Nakon ideje koju je 1930-ih oživotvorio Rus Nikolaj Žučenko, u idućem je desetljeću u nacističkoj Njemačkoj nastalo nekoliko prototipova i projekata VTOL aviona

Povećanje snage klipnih motora dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća budilo je nadu izumitelja i zrakoplovnih inženjera da je došlo vrijeme kad će se moći napraviti letjelica koja će letjeti kao avion, ali će moći okomito polijetati i slijetati. Pritom će joj najveća brzina, dolet i, posebno važno, nosivost, biti kao kod aviona.
Najbliže ostvarenju tih planova bio je zrakoplovni inženjer Nikolaj Žučenko. Rođen u Rusiji, tijekom Prvog svjetskog rata bio je pripadnik ruskog ratnog zrakoplovstva. Nakon Oktobarske revolucije i izbijanja građanskog rata Žučenko je, kao i mnogi Rusi, emigrirao. Živio je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a prvotni mu je posao bilo kopiranje austrougarskih aviona i pokušaj pokretanja njihove proizvodnje. Početkom tridesetih godina razvija planove za svojevrstan VTOL avion. S obzirom na to da je bio zaposlen u radionici 1. zrakoplovnog puka u Novom Sadu, dobio je 1937. ugovor za izradu prototipa takvog zrakoplova. Zanimljivo je da se stručna literatura ne slaže oko naziva projekta. Najveći broj izvora naziva ga Aerostatoplan, dio Vertoplan, a neki srpski Helioplan. Službeno ime projekta bilo je Zmaj.

Nestao bez traga
Bez obzira na to kako se točno zvao, Žučenkov projekt imao je pokretna krila koja su se mogla postaviti pod kutom od 90 stupnjeva, a na svakom se krilu nalazila elisa. Obje su elise pogonjene klipnim motorom PD Walter Mikron. Najbolja značajka tog motora bila je mala masa, ali istodobno je davao samo 50 KS (37,28 kW). Žučenko je tijekom projektiranja posebno pazio da masa aviona ostane što manja, tako da je masa praznog prvog i jedinog prototipa iznosila samo 350 kg. Najveća poletna masa iznosila je 425 kg. Iako to nije bilo presudno, Žučenko je izračunao da bi najveća brzina trebala iznositi 200 km/h. Prvi prototip dovršen je u rujnu 1939., ali dotad je zrakoplovstvo zbog izbijanja Drugog svjetskog rata potpuno izgubilo interes za projekt. Usprkos tomu, Žučenko je privatnim vezama uspio isposlovati dopremanje prototipa na vojno uzletište u Novom Sadu, gdje su obavljena prva testiranja na zemlji. Odmah je postalo jasno da slabašan motor od 50 KS nikako nije dovoljan za podizanje zrakoplova u zrak. Žučenko bez državne potpore nije mogao nabaviti jači motor te su do 1941. i njemačke okupacije obavljana samo testiranja na zemlji. Zanimljivo je da se od trenutka okupacije gubi svaki trag i Nikolaju Žučenku i njegovu zrakoplovu. Ruski izvori navode da je prototip uništen kako ga Nijemci ne bi zaplijenili, ali zapadni kažu da je prototip sa svom tehničkom dokumentacijom prebačen u Njemačku, gdje ga je preuzela ratna mornarica i nazvala ga Drache. Prema tim izvorima, Drache je intenzivno testiran paralelno s prvim njemačkim helikopterom Flettner Fl 282 Kolibri. Ipak, mornarica je zaključila da Drache nije pogodan zbog iznimno složene konstrukcije prijenosa snage iz motora do elisa. Kako se i Žučenku od 1941. gubi svaki trag, najvjerojatnije je i on sa svojim zrakoplovom završio u Njemačkoj.

Bombarderi uništavaju projekt

Ideja zrakoplova s pokretnim krilima i mogućnosti okomitog polijetanja i slijetanja nije bila nepoznata u Njemačkoj prije 1941. godine. Još 1934. osnovana je tvrtka Weser Flugzeugbau GmbH, poznatija kao Weserflug. Uprava tvrtke s Adolfom Rohrbachom na čelu od početka je znala da osim s etabliranim proizvođačima aviona kao što su bili Messerschmitt, Junkers, Heinkel, Focke-Wulf, Dornier i Arado, nema priliku dobiti značajniji ugovor. Zbog toga ne čudi da je pokušala s neuobičajenim projektima. Jedan od njih bio je Weserflug P.1003, koji je dosta podsjećao na projekt Nikolaja Žučenka, ali trebala je biti riječ o znatno većem avionu. Projekt je 1938. ponuđen ministarstvu zrakoplovstva koje ga je načelno prihvatilo, ali je početkom Drugog svjetskog rata ugašen.
Tvrtka iz nacističke Njemačke koja se najozbiljnije bavila razvojem VTOL zrakoplova bila je Focke-Achgelis. Osnovana je 1937., nakon što je Heinrich Focke otpušten iz Focke-Wulfa. Bila je puno uspješnija u proizvodnji helikoptera (proizvedeno je 20 letjelica Fa 223), ali imala je i projekt VTOL zrakoplova. Ministarstvo zrakoplovstva zatražilo je 1941. od Focke-Achgelisa razvoj VTOL lovačkog aviona, a odgovor tvrtke bio je projekt Fa 269. Za razliku od Aerostatoplana i P.1003, Fa 269 nije koristio pokretna krila nego pokretne elise. Elise su bile smještene na krajevima krila, a prilikom polijetanja i slijetanja spuštale su se pod kutom od 80 stupnjeva. Pogon bi osiguravao zvjezdasti motor BMW 801. Prema projektu, Fa 269 trebao je letjeti brzinom od 570 km/h i biti naoružan dvama topovima MK81 kalibra 30 mm. Iako su testiranja u zračnom tunelu ukazivala da bi projekt mogao biti uspješan, ugašen je 1944. nakon što su saveznički bombarderi uništili većinu dotad napravljenog te je uprava procijenila da prvi prototip ne bi bio spreman za testiranja prije 1947. godine.

Nikad testiran prototip
Razvojem VTOL zrakoplova bavile su se male i velike tvrtke. Jedna od njih bila je Heinkel Flugzeugwerke, najpoznatija po bombarderu He 111, iako je proizvela i manje poznat He 177, jedini Luftwaffeov strateški bombarder (proizvedeno ih je više od 1100). Nakon što su američki strateški bombarderi 1942. počeli djelovati iz uzletišta u Ujedinjenom Kraljevstvu (uglavnom iz Engleske) po ciljevima u Njemačkoj, njemačko ministarstvo zrakoplovstva i Luftwaffe naglo povećavaju interes za napredne lovačke avione. Kako su američki bombarderi napadali danju a britanski noću, po cijelom području Njemačke i Austrije, Luftwaffe je imao problem kako ih zaustaviti. Jedna ideja bio je razvoj vrlo brzih lovačkih aviona na mlazni pogon (kao što je bio Messerschmitt Me 262), a druga lovci s VTOL značajkama koji neće ovisiti o uzletno-sletnim stazama. Heinkel se odlučio za drugu opciju. Krajem 1944. dovršeni su planovi za VTOL lovački avion Wespe. Bio je to vrlo napredan projekt koji je za pogon trebao koristiti turboelisni motor HeS 021 (kao osnova uzet je mlazni motor HeS 011). Motor je trebao davati snagu od 2000 KS za pokretanje elise te dodatni potisak od 12,7 kN. Ta je kombinacija trebala biti dovoljna za okomito polijetanje i slijetanje i najveću brzinu leta od 800 km/h. Radi jednostavnosti konstrukcije velika elisa smještena je na sredini trupa. Prvi je prototip dovršen početkom 1945., ali nikad nije testiran. Na osnovi Wespea razvijen je i projekt Lerche, koji je umjesto turboelisnog motora trebao imati dva klipna. Taj je projekt ostao samo na papiru. Na osnovama Henkelovih Wespea i Larchea pedesetih će godina nastati američki projekti Lockheed XFV i Convair XFY Pogo.

Lovac s trokrakom elisom

Tvrtka Focke-Wulf predložila je krajem 1944. projekt VTOL mlaznog lovca Triebflügeljäger (kraće: Triebflügel). Nije imao krila nego veliku trokraku elisu, a na kraju svakog kraka trebao je biti protočni mlazni motor. Namjena motora bilo je pokretanje elise velikom brzinom kako bi se stvorio dovoljan moment za okomito polijetanje i slijetanje te let. Projektanti su procijenili da bi Triebflügel mogao letjeti najvećom brzinom od 1000 km/h. Nekoliko je modela testirano u zračnom tunelu, ali Njemačka je izgubila rat prije nego što je dovršen prvi prototip. Tijekom 90-ih godina XX. stoljeća američka je Rotary Rocket Company razrađivala tu ideju na svojem eksperimentalnom projektu Roton. Drugi je Focke-Wulfov projekt leteće krilo nazvano Rochen ili Schnellflugzeug. Heinrich Focke počeo je raditi na njemu još 1939., kad je patentirao ideju o zrakoplovu koji će objediniti značajke letećeg krila i velike elise na sredini trupa koja će omogućavati okomito polijetanje i slijetanje. Za pokretanje elise trebao se koristiti turbomlazni motor koji bi istodobno davao i potisak za vodoravni let. Focke se razradom projekta odlučio za dvije suprotno rotirajuće elise koje je trebao pokretati mali turbomlazni motor. Njegovi ispušni plinovi odvodili bi se prema dvjema komorama za naknadno izgaranje na izlaznim rubovima krila. Komore bi na taj način davale veći potisak za let.

Poslijeratni pokušaj
Cijeli je projekt ostao samo na papiru, ali Heinrich Focke napravio je 1950-ih drveni model u mjerilu 1 : 10 te ga testirao u zračnom tunelu. Cijelu ideju ponovno je patentirao 1957., ali nikad nije uspio naći zainteresiranog ulagača ili ulagače koji bi financirali gradnju prototipa. Jedino je tvrtka Avro Canada pedesetih godina imala sličan projekt VZ-9-AV Avrocar.
Luftwaffe je od 1943. poticao i razvoj lovačkih aviona s mogućnosti okomitog polijetanja. Najbliže borbenoj uporabi bio je Bachemov Ba 349 Natter – lovački avion s raketnim motorom koji je polijetao okomito te mogao dosegnuti brzinu od 1000 km/h. Nakon ispaljivanja nevođenih raketa zrak-zrak, pilotska kabina i repni dio s raketnim motorima odvojeno bi se padobranima spustili na zemlju. Nije u cijelosti VTOL koncepcija, ali nije ni zahtijevala uzletno-sletnu stazu jer je avion lansiran kao raketa s lansirne rampe.

Mario GALIĆ