Republika Hrvatska nalazila se u kolovozu 1995. na prekretnici – i vojno, i politički. Nakon gotovo četiri godine obrambenog rata, dugotrajnih pregovora bez rezultata i brojnih diplomatskih pokušaja mirne reintegracije okupiranih područja, postalo je jasno kako se pitanje teritorijalne cjelovitosti više ne može rješavati isključivo za pregovaračkim stolom. Okolnosti na širem području jugoistočne Europe, ponajprije u Bosni i Hercegovini, otvorile su prostor za stratešku inicijativu koju je hrvatski državni i vojni vrh spremno iskoristio

Geostrateški položaj Republike Hrvatske uoči operacije Oluja bio je znatno povoljniji nego prethodnih godina. Operacije Bljesak, te Ljeto 95 na području Bosanskog Grahova i Glamoča, znatno su poremetile crte obrane i logističke tokove tzv. Republike Srpske Krajine. Time je stvoren taktički prostor za manevar i strateška dubina potrebna za provedbu odlučne operacije velikih razmjera. Istodobno su međunarodni odnosi pokazivali rastuću spremnost ključnih zapadnih aktera, prije svega Sjedinjenih Američkih Država, za rješavanje krize u bivšoj Jugoslaviji ravnotežom vojnih snaga na terenu. Na unutarnjem je planu Hrvatska vojska 1994. i 1995. doživjela znatnu transformaciju u organizacijskom, operativnom i logističkom smislu. Izgrađen je učinkovit sustav zapovijedanja, provedene su intenzivne obuke, a logistička potpora i operativna spremnost snaga dosegnule su razinu nužnu za provedbu višednevne napadne operacije na više smjerova. Posebnu važnost imala je koordinacija s Ministarstvom unutarnjih poslova, čije su specijalne jedinice imale ključnu ulogu u urbanim borbama i brzim prodorima. Na neprijateljskoj strani, srpske snage bile su strateški izolirane, demoralizirane unutarnjim podjelama, politički neusklađene i operativno potkapacitirane. Njihova sposobnost za širu obrambenu operaciju bila je znatno smanjena, posebno nakon pada ključnih logističkih točaka u zapadnoj Bosni. Jugoistočna Europa nalazila se usto pod sve snažnijim pritiskom međunarodne zajednice za prekid neprijateljstava i početak konkretnih mirovnih procesa, čime je otvoren prostor za legitimnu vojnu akciju Hrvatske usmjerenu na oslobađanje vlastitog državnog teritorija.

Sinergija vojnog planiranja i političke odluke

U takvom kontekstu operacija Oluja nije bila samo vojno-doktrinarna odluka već strateški odgovor na akumulirane sigurnosne izazove, političku stagnaciju i humanitarnu tragediju izazvanu godinama okupacije i protjerivanja stanovništva. Oluja je bila i primjer uspješne integracije vojnoobavještajnog rada, strateške procjene, političke odlučnosti i operativne spremnosti, čime je otvoren put za završne procese reintegracije i dugoročnu stabilizaciju prostora. Zadnji pokušaji političkog dogovora i mirnog razrješenja pitanja okupiranih područja, na inzistiranje predstavnika UN-a i Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, održani su 3. kolovoza 1995. u Genthodu kod Ženeve. Izaslanstvo pobunjenih Srba još je jednom, po tko zna koji put, odbilo prijedlog hrvatskog izaslanstva o neodgodivoj mirnoj reintegraciji okupiranih područja u državnopravni okvir RH. Time je nestala i posljednja politička prepreka za pokretanje operacije Oluja.

Temeljna je zamisao operacije bila: istodobnim napadom na više smjerova probiti obranu pobunjenih Srba, osloboditi cjelokupno okupirano područje sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banovine te izbiti na međunarodno priznate granice RH s BiH, uz istodobnu odsudnu obranu istočne Slavonije i krajnjeg juga Hrvatske, te spriječiti srpsko osvajanje zaštićene zone Bihaća. Ključne su zadaće u prvoj fazi operacije bile: ovladavanje prilazima Kninu, prijevojima na Velebitu i Ljubovu te proboj na smjeru napada 1. gbr (Glibodol – Plitvice – Tržačka Raštela) i 2. gbr (Gora – Banski Grabovac – Obljaj). Glavni napadi planirani su na smjerovima Bosansko Grahovo – Knin i Josipdol – Plaški – Tržić s ciljem razbijanja srpskih snaga na dva dijela, spajanja sa snagama 5. korpusa Armije BiH te oslobađanja Knina, središta srpske pobune. Nakon proboja prve crte obrane pobunjenih Srba, u drugoj fazi operacije trebalo je uvesti svježe snage i nastaviti napad prema državnoj granici RH s BiH.

Nakon početnog djelovanja snaga HRZ-a i uništenih neprijateljskih sustava veze te topničke pripreme po vojnim ciljevima, na svim smjerovima napada hrvatske snage krenule su u akciju istodobno iz tridesetak pravca na bojišnici dugoj gotovo 700 kilometara. Udarnu snagu na glavnim pravcima napada činile su gardijske brigade potpomognute 1. HGZ-om, Specijalnom policijom MUP-a te domobranskim i pričuvnim postrojbama. Zadaća ZP-a Split bila je razbiti snage 7. korpusa SVK-a i osloboditi okupirano područje sjeverne Dalmacije. Snage su bile podijeljene u četiri operativne grupe – Zadar, Šibenik, Sjever i Sinj, s tim da je glavna snaga bio OG Sjever s 4. i 7. gardijskom brigadom HV-a, koje su već u operaciji Ljeto 95 stvorile preduvjete da s vrhova Dinare krenu prema Kninu. Glavni napad snaga planiran je na pravcima Bosansko Grahovo – Knin, Jasenice – Muškovci i Uniški doci – Uništa – Kijevo. Planirano je i presijecanje komunikacija Knin – Gračac i Obrovac – Gračac, s ciljem okruženja i oslobođenja Knina. Zadaća ZP-a Gospić bila je razbijanje obrane Ličkog korpusa SVK-a, presijecanje srpskih snaga u širem području Plitvičkih jezera, te na crti Kapela Korenička – Tržačka Raštela spajanje sa snagama 5. korpusa ABiH. U drugoj fazi trebalo je osloboditi cjelokupno područje Like i izbiti na državnu granicu s BiH. Glavni je napad planiran na smjeru Glibodol – Lička Jasenica – Saborsko – Selište Drežničko – Tržačka Raštela – državna granica. Pomoćni su napadi planirani na smjerovima Čanak – Trnavac – Homoljačko polje – Ličko Petrovo Selo i Novi Lički Osik – Ljubovo – Bunić.

Usklađenost Hrvatske vojske i MUP-a

Između zbornih područja Gospić i Split svoju su zonu odgovornosti na Velebitu imale snage Specijalne policije MUP-a RH sa zadaćom ovladavanja područjem Mali Golić – Sv. Rok –Gračac – Prezid, presijecanja ceste Medak – Gračac, zauzimanja glavnog čvorišta veze srpskih snaga radiorelejnog objekta Ćelavac te stavljanja pod nadzor prometnice Jasenica – Zaton – Muškovci – Prezid. U nastavku operacije trebale su se spojiti sa snagama HV-a i izvršiti prodor prema granici RH s BiH u području Donjeg Lapca. Prvog su dana operacije snage Specijalne policije MUP-a RH (ukupno 1500 pripadnika i 700 u pričuvi) krenule u napad s Velebita raspoređene na glavnom i četirima pomoćnim smjerovima. Područje kretanja u napad protezalo se od Ivinih vodica i Svetog brda na zapadu do Bukve i Tulovih greda na istoku i vodilo je prema utvrđenim srpskim položajima Malom Alanu, sjevernom podnožju Velebita i prometnici Medak – Sveti Rok – Gračac – Obrovac. Snage Specijalne policije na početne su položaje, kako bi se što više približile srpskim položajima, uvedene i raspoređene pješice u najvećoj tajnosti sa svom logističkom i medicinskom potporom.

Zadaća ZP-a Karlovac bila je razbiti obranu 21. korpusa SVK-a i neutralizirati srpske topničko-raketne sustave te tako onemogućiti razaranje gradova i industrijskih kapaciteta u svojoj zoni odgovornosti; oslobađanje šireg područja Ogulina, Karlovca i Korduna te sprečavanje mogućeg protuudara srpskih snaga u međurječju Korane i Mrežnice. Plan je bio nasilnim prelaskom rijeka Kupe i Korane odsjeći Turanj te potom izvršiti prodor pravcem Karlovac – Babina gora – Vojnić. Na području Plaškog plan je bio dvostrukim obuhvatom okružiti mjesto i ovladati crtom Primišlje – Obljajac – Veliki Pištenik. Nakon izvršavanja tih zadaća, u suradnji s dijelom snaga ZP-a Zagreb i ZP-a Gospić, trebalo je osloboditi cijeli Kordun i izbiti na državnu granicu s BiH.

Bilo je planirano prostor Banovine okružiti iz nekoliko pravaca. Udarna snaga u pravcu Petrinje, gdje je neprijatelj pružao žestok otpor, i dalje prema Glini, bila je 2. gardijska brigada. Za oslobađanje Banovine zadužene su bile postrojbe Zbornog područja Zagreb i Zbornog područja Bjelovar. Njihova je zadaća bila da spremnim snagama te s ojačanjima podstožernih postrojbi GS HV-a i specijalnih snaga MUP-a razbiju obranu 39. korpusa SVK-a, oslobode Banovinu, spoje se sa snagama 5. korpusa ABiH na širem području sela Obljaja i Žirovca te izbiju na državnu granicu. Operaciju je trebalo provesti na trima smjerovima – prema Petrinji, Hrvatskoj Kostajnici i Glini. U prvoj su fazi glavne snage zbornih područja trebale odsjeći Petrinju, uništiti ili natjerati na bezuvjetnu predaju okružene srpske snage i osloboditi grad. Na pomoćnom su pravcu snage ZP-a Zagreb trebale pravcem Sunja – Mračaj osloboditi Hrvatsku Kostajnicu, a u drugoj fazi osloboditi Glinu, izbiti na crtu od Obljaja do Žirovca i spojiti se s postrojbama 5. korpusa Armije BiH. Nakon toga hrvatske su snage trebale uništiti preostale snage 39. banijskog korpusa SVK-a na području Zrinske gore i izići na državnu granicu. Zadaća snaga ZP-a Bjelovar bila je prijeći Savu, razbiti neprijateljske snage na desnoj obali, izvršiti napad glavnim snagama na pravcu Jasenovac – Hrvatska Dubica, a pomoćnim na pravcu Orahova – Hrvatska Dubica, osloboditi Hrvatsku Dubicu i izbiti na cestu Hrvatska Dubica –Sunja te se spojiti sa snagama ZP-a Zagreb. Postrojbe 3. i 5. gardijske brigade za to su vrijeme bile u stanju pripravnosti na krajnjem istoku Hrvatske u slučaju eventualnih neprijateljskih pokreta te pod zapovijedanjem ZP-a Osijek. ZP Osijek imao je obrambenu zadaću kodnog naziva Fenix, čiji je cilj bio onemogućiti prodor srpskih snaga na pravcima Šid – Županja i Ernestinovo – Čepin, te stvoriti preduvjete za prelazak u napadno djelovanje na pravcu Borinačka kosa – Bobotski kanal – Trpinja. Zadaća Južnog bojišta bila je organizacija obrambene operacije krajnjeg juga Hrvatske, kodnog imena Maestral, prema Hercegovačkom korpusu VRS-a i snagama Vojske Jugoslavije.

Glavnina zadaća ostvarena do drugog dana

HRZ je tijekom Oluje pružao zrakoplovnu potporu snagama HKoV-a na pravcima napada, osiguravao protuzračnu obranu teritorija Hrvatske s težištem na prostoru Zagreb – Karlovac –Sisak – Kutina i području Sinja, obavljao izvidničke letove, prevozio kopnene snage u cilju njihova manevra i evakuirao ranjenike. U Oluji su bili angažirani njegovi cjelokupni ljudski i materijalni resursi – 17 borbenih aviona MiG-21, tri transportna zrakoplova, pet borbenih i devet transportnih helikoptera Mi-8, zrakoplov An-2 za elektroničko izviđanje i helikopter Mi-24 za elektroničko-termovizijsko izviđanje, a djelovalo se sa svih aerodroma i uzletišta u Hrvatskoj. Udari HRZ-a bili su prvotno usmjereni na utvrđene srpske vojne objekte i položaje na dominantnim kotama, središta veze, zapovjedna mjesta, skladišta, topništvo i oklopništvo srpskih postrojbi, a poslije je uglavnom pružao paljbenu potporu hrvatskim snagama u napadnim djelovanjima. HRM je Oluju proveo u povišenom stupnju borbene spremnosti, pripremljen za aktivnu pomorsku obranu s težištem na protubrodskoj, protupodmorničkoj i protuminskoj borbi. Pomorska obrana na sjevernom i srednjem Jadranu provedena je prema zapovijedi Turs-95, a na južnom Jadranu u sklopu obrambene operacije Maestral u sastavu Južnog bojišta.

Prvog je dana operacije prodor postrojbi Hrvatske vojske po dubini iznosio pet do petnaest kilometara, a neprijateljska su uporišta dovedena u okruženje ili poluokruženje. Već je drugog dana operacije izvršeno 80 posto planiranih borbenih zadaća. Većina je okupiranih hrvatskih gradova oslobođena, među njima u prvim danima operacije Hrvatska Kostajnica, Petrinja, Glina, Slunj, Gračac, Obrovac, Drniš… Ulaskom snaga 4. i 7. gardijske brigade 5. kolovoza u Knin i njegovim oslobađanjem ostvaren je najvažniji strateško-politički i vojni cilj ne samo operacije Oluja nego i cijelog Domovinskog rata. Samo koji dan poslije i na sjevernom su dijelu bojišnice neprijateljske snage 21. kordunskog korpusa prisiljene potpisati predaju. Naime, nakon probijanja srpskih crta na više pravaca na području Korduna i Banovine, Kordunski korpus započeo je 6. kolovoza izvlačenje. Glavni stožer HV-a zapovjedio je hrvatskim snagama da prekinu napadna djelovanja na području Vojnić – Vrginmost – Glina zbog tvrdnji predstavnika UNCRO-a (United Nations Confidence Restoration Operation) da će se srpske snage predati. No, srpska je strana time samo željela dobiti na vremenu te su istog dana borbena djelovanja nastavljena. Nakon dva dana napredovanja hrvatskih snaga vodstvo Kordunskog korpusa SVK-a pristalo je na predaju, koja je potpisana u ranim poslijepodnevnim satima 8. kolovoza na području Topuskog. U samo 84 sata vojno-redarstvene operacije Oluja, u kojoj je bilo angažirano gotovo 200 000 hrvatskih vojnika, oslobođeno je više od 10 000 četvornih kilometara dotad okupiranog područja. Hrvatska vojska ostvarila je pritom sve zacrtane ciljeve. Bila je to, u taktičkom i strateškom smislu, vojna operacija koju će zahvaljujući njezinoj originalnosti i uspješnosti izučavati brojni vojni analitičari i vojne škole. Nažalost, u borbenim su djelovanjima poginula 243 hrvatska vojnika i policajca, a više od tisuću ih je ranjeno.

Oluja čista ko suza

Olujom je okončana i srpska opsada Bihaća, koja je trajala 1201 dan. Omogućila je u rujnu i listopadu 1995. nastavak napadnih operacija HV-a, HVO-a i Armije BiH: Maestral i Južni potez koje su, pod pritiskom međunarodne zajednice, u konačnici rezultirale sklapanjem Daytonskog sporazuma 21. studenog 1995. (potpisanog u Parizu 14. prosinca 1995.). Vojno-redarstvena operacija Oluja bila je presudna točka Domovinskog rata i ključni događaj u modernoj hrvatskoj povijesti. Njezina uspješna provedba nije bila slučajnost, već rezultat temeljite pripreme, strateškog promišljanja i pravodobnog prepoznavanja povoljnih geostrateških okolnosti. Hrvatska vojska i policija pokazale su visoku razinu operativne spremnosti, taktičke prilagodljivosti i sposobnosti za sinergijsko djelovanje istodobno na više smjerova. Geopolitičke okolnosti u kojima je Oluja provedena dodatno su naglasile važnost pravodobnog djelovanja. Slabljenje srpskih snaga u Bosni i Hercegovini, međunarodni pritisci za redefiniranje odnosa na prostoru bivše Jugoslavije, te jasno artikulirani nacionalni ciljevi stvorili su uvjete u kojima je vojna akcija bila ne samo legitimna već i nužna. Time je Hrvatska odlučno odgovorila na dugogodišnju okupaciju vlastitog teritorija i demonstrirala zrelost svojih oružanih snaga. Oluja nije bila samo pobjeda na bojištu već i potvrda sposobnosti Hrvatske da samostalno oblikuje sigurnosnu arhitekturu vlastitog prostora. U vojnostručnom smislu, ona je važan primjer pravilnog planiranja, koordinacije borbenih i logističkih komponenti te učinkovite uporabe snaga u skladu s definiranim ciljevima. Dugoročno gledano, Oluja je otvorila put završetku rata, političkoj stabilizaciji regije i reintegraciji okupiranih područja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Tekst: Tomislav Vidaković; Foto: arhiva Hrvatskog vojnika