Glavno tržište za suvremene klasične podmornice u idućim desetljećima bit će šire područje Indijskog oceana i Pacifik.

Osim što su se odlučili za kupnju francuskih Scorpena Indija (koja planira u duljem razdoblju formirati podmorničarske snage sa čak 30 brodova) traži još šest podmornica. Po svemu sudeći najveće izglede za uspjeh ima ruska klasa Amur, djelomično jer je riječ o vrlo suvremenoj podmornici, ali i zbog toga što je Indija veliki kupac ruskog oružja. No, Amur nije sam. Veliki mu je konkurent projekt podmornice od 1000 tona istisnine koju nudi talijanski Fincantieri. Zbog toga je ruski Rubin ponudio svoju podmornicu S 1000. Vjeruje se, iako to nije službeno potvrđeno, da je i HDW (sada ThyssenKrupp Marine Systems) ponudio svoju podmornicu Type 214. Zanimljivo je da su u lipnju 2005. njemačka i ruska vlada potpisali ugovor o zajedničkom razvoju ratnih brodova koji uključuje podmornice. Još uvijek nije potvrđeno da je na temelju tog ugovora i pokrenut neki konkretni projekt.

U međuvremenu je Francuska napravila derivat Scorpena i označila ga kao Marlin. Ovu je podmornicu tvrtka Armaris navodno ponudila pakistanskoj ratnoj mornarici koja želi kupiti dodatnih tri do pet kako bi imala flotu od 17 podmornica. Ako su ti neslužbeni izvještaji točni, onda je Armaris Marlina ponudio i pakistanskoj i indijskoj ratnoj mornarici. Ni interes Bangladeša i Tajlanda za suvremenim podmornicama nije prošao nezapaženo. Tajland želi kupiti dvije velike klasične podmornice istisnine oko 2500 tona s rokom isporuke između 2012. i 2017. To je jedan od najdužih projekata nabave podmornica jer traje sve od 1995. i nikako da se uspješno okonča, manje zbog nedostatka novca, a više zbog velikog kineskog političkog pritiska.

Indonezija je još jedna država s velikim planovima razvoja svoje podmorničarske flote. Po sadašnjim planovima do 2024. indonezijska ratna mornarica bi trebala imati 12 operativnih podmornica. Indonezija je zatražila ponude od Rusije, Kine i Južne Koreje, a u međuvremenu će modernizirati svoje dvije podmornice Type 209/1300 (klase Cakra). Iako su donedavno najavljivali kupnju šest podmornica Kilo do 2011., čija bi cijena bila otprilike 1,9 milijardi američkih dolara, nedostatak novca i novi politički odnosi u Aziji nagnali su indonezijsku ratnu mornaricu da taj novac preusmjeri u nabavu površinskih brodova.

I Južna Koreja ima ambiciozni plan izgradnje podmorničarske flote. Unutar projekta KSS-2 (Korean Submarine Second Phase) izgradit će se čak četiri podmornice Type 214 koje će u operativnu uporabu početi ulaziti od 2009. Do 2020. u operativnu će uporabu ući i tri podmornice KSS-3 istisnine 3000 tona čija se cijena gradnje procjenjuje na 3,7 milijardi američkih dolara. Još nije odlučeno hoće li KSS-3 biti domaći projekt ili će se, kao i kod KSS-2, potražiti strana pomoć. Australija već traži zamjenu za svoje relativno nove podmornice klase Collins iako su navodno s njima potpuno zadovoljni. Zamjena bi se trebala dogoditi oko 2020. a tamošnje ministarstvo obrane najavljuje da će ovaj put graditi podmornice po domaćem projektu. Gradit će ih tvrtka ASC, koja je udružena s korporacijom General Dynamics, čija tvrtka Electric Boat Division gradi većinu nuklearnih podmornica za američku ratnu mornaricu. ASC je ponudila američkoj ratnoj mornarici mogućnost gradnje novih dizel-električnih podmornica koje, zbog potrebe uvježbavanja, već radi jednu švedsku podmornicu.

Iako su klasične podmornice znatno jeftinije od nuklearnih istodobno pružaju i manje borbene mogućnosti, posebice ako djeluju daleko od svojih matičnih luka. Područja u kojima klasične podmornice najviše zaostaju za nuklearnim su vršna brzina i maksimalna brzina krstarenja, mobilnost, autonomnost i dubina zarona. Osim toga klasične podmornice nikada neće moći ostati zaronjene mjesecima dok je to rutina za podmornice na nuklearni pogon. Zbog tih razloga američka ratna mornarica uopće ne želi razmatrati mogućnosti kupnje klasičnih podmornica koje je napustila još šezdesetih godina prošlog stoljeća. Jedna od najnegativnijih posljedica takve odluke je gubitak kapaciteta za gradnju klasičnih podmornica i istodobni gubitak tržišta. Isti je slučaj i s britanskom ratnom mornaricom i tamošnjim brodogradilištima.

To se najbolje vidi na prije spomenutom primjeru Tajvana i njegovom pokušaju da još od 1995. kupi suvremene klasične podmornice. Tajvanska ratna mornarica operativno rabi dvije Improved Zqaardvis podmornice koje je projektirala tvrtka RMD koje imaju lokalnu oznaku Hai Lung klasa. Zbog isporuke tih podmornica Tajvanu, Kina je nametnula trgovinske sankcije Nizozemskoj što je bilo dovoljno da sve ostale europske države odustaju od daljnje prodaje podmornica. Zbog toga je predsjednik George W. Bush obećao Tajvanu osam novih klasičnih podmornica. Podmornice su po europskom projektu trebali izgraditi u američkim brodogradilištima. Međutim, niti jedna europska tvrtka nije bila voljna prodati svoje intelektualno znanje Amerikancima, a jedina američka tvrtka koja je imala bilo kakav projekt klasične podmornice bila je Northrop Grumman Ship System. Jedini je problem bio što se taj projekt oslanjao na projekt podmornice građene prije trideset godina. Tako je cijeli projekt zapao u “slijepu ulicu” i ugrozio inače izvrsne političke i sigurnosne odnose između Sjedinjenih Američkih Država i Tajvana.

U međuvremenu su Japan i Kina pokrenuli nove projekte gradnje naprednih klasičnih podmornica od kojih će neke vjerojatno (po neslužbenim najavama) opremiti zračno neovisnim pogonskim sustavima.

Latinska Amerika
Tržište Latinske Amerike, kojeg su uglavnom zauzeli Nijemci, trenutačno nije posebno aktivno iako postoje naznake da bi se i ono do kraja ovog desetljeća moglo “probuditi”. Osim čileanske narudžbe francusko/španjolskih podmornica drugi potencijalni kupac je Venecuela koja je objavila namjeru kupnje tri podmornice sa zračno neovisnim pogonom. Svoje su ponude predale francuske, njemačke i ruske tvrtke te se očekuje službeno otvaranje natječaja i službeni zahtjev za ponude. Na duži rok Brazil planira izgraditi šest podmornica S-MB-12 a peruanska bi ratna mornarica željela zamijeniti svojih šest ostarjelih podmornica Type 209.

Modernizacije
Osim tržišta novih podmornica, živo je i na području modernizacija. Australske podmornice klase Collins trebale bi dobiti Taytheon AN/BGY-1 borbeni sustav a prva podmornica koja će se njime modernizirati bit će HMAS Waller. Ruske tvrtke moderniziraju indijske Kilose s novim brodskim nadzornim sustavom, sonarima i sustavima za nadzor paljbe koji omogućava uporabu vođenih projektila Klub, uključujući protubrodske i krstareće projektile namijenjene uništavanju ciljeva na zemlji. Sličnu modernizaciju proći će i iranske Kilo podmornice kako bi ih mogli opremiti projektilima Klub, iako se vjeruje da će iranske podmornice dobiti samo projektile namijenjene protubrodskoj i protupodmorničkoj borbi.

Na kanadskim podmornice klase Upholder, koje su dobile lokalnu oznaku klasa Victoria, maknut će britanske komunikacijske i sustave za elektroničku borbu te oružje da bi ih zamijenili kanadskim sustavima ili stranim sustavima koji odgovaraju kanadskim standardima. Najveći je problem što se taj plan modernizacije u međuvremenu našao pod oštrim kritikama jer drugi dijelovi kanadske vojske smatraju da je preskup i nefunkcionalan, te da bi se taj novac, zbog njihove angažiranosti u protuterorističkim aktivnostima, trebao dodijeliti njima.
Iako se od kraja II. svjetskog rata do danas trgovina podmornicama isključivo odnosila na one s dizel-električnim pogonom postoje naznake da bi se u skoroj budućnosti i to moglo promijeniti. Prednosti podmornica s nuklearnim pogonom tolike su da dio država koje ne ulaze u krug nuklearnih sila sve intenzivnije razmišljaju o gradnji ili čak kupnji nuklearnih podmornica. Snažan ekonomski rast nekih država (kao što je Indija) omogućava im da se upuste i u takve projekte.

Naoružanje
Tema modernizacija dovela nas je do još jednog važnog dijela trgovine podmornicama – njihovim naoružanjem. Iako suvremene podmornice iz svojih torpednih cijevi mogu lansirati široki spektar vođenih projektila i polagati mine njihovo osnovno oružje i dalje je teški torpedo (najčešće promjera 533 mm) vođen žicom. Iako se mogu rabiti i s podmornica, laka se torpeda (promjera 324 i 400 mm) najčešće rabe s površinskih brodova i letjelica.
Od okončanja Hladnog rata svaka prodaja njemačke, francuske ili ruske podmornice automatski je značila i posao za tamošnje proizvođače podmorničarskih senzora i teških torpeda. Njemačke su podmornice prodavane s Atlas Elektornikovim (ili njegovih prethodnika) naoružanjem, francuske s DCN-ovim torpedima, a ruske s proizvodima tvrtke Gidropribor. Teškom mukom na tržištu su opstali i američki, britanski, švedski i talijanski proizvođači teških torpeda koji su posao osiguravali prodajom svojih proizvoda velikim saveznicima.
Nakon kraja Hladnog rata tržište teških torpeda se donekle promijenilo jer sadašnji i budući kupci više ne žele kupiti podmornicu “u paketu” već traže mogućnost odabira brodskih sustava i naoružanja. Osim što na taj način dobivaju veću kvalitetu, istodobno i drže troškove pod boljim nadzorom. Vidljivo je to u intenzivnoj marketinškoj bitki koja se vodi između dva glavna takmaca – DCN/Whitehead Alenia Sistemi Subacquei (Wass) i njihovog proizvoda Black Shark i Atlasovog DM2A4/Sea Hake 4.

Latinska Amerika je bila glavni kupac njemačkih podmornica tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća te ne čudi što u toj regiji dominira i Atlasovo teško torpedo DM2 (i sve njegove inačice). Jedina iznimka je čileanska odluka da kupi francusko/španjolske podmornice Scorpene. Uz francuske podmornice Čile je odabrao i francuska torpeda Black Shark te tako postao i njihov prvi kupac. Kasnije su se za Black Shark torpeda odlučili Malezija i Portugal (rabit će ih na podmornicama izgrađenim u Njemačkoj). Međutim, Atlas je uspio prodati torpeda DM2A4 Španjolskoj za podmornice S80 te Turskoj za podmornice klase Perveze, a dalje se intenzivno bori za Indiju i Grčku.
Odluka kupca nije laka jer je u oba primjera riječ o najsuvremenijim teškim torpedima s električnim pogonom na baterije s morskom vodom. Elektromotor pokreće kompozitne kontrarotirajuće propelere. Kako bi dodatno pojednostavili konstrukciju i smanjili masu, u Black Shark su ugradili sporookretni motor koji ne treba reduktor.
Pasivni sonari prenose podatke preko kabla u podmornicu čiji sonari kontroliraju kretanje cilja i torpeda. Kad se torpedo dovoljno približi cilju da uključi svoj aktivni sonar, postaje autonoman i ubrzava prema cilju.

Black Shark su opremili Astra (Advanced Sonar Transmitting and Receiving Architecture) sustavom s ravnom antenom dok DM2A4 ima konformalnu antenu koja, po tvrdnjama proizvođača, osigurava veći obujam pretraženog prostora i mogućnost praćenja samo određenog cilja. Oba torpeda imaju bojne glave mase 250 kilograma s blizinskim i kontaktnim upaljačima. Ovi posljednji im omogućavaju eksplodirati tek nakon što probiju vanjsku oplatu podmornice i tako nanesu još veća oštećenja.

Najveća odlika teškog torpeda DM2A4 je njegova modularnost koja mu omogućava da ga se sastavlja u skladu s posebnim potrebama kupca glede dometa i namjene. Domet mu može varirati između 9,5 nautičkih milja (17,5 km) i 27 nautičkih milja (50 km). Osim inačica namijenjenih protupodmorničkoj borbi postoje i one prilagođene potapanju površinskih brodova.
Najveći konkurent na svjetskom tržištu Black Sharku i Sea Hake 4 je teški torpedo Mk 48 američke tvrtke Raytheon. Mk 48 je sam po sebi fenomen jer je prvi torpedo te oznake ušao u operativnu uporabu prije gotovo četiri desetljeća. Unatoč svim poboljšanjima (najnovije je provedeno unutar programa Advanced Capability – Adcap) torpedo je u mnogočemu slabiji u odnosu na prije spomenute “suparnike”. Iako je Mk 48 Mod 7 dobio posebnu izolaciju za smanjenje buke, njegov šest cilindrični motor stvara veću buku od električnih motora Black Sharka i Sea Hake 4. Kako bi ostao u konkurenciji Mk 48 razvijen je i novi sustav za navođenje Mod 6AT (Advanced Technology) opremljen najsuvremenijom računalnom tehnologijom baziranom na tehnologiji PC računala. Za inačicu Mod 7 otišli su korak dalje razvivši Common Broadband Advanced Sonar System za koji proizvođač tvrdi da je trenutačno najsuvremeniji na svijetu.

Ostatak ponude
Teška torpeda Black Shark, Sea Hake 4 i Mk 48 kontroliraju većinu tržišta (ne računajući države koje kupuju ruske podmornice). Za ostatak tržišta bore se BAE Systems Spearfish i Bofors Underwater Systems Tp 2000. Spearfish pokreće plinska turbina, a Tp 2000 sedam cilindrični motor. Oba se torpeda pokreću vodomlaznim propulzorima. Spearfish je projektiran za djelovanje u dubokim vodama i uništavanja podmornica na nuklearni pogon te je preskup za većinu potencijalnih kupaca, posebno nakon što je prije tri godine obustavljena serijska proizvodnja. To znači da bi novi kupac morao podmiriti i troškove obnavljanja proizvodnje. Najveći problem švedskog Tp 2000 je uporaba HTP (High-Test Peroxide) goriva zbog kojeg mora prolaziti pojačano održavanje kako bi se izbjegla opasnost od spontane eksplozije. Četrdesetogodišnja uporaba u švedskoj, norveškoj i danskoj ratnoj mornarici bez ikakvih incidenata ohrabrila je Brazil da odabere Tp 2000 za svoje podmornice. Na žalost gubitak ruske podmornice Kursk, na kojem je eksplodirao torpedo s HTP gorivom smanjilo je povjerenje i u Tp 2000. Zbog toga, ali i zbog problema u kompatibilnosti sa sustavom za kontrolu paljbe, Brazil se na kraju odlučio kupiti torpeda Mk 48.

Nakon što su ratne mornarice bivših članica Varšavskog ugovora odlučile iz operativne uporabe povući svoje podmornice sovjetskog podrijetla i broj sovjetskih/ruskih torpeda u operativnoj uporabi naglo je opao. Zahvaljujući uspješnim prodajama ruskih podmornica u Aziji i na Bliskom istoku broj torpeda se naglo povećao. Ruski torpedi rabe i elektromotore i turbinske pogonske sustave. Na Zapadu se svi ruski teški torpedi označavaju kao Type 53, dok se stranim kupcima nude u širokom rasponu imena.

Azija
Kina, Indija, Južna Koreja i Japan upustili su se u projekte samostalnog projektiranja, razvoja i proizvodnje teških torpeda. Kineska Yu obitelj bazirana je na sovjetskoj tehnologiji. I indijski teški torpedo, koji je u razvoju već dvadeset godina, također će se bazirati na sovjetskoj/ruskoj tehnologiji. Javnosti je prvi put prikazan u travnju 2006. i dugačak je između šest i osam metara, mase između 1500 i 2000 kilograma. Domet mu je između 10,75 i 16 nautičkih milja (20 do 30 km). Maksimalna mu je brzina 40 čvorova. Najvjerojatnije još nije u serijskoj proizvodnji i operativnoj uporabi.

Još je manje podataka poznato o japanskom projektu razvoja teških torpeda. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća počeo je razvoj torpeda GRX-2 koji su kasnije postali operativni na podmornicama Type 89. Maksimalni domet torpeda je 27 nautičkih milja (50 km) pri brzini od 40 čvorova i 21 nautičku milju (38 km) pri brzini od 55 čvorova.
Južna Koreja je proizvela električno pokretani teški torpedo White Shark s motorom dvojne brzine i vodomlaznim propulzorom. Detalji o samom torpedu i statusu cijelog programa nisu poznati.

Laki torpedi
Na tržištu lakih torpeda znatno je življe nego na tržištu teških, što i ne čudi jer je znatno veći broj potencijalnih kupaca. Laki torpedi su uobičajeno kratkog dometa (od 3,5 do 13,5 nautičkih milja), samonavodeći, s električnim pogonom s kojim ostvaruju vršne brzine od 35 do 50 čvorova. Iako se mogu rabiti i s podmornica, najčešće se rabe s površinskih brodova i zrakoplova. Najveći dio tržišta lakih torpeda pokriva Mk 46 tvrtke Raytheon (i njegovi “potomci”), Eurotropov MU-90 Impact (i Wass A244) i BAE Systemsov Sting Ray. Četrdeset i pet godina star Mk 46 najrasprostranjiji je laki torpedo na svijetu jer su Amerikanci prodavali svim saveznicima (bivšim, sadašnjim i budućim). Unatoč svojim godinama i danas se jako dobro prodaje iako više nije u samom tehnološkom vrhu. Pokreće ga petoerocilindrični motor, a svaka nova inačica dobila je još suvremenije sustave vođenja, sonare. Američka ratna mornarica je u međuvremenu prešla na znatno suvremeniji laki torpedo Mk 50 (s parnom turbinom) i Mk 54 koji je zadržao pogonski sustav Mk 46. Kako je Mk 50 projektiran za potrebe Hladnog rata prava zamjena za Mk 46 je Mk 54. Mk 54 je svojevrsna mješavina tehnologija s Mk 46 i Mk 50, uz Mk 58 Adcap elektroniku. US Naval Underwater Warfare Center, Newport Division trenutačno razmatra mogućnost modernizacija američkih lakih torpeda, uključujući i promjenu pogonskog sustava elektromotorom. MU-90 Impact postigao je znatan izvozni uspjeh jer ga je, osim francuske i talijanske (gdje se taj torpedo i proizvodi), odabralo još pet ratnih mornarica. Zahvaljujući suvremenom pogonu vršna brzina mu je 50 čvorova, a domet čak 13,5 nautičkih milja. Uz to je i najlakši torpedo na tržištu. Tvrtka Eurotrop uz to na tržištu nudi i A244 koji je u operativnoj uporabi u 16 država. Najnoviju inačicu A244/S odabrala je indijska ratna mornarica (nakon propasti njihovog programa NST 58). Taj se torpedo po licenci proizvodi u tvrtki Bharat Dynamics. BAE Systems Sting Ray izvezen je u četiri države a svi kupci imaju mogućnost modernizacije svojih torpeda na standard Mod 1. Osim novog računalnog programa sustava za navođenje Mod 1 osigurava i bolje mogućnosti djelovanja u plitkim vodama.

Na tržištu je i švedski Tp 40 koji je ostvario znatno slabije izvozne rezultate. Zadnja inačica je Tp 45 i poseban je po tome što ima vođenje putem žice. Znatno veći izvozni uspjeh tvrtka Bofors Underwater Systems očekuje od TMS (Torpedo, Mine Sensor) sustava koji će moći djelovati kao laki torpedo, podvodna mina ili autonomna ronilica. Ruski laki torpedi su u kalibru 400 mm i sva se označavaju zajedničkom oznakom Type 40 i u mnogočemu su identična američkim i europskim proizvodima. Neka se proizvode u Kini (u kojoj se proizvodi i A244). Poznato je da i Japan razvija svoj laki torpedo iako nije poznato je li razvoj dovršen i je li započelo uvođenje u operativnu uporabu. Japan inače rabi Mk 46. Zato je razvoj južnokorejskog torpeda Cheong Sangeo (Blue Shark) dovršen te je započela njegova serijska proizvodnja i uvođenje u operativnu uporabu. Cheong Sangeo je navodno već pronašao i stranog kupca. Procjene su da je po glavnim odlikama sličan ili identičan torpedu Mk 46.

Tomislav JANJIĆ