Unatoč kvaliteti i pouzdanosti, službena puška koju je ruska vojska pronašla u Americi bila je samo jednometka i nije se mogla mjeriti s repetirkama koje su bile standard u zadnjoj trećini XIX. stoljeća…

U potrazi za novom ostragušom kojom bi naoružala svoju vojsku, carska Rusija poslala je krajem šezdesetih godina XIX. st. dvojicu časnika, konstruktore oružja Aleksandra Pavloviča Gorlova i Karla Ivanoviča Guniusa u Sjedinjene Američke Države. Nakon što su testirali desetke modela pušaka i streljiva, zaključili su da se samo sustav brigadira Hirama Berdana (1824. –1893.), časnika Unije u Američkom građanskom ratu, može koristiti za vojsku. Taj konstruktor patentirao je mesingane čahure, kao i sustav ugradnje i opaljivanja kapsule metka, koji se u streljačkom streljivu koristi i danas. Međutim, dva Berdanova modela koja su testirali pokazala su niz nedostataka, poput zastarjelog mehanizma paljenja, velikog kalibra 11,43 mm, teškog ponovnog punjenja i tehnološke složenosti proizvodnje zatvarača.

Stvoriti novi metak
Dvojica Rusa odlučila su primijeniti sve dobre značajke Berdanovih oružja uvođenjem nekih u to vrijeme naprednih promjena. Prva je zadaća bila stvoriti novi metak, snažan, ali manjeg kalibra, i uveli su novi kalibar od 4,2 linije (10,66 mm x 58R mm). U to je vrijeme većina konstruktora koristila streljivo kalibara većih od 11 mm. Konstruktori su promijenili i oblik cilindra čahure metka, koji je postao nalik na bocu (valjkastog oblika sa suženjem na vrhu). Novi metak imao je mesinganu čahuru duljine 58 mm s barutnim punjenjem mase 5,07 g i olovnim zrnom mase 24 g, a početna brzina iznosila je 362 m/s. U donji dio čahure postavljena je još jedna, unutarnja čahurica, za ojačavanje dna i sprečavanje prodora plinova u obod čahure. Kapsula je također bila Berdanov patent. Sastojala se od članka s inicijalnom smjesom i nakovnja, koji je bio integralni dio čahure. Ta metoda paljenja barutnog punjenja streljačkog streljiva zadržala se do danas. Kako bi se smanjilo nakupljanje olova sa zrna u žljebovima cijevi, a koje se nije moglo ukloniti uobičajenim čišćenjem, metak je bio prekriven papirnatom košuljicom koja je povećavala nepropusnost i ograničavala oksidaciju. U usporedbi sa streljivom korištenim u SAD-u i drugim zemljama s tradicijom proizvodnje oružja, novi metak imao je veću početnu brzinu, preciznost i snagu te manju masu.

Colt za Ruse
Gorlov i Gunius izostavili su vanjsku udarnu iglu te izumili novu udarnu iglu za pravocrtno opaljenje. Imala je oblik cilindra s vrhom koji je pokretala spiralna udarna opruga. Blok zatvarača otvarao se prema naprijed i prema gore (Trapdoor sustav). Ipak, Gorlov i Gunius izumili su pouzdaniji zatvarač. Stražnji dio cijevi bio je čvršći, što je dovelo do boljeg izbacivanja čahure. U bloku zatvarača nalazio se poseban otvor za kratku iglu, koja bi se pokrenula nakon što je udarna opruga pomaknuta naprijed. Car Aleksandar II. odobrio je 18. listopada 1868. novi sustav koji je imao razna imena, ali najčešće je Berdan I. Prvih 30 000 pušaka izradila je američka tvrtka Colt, ali ruski konstruktori uveli su 25 važnih promjena na početnu inačicu. Dakle, Gorlov i Gunius zapravo su s Berdanom stvorili novo oružje, koje je imalo brojne taktičke i tehničke kvalitete. Na testiranju je pokazalo izvanrednu pouzdanost i dobre balističke značajke.

Brza nasljednica
Hiram Berdan nastavio je razvijati pušku i nakon što ju je usvojila ruska vojska. Krajem 1868. patentirao je okretno-čepni zatvarač, što je bio preduvjet za poboljšanu inačicu Berdan II. Glavna razlika u odnosu na M1868 bio je blok zatvarača koji je klizio u kućištu, zabravljivao se u ispust u kućištu, a za odbravljivanje bilo je potrebno podignuti ručicu zatvarača za samo 30 stupnjeva (kod sustava Mauser i sličnih podizala se za 90 stupnjeva). Rusi su nakon testiranja odlučili zamijeniti nedavno usvojeni Berdan I. Glavna prednost nove puške bila je u tome što je mehanizam zatvarača omogućio puno brže ponovno punjenje, čime je znatno povećana brzina paljbe, od 18 do čak 28 metaka u minuti. Berdan II odobrena je za uporabu 1870. godine, a proizvedeno je oko 3,2 milijuna pušaka, prvo mali dio u Velikoj Britaniji, a ostatak u glavnim ruskim arsenalima (Tula, Iževsk i Sestrorjeck). Osim standardne pješačke puške, razvijen je i konjanički karabin, ali i dragunska te kozačka puška. Metak namijenjen potonjim trima puškama imao je smanjeno barutno punjenje od 4,26 g. Tri su vrste Berdan metaka, a mogu se identificirati s pomoću boje papira u koji su bili zamotani. Bijeli papir označavao je metke s normalnim barutnim punjenjem, a ružičasti karabinske metke (sa smanjenim barutnim punjenjem). Plavi papir korišten je za označavanje streljiva s povećanim barutnim punjenjem za strojnice Gatling-Gorlov.

Jednometka protiv repetirki
Ruska vojska prvi je put upotrijebila pušku Berdan II u Rusko-turskom ratu 1877./1878. godine. Turski vojnici bili su naoružani najmodernijom turskom ostragušom sustava Peabody-Martini, a imali su i puške repetirke Winchester M1866 i M1873. Berdan II još uvijek je bila samo jednometka i nije se mogla natjecati s puškom Winchester, koja je imala spremnik od 15 metaka. Gubici koje je rusko pješaštvo pretrpjelo u bitkama u kojima su Turci koristili puške Winchester bili su zapanjujući. Nakon što je njihova vojska na najgori mogući način osjetila posljedice male brzine paljbe, Rusi su pokušali dodati spremnik na pušku, ali niti jedan dizajn nije bio uspješan. Proizvodnja modela Berdan II trajala je do 1891. godine, kad je zamijenjen brzometnom puškom kalibra 7,62 mm sustava Mosin-Nagant M1891. Osim Rusije, Berdan II koristile su Bugarska, Etiopija, Srbija i Crna Gora. Iako je Berdan II trebao biti umirovljen, ruska vojska morala ga je zbog nedovoljnog broja pušaka tijekom Prvog svjetskog rata ponovno uvesti u uporabu. Vojnici koji su 1918. bili stacionirani u Finskoj još uvijek su imali te puške na skladištu, a neki su ih i dalje često koristili.

Poput koplja
Puške Berdan II imale su novi tip bajuneta, s duljim vratom i četverobridnim sječivom, koji se postavljao s desne strane cijevi. Bajunet se uvijek nosio na puški pa za njega nije bila predviđena futrola. Kako je bio dug 500 mm i nalik na koplje, dodatno je pridonosio zastarjelosti koncepcije. Za dragunsku inačicu usvojen je bajunet slične forme, koji je imao kraći vrat, a zabravljivao se preko prednjeg ciljnika. U tom je smislu projektiran i prorez na cjevčici bajuneta.

Ivan GALOVIĆ