Iako se još uvijek smatra najboljim vođenim projektilom zrak-zrak srednjeg dometa američki AMRAAM sve veću konkurenciju ima u europskom Meteoru

Od ulaska u operativnu uporabu prvih projektila zrak-zrak srednjeg i dugog dometa, zapadni analitičari su vjerovali da su proizvodi koji dolaze iz “njihovih” tvrtki moćniji od projektila koji dolaze iz pogona nekadašnje sovjetske vojne industrije. Iako su uglavnom bili u pravu, sadašnja je situacija bitno drukčija. Naime, nakon raspada Sovjetskog Saveza i globalne promjene odnosa, zapadna su zrakoplovstva počela favorizirati razvoj preciznih projektila zrak-zemlja, a zapustila razvoj projektila zrak-zrak. Djelomični razlog jest i da su se zadnje zračne borbe vodile još daleke 1991. godine, tijekom operacija oslobađanja Kuvajta od iračke okupacije. S druge strane borbeni zrakoplovi svakodnevno uništavaju ciljeve na zemlji.

Zbog toga su planiranja budućih zračnih bitaka, koje su tijekom Hladnog rata bile svakodnevica, sada uglavnom zanemarena, a zapadni vojni analitičari vjeruju da će kombinacija suvremenih aviona (kao što su F-22 Raptor, Typhoon II i Rafale) i postojećih projektila zrak-zrak sama po sebi biti dostatna da se, bez obzira na protivnika, ostvari prevlast u zraku kakvu su zadnji put imali u Korejskom ratu pedesetih godina prošlog stoljeća.

Iako su se odnosi snaga s vremena na vrijeme znali poremetiti (primjerice tijekom Vijetnamskog rata), u zadnjih tri desetljeća priča o zračnoj prevlasti uglavnom je bila priča o nadmoći zapadnih zrakoplovstava nad snagama Sovjetskog Saveza i članicama Varšavskog ugovora. Raspadom Sovjetskog Saveza, koji se smatrao jedinim dostojnim protivnikom, zapadni su analitičari zaključili da je svjetska dominacija osigurana sama po sebi. A to je automatski dovelo i do zastoja u razvoju novih vođenih projektila zrak-zrak srednjeg i (posebice) velikog dometa. Čak i danas, blizu dva desetljeća od raspada Sovjetskog Saveza i ponovne uspostave Rusije kao samostalne države, tamošnje je ratno zrakoplovstvo tek blijeda sjena nekadašnje moći.

Međutim, u zadnjih desetak godina javljaju se naznake da se odnosi na tom području počinju temeljito mijenjati, te da zapadna prednost više nije stopostotno osigurana.

Različiti prioriteti
Za razliku od zapadnih ratnih zrakoplovstava, predvođenim američkim, kinesko ima bitno drukčije prioritete. I dok Amerikanci smišljaju kako od čistog lovca kao što je Raptor napraviti jurišnika, Kinezi intenzivno jačaju svoje lovačke snage. Iako je obnova kineskog zrakoplovstva krenula kupnjom ruskih lovačkih aviona Su-27 (koji se po licenci proizvode u Kini kao J-11), pravi simbol tog jačanja je tamošnji lovac četvrte generacije Chengdu J-10. Rabeći skoro pa neograničene novčane izvore, tamošnje je ratno zrakoplovstvo krenulo u nabavku najsuvremenije tehnologije do koje je moglo doći. Zbog još uvijek aktivnog embarga na prodaju oružja i vojne tehnologije iz Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije, Kinezi su se okrenuli Rusiji, Ukrajini, a još prije toga Izraelu. Na taj su način u kratko vrijeme preskočili nekoliko desetljeća razvoja i uvrstili se u najsuvremenija ratna zrakoplovstva.

Potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća vojna industrija Sovjetskog Saveza uspjela je dovršiti nekoliko najnaprednijh vođenih projektila zrak-zrak kratkog i srednjeg dometa. Bila bi to odlična osnova za daljnji razvoj da je Rusija imala dostatno novca za nastavak istraživanja i razvoj novih proizvoda.

Nedostatno punjenje državnog proračuna između ostalog je na rub opstanka doveo i rusko ratno zrakoplovstvo, pa se o razvoju i kupnji novih projektila zrak-zrak nije ni razmišljalo. Nakon opsežnih političkih promjena predsjednika Putina te znatnog povećanja državnih prihoda i te su se okolnosti bitno promijenile. Iako su današnja izdvajanja za rusku vojsku još uvijek neznatna u odnosu na izdvajanja nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, tamošnja se vojna industrija probudila iz hibernacije. Najave obnove oružanih snaga, koje uključuju i ratno zrakoplovstvo, ali i sve veći izvozni uspjesi, ponovno su pokrenuli već pomalo zaboravljene programe razvoja novih vođenih projektila. Uz pravi poticaj (prije svega izvoz) i nešto više novca za investiranje, ruska će vojna industrija za najviše deset godina tržištu ponuditi nove projektile zrak-zrak koji će po svojim borbenim mogućnostima biti napredniji od zapadnih konkurenata.

S druge strane američko ratno zrakoplovstvo je u potpunosti zanemarilo razvoj novih vođenih projektila zrak-zrak koji bi imali veći domet i veću brzinu u odnosu na postojeće. Tek jedan, možda najmanje bitan, razlog jest činjenica da u svom naoružanju ima Raytheonov projektil AIM-120 Advanced Long-Range Air-to-Air Missile (AMRAAM), koji je u jednom trenutku bio daleko ispred konkurencije i već se dokazao kao učinkovito oružje. Iako je američko ratno zrakoplovstvo u operativnu uporabu uvelo stealth lovac Lockheed Martin F-22 Raptor (zamjena za F-15 Eagle), te se nada da će za najviše deset godina u operativnoj uporabi imati i nešto manji F-35 Lightning II (zamjena za F-16 Fighting Falcon), za njih nije razvilo i novu generaciju projektila zrak-zrak. Tek nove inačice posebno prilagođene uvjetima uporabe s tako specifičnih platformi. Djelomično objašnjenje je da superiornija tehnologija malog radarskog odraza već sama po sebi je dostatna za ostvarenje zračne premoći nad manje tehnološki naprednim protivnikom.

U ovom trenutku sva ostala ratna zrakoplovstva, s obzirom na to da u operativnoj uporabi nemaju stealth lovce, ulaze u kategoriju manje tehnološki naprednih. Tako i sva (osim naravno američkog) ratna zrakoplovstva članica NATO saveza. A oni bi, barem zbog toga, trebali biti najveći potencijalni kupci novih većih i boljih vođenih projektila zrak-zrak srednjeg i velikog dometa. Zapravo bi im samo takvi projektili omogućili prevlast u zraku nad protivnikom koji ima lovačke aviona na otprilike istoj tehnološkoj razini. Tako bi se moglo zaključiti da uporaba stealth lovačkih aviona čini nepotrebnom uporabu vođenih projektila zrak-zrak srednjeg dometa. Jer zašto rabiti (skupe) vođene projektile dometa oko 160 kilometara kad se protivnika može uništiti i s udaljenosti od samo 40 km. Osim toga veliki i teški projektili nisu baš idealni za uguravanje u skučene nosače naoružanja unutar trupa stealth aviona.

Kad jednom svoju strategiju zračne borbe potpuno preusmjerite na uporabu stealth lovaca, otpada i svaka mogućnost nošenja naoružanja na potkrilnim nosačima. Ako već imate učinkovite vođene projektile zrak-zrak prilagođene novim uvjetima uporabe, ne vidite potrebu da potrošite milijarde dolara na razvoj novih, tim prije jer imate druge prioritete trošenja.

I kod F-22 i F-35 prostori za oružje u trupu projektirani su po dimenzijama AMRAAM-a, a isti se vođeni projektil može nositi (što ne znači automatski i borbeno rabiti) na skoro svim lovačkim avionima na svijetu jer je i bivši Sovjetski Savez uspio dovršiti razvoj svog projektila R-77 (RVV-AE), koji se popularno naziva i Amramski jer je po svim glavnim parametrima sličan AMRAAM-u. Kako u trenutku početka operativne uporabe AMRAAM nije imao pravu konkurenciju, postigao je ogroman prodajni uspjeh. Osim što je u naoružanju američkog ratnog zrakoplovstva, mornarice i marinskog korpusa izvezen je u 32 države: Australiju, Bahrain, Češku, Čile, Dansku, Finsku, Grčku, Italiju, Izrael, Japan, Jordan, Južnu Koreju, Kanadu, Mađarsku, Maleziju, Nizozemsku, Njemačku, Norvešku, Oman, Pakistan, Poljsku, Portugal, Saudijsku Arabiju, Singapur, Španjolsku, Švedsku, Švicarsku, Tajvan, Tajland, Tursku, Ujedinjene Arapske Emirate i Veliku Britaniju. Iako je u operativnu uporabu ušao još 1991. godine, AMRAAM i dalje uspijeva naći nove kupce. Tako su u srpnju i rujnu 2008. AMRAAM kupla ratna zrakoplovstva Kuvajta i Maroka. Zapravo je upravo 2008. godina bila među najboljim AMRAAM-ovim godinama, barem što se tiče prodaje, s ugovorenom isporukom od čak 775 projektila. Tako je Finska naručila 300 komada, Južna Koreja 125, Kuvajt 120, Maroko 30 i Singapur 300. I bez ovih novih narudžbi dosadašnje koje se tek trebaju izvršiti čine čak 343 projektila.

Nastavak dominacije
Prodaja zrakoplovnog naoružanja usko je povezana s prodajom samih zrakoplova, pa je tako i svaka nova prodaja lovačkih aviona povezana i uz nove narudžbe za vođene projektile zrak-zrak. Tako su nedavni uspjesi u prodaji borbenih aviona Singapuru, Južnoj Koreji i Maroku potaknuli i nove narudžbe američkih vođenih projektila zrak-zrak, što je tvrtki Raytheon Missile Systems omogućilo da učvrsti svoju dominaciju na svjetskom tržištu. Pritom nije zanemariva ni činjenica da svaki AMRAAM stoji tek nešto manje od milijun dolara. Kupnjom američkih borbenih aviona i vođenih projektila, kupci ulaze u organizirani lanac opskrbe i logističke potpore koji je potom teško napustiti.

Spletom okolnosti AMRAAM se dosad baš i nije rabio u borbi. Unatoč tome uspio je od 1992. do 1999. zabilježiti devet obaranja. Pritom su barem po jedno obaranje imale sve inačice: AIM-120A, B i C. Međutim, većina obaranja ostvarena je na vizualnom dometu, iako je maksimalni domet AMRAAM-a (ovisno o inačici) od 80 pa sve do 165 kilometara. Povrh toga neki izvori navode da je dosad u borbi lansirano 17 AMRAAM-a, što znači da je vjerojatnost pogađanja oko 50 posto. Avioni američkog ratnog zrakoplovstva su protiv ciljeva na srednjim udaljenostima lansirali 13 AMRAAM-a i ostvarili skromnih šest pogodaka. Uz to svi su ti ciljevi bili avioni koji nisu u vrhu zrakoplovne tehnologije, te su bili slabo opremljeni, a njima su upravljali piloti s nedostatnom obukom. Pri svakom lansiranju američke su snage imale potpunu dominaciju u zračnom prostoru te se može reći da su AMRAAM-i lansirani u skoro vježbovnim uvjetima. Zbog toga se prava vrijednost ovog vođenog projektila tek treba potvrditi u nekom budućem sukobu u kojem će obje strane biti barem podjednako opremljene s pilotima podjednake razine obučenosti.

Da bi se AMRAAM održao ispred konkurencije, sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, s pojavom prvih AIM-120C, pokrenut je plan kontinuiranih poboljšanja. Trenutačno je zadnja inačica AMRAAM-a koja je ušla u operativnu uporabu AIM-120C-7. Inačica C-7 je donijela znatna poboljšanja u odnosu na prijašnju inačicu C-5, ponajviše u području aktivnog radarskog sustava za samonavođenje. Poboljšana je antena, prijamnik i procesor signala, te je dodan i novi softver s novim algoritmima da bi se projektil mogao rabiti protiv novih prijetnji. Novim “prepakiravanjem” elektronike unutar projektila dobit će se dodatni prostor za ugradnju raketnog motora s dužim vremenom rada čime je povećan domet i poboljšane kinematičke odlike na krajnjem dometu. I dok je AIM-120C-7 trenutačno dostupan stranim kupcima američke oružane snage započele su s pripremama za uvođenje u operativnu uporabu najnovije inačice AIM-120D.

Razvoj konačne verzije AIM-120D započeo je u prosincu 2003., a novac za početak njegove serijske proizvodnje odobren je u proračunskoj godini 2006. Nakon što se obave sva letna ispitivanja, AIM-120D bi trebao ući u operativnu uporabu tijekom 2010. godine. i to prvo na Super Hornetima američke ratne mornarice, koja je ujedno i pokrenula njegov razvoj. AIM-120D ući će u operativnu uporabu nakon AIM-120C7 i u odnosu na njega unijeti dvije ključne promjene. Prva je uporaba integriranog GPS/inercijalnog sustava navigacije (ISN). U današnje vrijeme sveprisutnosti GPS-a često se previđa da je AMRAAM razvijen prije nego što je taj satelitski navigacijski sustav ušao u uporabu, a sve do danas korisnici nisu tražili da ga se njime opremi. Međutim, praksa je pokazala da GPS sustav (kao što je to slučaj u projektilu zrak-zemlja JDAM) znatno smanjuje mogućnost navigacijske pogreške te povećava preciznost napada na velikim udaljenostima. Uz to vođenim prijektilima zrak-zrak omogućava izvođenje znatno složenijih i učinkovitijih letnih putanja. ISN sustav omogućiti će da AIM-120D rabi balističke putanje i letenje na visinama većim od operativnog vrhunca leta platforme s koje je lansiran. Uz to dobit će i dvosmjerni datalink koji će omogućiti bolju povezanost s avionom-lanserom i bolje mogućnosti otkrivanja cilja.

Iako su prva izvješća tvrdila da će AIM-120D dobiti novi, veći motor, te će imati za 50 posto veći domet u odnosu na AIM-120C-7, najnovija izvješća tvrde da će se rabiti isti motor preuzet sa C-7. Zbog toga će krajnji domet biti tek nešto veći od 100 kilometara te neće donijeti bitnija poboljšanja u odnosu na prijašnje AMRAAM-e. Osim toga razvoj se odužio te je premašio predviđene troškove, a projektanti su se suočili s nekoliko neočekivanih problema. U svibnju prošle godine obavljeno je više obaranja u zraku navođenih meta QF-4 (projektili su bili ispaljivani s F/A-18F Super Horneta) te je konačno odobren početak serijske proizvodnje.

Jedini pravi pomak, barem na polju motora i dometa, donijela bi uporaba protočno-mlaznih (ramjet) motora. Iako su u zadnjih nekoliko desetljeća u Sjedinjenim Američkim Državama napravljene brojne studije uporabe ove vrste motora na vođenim projektilima zrak-zrak, zasad ne postoji službena potvrda da se razvija AMRAAM-ova inačica s ovom vrstom pogona. Doduše, uvijek postoji mogućnost da se razvoj odvija unutar nekog tajnog programa. Ako je tako, onda bi to bio pravi odgovor na sve veću konkurenciju.

Europski izazivač
Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća europska zrakoplovna industrija, djelomično samostalno, a djelomično ujedinjena u konzorciji Eurofighter, pokrenula je tri velika projekta razvoja novih lovačkih aviona. Eurofighter je napravio Typhoona II, francuski Dassault Rafale, a švedski Saab Gripen. Kako nijedan od ta tri aviona, zbog potrebe smanjenja troškova razvoja, nema stealth odlike, pokrenut je razvoj novog europskog vođenog projektila zrak-zrak povećane brzine i maksimalnog dometa većeg od 160 kilometara.

Kako europski lovci nemaju smanjen radarski odraz, jedina mogućnost da budu nadmoćniji u zračnoj borbi bila je razvoj novog vođenog projektila koji će imati napredne mogućnosti uništavanja ciljeva na svim visinama, bez obzira na njihovu brzinu i pokretljivost (ovo se ponajviše odnosi na lovačke avione). Nedostatak stealth odlika uvjetovao je i povećanje dometa barem za dvostruko u odnosu na tadašnju konkurenciju. Na osnovama programa razvoja projektila S225XR, kojim je britansko ministarstvo obrane htjelo zamijeniti projektile Sky Flash, korporacija MBDA je 1995. započela razvoj vođenog projektila zrak-zrak velikog dometa Meteor. Da bi se osigurali traženi domet i maksimalna brzina, od početka je odabran protočno-mlazni motor. Meteor je u završnoj fazi testiranja. Nakon što se obave dva završna lansiranja na QinetiQ-ovom poligonu Hebrides Sea Ranges u sjeveroistočnoj Škotskoj, na kojima se treba dokazati uporabljivost projektila na maksimalnim dometima, u planu su još četiri probna lansiranja kojima će se testirati elektornički sustavi. Tijekom tih lansiranja obuhvatit će se testiranja radarskog tražila, datalinka i elektroničkih komponenti sustava za radarsko samonavođenje zaduženih za otkrivanje i prevladavanje ometanja. Za 2010. godinu MBDA je planirao izvesti tri ključna evaluacijska testiranja pri čemu bi projektile lansirao u simuliranim borbenim uvjetima.

Uspješno uvođenje Meteora u operativnu uporabu imat će velik utjecaj na svjetsko tržište borbenih aviona. Naime, on će Gripenu, Typhoonu II i Rafaleu donijeti potpuno nove mogućnosti u zračnoj borbi, te ih učiniti znatno konkurentnijim američkim F-22 i F-35, koji će i dalje morati rabiti AMRAAM-e. Prema sadašnjim procjenama Meteor će u odnosu na AMRAAM imati povećanje borbene uporabljivosti u odnosu pet prema jedan. Prema tvrdnjama stručnjaka iz MBDA odlika suvremenih projektila srednjeg i velikog dometa jest ta što su na krajnjem dometu vrlo učinkoviti protiv nepokretnih ciljeva. Učinkovit domet dramatično im se smanjuje protiv pokretnih ciljeva. Meteor je razvijen da bi oborio i avion koji se obrušava pri brzini od 1,4 Macha. Zbog toga je, bar po tvrdnjama proizvođača, učinkovita zona djelovanja Meteora na krajnjem dometu tri puta veća nego kod AIM-120C. MBDA navodi i da je učinkovit domet Meteora veći od 100 kilometara te da je on i na toj udaljenosti znatno učinkovitiji od AMRAAM-a. Zbog toga se Meteor može lansirati i na cilj udaljen 80 kilometara koji se brzo udaljava od aviona-lansera. Zahvaljujući svojoj velikoj brzini i pokretljivosti Meteor ima visoku vjerojatnost pogađanja i u skladu s tim niže troškove borbene uporabe u usporedbi s manje učinkovitim vođenim projektilima zrak-zrak.

Britansko ratno zrakoplovstvo se nada da će uvesti Meteor u operativnu uporabu tijekom 2014. godine, iako se još uvijek čeka odobrenje da se započne s prvim testiranjima na Typhoonu. Zbog kašnjenja u razvoju Typhoona, prva probna lansiranja Meteora neće biti moguća prije 2012. godine, osim ako se zbog nečega bitno ne izmijene prioriteti. Sadašnji planovi britanskog ratnog zrakoplovstva predviđaju integraciju Meteora u naoružanje Typhoona unutar Typhoon Phase 2 Enhancement (P2E) plana. Naime, kašnjenje razvoja Typhoona II, preciznije njegova radarskog sustava, uzrokovalo je i kašnjenje razvoja Meteora jer nisu mogla biti izvedena testiranja integracije radara i projektila. Zbog toga je Meteor prvo prilagođen za uporabu na francuskom Rafaleu i švedskom Gripenu, pa tek potom na Typhoonu. Odgađanje uvođenja Meteora na britanske Typhoone II dovelo je u neugodnu situaciju britansko ratno zrakoplovstvo čije su se zalihe AIM-120C5

Zbog “neodlučnosti” Amerikanaca još je uvijek veliko pitanje hoće li se Meteor naći i u naoružanju britanskih F-35 Lightning
projektila počele ozbiljno smanjivati. Do smanjivanja zaliha britanskih AMRAAM-a nije došlo zbog njihovog povećanog trošenja u ratnim djelovanjima ili na vježbama, već zbog toga što je britansko ratno zrakoplovstvo naručilo samo količinu dostatnu za naoružavanje Typhoona II, koje će dobiti do kraja 2011. Za Typhoone II, koje će dobiti od 2012. do 2016. (kad bi britansko ratno zrakoplovstvo trebalo dobiti posljednjeg Typhoona II) nisu naručeni AMRAAM-i nego Meteori. Tako najnovije kašnjenje uvođenja Meteora u operativnu uporabu znači da će britansko ratno zrakoplovstvo ili morati kupiti dodatnu količinu AIM-120C-5/C-7 ili avione koje će dobiti tijekom 2012. ostaviti bez projektila zrak-zrak velikog dometa i pričekati konačno uvođenje Meteora u operativnu uporabu. Osim toga pod velikim je upitnikom i plan da se britanski F-35 Lightningi naoružaju ovim projektilom. Zbog straha od konkurencije američka strana je do sada uspješno izbjegavala uvrstiti Meteor u popis naoružanja Lightninga. Doduše, to joj i nije bilo teško jer razvoj Lightninga, posebno inačice F-35B (koju će kupiti britanska ratna mornarica za svoje nosače) jako kasni.

Domagoj MIČIĆ