Unatoč činjenici da je većina europskih država nakon 1990. smanjila svoje podmorničarske kapacitete, a neki su čak i u potpunosti odustali od njih, tržište podmornica se i dalje nezaustavljivo širi

Tržište klasičnih podmornica iz godine u godinu bilježi nezaustavljiv rast, čak iako se iz statistike isključe najveći korisnici podmornica: Francuska, Italija, Japan, Kina, Rusija, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države. Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća 18 ratnih mornarica rabilo je oko 60 podmornica, dok je osamdesetih godina 25 ratnih mornarica u operativnoj uporabi imalo 190.

Tijekom 2006. broj ratnih mornarica koje u svom sastavu imaju podmornice povećao se na 34, ali se broj operativnih brodova smanjio na oko 180. Nove su podmornice izgrađene za ratne mornarice Malezije, Portugala i Južne Afrike, dok je još najmanje sedam mornarica objavilo planove za stvaranje ili proširenje svojih podmorničarskih snaga.
Sve to unatoč činjenici da je kupnja i uporaba suvremene podmornice jako skupa. Tako je Malezija kupila dvije podmornice klase Scorpene od tvrtke DCN/Navantia po cijeni od 974 milijuna američkih dolara. U tu je cijenu uključena i uporaba podmornice Quessant (klase Agosta 70) u obuci novih posada. Tako će malezijska ratna mornarica dodatnih 167,5 milijuna američkih dolara potrošiti na obuku, a još 258 milijuna američkih dolara u izgradnju nove podmorničarske baze u Speanggar Bayu (Teluk Semangat) u Sabahu. Nova bi baza trebala biti gotova tijekom 2009. Malezija je uspjela u program kupnje podmornicama ugurati offset koji obuhvaća isporuku palminog ulja u vrijednosti od 280 milijuna američkih dolara i ostalih roba u vrijednosti od 112 milijuna. Nova će baza osigurati mogućnosti veza, popravaka i obuke, te će zbog toga dobiti simulatore koji znatno smanjuju cijenu obuke uz povećanje sigurnosti. U travnju 2006. objavljeno je da je tvrtka Armaris dobila ugovor vrijedan 29,3 milijuna američkih dolara za isporuku simulatora vožnje. Kako se od posada podmornica očekuje najviši stupanj uvježbanost, što pak znači stalno vježbanje, njihova je obuka na podmornicama i skupa i opasna bez obzira na to jesu li one na dizelski ili nuklearni pogon.

Zbog visoke cijene kupnje i održavanja podmornica nije čudno da su u međuvremenu neke države odustale od njih. Zadnja od njih je Danska, koja je rabila podmornice gotovo cijelo XX. stoljeće, te Crna Gora koja je objavila da nije zainteresirana za daljnju uporabu podmornica koje je naslijedila od bivše srpsko-crnogorske ratne mornarice. Danska je od svojih podmornica odustala tek nakon što je dobila dozvolu NATO saveza, koji je procijenio da one nisu više od značenja za taj savez. Zanimljivo je da je dozvola došla isti dan kad je NATO zatražio da danske podmornice otplove u Gibraltarski prolaz kako bi sudjelovale u operaciji “Active Endeavour”.

Iako to na prvi pogled izgleda kontradiktorno vrijednost podmornica porasla je zbog asimetričnog ratovanja (borbe protiv terorizma). Naime, pokazalo se da su podmornice izvrsna plovila za prikriven nadzor velikih morskih područja, ali i kopna. Tako su i velike nuklearne podmornice američke i britanske mornarice rabljene tijekom 2003. u relativno plitkim vodama Perzijskog zaljeva za nadgledanje Iraka, a rabe se i danas na istom području za nadgledanje aktivnosti iranske ratne mornarice. Uz to moguće ih je uporabiti za prikriveno ubacivanje i izvlačenje specijalnih snaga. Naravno, ostala je i mogućnost klasične uporabe podmornica kao udarnih brodova mornarice koje će djelovati protiv protivničkih brodova i prije nego što dođe glavnina flote ? kao što je 1982. pokazala britanska nuklearna podmornica HMS Conqueror tijekom rata za Falklandsko otočje.

Ono što iznenađuje je činjenica da se podjednako dobro prodaju i nove i rabljene podmornice. Ove potonje pojavile su se na tržištu nakon 1990. kad je veći broj europskih ratnih mornarica ili počeo smanjivati svoje podmorničke snage ili počeo s programom njihove obnove. Tako je Njemačka svoje podmornice Type 206A ponudila Bugarskoj, Ekvadoru, Egiptu i Indoneziji, dok se Singapur odlučio za dvije švedske podmornice klase Västergötland (A17). Kanada je kupila četiri britanske klasične podmornice Uphoder, dok je Poljska dobila četiri norveške podmornice klase Kobben. Nekoliko je ratnih mornarica najavilo stvaranje podmorničarskih snaga, uključujući Bangladeš i Tajland. U oba primjera ostvarenje te nakane morat će pričekati osiguranje dostatnih novčanih sredstava.

Njemačka dominacija
Od početka devedesetih godina prošlog stoljeća u Europi je zavladao novi trend smanjenja podmorničarskih snaga, ali i uvođenje znatno suvremenijih podmornica koje pružaju mnogo veće mogućnosti djelovanja i veću učinkovitost. Tako su Njemačka i Italija zajedno razvile novu podmornicu Type 212 (istisnine 1830 tona) te je opremili borbeno-zapovjednim sustavom MSI-80 norveške tvrtke Kongsberg Aerospace and Defence. Zadnja od četiri njemačke i dvije talijanske podmornice već su predane budućim korisnicima. Očekuje se da će i Njemačka i Italija naručiti još dvije podmornice istog tipa, ali u inačici Type 212A. Nova će inačica omogućiti veću autonomnost, smanjiti broj posade, olakšati održavanje i povećati učinkovitost.
Velika prednost podmornica Type 212 je uporaba zračno neovisnog sustava (Air-Independent Propulsion ? AIP) koji znatno smanjuje ovisnost klasičnih podmornica o njihovim akumulatorima. Konvencionalne dizel-električne podmornice koriste se olovnim akumulatorima koji im osiguravaju pohranu električne energije za pokretanje elektromotora tijekom podvodne vožnje i ostalih sustava. I kad podmornica plovi najekonomičnijom brzinom kapacitet olovnih akumulatora rijetko je kad dovoljan za više od tri dana. Da bi ih ponovno napunila podmornica mora upaliti svoje dizelske generatore. Za to je pak potrebna velika količina zraka zbog kojeg ili mora isploviti na površinu ili, što je češći slučaj, ploviti ispod same površine na dubini sonara kako bi pomoću šnorkela usisavala potreban zrak i izbacivala ispušne plinove dizelskih motora. U oba slučaja podmornica se na taj način izlaže povećanoj mogućnosti otkrivanja pomoću radara, elektrooptičkih detektora (posebno termovizijom), sonara (dizelski motori proizvode veliku buku, a ni “paranje” morske površine šnorkelom nije tiho) ili čak običnim dalekozorima kojima se može otkriti prisustvo šnorkela iznad morske površine.

Najjeftinija alternativa je ugradnja zračno neovisnog sustava. Jedna je mogućnost uporaba motora s unutarnjim sagorijevanjem sa zatvorenim ciklusom (dio se ispušnih plinova obogaćuje kisikom te se vraća u komore za sagorijevanje). Druga je mogućnost, koja se znatno češće rabi, uporaba elektro-kemijskih sustava u kojima se kemijska energija pretvara u električnu. Pritom se rabe vodik i kisik. Ovi su sustavi skuplji i nisu pogodni za ugradnju u nuklearne podmornice, ali zato znatno povećavaju autonomiju u podvodnoj vožnji i smanjuju mogućnost otkrivanja. Njemačke podmornice rabe sustav razvijen u HDW-u (sada dio korporacije ThyssenKrupp Marine). Taj sustav rabi tehnologiju Siemens Proton Exchange Membrane gorive ćelije pri kojoj se električna energija dobiva spajanjem vodika i tekućeg kisika (drugi proizvod je voda). Moduli gorivih ćelija proizvode oko 300 kW, što u praksi znači da podmornica Type 212 može ostati u podvodnoj patroli oko tjedan dana rabeći pritom samo električnu energiju iz zračno neovisnog sustava.

Na osnovi podmornice Type 212A razvijena je Type 800 (klasa Dolphin) koju je odabrala izraelska ratna mornarica. Type 800 ima istisninu od 1900 tona te dodatnu opremu kao što je posebna komora namijenjena izlasku i ulazu pripadnika specijalnih snaga. Sredstva za kupnju dodatne dvije podmornice uglavnom su osigurali Berlin i Washington te će ih opremiti AIP sustavom. Drugi derivat nastao je na osnovi Type 212 je podmornica Type 214 koja je također dostupna s AIP pogonog. Type 214 odabrao je Portugal (dvije Type 209PN), Grčka (četiri klase Papanikolis), Južna Afrika (tri Type 209/1400Mod (Sa)) i Južna Koreja (10 KSS-2 koje će izgraditi Hyndai). Prethodnik svih ovih podmornica ? Type 209 najuspješnija je dizel-električna podmornica druge polovice XX. stoljeća. Taj je uspjeh tim veći jer su sve izgrađene isključivo za izvoz. Do danas je proizvedeno ili naručeno 52 komada, a još se grade u Turskoj gdje će zadnje dvije, od osam Type 209/1400 (klase Preveze) izgraditi u brodogradilištu Pendik and Gölcük. Type 209 rabi se u 13 ratnih mornarica, a ThyssenKrupp nudi modul za modernizaciju koji omogućava ugradnju AIP pogona ? zasad neuspješno.

Razlog za neuspjeh ponude ugradnje AIP pogona u stare podmornice Type 209, unatoč činjenici da sve veći broj ratnih mornarica razmišlja o uporabi zračno neovisnog pogona, leži u prevelikim troškovima modernizacije koji, iako bi se dobila podmornica znatno boljih borbenih odlika, nisu opravdani s obzirom na starost plovila. Uz to takva bi modernizacija značila izvlačenje podmornice iz operativne uporabe na jako dugo vrijeme.

Sadašnji korisnici podmornica Type 209 razvili su za njih posebne taktike uporabe koje, između ostalog, predviđaju i punjenje akumulatora u šnorkel vožnji na točno određenim područjima koji se ili dodatno štite površinskim brodovima i zrakoplovstvom, ili su u području gustog pomorskog prometa gdje okolna buka otežava otkrivanje podmornice.
Drugi je razlog tradicionalan strah podmorničara od vatre i svih lako zapaljivih materija na podmornici. Zbog toga podmorničari nisu skloni novim, neprovjerenim tehnologijama, ma koliko im one povećavale ubojitost. Tako je južnoafrička ratna mornarica naručila svoje podmornice Type 209 s klasičnim pogonom, iako je prva u klasi S101 doživjela nezgodu pri uporabi šnorkela na testiranjima u veljači 2006. Unatoč tome ta je podmornica isporučena južnoafričkoj ratnoj mornarici tijekom travnja iste godine te je dobila ime SAS Manthatisi.
Njemačku dominaciju u prodaji klasičnih podmornica na svjetskom tržištu u posljednjih nekoliko godina pokušavaju ugroziti francusko/španjolska klasa Scorpene i ruska klasa Kilo (zapravo više različitih tipova i klasa). Scorpene je zajednički proizvod francuske tvrtke CSN i španjolske tvrtke Navantia. Odlikuje je modularni dizajn u koji je ugrađeno francusko iskustvo u projektiranju, gradnji i uporabi nuklearnih balističkih podmornica klase Le Triomphant. Prvi strani kupac bio je Čile koji je naručio podmornicu ARC O’Higgins. Podmornica je kupcu isporučena početkom 2006. O’Higgins je derivat klase Scorpene istisnine 1668 tona i dužine 66,4 metra. Za isti su se projekt odlučile Malezija i Indija. Indijska ratna mornarica dobiti će šest (uz opciju za kupnju dodatnih devet) podmornica koje će se izgraditi u indijskom brodogradilištu Mazagon Docks. Rok isporuke zadnje podmornice je 15 godina. Prve dvije će se sastaviti od dijelova napravljenih u Europi dok će sve ostale, barem je tako planirano, izgraditi od sustava i komponenti proizvedenih u Indiji.

I Scorpene se može dobiti sa zračno neovisnim pogonom. Inačica Scorpene Basic-AIP dugačka je 76,2 metra i ima istisninu od 2000 tona. Kupcima je ponuđena i inačica Scorpene Compact za djelovanje u plitkim priobalnim vodama. Njezina odlika je dužina od samo 59,4 metra i istisnina od 1450 tona. Izgledno je da će indijski Scorpene dobiti zračno neovisni pogonski sustav Module d’Energie Sous-Marine Autonome (MESMA). MESMA rabi paru koja se dobiva u zatvorenom sustavu koji se pogoni dizelskim gorivom i tekućim kisikom. Mješavina dizelskog goriva i kisika izgara u posebnom kotlu koji osigurava temperaturu za dobivanje pare. Para se odvodi na parnu turbinu s velikim brojem okretaja (10 000 okretaja u minuti) koja osigurava proizvodnju više od 200 kW električne energije. Para se nakon toga kondenzira i ponovno vraća u kotao dok se ugljični dioksid izbacuje iz čvrstog trupa u okolnu vodu. Tvrtka DCN tvrdi da podmornice klase Scorpene mogu pri uporabi MESMA sustava ostati neprekidno zaronjene čak 18 dana.

Mogućnost ugradnje MESMA sustava ostaje otvorena i za malezijske brodove. Tri podmornice Agosta 90B (klase Khalid) građene u Francuskoj i Pakistanu za tamošnju ratnu mornaricu već su opremljene MESMA sustavom. Isti sustav mogao bi se ugraditi i u četiri podmornice S 80 koje tvrtka Navantia gradi za španjolsku ratnu mornaricu. S 80 je derivat Scorpene Basic?AIP istisnine 2345 tona, a prva će biti isporučena kupcu tijekom 2011.

Ruska ponuda
Uz njemačke i francusko/španjolske tvrtke na svjetskom tržištu klasičnih podmornica veliki je “igrač” i ruska tvrtka Rubin koja nudi svoju podmornicu klase Kilo (preciznije Project 877). Kilo klasa pokazala se velikim suparnikom za Type 214 i Scorp?ne te je postigla znatne izvozne uspjehe. Najveći kupac je Kina koja je naručila čak 12 podmornica (između ostalog i nešto veće podmornice Project 636). Još 17 prodano je Alžiru, Indiji, Iranu, Poljskoj i Rumunjskoj. Nit jedna od tih podmornica nema zračno neovisan pogonski sustav. Isto tako zasad nije pronađen niti jedan strani kupac za znatno moderniju podmornicu Amur 1650. Samo je jedna podmornica napravljena za rusku ratnu mornaricu (Project 677 Lada) te je nazvana Sankt Petersburg. Amur 1650 ima istisninu od 2650 tona i dužinu 66,8 metara. Maksimalna autonomija pod površinom mu je deset dana. Kako bi ga učinili konkurentnim zapadnim podmornicama dobio je visoki stupanj automatiziranosti (usporediv sa zapadnim standardima), suvremenu elektroniku. Uporabljena je i tehnologija za smanjenje zvučnog potpisa koja uključuje oblogu protiv odbijanja sonarnih impulsa. Iako se AIP pogon stalno nudi kao opcija još nije ugrađen ni u jednu podmornicu, što znači da se tek treba ispitati u operativnoj uporabi, bez čega će teško naći kupca.

Već smo spomenuli da napori tvrtke ThyssenKrupp Marine da nađe kupca za modernizacijski program AIP pogonom dosad nisu bili uspješni. No, jedan projekt modernizacije AIP pogonom odvija se uspješno u Švedskoj. Tamo se AIP pogonom opremaju podmornice klase Gotland (A19) i pola podmornica klase Västergötland (A17) koje su nakon modernizacije dobile postale klasa Södermanland. Sve se te podmornice opremaju AIP sustavom Kockums Stirling. Dva Stirling motora dovoljna su da zamijene klasične dizelske motore i akumulatore. Svaki može proizvesti snagu od 75 kW rabeći tekući kisik i dizelsko gorivo u okruženju helija omogućavajući podmornicama brzinu krstarenja od pet čvorova bez potrebe uporabe šnorkela. U listopadu 2006. Singapur je prihvatio plan nabave dvije nemodificirane podmornice klase Västergötland kojima će zamijeniti dio svojih podmornica klase Challenger (bivše švedske podmornice klase Sjöormen). Kupnja dviju podmornica klase Västergötland stajat će oko 128 milijuna američkih dolara, pod uvjetom da se obje podmornice opreme pogonskim sustavom neovisnim o zraku. Kupnja dviju podmornica klase Västergötland s AIP pogonom najava je moguće singapurske odluke o kupnji nove generacije švedskih podmornica A26 (u osnovi otkazani projekt Nordic Viking istisnine 1600 tona).

Norveška više ne planira nabavu novih podmornica prije 2020. ali su nove kupnje klasičnih podmornica najavile Nizozemska, Grčka i Turska koje će vjerojatno kupiti isti tip (njemačke) podmornice. Egipat je objavio da u najskorije vrijeme namjerava kupiti najsuvremenije klasične podmornice kako bi zamijenio već ostarjele i neučinkovite podmornice nabavljene u Kini (kineska kopija klase Romeo). Jedini je problem nedostatak novčanih sredstava kojima bi se podmornice platile. Zbog toga se Egipat nada da će sredstva osigurati preko američke vojne pomoći koja će omogućiti kupnju podmornica RDM Moray, ako se u međuvremenu riješi problem tko će podmornice graditi. Kako ni jedno američko brodogradilište više nema dostatno iskustva u gradnji klasičnih podmornica, te su zainteresirana samo za nuklearne podmornice za američku ratnu mornaricu, jedno je rješenje bilo gradnja Moray podmornica u Njemačkoj. Nakon što je i taj plan propao Kairo se obratio Ateni s upitom o mogućnosti kupnje rabljenih grčkih podmornica Type 209/1100 (klasa Glavokos) koje tamošnja ratna mornarica više ne treba. Na taj bi način egipatska ratna mornarica u kratkom vremenu i po povoljnoj cijeni dobila još jako uporabljive podmornice koje još uvijek imaju veliki potencijal za daljnje modernizacije.

Još je jedna država iz Mediteranskog bazena nedavno najavila kupnju suvremenih klasičnih podmornica. Alžir je unutar nedavno sklopljenog velikog ugovora o kupnji ruskog oružja, koji je potpisan u veljači 2006., najavio i mogućnost kupnje suvremenih klasičnih podmornica klase Kilo, ali tek nakon što kupi sve planirane površinske brodove.

Širenje tržišta
Još duže vrijeme najveće područje za podmornice s klasičnim pogonom bit će šira regija Indijskog oceana te Pacifik (s naglaskom na Kinu, Južnu Koreju i Tajvan). Općenito gledano daleko najveće tržište bit će Azija, potom Europa te Južna Amerika. Ovome još treba pridodati i Mediteran s naglaskom na arapske države sjeverne Afrike. Usporedo s povećanjem tržišta podmornica raste i tržište njihovog naoružanja. Svaka prodaja njemačke, francuske ili ruske podmornice istodobno znači i veliki posao za tamošnje nacionalne proizvođače teških torpeda. Najvažniji su Atlas Elektronik (Njemačka) i DCN (Francuska). Iako već duže vrijeme ne proizvode klasične podmornice američke su tvrtke također snažno prisutne na tržištu teških podmorničkih torpeda, ali i protubrodskih vođenih projektila koji se lansiraju iz torpednih cijevi. Za svoje mjesto na tržištu bore se i talijanske, švedske i britanske tvrtke. Kako je prije kratkog vremena i Kina ponudila svoje podmornice na svjetsko tržište očekuje se da će u idućih desetak godina i njihova torpeda naći strane kupce.

Pripremio Tomislav JANJIĆ