Jedan od načina motivacije u vojsci jest nagrađivanje hrabrih i sposobnih vojnika odlikovanjima: ordenima, križevima i medaljama. Ta je praksa u Velikom ratu postala vrlo česta…

Struktura odlikovanja Austro-Ugarske Monarhije bila je razrađena davno prije početka Prvog svjetskog rata. Vojni Red Marije Terezije, najprestižnije vojno odlikovanje Habsburške Monarhije ustanovila je 1756. godine carica Marija Terezija, dodjeljivao se visokim časnicima koji su ga mogli steći na bojnom polju.
Viteške redove poput Reda Leopolda i Reda Željezne krune ustanovio je još car Franjo I. (1792. – 1835.). Ova dva cijenjena reda dodjeljivala su se za građanske i vojne zasluge. Godine 1860. uvedene su na ove ordene tzv. ratne dekoracije, lovorov vijenac koji je označavao da je odlikovanje dodijeljeno za ratne zasluge.
Car Franjo Josip I. ustanovio je 1849. godine dva nova odlikovanja: Orden Franje Josipa i Vojni križ za zasluge (Militärverdienstkreuz). Prvi je odlikovanje za građanske zasluge, ali je početkom Prvog svjetskog rata njegova dodjela proširena i na vojsku. Vojni križ za zasluge bio je isključivo vojno odlikovanje, namijenjeno ponajprije onim časnicima čije nedvojbene zasluge ipak nisu mogle biti nagrađene Vojnim ordenom Marije Terezije. Niže odlikovanje od Vojnog križa za zasluge bila je Vojna medalja za zasluge (Militärverdienstmedaille) koju je ustanovio car Franjo Josip I. 1890. godine.
Orden Leopolda, Orden Željezne krune, Orden Franje Josipa, Vojni križ i medalja za zasluge dobili su tijekom Prvog svjetskog rata još i mačeve kao znak odlikovanja za zasluge “u neposrednoj borbi s neprijateljem”.

Četiri stupnja hrabrosti
Vojnici i dočasnici nisu mogli biti odlikovani ni jednim od spomenutih odlikovanja. Za njih je bila rezervirana Medalja za hrabrost koja se dodjeljivala u raznim oblicima i stupnjevima još od cara Josipa II. Početkom Prvog svjetskog rata Medalja za hrabrost postala je vrlo često odlikovanje za hrabre vojnike i dočasnike. Medalja je imala četiri stupnja: Zlatnu medalju, Srebrnu medalju I. stupnja, Srebrnu medalju II. stupnja i Brončanu medalju. Tijekom rata uvedeno je da se pojedini stupanj medalje može dobiti dva, tri ili četiri puta. Tom prigodom na vrpcu medalje pričvršćivala se jednostruka, dvostruka ili trostruka metalna pločica koje su označavale broj dodjela. Medalja za hrabrost nosila je do smrti cara Franje Josipa I. njegov lik. Medalja za hrabrost s likom posljednjeg habsburškog cara Karla I. izrađena je 1917. godine.

Crveni križ i građanske zasluge
Car Franjo Josip I. ustanovio je 17. kolovoza 1914. Počasni znak za zasluge Crvenog križa (Ehrenzeichen für Verdienste um das Rote Kreuz). Dobar povod za ustanovljenje odlikovanja bila je i 50. obljetnica Ženevske konvencije (1864. – 1914.). Odlikovanje je imalo šest stupnjeva: 1. Zvijezdu za zasluge, 2. Oficirski počasni znak, 3. Počasni znak I. stupnja, 4. Počasni znak II. stupnja, 5. Srebrnu počasnu medalju, 6. Brončanu počasnu medalju. Za zasluge u vrijeme rata dobivalo se odlikovanje s ratnom dekoracijom, zeleno emajliranim vijencem od hrastova i lovorova lišća.
Tijekom rata nametnula se potreba za odlikovanjem osoba čija je uloga u ratu bila velika, ali neprimjetna. Bili su to vlasnici, direktori i uprave poduzeća ratne industrije, bez kojih bi rat bio nezamisliv. Tako je 16. kolovoza 1915. car Franjo Josip I. osnovao Ratni križ za građanske zasluge “kao priznanje svim onim osobama koje su s iznimnom revnošću i požrtvovanjem obavljale posebno važnu službu u svezi s ratom…” Bilo je to posljednje odlikovanje koje je utemeljio ostarjeli car. Statut odlikovanja car je odobrio 8. veljače 1916., a tekst statuta objavljen je u Wiener Zeitungu 29. ožujka 1916. Odlikovanje ima četiri stupnja. Svi stupnjevi odlikovanja nosili su se bez vrpce, pričvršćeni iglom na lijevu stranu prsa.

Nasljednikova odlikovanja
Karlov četni križ (Karl-Truppenkreuz) ustanovio je car Karlo I. naredbom armiji i floti od 13. prosinca 1916., a dodjeljivao se pripadnicima oružanih snaga – pješaštvu, topničkim postrojbama, konjici itd., te žandarmeriji i dragovoljnim postrojbama koji su za vrijeme rata proveli najmanje 12 tjedana na bojištu te za to vrijeme sudjelovali u najmanje jednoj bitki. Križ su poslije mogli dobiti i pripadnici izvidničkih, inženjerijskih i signalnih trupa, čak i zrakoplovci, ali oni u posebnim okolnostima: ako su obavili najmanje deset borbenih letova protiv neprijatelja. Križ su mogli dobiti i pripadnici mornarice, ukratko svi u oružanim snagama, čak i oni koje je neprijatelj ranio, iako nisu pripadali nijednoj kategoriji.
Pisanom naredbom od 12. kolovoza 1917. car Karlo I. inicirao je utemeljenje odlikovanja, namijenjenog vojnicima carske i kraljevske vojske ranjenima u ratu. Donesen je Statut Ranjeničke medalje 22. lipnja 1918. i regulirana je njezina dodjela.

Značke u modi
Na aversima medalja i plaketa prodefilirala je čitava galerija značajnih suvremenih ličnosti: vladari, najznačajniji vojni zapovjednici, ministri rata, istaknuti ratnici Prvog svjetskog rata, pa čak i plemkinje koje su svoje slobodno vrijeme stavile u službu humanitarnog rada.
Značke Austro-Ugarske Monarhije mogu se podijeliti u dvije velike skupine: a) značke pripadnika vojnih postrojbi i ustanova: uglavnom su se nosile na lijevoj strani vojničkih kapa pa su dobile popularni naziv Kappenabzeichen, b) domoljubne značke (Patriotische Abzeichen), namijenjene su svim građanskim i vojnim osobama u državi.
Značke za kape u početku su izrađivane od metalnog lima u vojničkim priručnim radionicama, prema skicama umjetnički nadarenih časnika. Njihove skice realizirali su vojnici – obrtnici bliski graverskoj struci. Značke su bile jeftin proizvod (cink ili čak željezo), ne osobito atraktivna izgleda, ali vojsci su se svidjele, pa je nošenje značaka na kapi ubrzo ušlo u modu. U igru sa značkama samoinicijativno su se uključili privatni proizvođači te počeli proizvoditi i distribuirati značke. One su bile izrađene od kvalitetnijeg materijala (legure bakra), ukrašene emajlom, i unatoč višoj cijeni masovno su prihvaćene.

Prigodne situacije
Kad bi nabavio značku svojeg puka, vojnik je htio nabaviti i značku brigade kojoj je taj puk pripadao, zatim i divizije u koju je ta brigada bila uključena, a na kraju značku korpusa ili armije. Službenim naputkom pokušala se regulirati njihova uporaba kako se na vojničke kape ne bi prikvačilo previše značaka. Međutim, vojnici su se htjeli kititi značkama, a nisu ih mogli staviti nigdje drugdje osim na kapu. Značke za vojničke kape nosile su naziv njihove postrojbe, lik njihova zapovjednika, slavile dobivene bitke, evocirale prigodnu situaciju: Božić na ratištu, obljetnicu puka itd. U optjecaju je bio velik broj vojnih značaka na kapama pješaka, poljskih lovaca, strijelaca, pripadnika jurišnih postrojbi, draguna, husara, ulana, poljskih, konjičkih, brdskih i tvrđavskih topnika, pripadnika tehničkih postrojbi: inženjeraca, vojnih građevinaraca, željezničara, vozača automobila i kamiona, telegrafista, pripadnika sanitetskih postrojbi, mornara na brodovima i podmornicama, pilota itd. U elitnim vojnim postrojbama, primjerice konjaništvu, gdje su husari, draguni i ulani oduvijek živjeli luksuznije od pješaštva, naručivale su se vrlo atraktivne značke, kovane od kompaktnog i kvalitetnog materijala, ukrašene emajlom. Ali i tu su se kvalitetom izrade razlikovale značke običnih vojnika od časničkih značaka.
 (Autor teksta i kataloških jedinica: Boris Prister, kustos Zbirke odlikovanja, medalja, plaketa i značaka i muzejski savjetnik, u mirovini)

Tekst i foto: Hrvatski povijesni muzej