mm i raspona krila od 670 mm. U trenutku lansiranja, masa PL-12 je 199 kilograma. Po ovim bi se podacima moglo reći da je PL-12 u klasi s AIM-120A, iako kvaliteta sustava za radarsko samonavođenje ostaje velika nepoznanica. Odnedavno se PL-12 nalazi i u naoružanju jurišnog aviona Xian JH-7A, što je prvi put da se tako sofisticiranim oružjem naoružava neki kineski jurišnik.

Novi trendovi razvoja
Donedavno su vođeni projektili zrak-zrak u pravilu imali infracrveni sustav samonavođenja. Međutim, novi umjesto infracrvenog tražila, smještenog iza prozirnog pokrova, sada imaju kape (radome), što navodi da rabe aktivne radarske sustave. Ruski AGAT je razvio specijalnu smanjenu verziju 9B-1103M tražila, koja stane i u malene projektile. Označen kao 9B-1103M-150, novi sustav ima antenu promjera 150 mm. Predstavnik AGAT-a izjavio je da je novi radarski sustav za samonavođenje razvijen na osnovi posebnog zahtjeva stranog kupca kojeg je odbio imenovati (najvjerojatnije Kina). Kombinacija malog pokretnog projektila za blisku zračnu borbu i aktivnog radarskog sustava za samonavođenje, kao što je 9B-1103M-150, značilo bi da postaje otporan na sustave za infracrveno ometanje. Osim toga aktivno radarsko samonavođenje otpornije je na nepovoljne meteo uvjete koji utječu na doseg otkrivanja infracrvenih sustava. Teoretski, radarski samonavođeni projektili za blisku zračnu borbu mogli bi zahvatiti cilj u svih 360 stupnjeva u odnosu na uzdužnicu aviona. Zbog toga bi kombinacija uporabe klasičnih projektila s infracrvenim i novih s aktivnim radarskim samonavođenjem temeljno izmijenila dosadašnji izgled bliske zračne borbe.

Najnoviji kineski vođeni projektil zrak-zrak kratkog dometa trenutno se na Zapadu označava kao PL-ASR (kratica od Advanced Short Range), dok ga jedan kratki kineski tekst spominje kao PL-10. Međutim, oznaka PL-10 do sada se vezivala uz pokušaj Kineza da kopiraju američki projektil AIM-7. U svakom slučaju, RL-ASR bi trebao biti projektil vrlo velike pokretljivosti s vektorizacijom potiska motora. Zbog toga nema krila, a potrebni uzgon generira tijelo uslijed velike brzine leta. Iako bi po tim odlikama RL-ASR bio sličan američkom AIM-9X, neki izvori navode da će biti kopija južnoafričkog projektila A-Darter. Dosad se kao partner za razvoj A-Dartera isključivo spominjao Brazil, ali nije nemoguće da su se u cijeli posao uključili i Kinezi. To ne bi bilo nemoguće jer južnoafrička vojna industrija ima odličnu suradnju s kineskom, između ostalog i na području razvoja bespilotnih letjelica.

A-Darter je nastao na iskustvima stečenim na razvoju i testiranju prijašnjih modela VEA/B i V3C. U odnosu na njih A-Darter donosi znatna poboljšanja zahvaljujući uporabi infracrvenog tražila sa širokom zonom zahvata od 90 stupnjeva, te naprednoj aerodinamičkoj konfiguraciji s četiri upravljačka krilca plus sustav za vektorizaciju potiska raketnog motora preko četiri krilca u ispuhu motora. Ova kombinacija omogućava projektilu da odmah nakon lansiranja obavi zaokret pri opterećenju većem od 100 G (uporaba TVC-a). Navođenje na cilj nakon prestanka rada motora obavlja se upravljačkim krilcima na kraju projektila. A-Darder rabi dvofrekventno slikovno infracrveno tražilo kako bi se osiguralo bolje otkrivanje cilja i otežalo (onemogućilo) ometanje lažnim mamcima. Zahvat cilja obavlja se ciljnikom na kacigi pilota kakav južnoafričko ratno zrakoplovstvo već rabi na svojim borbenim avionima Cheetah i Mirage F1, a ugrađivat će se i na njihove Gripene. Duljina projektila je 2,98 m, promjer tijela 166 mm, raspon krilaca 488 mm, dok je težina 89 kg. Promjer tijela od 166 mm omogućava ugradnju radarskog sustava za samonavođenje 9B-1103M-150, pa je moguće da PL-ASR bude kombinacija južnoafričkog projektila i ruskog sustava. Neslužbeni kineski izvori navode da je razvoj PL-ASR započeo 2004. godine, a da bi u operativnu uporabu trebao ući već 2010., što samo potvrđuje sumnje da se razvija uz stranu stručnu pomoć.

Zanimljivo je da je Kina već nekoliko puta javno pokazala neke elemente projektila PL-ASR. Tako je još 2004. Luoyang Opto-Electro Technology Development Center (LOEC) prikazao sustav za vektorizaciju potiska, koji je tada bio na početku testiranja. LOEC je već prikazao i infracrveno tražilo promjera 128×128 mm, koje će se sigurno rabiti na projektilu PL-ASR.

Treći novi kineski projektil zrak-zrak zapravo je razvoj projektila PL-12, koji bi dobio protočno-mlazni motor. Time bi se ponešto povećala maskimalna brzina, ali bi se zato maksimalni domet najmanje udvostručio. Ove se tvrdnje djelomično temelje i na jednoj ilustraciji (doduše nepoznatog izvora) na kojoj se vidi “običan” SD-10 i pokraj njega SD-10 s protočno-mlaznim motorom. Pred njih je i PL-ASR. Novi bi projektil navodno trebao imati oznaku PL-21.

Iako kineski stručnjaci imaju bogato iskustvo s uporabom protočno-mlaznih motora na vođenim projektilima, nikad ih nisu rabili na relativno malim projektilima zrak-zrak. Zbog toga se vjeruje da će PL-21 kao osnovu rabiti motor koji je Vympel razvio za projektile namijenjene nekadašnjem sovjetskom ratnom zrakoplovstvu. Slično kao AGAT, i Vympel intenzivno surađuje s kineskim stručnjacima na razvoju “domaćih” vođenih projektila zrak-zrak. Zbog toga ne začuđuje što PL-21 ima četiri krilca smještena odmah iza radoma na vrhu projektila. Slično se rješenje rabi na Vympelovu projektilu R-27 (AA-10 Alamo). Dva četvrtasta usisnika zraka za protočno-mlazni motor već su viđena na Vympelovu projektilu RVV-AE-PD (R-77M-PD), čiji je razvoj, zbog nezainteresiranosti ruskog ratnog zrakoplovstva, vrlo usporen. Možda je obnovljena priča o RVV-AE-PD i potaknuta dotokom kineskog novca.

Radarska potpora
Da bi se do kraja iskoristile nove mogućnosti novih vođenih projektila zrak-zrak, potrebna je i odgovarajuća radarska potpora. A to su danas radari s elektroničkim sustavom skeniranja, tzv. AESA (Active Electronically Scanned Array). Iako AESA radari imaju golem potencijal razvoja, pa se teoretski mogu rabiti kao sustavi za elektroničko ometanje ili čak kao energetsko oružje. Usprkos svom potencijalu, zbog današnjeg stupnja razvitka tehnologije AESA radari su tek nešto bolji od klasičnih radara opremljenih antenama s mehaničkim skeniranjem. Najveća prednost je upravo u elektroničkom sustavu skeniranja, koji omogućava istdobno otkrivanje i praćenje većeg broja ciljeva, te navođenje projektila na njih. Fiksna je antena jednostavnija za ugradnju i manje podložna kvarenju. AESA radari pri klasičnoj zračnoj borbi na udaljenostima od 60 do 100 kilometara imaju poboljšane mogućnosti praćenja brzih ciljeva.
Trenutačno je najzanimljivije područje razvoja AESA radara stvaranje mogućnosti otkrivanja stealth aviona, kao što su F-22 i F-35. Umreženo djelovanje radara na avionima i radarskih postaja na zemlji (koje bi rabile širok spektar frekvencija) trebao bi omogućiti istodobno usklađeno pretraživanje zračnog prostora pod različitim kutovima. Kao dopuna radarima ruski, kineski i (sve više) zapadni lovački avioni rabe i sustave za infracrveno i optičko motrenje. Ti uređaji, kao što je sustav OLS-27 koji se rabi na Su-27, mogu samostalno ili u kombinaciji s radarom otkrivati i stealth avione na udaljenostima od čak 50 kilometara. Drugo je pak pitanje učinkovitost projektila zrak-zrak srednjeg dometa, koji za samonavođenje rabe aktivne radarske sustave protiv aviona sa smanjenim radarskim odrazom.

Iako su AESA radari još uvijek složeni i skupi, njihova je ponuda svakim danom sve šira. Na tržištu već postoje i radari namijenjeni ne samo “prvoj ugradnji” već i modernizaciji lovačkih aviona koji su već u operativnoj uporabi. Širenje tehnologija potrebnih za proizvodnju AESA radara neizbježno će dovesti do smanjenja cijene. Tako je 2008. godine samo ruska ponuda AESA radara za ugradnju na MiG-35, ali i modernizaciju MiG-ova 29, obuhvaćala Zhuk-A AESA i Zhuk-MFS tvrtke Phazotron-NIIR i Epaulet-A tvrtke Tikhomirov-NIIP. Tu je i EL/M-2052 AESA izraelske tvrtke Elta. Za “izbirljivije” tu su radari APG-63(V)3 AESA i APG-79 AESA američke tvrtke Raytheon.

Domagoj MIČIĆ