Najstrašnijim oružjem na Zemlji danas raspolažu oružane snage devet zemalja. Pet od njih stalne su članice Vijeća sigurnosti UN-a

Prema podacima s internetske stranice Udruženja za nadzor naoružanja (Arms Control Association), koji su ipak procijenjeni i vrijedili su za lipanj 2024., zemlja koja raspolaže s najviše nuklearnih bojnih glava je Rusija – njih 5580. Prema najnovijim izvješćima, Rusija ima i najviše nuklearnih bojnih glava spremnih za djelovanje – 1549. Sjedinjene Države druga su zemlja po broju nuklearnih bojnih glava – 5044. I druga s najviše spremnih za uporabu – 1419. Te dvije zemlje tako same imaju više nego dovoljno potencijalne razorne moći da višestruko razore sve na planetu. Na trećem je mjestu Kina, s otprilike 500 nuklearnih bojnih glava i sve su spremne za uporabu. Europska zemlja s najviše nuklearnih bojnih glava je Francuska sa 290. Iza nje je Ujedinjena Kraljevina sa 225. Time završava popis koji vrijedi za pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Od ostalih poznatih zemalja s nuklearnim arsenalom Pakistan ima 170, a Indija 172. Tu je i Sjeverna Koreja s oko 50 nuklearnih bojnih glava. Ta zemlja trenutačno ima i najveću proizvodnju tako da će se taj broj uskoro povećati. Ostaje pitanje Izraela, koji ne priznaje da ima nuklearno oružje. Procjene su da tamošnje nuklearne snage imaju oko 90 bojnih glava. Prema dostupnim podacima, nuklearne snage SAD-a imaju u stranim zemljama ovako raspoređeno nuklearno oružje: Italija 35, Turska 20, Belgija 15, Njemačka 15 i Nizozemska 15 bojnih glava. Od prošle godine Rusija ima razmješteno nuklearno oružje u Bjelorusiji. Točna vrsta i broj nisu poznati.

Izlazak iz Sporazuma

Sve operativne nuklearne bojne glave razmještene su na odgovarajuće nosače. Tako je ruskih 1549 nuklearnih bojnih glava raspoređeno na 540 sustava za prijenos do cilja. Barem je Rusija imala toliko prije nego što je u veljači 2022. napustila sporazum New START Treaty i prestala davati podatke o svojem nuklearnom arsenalu. Za 2022. godinu znalo se da je operativno 339 interkontinentalnih balističkih projektila. Tomu treba pridodati i 11 strateških podmornica na nuklearni pogon. Sve osim jedne nose 16 balističkih interkontinentalnih projektila. Ruske nuklearne snage imaju usto između 1000 i 2000 taktičkih nuklearnih bojnih glava namijenjenih za naoružavanje krstarećih projektila, balističkih projektila malog i srednjeg dometa te ispaljivanja iz haubica. Specifičnost je ruskih nuklearnih snaga jako velik broj interkontinentalnih balističkih projektila smještenih na kamionima/lanserima. Najbolja im je zaštita pokretljivost, koja bi, barem teoretski, potencijalnom napadaču trebala onemogućiti njihovo otkrivanje i uništavanje. Nešto kao strateške podmornice, ali u prostranstvima Sibira. Prošle godine javnost se najviše bavila najnovijim ruskim interkontinentalnim balističkim projektilom RS-28 Sarmat. Duljine 35,5 metara, promjera tijela tri metra i mase na lansiranju 208 tona, Sarmat je namijenjen čuvanju i lansiranju iz podzemnih silosa. Ni po jednoj odlici nije puno bolji od operativnih ruskih interkontinentalnih balističkih projektila. Osim što je prilagođen nošenju hipersoničnih projektila. Sarmat može ponijeti 24 hipersonična glider projektila Avangard. Ruski izvori navode da mu je brzina čak 27 Macha. Riječ je zapravo o povratnom modulu s nuklearnom bojnom glavom koji ima mogućnost manevriranja. Cilj je da se kombinacijom velike brzine i pokretljivosti onemogući djelovanje sadašnjih raketnih sustava za zaštitu od napada balističkih projektila velikog dometa.

Nevjerojatna preciznost

Američke nuklearne snage imaju 400 interkontinentalnih balističkih projektila LGM-30G Minuteman III, te 14 strateških podmornica na nuklearni pogon Ohio. Svaka je naoružana s po 20 interkontinentalnih balističkih projektila UGM-133A Trident. Taj projektil dug je 13,58 i širok 2,11 m. Masa u trenutku lansiranja iznosi 59 tona. Radi se o trostupanjskom projektilu. Svaki stupanj pokreće raketni motor na kruto gorivo. Najveći domet projektila Trident II nije poznat, no procjenjuje se da je veći od 12 000 km. Može ponijeti do 12 povratnih modula u kojima se nalazi po jedna termonuklearna bojna glava. Razvijena su dva tipa tih glava – W76 i W88. Prva ima snagu od 100 kilotona i do cilja se prenosi unutar povratnog modula Mk4. Iako su točni podaci tajna, preciznost Mk4 (Circular Error Probable – CEP), odnosno mogućnost kružne pogreške procjenjuje se na izvrsnih 20 metara. Kombinacija velike preciznosti i male snage idealna je za uništavanje protivničkih položaja s interkontinentalnim balističkim projektilima na kopnu, kao i strateških vojnih baza.

Za znatno veće ciljeve rabi se nuklearna bojna glava W88, čija je snaga oko 475 kilotona. Iako se može smjestiti u povratni modul Mk4, češće se smješta u povratni modul Mk5, čiji je CEP oko 90 m. Manja se preciznost nadoknađuje većom snagom. Svaki Trident II može ponijeti do 12 povratnih modula Mk4 ili Mk5. Nije poznato mogu li se moduli kombinirati. Treba spomenuti i 20 strateških bombardera B-2A Spirit. Radi se o još uvijek jedinstvenom avionu, koji ima znatno smanjen radarski potpis, što mu uvelike povećava vjerojatnost da će doći do cilja i vratiti se u bazu. Razvoj Spirita započeo je 1979. kao program razvoja bombardera napredne tehnologije (Advanced Technology Bomber). Prvotno je planirana flota od 132 Spirita, no nakon raspada SSSR-a to je smanjeno na 75. Zbog tadašnje cijene od čak 737 milijuna dolara po primjerku, na kraju je dovršen samo 21, a jedan je u međuvremenu izgubljen u nesreći. B-2 značio je toliki tehnološki iskorak da ni 29 godina od njegova prvog leta još ne postoje PZO raketni sustavi koji bi ga mogli otkriti i oboriti. Iako je B-2A i dalje u sastavu američkih strateških snaga, mala vjerojatnost da će biti uporabljen kao strateški bombarder nagnala je Američko ratno zrakoplovstvo da ga osposobi i za taktičke udare konvencionalnim oružjima. No kako Rusija i Kina ubrzano razvijaju svoje PZO sustave, Američko ratno zrakoplovstvo pokrenulo je razvoj novog strateškog bombardera B-21 Raider. I njega razvija tvrtka Northrop Grumman. Prvi prototip prvi je put poletio 10. studenog 2023. Ulazak u operativnu uporabu planiran je za 2027. godinu.

Kineske zalihe

Kineski nuklearni kapaciteti još su uvijek znatno manji u odnosu na ruske i američke. To se podjednako odnosi i na kvantitetu i na kvalitetu. Dostupni podaci govore da kineske nuklearne snage imaju više od 110 interkontinentalnih balističkih projektila, uglavnom starijih. Najnoviji je DF-41. Po uzoru na ruske nuklearne snage, DF-41 mobilni je sustav smješten na kamionu/lanseru. Ovisno o masi korisnog tereta (povratni moduli s termonuklearnim bojnim glavama) domet mu je od 12 do 15 000 kilometara. Može nositi ili osam povratnih modula s termonuklearnim bojnim glavama razorne snage 250 kilotona TNT-a ili deset povratnih modula s termonuklearnim bojnim glavama razorne snage 150 kilotona TNT-a. S obzirom na to da gotovo sve ranije interkontinentalne balističke projektile treba zbog starosti povući iz operativne uporabe, ne čudi da se broj projektila DF-41 jako povećava. Razvijena je izvedenica za smještaj u podzemne silose. Kineske nuklearne snage danas grade više od 330 podzemnih silosa za DF-41 u tri baze.

Kineska ratna mornarica ima šest strateških podmornica klase Type-094 Jin. Gradnja prve započela je 1999. godine. Prva je porinuta u lipnju 2004., a druga vjerojatno 2007. Zapadni izvori tvrde da su obje podmornice postale operativne 2012., dok kineski navode da je prva postala operativna 2010. godine. Početkom 2017. na satelitskim su snimkama uočene još dvije podmornice, označene kao Type 094A (klasa Jin-II). Podmornice imaju redizajniran zapovjedni toranj. Nisu poznate druge izmjene.

Budući da službenih podataka o podmornicama 09-IV nema, procjene analitičara gotovo se isključivo temelje na fotografijama. Tvrde da je kao osnova za gradnju uzet projekt jurišne podmornice 09-III (klasa Shang). Po uzoru na sovjetska rješenja, 12 je vertikalnih lansera za balističke projektile djelomično smješteno u čvrsti trup, a djelomično u laki trup odmah iza zapovjednog tornja. Time se bitno narušava hidrodinamički oblik podmornice, no strateške su podmornice ionako dizajnirane da rone vrlo malim brzinama kako bi se što više smanjio hidroakustički potpis. Iz silosa se lansiraju projektili Ju Lang-2 (JL-2). Oni imaju procijenjeni domet od 7200 pa do 9000 kilometara. Najčešće se spominje podatak o 8000 kilometara. Projektil je dug 13 i širok dva metra. Masa mu je u trenutku lansiranja oko 42 tone. Većina izvora navodi da JL-2 nosi korisni teret mase 1050 kg, no neki navode čak 2800, a neki samo 700 kilograma. Svi bi ti podaci mogli biti točni jer ovise o tipu bojne glave. Projektil je trostupanjski s raketnim motorima na kruto gorivo. Prvotna bojna glava bila je nuklearna, snage jedne megatone. Dio zapadnih izvora tvrdi da su u međuvremenu kineski stručnjaci uspjeli razviti znatno manje termonuklearne bojne glave, te da JL-2 može biti naoružan sa šest do osam neovisno navođenih povratnih modula. Uz uobičajenu inercijsku navigaciju rabi i satelitsku navigaciju kineskog sustava BeiDou (BDS).

Kao osnova za razvoj uzet je balistički projektil Dong Feng 31 (DF-31). S obzirom na to da je razvijena naprednija inačica DF-31A s povećanim dometom od 11 200 km, neki izvori navode i da je najveći domet JL-2 oko 12 000 km. Prvo lansiranje JL-2 iz zaronjenog lansera zabilježeno je 1983. Prvo lansiranje iz testne podmornice Type 031 (klasa Golf) obavljeno je 2002. godine. Projektil je uveden u naoružanje kineske mornarice početkom 2015., a postao je operativan u prosincu te godine. Na zapadu se dugo nagađa da kineska zrakoplovna industrija razvija strateški bombarder odlika jako sličnih američkom B-2A. Kineski mediji tvrde da mu je oznaka H-20 i da je prvi put trebao poletjeti 2022. godine. Osim nekoliko jako mutnih satelitskih snimki, nema drugog dokaza da H-20 stvarno postoji.

Francuske podmornice

Glavno su oružje francuskih nuklearnih snaga četiri strateške podmornice klase Triomphant. Ministarstvo obrane Francuske još je početkom 1980-ih započelo projekt razvoja zamjene klase Le Redoutable, izvorno nazvan (u slobodnom prijevodu) nuklearni podmornički lanser nove generacije (Sous-Marin Nucléaire Lanceur d’Engins de Nouvelle Génération – SNLE-NG). Le Triomphant (S616) porinuta je 26. ožujka 1994. Zadnja iz klase, Le Terrible (S619), porinuta je u ožujku 2008. i predana u rujnu 2010.

Glavno su naoružanje podmornica klase Triomphant balistički projektili M51 smješteni u 16 vertikalnih lansera. Projektil M51 ima najveći domet od 10 000 kilometara. Može ponijeti šest do deset povratnih modula TN 75, svaki naoružan s po jednom termonuklearnom bojnom glavom. S deset modula TN 75 najveći domet smanjuje se na 8000 km. Inačica M51.2 dobila je novi povratni modul nazvan oceanska nuklearna bojna glava (Tête nucléaire océanique – TNO). Iako tek nešto slabija od TN 75 (100 prema 110 kilotona), TNO ima znatno veću preciznost (CEP joj je 200 metara). Usto je pouzdanija za uporabu i ima dulji vijek trajanja.

TEKST: Mario Galić