Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je i prošle godine natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se ponovno javio velik broj učenika. I ovaj je natječaj pokazao zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda tog iznimno poticajnog projekta. Na natječaj su se drugi put javili i učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo prvu od šest priča učenika iz Hrvatske koje su pisano pohvaljene sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje

Bilo je vruće ljeto 1992. godine. Sunce je bilo u zenitu, a Ante Š. koračao je sa svojim suborcima kroz dinarski krš. Srpski su napadi jenjavali, ali bi svako malo zatutnjao pucanj i počela bi paljba, a onda nakon pakla od nekoliko sati, opet zatišje. Ante se pridružio vojsci početkom rata, u svibnju 1991. godine. Od tada je vrijeme većinom provodio na bojištu. Bio je diverzant i često su ga zvali da sudjeluje u operacijama. Dok je hodao preko kamenja i neuređenih staza cijedio mu se znoj s lica. Tek što bi pokleknuo pod teškim rancem punim opreme i streljiva, osvijestio bi se. Ruke su mu se grčile od teške puške koju je uporno nosio cijele dane čvrsto ju držeći pripremljenu u slučaju da mu zatreba, a metci mitraljeza njegova suborca zveckali su u ritmu hoda.

Ante je svoju pušku kupio sam. Kad je rat došao, većina se ljudi voljnih borbe za novu domovinu zatekla nenaoružana. Tek je poneko imao lovačku pušku, a oružje se mahom dopremalo ilegalnim putevima preko crnoga tržišta. Teško ušteđen novac trošio se na naoružavanje dok vojska skoro da nije bila oblikovana, a napadi su neprijatelja bili žestoki, naročito u prvoj godini rata. Ante je svoje prvo vojno iskustvo stekao na Dinari i Velebitu te je nakon nekog vremena pristupio diverzantskim postrojbama s kojima je počeo operirati. Svoje je mlade dane provodio na planini lutajući ne bi li pronašao neki planinarski dom ili zdenac, a kasnije je snalažljivost i ljubav prema planinama pretočio u spašavanje ljudskih života. Nekoliko godina proveo je u Gorskoj službi spašavanja, a onda je došao rat. Iskustvo stečeno u planinama Antu je učinilo toliko poželjnim i dobrim suborcem. Ljudi su ga cijenili, a njegovo je poznavanje terena bilo nezamjenjivo. Sve je to prošao u životu, a sada pod vrelim suncem hoda u dubinu planine ne znajući tko i što ga tamo čeka.

Grupa se vojnika zaustavila pred izvorom iz kojeg je nekoć tekla voda, a sada su redovi suhoga kamenja stajali tvoreći polukrug. Zaustavivši se u šumarku u podnožju brda, vojnici polijegaše u škrtu hladovinu i izvadiše čuture s vodom ne bi li se okrijepili od dugotrajnog hoda. Već je unaprijed bilo dogovoreno da će se Ante uputiti u izvidnicu. Nakon kratkog odmora Ante povjeri ruksak suborcima na čuvanje, usta i uputi se ne bi li prošao teren i izvidio ga. Sa sobom je ponio pušku, a u omanji ranac stavio čuturu vode i nekoliko zavoja. Sunce je i dalje peklo. Na kožnom satu, koji mu je poklonio djed za rođendan, opazi preklopljene kazaljke na broju jedan. Paučina, u koju se zapetljao još u podnožju brda, zalijepila mu se za lice i onako zapetljana visjela je čekajući da ju vojnik otare s lica.

Nakon pola sata hoda zapazio je bljesak na udaljenosti od par stotina metara. Pomislio je da mu se pričinja od silnog umora i vrućine, ali se onda ponovi isto. Kao da se svjetlost Sunca odbija o kakav metal ili staklo, pomislio je i nastavio hodati čvrsto držeći svoje oružje u rukama. Odjednom je ugledao sjenu u pokretu, a potom iza kamena izviri silueta s puškom uperenom u njega. Istoga trena Ante digne svoju pušku i zapuca. Rafali zagrme planinama, a dva vojnika padoše na krš ranjeni. Puške su im bile van dometa i u panici se krenuše kotrljati i gmizati ne bi li ih dohvatili i dovršili obračun, ali uzalud. Toliko su iskrvarili da su se umirili i blijedo se počeli pogledivati, svaki iza svoga zaklona. Nakon nekog vremena počeli su i razgovarati.

Bogdan A. bio je srpski pobunjenik porijeklom iz Bosne koji je u ratu sudjelovao od početka, a pridružio se vojsci sa svojim prijateljima. Iako i sam teško ranjen, Ante je izvadio zavoje i pružio jedan Bogdanu koji je bio u vidno lošijem stanju. Jednim mu je zavojem pritisnuo ranu, a drugim ga učvrstio ne bi li zaustavio krvarenje. Razmijenili su još koju rečenicu, a zatim su obojica ušutjeli. Ante je izvadio kutiju cigareta i pružio jednu Bogdanu koji ju je uzeo i zapalio. U tišini su otpuhivali dimove jedan za drugim i cijela je kutija nakon nekog vremena nestala.

Bogdan je postajao sve bljeđi i slabiji kako je vrijeme odmicalo. Vidno iscrpljen, najednom je tiho prozborio: “Slušaj, Ante…, nisam mislio da ću doživeti ovo danas. Ranjeni smo obojica i ne znam hoćemo li preživeti, ali obećaj mi da ćeš, ako umrem, otići pronaći moju rodbinu i reći joj što se dogodilo. Reci da sam bio hrabar i da ih mnogo volim. Ja ti dajem reč da ću to napraviti za tebe ako ti ne preživiš, a ja se vratim.”

Ante je pristao i obećao mu jer je u mislima zamislio sebe koji isto to traži od Bogdana. Ponovno su ušutjeli i zadrijemali. Svako bi se malo čuo neki jek puške ili granate u daljini, a klokot vode koja je istjecala iz čuture kada bi se vojnici okrjepljivali, bivao je sve rjeđi jer vode skoro da više i nije bilo. Antu iz polusna prene pucanj iz daljine i on se trgne. Pogledao je Bogdana i primijetio njegovo klonulo blijedo lice. Potapšao ga je i protresao, ali nije dobio odgovora. Bilo je jasno da je Bogdan proživio svoje.

Ante je kroz bol dohvatio njegov ranac i iz njega izvadi Bogdanove osobne dokumente te nekoliko zavoja. Na osobnoj je iskaznici pročitao mjesto rođenja preminuloga. Okrenuo je iskaznicu, provrtio ju po prstima i vratio natrag u nešto što je nalikovalo novčaniku. Sunce je već bilo zašlo, a Ante je osjetio ljetni povjetarac i polako ponovno zapao u san. U jednom se trenutku začulo komešanje. U mraku nije dobro mogao razabrati predmete niti osobe, a zvuk je bio nerazumljiv. Pomislio je na najgore i opet primio svoju pušku u ruke, ali onda je prepoznao glasove. Bili su to suborci iz njegove postrojbe. I dalje pozorno osluškujući, potpuno napet, Ante je doživio olakšanje. Odjednom ga je potapšala ruka po ramenu i razabrao je dobro poznat glas koji ga je smirivao i bodrio.

***

Rat je završio već prije nekoliko godina. Ljudi se oporavljaju od ratnih rana, a mnogi još ne znaju gdje su im bližnji. Ante je one večeri sigurno, u rukama svojih suboraca, sišao s planine i odmah je odveden u bolnicu gdje mu je pružena pomoć. Već je počeo planirati novi život u domovini, ali znao je jako dobro da je u ratu dao obećanje koje još nije ispunio. Od onoga kobnoga dana često je mislio o Bogdanu. Znao je Ante i sam da je bio u prilici potražiti njegovu rodbinu, ali nije nikada to učinio. Slamao bi se na samu pomisao da bi trebao njegovim roditeljima priznati ubojstvo njihova sina. Nije znao kako bi bio dočekan, kao častan čovjek ili kao zakleti neprijatelj i to je bilo ono što ga je sputavalo, što ga je dovodilo do očaja i zbog čega je preispitivao odluku iznova i iznova svaki put kada bi pomislio da je došao trenutak da izvrši obećanje. Na kraju je zaključio da njegov osjećaj nije presudan. Dao je obećanje i to je ono što je važno. I sam je, na kraju krajeva, svjedočio mnogim primjerima u kojima se djeca s bojišta nisu vratila roditeljima, a roditelji ne bi znali što im se dogodilo.

Jednoga dana Ante se uputio prema autobusu i krenuo put Bosne. Još je tijekom rata istražio gdje je živjela Bogdanova porodica. Nije bio siguran želi li je ondje zateći ili ne. Nakon višesatne vožnje, autobus se zaustavio u malom mjestu okruženom gorjem. Hodao je do kućnog broja koji je imao zapisan na komadu papira i zaustavi se pred omanjom kućom trošnoga izgleda. Potvrdio je još jednom da se nalazi na pravome mjestu i zakucao je na vrata. Otvorila mu je žena u pedesetim godinama, uljudno pozdravila i ponudila pomoć. Nakon nekog se vremena na vratima pojavio i njezin suprug, Bogdanov otac, i pozvao stranca u kuću. Neki je kućanski posao, uznemirena strančevom posjetom, obavljala mlađahna djevojka. Posjedali su svi za stol. Uz rakiju se Ante predstavio i bez mnogo oklijevanja prozborio: “Poznavao sam vašega sina. Ja sam onaj koji ga je ubio.” Nastupila je tišina. Nitko nije mogao doći k sebi osim Ante koji se već krenuo lagano trijezniti. Otac kao da je htio nešto prozboriti, ali iz njegovih se usta nije ništa čulo.

Omamljen je prepričao nesretan događaj od onoga dana i tako prekinuo napetu tišinu. Ispričao je kako su naišli jedan na drugoga, kako su se međusobno ranili i poštivali premda su bili na suprotnim stranama. Ispričao im je i o hrabrosti njihova sina te naposljetku spomenuo obećanje koje su dali jedan drugome dok još nisu znali koji će od njih preživjeti. Roditelji su plakali, ali su osjetili olakšanje. Još su neko vrijeme sjedili u tišini. Ti nepoznati ljudi ponudili su mu prenoćište, ali zahvalio je i odbio. Ispratili su ga nijemim pogledima iz tog malog mjesta nad koje se nadvijalo crno gorje.

Bruno Serapiglia, učenik 4. razreda Gimnazije Franje Petrića Zadar