Nakon Američkog građanskog rata u ljeto 1865. godine, poduzetnik Oliver Winchester je preko svojih stručnjaka počeo ispravljati nedostatke i poboljšavati dizajn puške Henry M1860 (vidi tekst Volcanic – prve američke repetirke, HV 542, op. ur.). Ključni su problemi bili nesigurni izvlakač koji se prilično lako lomio, kao i cijevni spremnik koji se deformirao od udaraca i bio osjetljiv na nečistoću, a i njegovo punjenje bilo je nepraktično. Projektant B. T. Henry zato je izmijenio način punjenja puške, tako da se to sad radilo kroz vratašca s desne strane kućišta puške (patent Nelsona Kinga) što je olakšalo i ubrzalo cijeli postupak, a unutarnjost spremnika sad je bila potpuno zaštićena od vanjskih utjecaja. Puška je postala jača, ali laganija, jednostavnija za uporabu, zahtijevala je manje manualnih operacija i imala manje sastavnih dijelova. Kao repetirka mogla je ispaliti trideset metaka u minuti, ali se rabiti i kao jednometka.

Vojska ne mijenja navike

Redizajnirana puška dobila je službeno ime Winchester M1866, a tvrtka je preimenovana iz New Haven Arms Company u Winchester Repeating Arms Company. Winchester M1866 zadržao je karakterističnu omčastu repetirnu polugu i cijevni spremnik, smješten ispod streljačke cijevi. Rabio je isto metalno streljivo s rubnim paljenjem kalibra .44 (11,2 mm) s olovnim zrnom od 200 grejna (13 g) i barutnim punjenjem od 28 grejna (1,8 g), a spremnik je mogao primiti čak 15 metaka. Zadržano je također i karakteristično zlatno (gunmetal) kućište mehanizma prema kojem je puška popularno nazvana yellowboy (žuti dečko).

Proizvodnja je započela 1867. godine i u šest godina tvornica je prodala oko sto tisuća primjeraka. Građanski rat dokazao je vojnu uporabljivost repetirki, uključujući i henrijevku. Međutim, američka je vojska i dalje smatrala da je za vojnika najbolja puška jednometka i usvojila je puške Springfield koje su se punile odnaprijed prepravljene za metalne metke prema sustavu Allin. Godine 1872. ipak je raspisan natječaj za pušku za američku vojsku, pa je tvrtka Winchester izradila poseban model puške repetirke, sličan  standardnom M1866, ali za dosta veći i jači metak s središnjim paljenjem (zrno od 360 grejna – 23,3 grama, barutno punjenje 70 grejna – 4,54 grama). Na testiranju u veljači 1873., poslije prekrivanja finim pijeskom, mehanizam puške više nije normalno funkcionirao, pa je povučena s testiranja. Na kraju, vojska se ponovno odlučila za jednometni sustav Allin-Springfield, s novim metkom .45-70. Winchesterka se našla i u krajevima u hrvatskom susjedstvu: to je posljedica turske kupnje iz 70-ih godina XIX. stoljeća, kad su vojsku opremili s više od pedeset tisuća komada tog tada vrlo modernog oružja.

Buffalo Bill protiv medvjeda

Godine 1873. pojavio se poboljšani model, koji je već koristio metke sa središnjim paljenjem i jačim barutnim punjenjem (metak .44-40 W.C.F. – Winchester Central Fire). Među prvim i najvjernijim korisnicima te već slavne repetirke bio je i William F. Cody, poznatiji kao Buffalo Bill. U pismu tvornici Winchester, Cody je hvalio pušku M1873 tvrdeći da mu je to oružje 1874. godine spasilo život kad je u Crnim brdima u Dakoti naletio na medvjeda, koji je ranjen jurišao na njega s udaljenosti desetak metara. Životinja je za nekoliko sekundi bila pogođena s čak 11 olovnih zrna. Buffalo Bill je završio pismo riječima: ”Vjerujte, vaša je puška najsavršenija od svih koje se sada proizvode.” Slično su mislili i ostali lovci – pa i drugi korisnici, jer je tvornica Winchester izradila i prodala više od 700 000 pušaka M1873. Slijedila je M1876, veća inačica od prethodne. M1873 je i dalje proizvođen punom parom, ali posebno podešen za jake metke za veliku divljač, prije svega za streljivo kalibra .45 (.45- 75 W.C.F. – 11,4 mm). Winchester M1876 bio je, među ostalim, ljubimac strasnog lovca Theodorea Roosevelta, poslije predsjednika SAD-a, a desetljećima je korištena u kanadskoj konjičkoj policiji.

Browning i Hollywood

Sve dotadašnje puške Winchester imale su relativno slab koljenasti zatvarač. Novi M1886 bio je opremljen mnogo čvršćim zatvaračem koji je u položaju za pucanje bio blokiran dvostrukim klinom. Takav je omogućio korištenje najjačih metaka ondašnjeg vremena, na primjer kalibra .50 (.50-110 W.C.F. – 12,7 mm). Konstruktor nove repetirke nije bio nitko drugi do John M. Browning, poznat po svojim konstrukcijama poluautomatskog i automatskog oružja, uključujući i poluautomatske lovačke puške (oko 1900. god.). Smanjenjem M1886 dobivena je minijaturna repetirka Winchester M1892 koja je koristila streljivo .44-40 W.C.F. i neke druge metke manjeg kalibra. Taj model puške, odnosno karabin, korišten je masovno u holivudskim westernima, iako bi povijesno ispravnija bila uporaba M1866 i M1873. John M. Browning konstruirao je i vječnu repetirku Winchester M1894 koja je u svojem najpoznatijem obliku koristila bezdimno streljivo kalibra .30 (.30-30 W.C.F. – 7,62 mm). O kvaliteti te konstrukcije govori podatak da je Winchester M1894 u kalibru .30-30 još uvijek jedna od najpopularnijih pušaka-risanica (kuglara) američkih lovaca, posebno za lov.

Lov u Africi

Zadnja klasična puška Winchester na polugu je M1895. Kod tog oružja karakteristični cijevni spremnik zamijenjen je suvremenim kutijastim, smještenim ispod zatvarača. Ta Browningova konstrukcija koristila je najnovije bezdimne metke tog vremena – najčešće kalibra 7,62 mm (.30), a imala je odlična balistička svojstva. U specijalnom Winchesterovu kalibru .405 (10,3 mm) ta je puška svojedobno korištena i za lovove u Africi. No najviše oružja M1895 proizvedeno je za vrijeme I. svjetskog rata za potrebe ruske vojske (u standardnom ruskom kalibru 7,62 x 54 R Mosin-Nagant). Pretprošle je godine (2016.) tvrtka Winchester proslavila 150. obljetnicu postanka, uz podsjetnik da su vinčesterke sigurno najpoznatije američke puške repetirke.

Nadmoć Indijanaca

Zanimljivo, 1876. godine u porazu 7. konjičke pukovnije generala Custera kod Little Bighorna vojnici su bili naoružani tad standardnim, ali zastarjelim jednometnim karabinima Allin-Springfield, dok su Indijanci raspolagali određenim brojem vinčesterki koje su dobili na razne načine. No, tvrditi da je baš naoružanje odlučilo ishod bitke bilo bi presmjelo.

Ivan GALOVIĆ