Tijekom zadnjih 10-15 godina došlo je do korjenitih globalnih promjena u odnosima vojno-političkih sila, što je s jedne strane produkt produbljivanja međunarodnih integracija i formiranja globalnog ekonomskog i informacijskog prostora, a s druge zaoštravanje konkurentske borbe glavnih vojno-političkih sila (SAD, vodećih zemalja Europe i Azijsko-pacifičke regije)

U uvjetima općeg smanjenja vjerojatnosti izbijanja “velikih” ratova (kao što su bili svjetski ratovi npr.), naglo je porasla opasnost zaoštravanja postojećih ili stvaranja novih lokalnih oružanih konflikata, te eskalacije masovnog terorizma. Razvoj vojno-političke situacije u svijetu, eskalacija novih sukoba i oružanih konflikata, a osobito vojna intervencija u Iraku, te zbog toga evidentno rusko-američko razmimoilaženje i “hlađenje” bilateralnih odnosa, osim na državno-političkom planu rezultiralo je i novom pristupu u ruskoj vojno-strateškoj teoriji.
Trenutačno važeća vojna strategija i doktrina uporabe oružanih snaga, koja je svojedobno dovela do dubokih podijeljenosti unutar ruskog vojno-političkog establishmenta (detaljnije u članku “Reforme ruskih oružanih snaga”, “Hrvatski vojnik” br. 32 i br. 33, svibanj 2005.) očitno zahtijeva odgovarajuće prilagodbe, u skladu s aktualnom međunarodnom situacijom i vojno-političkim procesima. Svojevrsnim izmjenama i dopunama vojne doktrine može se smatrati dokument pod naslovom “Aktualne zadaće razvoja oružanih snaga Ruske Federacije”, koji je publiciralo Ministarstvo obrane Ruske Federacije u rujnu 2003. godine. Taj materijal je nastao kao svojevrsna projekcija kritičkog izlaganja predsjednikaPutina pred deputatima Dume u svibnju iste godine i u tom kontekstu, ne može se smatrati novom doktrinom, jer se ne radi o službeno utvrđenom dokumentu koji je prošao odgovarajuću proceduru i potrebnu verifikaciju. Međutim, to su bez ikakve sumnje smjernice koje ukazuju na daljnji razvoj oružanih snaga i samim time impliciraju odgovarajuća doktrinarna rješenja. S druge strane, aktualna vojna doktrina je dokument prijelaznog razdoblja koji se može dopunjavati i modernizirati u skladu s unutarnjim i međunarodnim promjenama, pa je logično da tako ozbiljan, analitički materijal kao što su “Aktualne zadaće”- mora pokazati svoj utjecaj na nju. U “Aktualnim zadaćama razvoja oružanih snaga Ruske Federacije” definirana je njihova doktrina uporabe, koja u prvi plan ističe njihov preventivni karakter preko:
• zadaća na odvraćanju eventualnog agresora
• zadaća vezanih uz zaštitu ruskih ekonomskih ili političkih interesa
• zadaća vezanih uz mirovne vojne misije i
• zadaća borbe s terorizmom (po procjenama državnog vrha, trenutačno jedinoj realnoj ugrozi nacionalne sigurnosti i stabilnosti države).

Preventivna uloga oružanih snaga potaknula je niz studija i teorijskih razmatranja o njihovom opremanju i osposobljavanju, u skladu s kvalitativnim promjenama taktike i metodologije vođenja suvremenih ratova. U tom kontekstu, osobito se izučavaju iskustva iz ratova u Iraku i Afganistanu, te zračna operacija NATO-a na Jugoslaviju 1999. godine, koje pojedini autori (npr. general Vladimir Slipčenko) nazivaju “beskontaktnim ratovima”, pritom očigledno aludirajući na težnju ostvarenja vojnih ciljeva bez sudjelovanja kopnenih snaga, odnosno njihovim sudjelovanjem samo ako je to krajnje nužno. Temeljni zaključak većine raščlambi koje su obrađivale tu problematiku, svodi se na potrebu kompleksnog razvoja integriranog sustava PZO koja bi “trebala prerasti operativno-taktičke okvire granskog sustava postrojbi i transformirati se u državnu, stratešku, zračno-svemirsku obranu visoke preciznosti, namijenjenu za učinkovitu zaštitu najvažnijeg gospodarskog potencijala i gospodarsko-političke strukture zemlje” (cit.).
Američka odluka o jednostranom izlasku iz Sporazuma o proturaketnoj obrani potpisanog 1972. godine i revitalizacija programa proturaketnog štita, te nedavne izjave predsjednika Busha kako SAD razmatraju mogućnost preventivnih nuklearnih udara u skladu s procjenama ugrožavanja nacionalne sigurnosti, dodatno je “dolijevanje ulja na vatru”, koje je potaknulo intenziviranje ruskog svemirskog programa i nastavljanje razvoja njihove proturaketne obrane, uz uobičajene diplomatske protumjere (npr. većina ruskih dužnosnika svojedobno je izjavljivala kako će Rusija i dalje insistirati na očuvanju Sporazuma o proturaketnoj obrani, objavljena je inicijativa po kojoj se američkoj vladi predlagalo formiranje zajedničke ekspertne skupine sastavljene iz specijalista za raketno naoružanje i raketnih balističara koja bi mogla potencijalne ugroze od raketnog naoružanja procjenjivati sa stručnog, a ne političkog aspekta i sl.).

Ruski svemirski program

Dijagram 1
U razdoblju neposredno prije raspada (1985. – 1989. godina) SSSR je imao respektabilnu flotu satelita različite namjene, ojačanu lansiranjem ukupno 455 novih satelita, od čega je za čisto vojne i mješovite civilno-vojne namjene bilo čak 76,5% (dijagram br. 1).
Tijekom recesije 90-ih godina i krize u kojoj su bile oružane snage nije lansiran ni jedan novi satelit, a eksploatacija već postojećeg “svemirskog parka” bila je, najblaže rečeno, diskutabilna. Dolaskom predsjednika Putina na vlast i provedbom reformskih procesa u oružanim snagama počeli su i “novi vjetrovi” u svemirskom programu. Nakon formiranja samostalnog roda – Svemirske snage 1998. godine, njihovo financiranje početkom 2001. godine uvećano je za gotovo 10 puta, što je omogućilo lansiranje novih vojnih satelita. U razdoblju 2000. – 2004. Rusija je lansirala ukupno 125 satelita, ali s bitno smanjenim brojem čisto vojnih i mješovitih vojno-civilnih satelita (otprilike 36% od ukupnog broja), što je znatna promjena u odnosu na suton sovjetskog razdoblja 

Dijagram 2
Iz dijagrama je vrlo evidentan porast komercijalizacije ruskog svemirskog programa, što pokazuje njihovu veću orijentiranost na tržišno gospodarstvo. Najpoznatiji oblik te komercijalizacije je tzv. “svemirski turizam” koji je vrlo česta tema senzacionalističkog novinarstva (do sada su u svemir otputovala tri platežno moćna turista, koji su za to zadovoljstvo izbrojili po 20 milijuna USD svaki). Međutim, komercijalizacija ruskog svemirskog programa realizira se i kroz druge projekte – uglavnom lansiranjem satelita za potrebe inozemnih naručitelja, ali i korištenjem pojedinih strateških interkontinentalnih balističkih raketa kao raketa-nosača za te satelite. Zapravo, praksa korištenja vojnih projektila u svrhu rakete-nosača satelita potiče još iz sovjetskih vremena, ranih 70-ih godina prošlog stoljeća kada su pojedini elementi sustava GR-1 (po NATO klasifikaciji “Scrag”) ugrađivani u rakete-nosače satelita. U današnje vrijeme, kao “zamjenske” rakete nosači koriste se najčešće projektili RS-20 (NATO oznaka SS-18 “Satan) i nešto rjeđe projektili RS-18 (NATO oznaka SS-19 “Stilleto”).

Dijagram 3
Promijenjena je i struktura vojnih i mješovitih vojno-civilnih satelita lansiranih početkom ovog stoljeća (dijagram br. 3), pa za razliku od sovjetskog vremena, kada su prevladavali foto-izvidnički, sada dominiraju komunikacijski i navigacijski sateliti.
U skladu s geopolitičkim i vojno-strateškim procjenama državnog čelništva, ali i na osnovi stanja postojećeg “svemirskog parka”, definiran je program prioriteta njegove obnove, pri čemu visoki prioritet ima lansiranje nove generacije navigacijskih satelita sustava “Glonass” (sateliti za GPS orijentaciju) i “Parus” (pomorska navigacija), te komunikacijskih satelita “Molniya-3” “Raduga” i “Gejzir” (GEO relej), čije slanje u orbitu je počelo 2001. godine. Istodobno, razvija se nova generacija satelita za rano upozoravanje sustava “Oko” čije lansiranje je prvi put realizirano iz svemirske baze “Pleseck” u travnju 2002. godine. Ti sateliti bi trebali popuniti svemirski ešalon prilično potrošenog sustava ranog upozoravanja o raketnom napadu. Osim toga, lansirano je nekoliko namjenskih satelita za specifične zadaće (kao što je npr. satelit za kalibraciju radara “Tajfun-1b”). Isto tako, u planu je zamjena postojećih SIGINT satelita “Celina-2”.
U daljnjoj modernizaciji Svemirskih snaga precizirani su slijedeći prioriteti:
• povećanje “svemirskog parka” na ukupno 60 čisto vojnih satelita različite namjene
• modernizacija navigacijskih satelita “Glonass” na standard “Glonass-M”
• standardizacija raketa-nosača na modele “Soyuz-2” i “Salyut-3”
• daljnji razvoj novog tipa rakete-nosača “Angara”
• razvoj “satelita-lovca”
• razvoj foto-izviđačkog satelita “Kobalt” i
• modernizacija svemirske baze “Pleseck”.

Razvoj “satelita-lovca” (drugim riječima, satelita za presretanje i uništavanje drugih satelita) započeo je dosta rano, međutim, zbog raspada SSSR-a i završetka Hladnog rata, te recesije u Rusiji nikada nije završen. Gospodarski napredak Rusije, ali prije svega već navedeni istupi predsjednika Busha, američki izlazak iz Sporazuma o proturaketnoj obrani i njihov vojno-politički angažman na prostoru Bliskog istoka, ponovno su program “satelita-lovca” učinili aktualnim.
Modernizacija svemirske baze “Pleseck” nameće se kao prvorazredni prioritet nakon raspada SSSR-a, čija je glavna svemirska baza “Bajkonur” ostala na teritoriju Republike Kazahstan. Iako se Rusija još uvijek koristi “Bajkonurom”, uvjete koje postavlja Kazahstan (odnosno visinu najamnine) sve teže može ispunjavati ruska strana. Osim toga, potpuno je razumljivo i logično da se osnovna svemirska baza nalazi na vlastitom teritoriju, a “Pleseck” za to ispunjava sve uvjete. Po nekim procjenama, u infrastrukturu svemirske baze nužna je investicija ne manje od 3 milijarde rubalja (oko 100 milijuna USD).

Sustav proturaketne obrane

Ruski proturaketni štit nije mijenjan praktično od hladnoratovskog razdoblja, osim što se u zadnje vrijeme modernizira uvođenjem suvremenih PZO raketnih sustava. S druge strane, radikalnije se promijenila doktrina proturaketne obrane, prateći međunarodnopolitička kretanja i praksu tzv. “asimetričnih ratova”. Nestankom blokovske bipolarizacije u velikoj mjeri je smanjena (bolje reći nestala je) mogućnost masovnog raketnog udara po velikim ruskim gradovima, zbog čega više nije potrebna njihova permanentna proturaketna obrana. Osim toga, zbog iznimne veličine ruskog prostora, potpuni “raketni kišobran” nad cijelim njihovim teritorijem nikada nije ni bio moguć, pa su štićeni samo najvažniji industrijski i strateški važni gradovi, posebno Moskva.
Nova doktrina proturaketne obrane zadržala je samo stacionarnu obranu Moskve, koja je izdvojena u gotovo samostalni sustav i uključena u strateške raketne snage, dok se obrana ostalog prostora planira sustavom procjene i intervencije visokomobilnih snaga na ugroženim smjerovima. Naime, proturaketna obrana SSSR-a počela se razvijati uvođenjem protubalističkog sustava V-1000 (NATO oznaka SA-5 “Griffon”), a prvi učinkoviti sustav proturaketne zaštite Moskve izgrađen je potkraj 60-ih godina prošlog stoljeća, instaliranjem dalekodometnog radarskog sustava “Don” (dometa oko 6000 km) i protubalističkog sustava A-350 (NATO klasifikacija ABM-1 “Galosh”). Taj sustav je zahtijevao vrlo veliku i kompliciranu infrastrukturu i bio je u potpunosti stacionaran (npr. radarska postaja “Don” smještena u gradiću Puškino sjeverno od Moskve izgrađena je kao betonska piramidalna zgrada visine 45 m na kojoj su četiri radarske rešetke promjera 16 m svaka, a protubalističke rakete “Galosh” razmještene su u podzemne silose iz kojih su po potrebi mogle biti lansirane jednako kao i strateški ICBM), a ostao je u operativnoj uporabi vrlo dugo (po nekim procjenama do kasnih 80-ih ili čak ranih 90-ih godina prošlog stoljeća). Protubalističke rakete bile su opremljene nuklearnom bojnom glavom jačine 2-3 MT (zbog čega su organizacijski smještene u sastav, tada još uvijek samostalne grane, Strateške raketne snage), dometa oko 322 km, radarski navođene i opremljene trostupanjskim motorima na čvrsto gorivo. Osim radara za rano otkrivanje “Don”, sustav je opremljen “Try Add” radarom za praćenje ciljeva dometa oko 750 km i radarskim sustavom navođenja raketa, čiji rad ujedinjuje zapovjedni punkt KVP 5K80 opremljen s dva “Elbrus-2” računalna sustava i nizom moćnih energetskih jedinica za njihov rad.

Iako je tijekom dugog razdoblja sustav ABM-1 moderniziran, o čemu postoji vrlo malo podataka u stručnoj literaturi, poznato je da su sredinom 80-ih godina razvijeni novi projektili, usavršen sustav praćenja i vođenja, što je praktično dovelo do stvaranja novog sustava koji je na Zapadu dobio oznaku ABM-4. Navedeni sustav koristi se većim dijelom “Galosh”-ovom infrastrukturom, a opremljen je s dva tipa raketa – izvan atmosferske 51T6 (NATO oznaka ABM-4 “Gorgon”) i atmosferske 53T6 (NATO klasifikacija ABM-3 “Gazelle”). Izvan atmosferske rakete “Gorgon” su veliki, trostupanjski projektili s motorima na tekuće gorivo, mase 33 000 kg, dužine 19,80 m maksimalnog dometa 350 km, namijenjeni za presretanje i uništavanje bojnih glava ICBM prije njihovog ulaska u atmosferu, ali i za uništavanje satelita na nižim orbitama. Raketa je opremljena nuklearnom bojnom glavom jačine oko 1 MT, a pretpostavlja se da je sustav vođenja radarski ili laserski. Te rakete su postavljene u “Galosh”-eve silose, iz kojih bi bile lansirane po potrebi.
Atmosferska raketa ABM-3 “Gazelle” znatno je manja i lakša od “Gorgone” (ukupne mase oko 10 000 kg, dužine do 10 m), dvostupanjska s motorima na kruto gorivo, dometa oko 80 km, ali zato pokretljivija i većih manevarskih mogućnosti. Opremljena je nuklearnom bojnom glavom jačine 10 KT i namijenjena za uništavanje protivničkih bojnih glava koje su izbjegle “Gorgone” i ušle u atmosferu. Po nekim zapadnim izvorima, taktičko-tehničke karakteristike “Gazelle” vrlo su slične američkoj protubalističkoj raketi “Sprint” i zbog toga ih često uspoređuju. Kako bi proturaketna obrana Moskve bila još učinkovitija, u jedinstveni sustav su integrirani PZO sustavi S-300V i u zadnje vrijeme S-400 (njegovo uvođenje u operativnu uporabu započelo je 2003. godine). Divizijuni tih raketa, koji su na operativnom dežurstvu, raspoređeni su na stacionarnim borbenim položajima s uspostavljenom 24-satnom pripravnošću.

Ostali prostor Rusije nije branjen stacionarnom obranom kao Moskva, već je koncipiran uporabom visokomobilnih PZO sustava na smjerovima moguće uporabe, odnosno preleta projektila. S obzirom da, rusko državno i vojno čelništvo procjenjuje kako za sada ne postoji mogućnost masovnog raketnog udara po teritoriji njihove zemlje niti od jedne postojeće nuklearne sile, jedina realna opasnost je ispaljivanje pojedinačnog raketnog projektila koji bi mogao doći u ruke nekoj od radikalnih terorističkih organizacija ili skupina. Takav projektil bi mogao biti opremljen raznim bojnim glavama – od konvencionalne, preko kemijske, do biološke i nuklearne (pri tome nije nužno izazivanje procesa fisije ili fuzije – dovoljno je ostvariti raspršivanje visoko radioaktivnog materijala iznad gusto naseljenog područja ili velikog grada da se izazovu katastrofalne, dalekosežne posljedice). Kako bi se moglo učinkovito suprotstaviti takvom obliku ugroze, ruski stručnjaci smatraju da je najvažnije posjedovati pravodobnu i točnu informaciju o mogućem raketnom napadu, te što prije ocijeniti mogući cilj i eventualno locirati točno mjesto ili barem približno područje iz kojeg se očekuje ispaljivanje projektila. U tom kontekstu, vrlo velika pozornost posvećuje se obavještajnoj aktivnosti svih vrsta i razina, pri čemu GRU (vojna obavještajna služba) ima posebno veliku ulogu. Nakon određivanja i sveobuhvatne procjene tipa moguće ugroze, vojno-političko čelništvo zemlje donosi odluku o njezinoj neutralizaciji u najkraćem mogućem vremenu. Mjere predviđene za njezino uklanjanje vrlo su široke – od eventualnog preventivnog udara (uključujući intervenciju izvan teritorija matične zemlje), kojim bi se neutralizirala prijetnja prije njezine realizacije, preko PZO i PRO pravca vjerojatnog lansiranja i preleta protivničkog projektila, do potpune PZO i PRO obrane mogućeg objekta napada.

Što se tiče mogućeg preventivnog udara, rusko vojno čelništvo planira niz različitih mjera i postupaka, zavisno od vrste i ozbiljnosti ugroza (posebno ukoliko se radi o teritoriju druge države) – od ubacivanja i borbenog djelovanja specijalnih snaga, do bombardiranja naoružanjem visoke preciznosti (na zadnjoj zajedničkoj kinesko-ruskoj vježbi “Peace Mission 2005”, ruska strana je uspješno izvršila bojno gađanje takvim sredstvima iz strateških bombardera Tu-95). Međutim, ukoliko takva intervencija ne bi bila moguća iz bilo kojeg razloga, ruske oružane snage bi, na pravcu najvjerojatnijeg preleta projektila, u najkraćem raspoloživom vremenu rasporedile trenutačno najučinkovitiji mobilni sustav PZO i PRO kojim raspolažu – S-300V (NATO oznaka SA-12b “Giant”). Riječ je o prilično velikom (ali još uvijek dovoljno mobilnom) raketnom sustavu PZO koji se koristi s dva tipa raketa za ciljeve na različitim visinama i brzinama leta (donekle slično sustavu obrane Moskve ABM-4, samo u znatno pokretljivijoj i operativnijoj inačici, ali i s manjim taktičko-tehničkim mogućnostima) i to veću raketu 9M82M dometa oko 150 km i manju 9M83M dometa 80-100 km. Namijenjen je za PZO od zrakoplova svih vrsta, krilatih raketa i balističkih projektila, a bojne glave oba tipa raketa punjene su klasičnim, visokobrizantnim eksplozivom. Isti sustav rasporedio bi se i oko mogućeg cilja terorističkog napada, s izuzetkom Moskve koja raspolaže prethodno opisanim sustavom samostalne protubalističke obrane.
Predsjednik Putin je svojedobno ponudio koncepciju ruske proturaketne zaštite europskim državama, nakon što su SAD proklamirale nastavak izgradnje svog proturaketnog štita. Za razliku od američkog, ruski proturaketni štit je fleksibilniji, operativniji i što je posebno važno za veliki broj europskih zemalja – znatno jeftiniji od američkog, zbog čega je prijedlog predsjednika Putina izazvao veliku pozornost i polemike u tim državama, ali isto tako utjecao na kolebanje pojedinih zapadnoeuropskih zemalja, pa i privremeno odustajanje od priključenja američkom raketnom štitu, kao financijski teško prihvatljivom. Umjesto zaključka, potrebno je istaknuti kako u realnim okolnostima postoji mala mogućnost da bi neka od terorističkih grupacija došla u posjed balističkog projektila dalekog dometa, koji bi mogao ugroziti veća urbana područja Rusije (ali i zapadnoeuropskih zemalja), kao što je mala mogućnost da ih pojedine države koje njima raspolažu uporabe u terorističke svrhe, bez obzira na vladajući režim (među potencijalno opasne zemlje u tom kontekstu, SAD su svojedobno svrstale Sjevernu Koreju i Iran). U skladu s time, ojačavanje ruskog “raketnog štita” prvenstveno je vojno-politički odgovor američkom jednostranom izlasku iz Sporazuma o proturaketnoj obrani, usmjeren je na rusko-američke odnose (bolje rečeno dugogodišnje rivalstvo u međunarodnoj zajednici) i još jedno dokazivanje kako “i mi konja za trku imamo”.

Marinko OGOREC