Fregate F125 prvi su ratni brodovi na svijetu koji su namjenski projektirani za sudjelovanje u mirovnim misijama te zbog toga privlače veliku pozornost svjetske stručne javnosti

Njemačka ratna mornarica odlučila je unijeti neke izmjene u koncept uporabe i nabave fregata F125. Promjena koncepta uporabe izravno je utjecala i na promjenu projekta ovih najnovijih njemačkih fregata čija je osnovna namjena trebala biti uporaba u mirovnim misijama. Zbog toga su prvobitno i označene kao Stabilisation Force Frigates.

Fregate klase F125 bit će uključene u sastav međunarodnim mirovnih snaga. Zajedno s snagama iz drugih grana i rodova, one bi trebale biti velik i važan njemački doprinos u prevenciji prijetećih vojno-političkih kriza, odnosno doprinos ublažavanju i stabilizaciji stanja u postojećim krizama, uglavnom niskog i srednjeg intenziteta. Zbog uspješnog obavljanja postavljenih zadaća, plan operativnog djelovanja ovih fregata utemeljen je na dva potpuno nova načela: povećanje stupnja borbene raspoloživosti uz istodobnu i intenzivnu uporabu plovila i načelo uporabe brojčano reducirane brodske posade.

Kad je njemačka ratna mornarica prvi put objavila planove o nabavi novih fregata, uzrokovali su talasanje u glavama mnogih analitičara i zapovjednika suvremenih ratnih mornarica. Novi su ratni brodovi zapravo trebali biti svojevrsne mornaričke platforme oružja namijenjene djelovanju po ciljevima na kopnu. Osim davanja paljbene potpore specijalnim snagama, nove su fregate trebale dobiti i oružja sposobna uništavati ciljeve u dubini kopna. Uz to, fregate F125 trebale su dobiti i lepezu nesmrtonosnih oružja koje je ovim brodovima trebalo omogućiti primjereno djelovanje u niskointenzivnim operacijama očuvanja mira i nadzora mora (borba protiv krijumčara oružja, ljudi i narkotika i tome slično). No, ugrađeni motrilački i oružni sustavi trebali su im isto tako omogućiti i odlučan udarac po ratnim brodovima, barem kao sredstvo odvraćanja od mogućih namjera protivničke strane. Jedan od glavnim zahtjeva bio je da brod ostane u zoni djelovanja dugo vremena (spominjalo se razdoblje od čak dvije godine).

Fregate F125 bile su svojevrsno čedo promijenjene njemačke vanjske politike koja se sve intenzivnije uključivala u mnogobrojne mirovne operacije pod vodstvom Ujedinjenih naroda i NATO saveza. Zbog toga su i fregate F125 bile odraz spremnosti da se napravi ratni brod koji će svojim odlikama biti prilagođen širokom rasponu, ponekad nekonvencionalnih, djelovanja u različitim mirovnim operacijama kao što su NATO-ova protuteroristička operacija Active Endeavour i operacija Europske zajednice protiv piratstva Atalanta.

Nakon što su pomnije proučili dostupne podatke mornarički su analitičari, ne bez zluradosti, ustvrdili kako će fregate F125 biti “prve politički korektne fregate”.

No, u dvije godine koje su uslijedile nakon što je njemačka ratna mornarica svoje planove (želje) poslala njemačkom parlamentu na razmatranje i odobrenje, te je Bundesamt fur Wehrtechnik und Beschaffung – BWB (ured za obrambenu tehnologiju i nabavu) potpisao ugovor s konzorcijem Arbeitsgemeinschaft Fregatte 125 (ARGE 125) za gradnju prve četiri fregate, planovi su se ponešto izmijenili. Neki stručni izvori navode da su “sazreli” te su racionalizirani u smjeru konvencionalnijeg ratnog broda sa znatno tradicionalnijom opremom i naoružanjem nego što je to prvobitno planirano.

Zahtjevi njemačke ratne mornarice za dugačkom autonomijom djelovanja i mogućnošću ostajanja u neprekidnom djelovanju na moru i dalje su ostali. Međutim, uz njih su pred projektante postavljeni novi zahtjevi za znatnim povećanjem automatizacije svih brodskih sustava i projektnom prilagodbom da bi brodovi mogli uspješno obavljati sve zadaće (pa i najsloženije borbene) tisućama nautičkih milja daleko od matične luke i pritom imati “tanku” posadu.

I sam tijek projektiranja novih njemačkih fregata tekao je pod izravnim nadzorom i vođenjem BWB-a, prije svega u smjeru povećanja strukturalne otpornosti na stres (borbena oštećenja), ali i osiguranje više prostora neophodnog za smještaj dva višenamjenska helikoptera NH90 koji su postali standardni dio brodske opreme.

O snazi šoka koji je cijeli program doživio najbolje govori da su projektanti ARGE 125 konzorcija (koji predvodi ThyssenKrupp Marine Systems, te uključuje Friedrich Lurssen Werf) odlučili u prosincu 2008. potpuno odbaciti prvobitni koncept broda i već napravljene projekte te započeti s detaljnom razradom novog projekta. Međutim, ubrzo se pokazalo da im je cijeli napor bio uzaludan jer se BWB ubrzo pojavio s novih zahtjevima.

Rezultat novih promjena bio je da je razrada tehničke dokumentacije za čeličnu konstrukciju i osnovni dizajn, čije je projektiranje bilo dovršeno, zamrznuta te se ne očekuje nastavak rada na njoj sve do studenog ove godine. Usprkos zamrzavanju razrade tehničke dokumentacije za konstrukciju i osnovni dizajn, u ARGE-u 125 i dalje optimistički tvrde da neće biti većeg kašnjenja u razvoju programa. Doduše, u međuvremenu je u suglasnosti s BWB-om donesen novi program razvoja, koji je bitno izmijenjen u odnosu na izvorni iz lipnja 2007.

Vremenski rokovi
Prema prvim najavama, prva iz serije od četiri fregate trebala se početi graditi još prošle godine, a ulazak fregata F125 u operativnu uporabu planiran je u razdoblju od 2013. do 2016. godine. Međutim, stalno “dotjecanje” novih zahtjeva i preinake projekta uzrokovali su i produženje rokova. Tako je i rok isporuke prve fregate Baden-Wurttemberg pomaknut za prosinac 2014. No, sada je jasno da njemačka ratna mornarica Baden-Wurttemberg neće dobiti prije ožujka 2016.

Druga fregata iz iste klase bit će Nordrhein-Westfalen. Njezina se primopredaja očekuje, ako ne bude novih odgađanja, u veljači 2017. Primopredaja treće i četvrte fregate, koje tek trebaju dobiti imena, prema najnovijim je planovima planirana za siječanj i prosinac 2018. A to znači da je već sada cijeli projekt u kašnjenju od dvije godine.

Zbog novih zahtjeva BWB-a (iza kojih zapravo stoji njemačka ratna mornarica) prijašnja je dužina brodova od 145,6 metara narasla na 159,5 m. Istodobno je širina broda povećana za 40 centimetra na 18,8 m. Povećanje dužine i (minimalno) povećanje širine, zajedno s ojačanjem konstrukcije broda, neminovno će dovesti do povećanja istisnine, što će pak značiti ili smanjenje maritimnih odlika ili povećanje snage pogonskog sustava. Ni prema prvobitnim planovima, fregate F125 nisu trebale biti jako brzi brodovi jer im je projektirana vršna brzina bila 27 čvorova, a zbog povećanja dužine i istisnine vjerojatno će se smanjiti na 26 čvorova.

Njihov hibridni CODLAG (combined diesel electric and gas turbine) pogonski sustav sastoji se od dva ugrađena električna motora snage 4,7 MW (ukupno 9,4 MW), plinske turbine snage 20 MW i četiri srednjohodna MTU dizelska motora od 2,9 MW (ukupne snage 11,6 MW). Vršna se brzina postiže uključivanjem plinske turbine, dok je najveća brzina samo s uključena četiri dizelskim motora 20 čvorova. Kako bi se smanjila potrošnja goriva, ovisno o energetskim potrebama i opterećenju, računalni nadzorni sustav sekvencionalno i sukcesivno uključuje odnosno isključuje pojedine generatore i raspodjeljuje opterećenje među njima. Takvim načinom uporabe omogućena je optimalna operativna uporaba i uporabna dostupnost svakog stroja uz minimalno opterećenje (smanjenje kvarova). Na taj se način, između ostalog, želi postići i zahtijevan autonomija djelovanja daleko do matične luke od čak dvije godine.

Promjene na oružnim sustavima
Iako su promjene na konstrukciji broda važne, javnosti su daleko zanimljivije najavljene izmjene oružanih sustava. Zapravo je upravo taj segment doživio najveće promjene od objavljivanja prvih planova. Jedan od glavnih taktičkih zahtjeva koji je bio postavljen pred klasu F 125 jest osiguranje taktičke paljbene potpore vlastitim, savezničkim ili prijateljskim snagama s mora pa su BWB i njemačka ratna mornarica prvobitno namjeravale da će za fregate F125 rabiti već postojeće oružne sustave koji su razvijeni za uporabu na kopnu, a kako bi uštedjeli na troškovima razvoja novih sustava. Osim toga, nadali su se da će na taj način postići veću istovjetnost operativnih potreba mornaričkih i kopnenih snaga, ne samo unutar njemačkih oružanih snaga već i unutar NATO saveza. Tako bi uporaba topničkog sustava namijenjena kopnenoj uporabi teoretski omogućavala i uporabu vođenih projektila koji se ispaljuju/lansiraju iz topničkih cijevi, a čiji je razvoj već uspješno okončan u nekim članicama NATO saveza. Na taj bi se način bitno smanjili troškovi razvoja, logističke potpore i obuke posada.

Najvažniji element ovih planova trebao je biti topnički sustav MONARC (Modular Naval Artillery Concept) kalibra 155 mm. MONARC je razvijala njemačka tvrtka Rheinmetall u suradnji s njemačkim brodogradilištem Howaldtswerke Deutsche Werft, njemačkom tvrtkom Krauss-Maffei Wegmann i nizozemskom Thales Nederland. MONARC je bio program kojim se za brodsku uporabu željelo prilagoditi kupola samovoznog topničkog sustava PzH2000 kalibra 155 mm i dužine cijevi 52 kalibra. U provedenim je ispitivanjima ostvaren maksimalni domet od 40 km i brzina paljbe od 10 granata u minuti. Zahvaljujući računalnim programima razvijenim za potrebe švedskog natječaja za odabir novog topničkog sustava kopnene vojske, PzH2000 je uspješno demonstrirao mogućnost gađanja brodova u vožnji kad ga se koristi u ulozi obalnog topništva. Radi potvrđivanja uporabljivosti MONARC-a, jedna prilagođena kupola sustava PzH2000 u prosincu 2002. ugrađena je na pramac fregate Hamburg. Da bi se kupola mogla postaviti na mjesto gdje inače stoji top Oto Melara Compact kalibra 76 mm, izrađen je posebni prigušivač sila koje se javljaju tijekom opaljenja iz topa-haubice kalibra 155 mm. Potvrda učinkovitosti prigušivača trzaja dobivena je, nakon testiranja na kopnu, u lipnju 2003., nakon čega je njemačka vlada odobrila sredstva za nastavak daljnjih ispitivanja. U osnovnoj konfiguraciji MONARC se sastoji od kupole mase 18 tona u kojoj se nalaze svi važni sustavi, između ostalih i automatski punjač sa spremnikom granata kapaciteta 60 komada. MONARC se može još više prilagoditi brodskoj uporabi tako da se automatski punjač i spremnik granata premjeste iz kupole u potpalublje broda. Time bi se riješio i trenutačni problem da u kupoli tijekom paljbe mora biti jedan član posade koji upravlja radom automatskog punjača. Prednost MONARC-a je da je otprije prilagođen uporabi topa-haubice kalibra 155 mm i dužine cijevi 52 kalibra, te da je njegov sustav suspenzije trzaja prilagođen ispaljivanju granata povećanog dometa koje su još uvijek u razvoju a namijenjene su za uporabu na kopnenim topničkim sustavima. Još veća prednost je što je PzH2000 već u operativnoj uporabi te su troškovi razvoja svedeni na minimum.

Iako se MONARC tijekom testiranja na fregati Hamburg pokazao kao učinkovit brodski topnički sustav se velikim potencijalom daljnjeg poboljšanja, studije provedene na zahtjev BWB-a i konzorcija ARGE 125, zaključile su da bi daljnji razvoj ovog topničkog sustava jednostavno bio preskup, uz nesiguran ishod. Iako se MONARC pokazao učinkovitim brodskim topničkih sustavom velikog dometa i paljbene moći, problem je nastao oko adaptacije streljiva za uporabu u uvjetima vlage i soli. Najviše bi problema, prema nalazima studije, bilo sa sustavom za automatsko punjenje haubice. Problem je bio i u tome što MONARC zapravo rabi haubicu s dvodijelnim streljivom koje se na nalazi u jedinstvenoj čahuri koja dodatno štiti od utjecaja vlage i soli. Povrh toga, manipuliranje dvodijelnim haubičnim streljivom znatno je zahtjevnije od manipulacije s jednodijelnim topovskim. Jednaki se problem javlja i s uporabom višecjevnih lansera raketa pri uporabi na moru jer je potrebna konstantna briga oko raketa kako bi se zaštitili od utjecaja mora. Problem je i osiguranje dostatne preciznosti paljbe nevođenih raketa tijekom lansiranja s broda u plovidbi, ali i dostatnog prostora da bi se omogućilo ponovno punjenje lansera.

Umjesto topničkog sustava MONARC, njemačka ratna mornarica je odabrala talijanski Oto Melara 127/64 mm Allegerito (označava se i kao LightWeight – LW). Kako bi zadovoljila što veći krug kupaca, tvrtka Oto Melara nastavlja razvoj brodskog topa kalibra 127 mm. Trenutačno se odvija testiranje inačice s cijevi dužine 54 kalibra, što je tek uvod u razvoj topa dužine cijevi 64 kalibra (127/64 LW). Za 127/64 LW razvija se i dalekodometna granata Vulcano. Izrada komponenti za prvi 127/64 LW, čija će masa biti 29 tona i brzina paljbe 35 granata u minuti, u završnoj je fazi te je započelo sastavljanje. Još prije su dovršene dvije cijevi, koje se rabe za intenzivna testiranja, a u tijeku je izrada dodatnih.

Za 127/64 LW razvijen je novi automatski punjač da bi mogao rabiti četiri različite granate: Vulcano, osvjetljavajuću, udarnu i višenamjensku. Talijanska ratna mornarica namjerava rabiti 127/64 za zadaće protuzračne obrane, te uništavanje ciljeva na površini mora i na kopnu. Za uništavanje ciljeva na srednjim udaljenostima rabit će se nevođeni projektil Vulcano granate, zbog veće brzine leta od standardnog projektila. Za uništavanje ciljeva na velikim udaljenostima razvija se dalekometni Vulcano, čiji će projektil imati GPS/inercijalni sustav navođenja u letu ili poluaktivni laserski sustav navođenja u završnoj fazi (za ciljeve na kopnu). Za uništavanje ciljeva na moru (brodova) projektil će se opremiti infracrvenim sustavom navođenja.

Zasad lista kupaca za 127/64 LW obuhvaća talijansku ratnu mornaricu (za višenamjenske FREMM fregate) i njemačku ratnu mornaricu, koja će ih ugrađivati na nove fregate tipa F-125. Sadašnji topovi od 127 mm s klasičnom granatom ostvaruju najveći domet od 22 km, dok se s granatom povećanog dometa povećava na 30 km. Testiranja Vulcano granate, održana tijekom prošle godine, demonstrirala su domete od 70 km. Predviđen domet za vođeni projektil granate Vulcano (još nije testiran) iznosi čak 120 km ako se ispali iz cijevi dužine 64 kalibra. Za top cijevi 54 kalibra domet bi bio “samo” 100 km.

Iako je Oto Melara bila uključena, preko NIAG programa, i u razvoj brodskog topa kalibra 155 mm, njezini čelnici su stalno isticali da veći kalibar u ovom slučaju ne mora značiti bolje rješenje. Zapravo su tvrdili da bi zadržavanje topova od 127 mm bilo bolje rješenje. Prema njima, uvođenje novog kalibra od 155 mm ne bi donijelo nikakve znatnije uštede, unatoč mogućnosti uporabe granata razvijenih za samovozne haubice, jer ratne mornarice u skladištima već imaju velik broj granata od 127 mm. Uz to, zbog povećanog kalibra, brodski topovi od 155 mm morali bi imati manju brzinu paljbe, te ne bi mogli gađati ciljeve u zraku. U odnosu na topove kalibra 155 mm, brodski topovi u kalibru 127 mm imaju, ako se rabi klasična visokoeksplozivna granata, istovjetnu paljbenu moć. Topovi, ili bolje rečeno haubice, kalibra 155 mm ispaljuju granate mase 45 kg, dok topovi u kalibru 127 mm ispaljuju granate mase 31 kg. Međutim, topovi od 127 mm imaju četiri puta veću brzinu paljbe, tako da u istom vremenskom razdoblju na cilj “isporuče” veću masu eksploziva (projektila). Pritom, naravno, zanemaruju činjenicu da su brodski topovi kalibra 155 mm na samom početku razvoja, a da oni svoj top od 127 mm razvijaju već desetljećima.

Uz to, njihove se procjene također temelje na značajkama haubice od 155 mm, dok bi se za brodove razvio top s jednodijelnom granatom i drukčijim automatskim punjačem te većom brzinom paljbe.

Kako bi najveći dio svoje operativne uporabe fregate F125 trebale odraditi u nesigurnim priobalnim vodama, posebna je pažnja posvećena i obrani broda od nekonvencionalnih prijetnji. Ponajprije se to odnosi na napade malih brzih čamaca, vodenih skutera i glisera-kamikaza, pomorskih diverzanata te na obali lociranih napadača naoružanih ručnim raketnim bacačima itd. Zbog toga se u prvobitnim planovima spominjala ugradnja malokalibarnih topova od 27 mm. Zapravo se govorilo o daljinski upravljivim topovima MLG 27 (Marine Leicht Geschutz 27 mm). No, najnovija izvješća više ih ne spominju. To je čudno jer je MLG 27 odlično obrambeno oružje. Uporaba istog 27 mm BK 27 barutnim plinovima pokretanog topa, koji rabe i borbeni zrakoplovi Tornado i Typhoon omogućila je konstrukciju topničkog sustava MLG 27, kao daljinski upravljivog, malokalibarskog sustava, stabiliziranog u dvije osi. Sustav je konstruiran za suprotstavljanje litoralnim površinskim i zračnim prijetnjama, ali isto tako ima mogućnosti za uništavanje izloženih ciljeva na kopnu. Sustav je opremljen vlastitim kompletom elektro-optičkih senzora i sposoban za uporabu svih vrsta streljiva u kalibru 27 mm. Daljinsko upravljanje izvodi se s posebne operatorske konzole koja se može montirati na brod i u njegovoj unutrašnjost. Prateći početna ispitivanja prototipa topa od 27 mm montiranog na jedan brod njemačke mornarice u Baltiku tijekom travnja 1996., Mauser-Werke Oberndorf Waffensisteme je potpisao ugovor vrijedan 12,2 milijuna američkih dolara s BWB-om o kompletnom tehničkom razvoju sustava MLG 27. Ključni naglasci u potpisanom ugovoru bili su u zahtjevima za velikom brzinom i gustoćom paljbe, malom težinom sustava, velikom učinkovitom dometu, kratkim vremenom reagiranja na prijetnju, povećanom pouzdanošću i velikom vjerojatnosti pogađanja cilja prvim ispaljenim plotunom. Razvojni ciklus uključivao je i razvoj novog 27×145 mm fragmentiranog streljiva (FAPDS) sposobnog za uništavanje ciljeva na udaljenostima od 5000 m. Prema tehnološkim zahtjevima, ovo multifunkcionalno streljivo za mornaričku primjenu je potkalibarskog tipa i odlikuje se masom projektila od 225 grama. Masa penetratora je 175 grama. Početna brzina projektila na ustima cijevi topa iznosi 1150 m/sek. Leteći gotovo ravnom trajektorijom, reducirano je vrijeme leta topničkog zrna i maksimiziran njegov učinkoviti domet. Modifikacija sustava MLG 27 tijekom 2000. uključivala je testiranja i poboljšanja na sustavu praćenja ciljeva i na sustavu za otvaranje paljbe. Prema specifikacijama proizvođača, topnički sustav MLG 27 uspješno uništava velike površinske ciljeve, mobilne i fiksne kopnene točkaste ciljeve na daljinama do 4000 m.
Ciljeve u zraku uništava na daljinama do 2500 m. Male, visoko mobilne površinske ciljeve kao što su npr. motorni čamci sustav uspješno uništava na daljinama većim od 2500 m.

Praćenje ciljeva i kontrola paljbe za ovaj topnički sustav osigurana je uporabom Atlas-Elektronikova kompleta senzorske elektrooptičke opreme montirane na kućištu topa.

Topnički sustav MLG 27 ima težinu od 850 kg (bez streljiva) i što je najvažnije odlikuje se nepenetrirajućim načinom montaže (nije potrebno zbog barbeta, komora streljiva i pogonskog sustava zauzimati prostor ispod palube na koju je montiran).

Top BK 27 odlikuje se brzinom paljbe od 1700 zrna u minuti. U standardnoj verziji opremljen je spremnikom kapaciteta 90 granata spremnih za paljbu i podijeljenih u uvodniku u osam rafala po 11 granata (+2 granate). Povećanje spremnika streljiva moguće je na 135 granata, što omogućava ispaljivanje više od 12 rafala.

Siniša RADAKOVIĆ