RAZGOVOR: pukovnik Ivan VUKELIĆ, zapovjednik Središta za razvoj vođa “Marko Babić“

“Korak po korak razvijali smo obuku, uvodili nove obučne prostore i infrastrukturu, nova sredstva, novu tehnologiju, širili suradnju s drugim postrojbama. Rekao bih da smo danas u trendu, provodimo obuku kroz taktiku malih postrojbi, što je moderno u području ratovanja, a time i razvoju vojnih vođa“

Popis postrojbi u kojima je služio pukovnik Vukelić je impresivan. U obranu Hrvatske uključio se sredinom 1991. godine, i, među ostalim, bio u Bojni Frankopan, 2. gardijskoj brigadi Gromovi, Središtu gardijskom za specijalističku obuku dočasnika “Damir Tomljanović – Gavran” Šepurine, Bojni za specijalna djelovanja, Zapovjedništvu specijalnih snaga. Iskustvo je stjecao i u misijama u Afganistanu. Razgovor smo vodili povodom pete obljetnice ustrojavanja Središta kojem je danas na čelu i s kojim na neki način zaokružuje cijelu bogatu vojničku karijeru.

Služili ste u postrojbama poznatim po rigoroznoj selekciji i obuci, a i Središte za razvoj vođa često nazivaju “novim Šepurinama“. Kako biste najkraće usporedili obuku tada i danas?

U Šepurinama je fokus obuke bio na zapovjednicima desetina i vodova. Nakon akcije Maslenica general Gotovina shvatio je da jedan zapovjednik satnije ne može sam upravljati cijelom satnijom, on iza sebe mora imati čvrste zapovjednike podređenih cjelina. Osnovna razlika bila je jednostavna: za vrijeme rata stjecali ste određena znanja i odmah ste ih išli primijeniti na teren. To nam je i bio glavni motiv u obuci jer znali smo da ćemo već odmah, sutra, jako trebati ono što smo vježbali i učili. No, na jedan naraštaj primali smo stotinu ljudi, a na selekciju bi ih došlo pet stotina! Isto tako, Šepurine su bile specijalističko središte sa širim brojem specijalnosti (temeljna obuka, padobranska, za instruktore, snajperiste, …), a mi smo danas usko specijalizirani za razvoj vođa. Ali to ne znači da već sutra nećemo početi raditi i druge specijalizacije, primjerice snajpersku obuku za potrebe HKoV-a i HRM-a.

Dobro znate što su bile Šepurine, bili ste njihov dio. Kako ste reagirali kad ste dobili mogućnost zapovijedati postrojbom koja baštini njihovu tradiciju?

Imao sam zapovjednu dužnost u ZSS-u, i moram priznati da nisam bio siguran želim li preuzeti Središte dok nisam došao na razgovor kod tadašnjeg načelnika GS-a OSRH admirala Roberta Hranja. Tada sam saznao sve detalje, sve što me zanimalo, i prihvatio sam. Dok sam bio mlad, veselio sam se novom oružju ili novom sredstvu. Sad sam pri kraju svoje vojničke karijere i tvrdim da je obuka najmoćnije oružje. Kad trideset godina skupljate vojničko iskustvo i imate želju i volju prenijeti ga, onda je Središte za to – idealno. Ovdje imamo jedan ključni cilj: uzeti mladog dočasnika i časnika te mu našom obukom promijeniti način razmišljanja, običnog vojnika pretvoriti u lidera, u – vođu!

Ne možemo ne primijetiti kontinuiran napredak Središta praktički u svim segmentima. Kako vi djelatnici to postižete?

Kad sam preuzeo dužnost i upoznao se s načinom selekcije polaznika i programom obuke, mislio sam da su dobri, ali želio sam da budu još bolji. Korak po korak razvijali smo obuku, uvodili smo nove obučne prostore i infrastrukturu, nova sredstva, novu tehnologiju, širili suradnju s drugim postrojbama. Rekao bih da smo danas u trendu, radimo obuku kroz taktiku malih postrojbi, što je moderno u području ratovanja, a time i razvoju vojnih vođa. Evo samo jednog primjera: danas tijekom većine obuke koristimo dronove, koji su postali nezaobilazna sredstva ratovanja. Naši se polaznici moraju znati koristiti takvim sredstvima, ali i braniti se od njih.

Koliko inzistirate na dobivanju povratnih informacija o rezultatima obuke u Središtu od postrojbi iz kojih dolaze polaznici?

Bez toga nema prave evaluacije niti jedne vojničke obučne ili obrazovne ustrojstvene cjeline. Dakle, mi se moramo ocijeniti sami, tražimo da nas ocijene polaznici, ali tražimo i mišljenja izvana. Bit ću kratak: naravno da dobivamo pozitivne ocjene iz postrojbi OSRH, a onda dobivamo i odgovarajuću potporu iz našeg nadređenog Zapovjedništva za obuku i doktrinu HKoV-a. Sve nam to pomaže da se usavršavamo iz obuke u obuku. Velik sam pobornik svih oblika suradnje s drugim postrojbama, rodovima i granama, to je naš zajednički interes. I velika im hvala na tome!

Smatrate li instruktorski kadar jednim od obilježja Središta?

Kad je Središte ustrojeno, većina je instruktora ili radila u Šepurinama ili je ondje prošla obuku. Stoga su imali viziju kako bi nova postrojba trebala izgledati. S vremenom, sve ih više zamjenjuju mladi, i to oni koji su ovdje bili na obuci, a mi smo prepoznali njihov potencijal. Svi naši instruktori prošli su različite vrste i razine instruktorske obuke i izobrazbe: tu su naša obuka u Središtu, ona na Hrvatskom vojnom učilištu, obuka koju je držao britanski mobilni tim u Češkoj…

Tražite li da instruktori pokazuju inicijativu u razvoju obuke?

Da, naravno da od njih tražim i prijedloge i mišljenje. Odluka je uvijek moja, ali naš je zajednički cilj da Središte ide naprijed. Naši instruktori pomno su birani, to su kompletni vojnici i osobe. Moraju imati stručnost i kompetencije, ali i kapacitete pratiti trendove i razvijati se, ne smiju ostati na razini s kojom su došli u Središte. Zatim, moraju imati određenu fleksibilnost, radnu i socijalnu te komunikacijsku. No, prije svega, moraju živjeti i voljeti vojsku. Ako je nemaju u krvi, neće imati ni volju raditi taj posao. Jer, kod nas nema odrađivanja, nema onih klasičnih osam sati dnevno, posebno kad traje ciklus obuke. On prožima sva 24 sata u danu. A onda, kad obuka prođe, već se pripremamo za iduću. Većina je instruktora iz Slavonije, daleko od kuće, malo su sa svojim obiteljima. To je velika žrtva koju podnose i koju ne može pokriti niti dodatak na plaću.

Čini se da stalno u obuku uvodite nešto novo, a to nije samo stvar tehnike i infrastrukture?

Da, uvijek pokušavamo uvoditi nešto novo, nešto bolje. Za to imamo mogućnosti i potporu od nadređenih i drugih postrojbi. Već imamo neki rejting u Oružanim snagama i širimo suradnju, evo, nedavno smo obuku na vodi uz pomoć HRM-a prebacili s jezera na more, koje nam daje puno više opcija. Obuka je živa stvar, ne smije stagnirati, nego se razvijati i biti maštovita. Zato da bi bila zanimljivija, da bi sama po sebi motivirala polaznike, ali i da instruktori ne bi ušli u rutinu. Recimo, jedno gađanje puškom može biti suhoparno, ali ako se potrudite, može biti zanimljivo.

Imate li planove za još sadržaja u obučnoj infrastrukturi?

Zahvaljujući svojim karakteristikama, vojarna “Josip Jović “ takva je da je praktički svaka postrojba OSRH želi u nekom trenutku koristiti za svoju obuku. U takvoj situaciji, s kolegama iz ZSS-a koji su također ovdje održavamo i nadograđujemo infrastrukturu ne samo za naše potrebe, nego za cijeli HV. Mnogo je toga što bismo htjeli, ali svjesni smo i ograničenja. Nama nije problem zasukati rukave i napraviti nešto sami, tako smo u jednom starom hangaru napravili vježbalište za blisku borbu. Uvijek planiramo i po nekim stvarima koje smo postigli vidimo da se planiranja isplate. Primjerice, jedan od novijih sadržaja za obuku je trup starog helikoptera Mi-8. Mi bismo mogli, pripremajući se za vježbe s pravim helikopterom, koristiti kran i tako staru letjelicu učiniti mobilnom na kopnu, podizati je na određenu visinu ili iznad vode, pa tako imati obuku s njom na više lokacija i s više mogućnosti. U skorom roku željeli bismo i NATO-ove pješačke prepreke, slične onima kakve su bile u Šepurinama. Trebali bismo i jedno moderno virtualno strelište.

Mora li vaš polaznik biti iznadprosječan vojnik, i psihički i fizički?

U svakom slučaju, zapovjednik ili vođa tima, desetine ili voda koji će to biti neposredno na terenu, mora proći određena psihofizička iskušenja kako bi mogao znati što da očekuje od svojih ljudi. Ne možete im zapovijedati nešto što je nemoguće i za vas. I takva iskušenja, našu obuku, moraju proći pod određenim stresom. Lako je zapovijedati iz fotelja, ali kad ste gladni, žedni, smrznuti ili pregrijani, i onda treba donositi odgovarajuće i precizne odluke. I zato je bitno da obuka bude rigoroznija, da ograničava njihovo obično, svakodnevno vrijeme, da ne znaju kakvi ih izazovi čekaju sutra. Ipak, ponavljam, mi nismo središte koje razvija specijalce, nego vođe, koji su nešto više od običnog pješaka!

Vaše sjedište u vojarni “Josip Jović“ puno je simbolike koja se referira na Domovinski rat, počevši od imena Marka Babića, preko gesla Znoj štedi krv i imena vodova po vukovarskim postrojbama. Je li ta simbolika motivirajuća?

U svakoj vojsci bitna je tradicija. Bez tradicije nema opstanka vojske niti postrojbe. Mnogo stvari ovdje, od gesla koje ste spomenuli do izgleda kućica za smještaj, iste su kao u Šepurinama. Naravno, i prilagođenije današnjem vremenu, danas su uvjeti puno bolji. Tu je i Vukovar, heroj Marko Babić, vodovi Žuti mravi i Pustinjski štakori… Naši polaznici znaju kakvi su to bili ljudi, kakve su to bile postrojbe. Branitelji su prolijevali svoju krv da bismo danas živjeli u miru. I zato, trebaju znati da se ovdje moraju potruditi kako bi taj mir i trajao, da je obuka danas najvažniji dio njihova djelovanja u Hrvatskoj vojsci.

Već nekoliko naraštaja u Središtu imate i polaznike iz Slovenske vojske. Ima li interesa i kod drugih saveznika i partnera?

Od samog ustrojavanja Središta, kad je zapovjednik bio brigadir Kasumović, postoji ambicija da ono postane NATO-ovo središte izvrsnosti za razvoj vođa. Nastavio sam s tom idejom i idemo u tom pravcu. Što se tiče suradnje sa Slovencima, želimo realizirati da se jedan dio naše planinske obuke provodi upravo u njihovoj zemlji, u Alpama. U pripremi je tehnički sporazum, koji bismo potpisali sa željom da on obuhvati i zemlje potpisnice Američko-jadranske povelje (A-5). To bi bio jedan veliki korak prema središtu izvrsnosti, prema ponudi naših programa NATO-u. Isto tako, već smo certificirali naše instruktore za engleski jezik, radili pripreme na engleskom jeziku. Ove godine želimo certificirati i djelatnika koji bi bio ETOC menadžer (Education and Training Opportunities Catalogue), što je još jedan od uvjeta za ponudu naše obuke na razini NATO-a. Isto tako, želimo potpisati ugovor o suradnji s rendžerima Američke kopnene vojske jer oni imaju veliko iskustvo u obučavanju, rendžersku obuku provode od 1950. godine. S njima smo već uspostavili odnose, a za početak bismo jedni drugima poslali promatrače obuke, a onda išli na razmjenu instruktora.

Razgovarao: Domagoj Vlahović; Foto: Tomislav Brandt