Većina suvremenih jurišnih amfibijskih gusjeničnih vozila temelji se na američkim sustavima čiji je osnovni dizajn star pedesetak godina. Rijetke iznimke dolaze iz Turske i Kine

Amfibijske operacije ili prijenos kopnenih snaga s pomorskih platformi na kopno među najzahtjevnijim su i najrizičnijim pothvatima u ratnim operacijama. Neuspjeh snaga Antante 1915. i 1916. na Galipolju još je tijekom Prvog svjetskog rata potaknuo promišljanja o novim načinima provedbe sličnih operacija. Do djelomičnog rješenja došlo se nakon dosta godina, i to u SAD-u nešto prije idućeg svjetskog sukoba. Kad je SAD planirao djelovanje svojih oružanih snaga na budućem pacifičkom bojištu, ključ koncepta bila su prva gusjenična vozila za iskrcavanje (Landing Vehicle Tracked – LVT), poznata i kao amfibijski traktori, tj. Amtrac (amphibious tractor). Bilo je to prvo gusjenično vozilo iz hala tvrtke Food Machinery Corporation (FMC), poznatog proizvođača poljoprivrednih strojeva, budućeg najvećeg proizvođača oklopnih vozila u SAD-u. Ta vozila isprva su se pokazala korisnim za opskrbu postrojbi na području iskrcavanja. Prvi su put operativno uporabljena u operacijama protiv Japana, na otočju Tarawi u studenom 1943. godine. Slijedile su brojne druge različito naoružane inačice, korištene u bitkama na području iskrcavanja i desanata na Pacifiku. Do kraja Drugog svjetskog rata proizvedeno je više od 18 000 primjeraka različitih inačica vozila LVT. Koncept jurišnog amfibijskog vozila na gusjenicama, koji se tad definitivno dokazao, zadržao se do danas. Štoviše, zadnjih se dvadesetak godina povećava potreba vojski za takvim sustavima. Mnoge zemlje iskazuju želju za višom razinom zaštite i nadzora te obrane svojeg obalnog pojasa i bliskih otočnih arhipelaga. Moderne mornarice usto povećavaju broj plovila koja omogućavaju amfibijske operacije.

Iako plovnost nije tako rijetka sposobnost oklopnih borbenih vozila, razvoj i proizvodnja specijaliziranih amfibijskih oklopnih vozila velik je izazov. Ona moraju zadovoljiti znatno veće kriterije, poput kopnene i plovidbene pokretljivosti, broja pripadnika iskrcajnog (desantnog) dijela i pripadajuće opreme, te djelovanja u morskom okružju pri različitim stanjima mora. Ne iznenađuje da je broj modela takvih vozila na svjetskom tržištu zapravo jako malen. Većina suvremenih jurišnih amfibijskih gusjeničnih vozila temelji se na američkom sustavu LVT/AAV-7, čiji je osnovni dizajn star pedesetak godina. Puno vozila potječe i od mlađih kineskih sustava iz serije Type 05 (ZBD-05). Rijetke su iznimke izvorni turski projekt ZAHA i američki program amfibijskih vozila na kotačima (Amphibious Combat Vehicle – ACV).

Legendarna sedmica

Amerikanci su na temelju iskustava s desantnim gusjeničnim vozilima iz Drugog svjetskog rata dizajnirali vozilo LVTP-5/6. U uporabu je ušlo početkom 1960-ih, a u intenzivnijoj mjeri u Vijetnamskom ratu. Iako se pokazalo svestranim i korisnim i još ga se i danas može naći u operativnoj uporabi, uočeni su i njegovi brojni nedostaci. Najveći su bili velike dimenzije, slaba pokretljivost i teže održavanje. Marinski korpus SAD-a (USMC) već 1964. podnio je zahtjeve za novi sustav LVTP (Landing Vehicle Transport Personal). Posao je dodijeljen iskusnoj tvrtki FMC i njezinu odjelu za borbene sustave. Tijekom 1967. izrađeno je 15 prototipova, koji su predani Marinskom korpusu. Na vozilima su uskoro provedena brojna testiranja, probe i ispitivanja. Prošli su zadovoljavajuće i naručena su prva 942 vozila. Od 1971. počinje serijska proizvodnja, a u prve postrojbe stižu od srpnja 1972. godine. Istodobno sa završetkom serijske proizvodnje 1974. godine, okončana je i uporaba starijih vozila LVTP-5. U odnosu na prethodnika, novo se vozilo pokazalo puno boljim, posebno što se tiče pokretljivosti te troškova i lakoće održavanja. Jedina loša strana manji je broj pripadnika koje je mogao prevoziti. U odnosu na prethodnika koji je prevozio više od 30 vojnika, novi ih je LVTP-7 uz tri člana posade mogao prevesti 25. Njihova sjedala raspoređena su u unutrašnjosti vozila u tri reda. Klupe se mogu uklanjati i preklapati, tako da se dobije teretni prostor s nosivošću od 4500 kg. Naoružanje se sastojalo od teške strojnice 12,7 mm instalirane unutar male kupole. Vozilo je raspolagalo sa 1000 metaka, a 400 je bilo trenutačno raspoloživo. LVTP-7 može ploviti bez ikakvih priprema, s pomoću dva hidromlazna motora koja zajedno mogu istisnuti više od 100 000 litara u minuti. Pri plovidbi razvijaju najveću brzinu od osam čvorova. Plovidba je moguća i bez njihove aktivacije, samo s gusjenicama, ali tad je maksimalna brzina prepolovljena. Kopneni motor tvrtke Detroit Diesel s osam cilindara razvijao je 400 KS i omogućavao maksimalnu brzinu na kopnu od 72 km/h. Dizajniran za jednostavno održavanje, motor je mogao biti zamijenjen u 45 minuta, te pokretan za potrebe testiranja i izvan vozila. Za potrebe posade i osoblja pripremljene su grijalice za djelovanje u uvjetima do –32 stupnja. Međutim, vozilo nije bilo opremljeno sustavom nuklearno-biološko-kemijske (NBK) zaštite.

Više modernizacija – veća masa

FMC je 1977. dobio posao modernizacije i uvođenja novog standarda vozila. Kroz taj program prošlo je prvih 14 prototipova, koji su dobili oznaku LVTP-7A1. Fokus poboljšanja bilo je povećanje snage ugradnjom novog motora Cummins VT400. Dodana je i sposobnost stvaranja dimne zavjese, bolji sustav protupožarne zaštite, poboljšanje hidrauličkih i električnih sustava, bolji sustav ovjesa i novi komunikacijski sustav. Upravljanje i djelovanje olakšano je pasivnim sustavima za noćno motrenje i gađanje te boljim ventilacijskim sustavom. Od 1982. do 1986. modernizaciju je prošla cijela flota vozila u sastavu Marinskog korpusa. Usporedno s tom konverzijom promijenjena je i oznaka vozila: LVTP-7A1 postao je AAVP-7A1. (AAVP pokrata je od Assault Amphibious Vehicle Personal, u prijevodu: jurišno amfibijsko vozilo.) Uz modernizaciju, započela je i ponovna serijska proizvodnja nekoliko stotina vozila u novom standardu, koja je trajala do 1986. godine. Uslijedio je projekt povećanja vatrene moći vozila. Prepušten je tvrtki Cadillac Gage, koja je danas dio koncerna Textron. Rezultat je ugradnja novih kupola s oružnim stanicama UGWS (Up-Gunned Weapon Station), a poslije i modificiranih dnevno/noćnih daljinomjera i ciljnika. Uz tešku strojnicu 12,7 mm i sposobnije ciljnike, vozilo je dobilo i bacač granata Mk19 kalibra 40 mm. Pozornost je potom usmjerena na povećanje sposobnosti preživljavanja. Za to je 1989. odabrana izraelska tvrtka Rafael s rješenjem pasivne oklopne zaštite. Paket EAAK (Enhanced Applique Armor Kit) ili poboljšani komplet dodatnog oklopa donio je povećanu zaštitu bočnih strana trupa, krova i gornjih otvora za posadu. U samo nekoliko godina kompleti su ugrađeni na više od tisuću vozila u sastavu USMC-a. Kompleti su povećali ukupnu masu, ali dobivena je korisna zaštita uz neznatno gubljenje performansi. Oklop je omogućavao gotovo potpunu zaštitu od djelovanja metaka kalibra 12,7 i 14,5 mm, i to protuoklopnih. S vremenom su poboljšanja i modifikacije doveli do znatnog povećanja mase, koja je počela utjecati i na operativne sposobnosti vozila. Zbog toga je 1997. započeo program RAM/RS (Reliability, Availability and Maintainability / Rebuild to Standard). Cilj je bio remont i obnova s povećanjem pouzdanosti, operativnosti i održivosti vozila, ali i dovođenje na novi standard. Posao je dodijeljen tvrtki BAE Systems. Ona će 2005. i preuzeti tvrtku United Defense, koja je kao nasljednica FMC-a proizvodila vozila AAV. Glavna je promjena instalacija novog turbodizelskog motora Cummins VT-903T povećane snage, tj. 525 KS, kako bi se vratio početni odnos snage i mase. Radi se o inačici motora koji se koristi na borbenim vozilima pješaštva Bradley. Program RAM/RS ostao je standard do danas i polazišna točka za sve buduće korisnike koji nabavljaju rabljena vozila ili žele modernizirati vlastitu flotu AAV-a.

Korisnici u svijetu

Američka jurišna amfibijska vozila standard su za takav sustav, pa su se našla u brojnim oružanim snagama uz dugu povijest borbenih djelovanja. Jedan je od prvih korisnika Argentina. Nabavila je 21, od toga 19 u osnovnoj pješačkoj inačici. U proljeće 1982. sudjelovala su i u prvim valovima invazije na Falklandske otoke, prevozeći postrojbe mornaričkog pješaštva. U uporabi su i danas, a gotovo pola flote modernizirala je tamošnja tvrtka MECATROL. Uz preinake i obnovu, ugrađen je snažniji motor Caterpillar C7 snage 455 KS. Vozila AAV koristi i Brazil, koji ih je nabavljao u više navrata. Prvu narudžbu činilo je 12 vozila, a od 1995. do 1997. nabavljeno je dodatnih 14 u modernijim inačicama. U najnovijem poslu s tvrtkom BAE Systems kupljena su 23 vozila standarda AAV7 RAM/RS. Vozila su u uporabi brazilskog mornaričkog pješaštva, a moglo ih se vidjeti u operacijama unutarnje sigurnosti protiv organiziranih kriminalnih skupina.

Jedan je od prvih europskih korisnika Italija sa 24 primjerka, kojima je potom dodano devet rabljenih iz zaliha USMC-a. U sastavu su postrojbi KoV-a, mornarice i brigade San Marco sa sjedištem u Brindisiju. Talijanska vozila među prvima su modernizirana na standard RAM/RS, ali sad su pri kraju vijeka uporabe. Uskoro će biti zamijenjena vozilima na kotačima SuperAV, koja proizvodi domaća tvrtka Iveco. Među mediteranskim su korisnicima vozila AAV i postrojbe mornaričkog pješaštva Španjolske. Većina od 19 vozila i danas je operativna. Na viši su ih standard modernizirale domaće tvrtke u suradnji s ugovarateljima iz Južne Koreje. Ta je istočnoazijska zemlja najveći korisnik spomenutog sustava nakon SAD-a. Inicijalno je 1990-ih nabavila 61 vozilo u inačici LVT, a slijedila je potom nabava 42 u naprednijoj inačici AAV-7A1. Ta su vozila proizvedena u Americi, ali onda je Južna Koreja na temelju licencije započela proizvodnju u ogranku korporacije Samsung. Od 1997. do 2001. proizvedeno ih je šezdesetak. Danas se procjenjuje da ih je operativno više od 160, i to u službi mornarice i mornaričkog pješaštva. Još jedan azijski korisnik vozila je Tajland, koji ih je nabavljao u nekoliko serija. Prvo su nabavljena vozila ranije (12 primjeraka), a potom i naprednije inačice (21). Početkom 2022. za njihovu je modernizaciju odabrana domaća tvrtka Chaiseri, koja ih je dovela do standarda RAM/RS. Manji je korisnik i Venezuela, koja raspolaže sa 11 primjeraka. Zanimljivo je da Tajland i Venezuela istodobno koriste jurišna amfibijska vozila američkog i kineskog podrijetla.

Marinski korpus SAD-a najveći je korisnik vozila AAV. S vremenom ih je nabavio više od 1300 u više inačica. Korištena su u brojnim operacijama, primjerice u Libanonu 1982., u Grenadi 1983., u Zaljevskom ratu 1991., u Somaliji 1992. i 1993. itd. Vrhunac uporabe vjerojatno je bio 2003. u operaciji Iračka sloboda. Tad su bila dio prodora USMC-a, koji je završio u samom središtu Bagdada. Međutim, u tim sukobima te u ulogama za koje nikad nisu ni bila dizajnirana, vozila AAV doživjela su i relativno velike gubitke prouzročene protivničkom vatrom i improviziranim eksplozivnim napravama, ali i prijateljskom vatrom. Iako se njihov broj u USMC-u smanjuje, i dalje su prisutna; s oko 1200 primjeraka u više inačica. Osim što ih SAD rashoduje, stanovit broj određuje za prodaju postojećim ili novim korisnicima. Tragičan događaj iz srpnja 2020. jasno naglašava potencijalne rizike amfibijskih operacija, ali i potrebu za iznimno pažljivim održavanjem starijih platformi tog tipa vozila. Naime, tijekom obučno-vježbovnih aktivnosti 15. marinske ekspedicijske postrojbe blizu otoka San Clementea na jugu Kalifornije dogodila se nesreća. Prilikom ulaska u more jedno je vozilo potonulo na 270 metara dubine. Smrtno je stradalo osam pripadnika USMC-a i jedan pripadnik mornarice. Uslijedila je istraga i dugo razdoblje zabrane korištenja tih vozila na moru, osim u hitnim situacijama.

Relevantan i danas

Nakon više od pet desetljeća operativne uporabe, AAV-7 i danas je u samom vrhu sustava u svojoj kategoriji. Korisnici ga se teško odriču i uglavnom se odlučuju za programe modernizacije. Štoviše, lista korisnika se i povećava. Jedan od novih korisnika postat će Grčka, koja je zatražila nabavu vrijednu oko 268 milijuna dolara. U zahtjevu se spominje ukupna nabava 76 jurišnih amfibijskih vozila AAV-7. Od toga bi 63 pripadala inačici za prijevoz pješaštva (AAVP-7A1), devet zapovjednoj inačici (AAVC-7A1) i četiri inženjerijskoj inačici za izvlačenje (AAVR-7A1). U poslu koji je u ožujku 2023. odobrila Vlada SAD-a spominju se i prateći sustavi. Oni uključuju termovizijske ciljničke sustave (M36E T1), bacače granata Mk 19, teške strojnice kalibra 12,7 mm, dodatni poboljšani oklop (EAAK), pričuvne dijelove i drugu opremu za potporu. Već iduće godine zahtjev za nabavu AAV-7 izrazila je još jedna europska članica NATO-a – Rumunjska. U srpnju 2024. zatražila je nabavu 21 vozila: 16 u inačici za prijevoz pješaštva, tri zapovjedna i dva vozila za izvlačenje. Vrijednost posla procijenjena je na nešto više od 120 milijuna dolara. Kao i u primjeru Grčke, uz vozila je osigurana dodatna oprema s potrebnim sustavima potpore i pričuvnim dijelovima. Taj program nabave dobio je u rujnu ove godine i nastavak. Ministarstvo obrane Rumunjske zatražilo je od Zastupničkog doma odobrenje za udvostručenje planirane nabave. Prema novom planu bila bi nabavljena 44 vozila, ali nije naveden broj pojedinih inačica. Ukupna vrijednost nabave bila bi oko 210 milijuna dolara, a dio je većeg plana obrane Rumunjske do 2040. godine. Vozila će OS-u Rumunjske osigurati nove sposobnosti, koje su bitne zbog geografskih karakteristika te zemlje. Posebno važna zona djelovanja bit će prostor delte Dunava, najveće u Europi nakon delte Volge, s razvedenom obalom, mnogim jezerima i močvarama. To je jedan od razloga zbog kojih Rumunjska ima jednu od najvećih ratnih riječnih flotila na svijetu. Korisnik vozila bit će 307. pukovnija mornaričkog pješaštva Heracleea.

Kako se tenzije u istočnoj Aziji, pogotovo na Južnokineskom moru, povećavaju, tamošnje se zemlje pojačano naoružavaju. Primjerice, prije nekoliko godina vozilo AAV-7 ušlo je u uporabu Japanskih samoobrambenih snaga (JSDF). Popunilo je prazninu u njihovim sposobnostima prijevoza pješačkih snaga od brodova do obala, a time i sposobnosti obrane tzv. južnih otoka. Nabavljeno je 58 vozila, i to 46 u pješačkoj inačici, šest u zapovjednoj i šest u inačici za izvlačenje. Nabava je uslijedila nakon kraćeg testiranja nekoliko primjeraka, a konačna odluka donesena je 2016. s isporukama tijekom 2017. godine. Sva vozila rabljeni su primjerci USMC-a, ali obnovljeni kroz program povećanja pouzdanosti, dostupnosti i održavanja (RAM/RS). Bitnije preinake i poboljšanja uključuju novi snažniji motor i sustav ovjesa te druge sustave kojima se poboljšava pokretljivost, umreženost vozila i mogućnosti njihova održavanja. Primarni korisnik unutar JSDF-a je Amfibijska brigada za brzo raspoređivanje (Amphibious Rapid Deployment Brigade – ARDB), relativno nova postrojba, ustrojena 2018., koja je većinu obuke i znanja preuzela od USMC-a. Program nabave vozila odvijao se paralelno s razvojem postrojbe koja će izvršavati slične misije s identičnom opremom kao i USMC. ARDB ima više od 2500 pripadnika. Zapovjedništvo je kod grada Saseba u prefekturi Nagasaki na otoku Kjušuu. Filipini su relativno nov azijski korisnik AAV-a. Osam primjeraka za mornaričko pješaštvo nabavili su 2019. iz Južne Koreje. Ta vozila u kombinaciji s novim desantnim brodovima klase Tarlac znače povećanje postojećih i uvođenje novih sposobnosti.

Obećavajući i propali novitet

Američki stručnjaci za amfibijsko ratovanje procijenili su 1990-ih da bi se za vozilo AAV-7 morala pronaći bolja zamjena. Zaključili su i da bi AAV-7 do završetka razvoja novog sustava postao prilično zastarjela platforma s tri desetljeća operativne uporabe. Glavni zadatak novog vozila trebao je biti kao i prethodnikov: prijevoz postrojbi od broda do obale. No znatna razlika bila bi u načinu izvršavanja tog zadatka i operativnim zahtjevima koji su podrazumijevali puno učinkovitiju platformu s moćnim performansama. Početni naziv projekta/vozila bio je napredno amfibijsko jurišno vozilo (Advanced Amphibious Assault Vehicle – AAAV). Ugovor o razvoju dodijeljen je u lipnju 1996. tvrtki General Dynamics i njezinu odjelu za kopnene sustave. Pristup programu bio je ambiciozan i uključivao je naizgled neobične aktivnosti. Primjerice, 1997. cijeli je tim za razvoj sustava, koji je uključivao zaposlenike glavnog izvođača i njihove suradnike, sudjelovao na testiranjima tako da je bio izložen stvarnim uvjetima korištenja vozila. Inženjeri, menadžeri, programeri i drugi bili su na vježbama amfibijskog iskrcavanja, na desantnim brodovima s pripadnicima USMC-a, te su ih prevozili u amfibijskim vozilima. Vjerovalo se da će to znatno utjecati na njihovo razumijevanje potreba, potpore, održivosti i spremnosti vozila koja će koristiti USMC. Program se zadovoljavajuće odvijao, s prihvatljivim troškovima, i bio čak mjesecima ispred zadanih rokova. U dva je navrata i nagrađen kao jedan od najboljih programa nabave unutar Ministarstva obrane, ponajprije zbog niskih troškova. No taj status uskoro se promijenio, i to nagore. Ured za upravljanje programom naručio je 1998. izradu 14 prototipova, čiji su isporuka i testiranje trebali početi 2000. godine. U tome se uspjelo, no kad je vozilo ušlo u faze razvoja i demonstracije, započeli su prvi ozbiljniji problemi. Isporučeni prototipovi nisu ispunili očekivanja, a najviše problema bilo je vezano uz njihovu pouzdanost. Stoga je program dvaput mijenjan, a tražila su se i zahtjevnija ispitivanja, koja su dovela do većih pomicanja rokova. Program AAAV preimenovan je 2003. u ekspedicijsko borbeno vozilo (Expeditionary Fighting Vehicle – EFV). Daljnja testiranja donijela su nove probleme, ali s elektronikom i računalnom obradom podataka, tj. elementima zaduženim za pokretljivost vozila, pomoćne sustave te sustave zapovijedanja i upravljanja. Nedostaci su bili ozbiljni – ponekad bi se uočili u plovidbi, kad bi komande postale beskorisne. Testiranja su prekinuta, uzroci su analizirani, te su nastavljena u siječnju 2005. godine. No, počeli su problemi sa softverom, u kojem je količina kodova od početka narasla za 238 posto. Bilo je problema i s drugim sustavima, poput pramčanih zakrilaca. Vozilo je 2006. uspješno prošlo samo dva od 14 planiranih testiranja. Tražilo se da između dva redovita održavanja prosječno prođu 43,5 sata, no vozilo se u operacijama kvarilo prosječno svaka četiri i pol sata. Ured za nadzor isplativosti državnih troškova (Government Accountability Office – GAO), procijenio je da je program, vezano uz postizanje inicijalne operativne sposobnosti vozila, tad već kasnio četiri godine. I troškovi su premašili sve planirane okvire. Od projekta koji je trebao stajati oko osam milijardi dolara, u desetak se godina planirana cijena udvostručila na 15,9 milijardi, a tri milijarde već su bile potrošene. Planirana cijena po vozilu skočila je na visoka 22 milijuna dolara. Tadašnji ministar obrane SAD-a Robert Gates je 2011., u zadnjoj godini mandata, preporučio ukidanje cijelog programa EFV, što je 2012. i učinjeno. S jedne je strane potencijal vozila EFV bio velik, a kratko je vrijeme obećavalo i kvantni skok u operacijama USMC-a. Sjedinjene Države još se uvijek nisu usudile pokrenuti nešto slično. Doduše, u tijeku je projekt amfibijskog borbenog vozila (Amphibious Combat Vehicle), no traži se vozilo na kotačima i zasad je znatno skromniji. Za razvoj je zadužen tim tvrtki BAE Systems i Iveco, a rješenje se temelji na spomenutom vozilu SuperAV. U svakom slučaju, USMC još se uvijek oslanja na dobri stari AAV-7.

Ambiciozna odluka Turske

Turska je jedna od rijetkih zemalja koja se odlučila za samostalan razvoj i domaću proizvodnju oklopnih amfibijskih vozila na gusjenicama. Projekt razvoja mornaričkog jurišnog vozila (Marine Assault Vehicle – MAV) pokrenulo je tamošnje Tajništvo obrambenih industrija (Secretariat of Defence Industries – SSB) kako bi se zadovoljile potrebe oružanih snaga. Trebalo je pronaći sustav kojim će biti opremljena amfibijska pješačka brigada u sastavu mornarice. Posao je pokrenut potpisivanjem ugovora u ožujku 2017. i dodijeljen dobro poznatoj domaćoj tvrtki FNSS Defence Systems. Danas tvrtka u ponudi ima na desetke tipova oklopnih vozila na gusjenicama odnosno kotačima te nudi rješenja za njihovo naoružanje, pogon ili modernizaciju. Najveći zamah donijelo joj je usvajanje licencijske proizvodnje i daljnje usavršavanje borbenih vozila pješaštva koja su potekla od poznatog američkog transportera M-113. Novo vozilo nazvano je oklopno amfibijsko jurišno vozilo (Zırhlı Amfibi Hücum Aracı – ZAHA). Po performansama i mogućnostima trebalo je premašiti prethodnike: ukrcavati veći broj vojnika, imati veću nosivost, bolju balističku i protuminsku zaštitu te razvijati veću brzinu na kopnu i prilikom plovidbe. Nakon dvije i pol godine razvoja projekt je krajem 2019. zadovoljio kritički pregled dizajna. U iduće su dvije godine provedena kvalifikacijska testiranja vozila i podsustava te je pripremljena proizvodnja prototipa. Kvalifikacijska testiranja uključivala su provjeru 44 različita podsustava, a dovršena su do veljače 2023. Suradnjom SSB-a i Zapovjedništva mornaričkih snaga ubrzo je pokrenuta i serijska proizvodnja. Već sredinom 2023. isporučena su sva naručena vozila ZAHA, koja su uključivala tri inačice: osnovnu za prijevoz mornaričkog pješaštva (23 vozila); zapovjednu (dva); i inačicu za izvlačenje vozila (dva). Tijekom razvoja testirana je i inačica konfigurirana za protuminsko djelovanje, koja je opremljena sustavom s linijskim eksplozivnim punjenjem za razminiranje. Osnovna i najbrojnija inačica za prijevoz pješaštva podrazumijeva tročlanu posadu: vozača, zapovjednika i ciljača. U stražnjem dijelu zajedno s teretom može prevoziti iskrcajni odjeljak od 18 vojnika. Masa ZAHA-e je oko 30 tona, a odnos pogonske snage i mase 20 KS/t. To je omogućeno dizelskim motorom od 600 KS s potpuno automatskom transmisijom. Maksimalna brzina na kopnu je 70 km/h, čime se ZAHA svrstava među najbrža gusjenična oklopna vozila u OS-u Turske. Prilikom plovidbe spomenuti motor s pomoću dvije vodene mlaznice omogućava maksimalnu brzinu od sedam čvorova. Zajedno s motorom integriran je uređaj za stvaranje dimne zavjese, koja se može podignuti i s pomoću osam lansera dimnih kutija.

Impresionirao na vježbi

Vozilo je opremljeno zasad nepoznatom razinom balističke i protuminske zaštite, a posjeduje i sustav za obranu od NBK ugroza. Ugrađen je i sustav za samoispravljanje vozila dođe li do njegova preokretanja prilikom plutanja ili plovidbe, a tu je i automatski protupožarni sustav. U svrhu boljeg uvida u situaciju, osim standardnog vizualnog pokrivanja unutar 360 stupnjeva osiguran je i navigacijski sustav te sustav upravljanja bojišnicom. Komunikacijski sustavi uključuju radiouređaje u VHF i UHF pojasevima i interni sustav komunikacije za posadu. Još prilikom dizajniranja mislilo se na što bolju prilagodljivost i interoperabilnost s budućom glavnom bazom, tj. amfibijskim jurišnim brodom / nosačem letjelica TCG Anadolu. S tim na umu razvijeni su kompatibilni komunikacijski sustavi, a kapacitet broda omogućuje prijenos svih 27 vozila. Desantni brod TCG Anadolu potpuno je novo plovilo turske mornarice, isporučeno u travnju prošle godine.

Turska je počela koristiti vozilo ZAHA na većim vojnim vježbama. Navodno je impresioniralo promatrače na vježbi Efes 2024 u svibnju ove godine. Radi se o jednoj od najvećih vojnih vježbi u regiji, na kojoj je u Izmirskom zaljevu sudjelovalo
11 000 pripadnika vojnog osoblja iz 49 zemalja. Glavno naoružanje vozila smješteno je unutar kupole / daljinski upravljane oružne stanice CAKA, također proizvoda tvrtke FNSS. Unutar stanice mase 700 kg integrirana je teška strojnica M2 kalibra 12,7 mm i automatski bacač granata 40 mm. Smještanjem cijelog sustava izvan trupa vozila dobiveno je na unutarnjem prostoru. Kupola je upravljiva daljinski iz unutrašnjosti vozila, pokreće je električni pogon, a polje djelovanja je 360 stupnjeva po vodoravnoj ravnini i –7/+45 stupnjeva po elevaciji. Stanica za integrirana oružja omogućuje stabilizaciju po obje osi, a u hitnim situacijama moguće je i ručno opsluživanje te uporaba oružja. Učinkovitost i preciznost vatrenog djelovanja osigurane su ugradnjom više sustava, koji uključuju dnevnu i termovizijsku kameru, sustav za automatsko praćenje cilja, sustav za stabilizaciju slike, balističko računalo, laserski daljinomjer i indikator pokretnih ciljeva. Osigurani su i popratni sustavi kao što je indikator male količine preostalog streljiva te algoritmi blokade otvaranja paljbe ili pokretanja kupole. Potonji sustavi korisni su prilikom djelovanja na dokovima, palubi ili u unutrašnjosti desantnih brodova. Proizvođač tvrdi da su daljinski upravljana kupola kao i cijelo vozilo ZAHA izrađeni s maksimalnom zaštitom u odnosu na pomorsko okruženje. Velika pozornost posvećena je brtvljenju i otpornosti na koroziju primjenom katodne zaštite. Nije poznato hoće li nekoliko desetaka turskih vozila biti jedini primjerci ili slijede i nove narudžbe. Zasad nema naznaka o inozemnim kupcima, ali još bi vozila moglo biti naručeno za domaće potrebe. Sljedeća bi slična serija mogla poslužiti za opremanje broda TCG Trakya. Radi se o sestrinskom brodu TCG Anadolua, no on je još u fazi planiranja.

---

EFV je trebao biti vrh

Da je sve išlo prema planu, Expeditionary Fighting Vehicle (EFV) bio bi po svemu izvanredno amfibijsko vozilo bez premca do danas. U pješačkoj inačici (EFVP) imalo je masu od 30 tona, ili 36 tona u borbenom standardu. S tročlanom posadom moglo je učinkovito prenijeti iskrcajni dio od 17 pripadnika mornaričkog pješaštva pod balističkom zaštitom dovoljnom i za teške strojničke kalibre od 14,5 mm. Vozilo je imalo i vrijednu elektroničku opremu s glavnim i pomoćnim računalima povezanim sa svim bitnim sustavima vozila, kao i kvalitetnu komunikacijsku opremu. Za potonju su bili osigurani radiouređaji u VHF i UHF pojasevima, kao i UHF satelitska veza za koju se planiralo dodatno proširenje sposobnosti. Impresivne su bile performanse vozila, postizane zahvaljujući snažnom dizelskom motoru njemačke tvrtke MTU. Oznake MT 883, imao je maksimalnu snagu od 850 KS na kopnu i čak 2700 KS u plovidbenom režimu. Dok je maksimalna brzina na kopnu iznosila 72 km/h, plovidbena je iznosila čak 25 čvorova (46+ km/h)! Takva brzina mogla se postizati zahvaljujući ravnom dnu trupa i pružala je više operativnih prednosti, kao što je vrijeme prijevoza, veće iznenađenje za protivnika i veća udaljenost desantnih brodova od obale, a time i veća sigurnost. Nedostatak plosnatog dna veća je ranjivost na djelovanje protutenkovskih mina i improviziranih eksplozivnih naprava, što je tijekom razvoja bila velika potencijalna prijetnja.

---

Dvije kineske inačice

Kineski Type 05 još je jedno poznato gusjenično amfibijsko vozilo. Dizajniranje je pokrenuto početkom tisućljeća, a djelo je velikog koncerna Norinco (China North Industries Group Corporation Limited). Vozila su prvi put predstavljena na smotri u listopadu 2009. godine. Kao i na neuspjelom američkom projektu EFV, u dizajniranju je primijenjen trup s ravnim dnom te pogon od dvije vodene mlaznice. Zbog manjih ambicija u odnosu na američke, dostignute su nešto skromnije performanse, ali i puno veća pouzdanost, koja je na kraju omogućila serijsku proizvodnju i operativnu uporabu. Postignuta je velika maksimalna brzina plovidbe od 16 čvorova (30 km/h), što je dvostruko više nego na drugim sličnim sustavima. Maksimalna brzina na kopnu je 65 km/h, zahvaljujući dizelskom motoru koji ondje razvija 550 KS, a u plovidbenom režimu čak 1475 KS. Jedna od žrtava te brzine, vjerojatno ocijenjena kao prihvatljiva, jest mali iskrcajni dio: deset vojnika. Kina je imala ideju o zamjeni starih tipova amfibijskih vozila, ali i dodatnom opremanju pomorskih desantnih snaga, koje su u zadnja dva desetljeća znatno povećane i osnažene. Razvijeno je desetak inačica, ali dvije osnovne pripadaju inačici ZTD-05, koja je zapravo amfibijski tenk s topom kalibra 105 mm, te inačici amfibijskog borbenog vozila pješaštva ZBD-05. Pješačka inačica u kupoli ima automatski top od 30 mm i spregnutu strojnicu od 7,62 mm. Ima i mogućnost korištenja protuoklopnih projektila HJ-73C. Za razliku od drugih vojski, većinu vozila ne čini inačica za pješaštvo, nego su dvije inačice otprilike jednako zastupljene. U kopnenoj vojsci i mornarici ima ih više od 1800. Ti brojevi znatno premašuju ukupne kapacitete kineskih namjenskih i specijaliziranih brodova za amfibijske operacije. Međutim, od 2019. do 2023. primijećen je novi trend uporabe i prijevoza tih vozila na većim kineskim pomorskim vježbama. Uočena je i uporaba civilnih roll-on/roll-off (RO-RO) brodova koji se ne koriste samo za logističke operacije sa dostupnih dokova i luka nego i za pokretanje izravnih amfibijskih operacija.

---

 

 

TEKST: Marin Marušić