Važno je istaknuti vrijednost svih napadnih djelovanja Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata, no operacijom Ljeto ’95 stvoreni su idealni uvjeti za uspješnu provedbu završne oslobodilačke vojno-redarstvene operacije Oluja. Ona se zahvaljujući upravo Ljetu ’95 mogla odviti onakvom dinamikom i uspješnošću

Nakon početne neprijateljske agresije 1991. godine i okupiranja dijela Republike Hrvatske, zahvaljujući činjenici što su prethodno doslovno oteli oružje kojim smo se mogli braniti, Hrvatska vojska gotovo se svakodnevno opremala i ustrojavala te čekala pogodan trenutak za konačno oslobođenje svoje zemlje. Strateško je promišljanje hrvatskog vojnog vodstva svakom, pa i najmanjom vojnom akcijom, dolazilo do punog izražaja jer se stanje na terenu polako, ali sigurno mijenjalo u našu korist.

Povod za operaciju Ljeto ’95 bila je civilizacijska i humanitarna katastrofa te masovni pokolji koji su se dogodili pred očima cjelokupne svjetske javnosti u tzv. zaštićenim zonama UN-a, Srebrenici (11. srpnja) i Žepi (18. srpnja 1995.), bez obzira na razgovore i pregovore predstavnika i specijalnih izaslanika glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju Yasushija Akashija i Thorvalda Stoltenberga sa srpskim predstavnicima o mogućim humanitarnim posljedicama osvajanja tih dviju zaštićenih zona.

U vrlo kratkom razdoblju počela se otvarati i treća moguća katastrofa, pad Bihaća, također zaštićene zone UN-a. S obzirom na agresorovu pokazanu brutalnost u spomenutim dvjema zaštićenim zonama, bilo je jasno kakva sudbina čeka stanovnike bihaćke enklave i zato se moralo djelovati brzo kako bi se spriječio novi masakr.

Iz tog su razloga pripadnici Hrvatske vojske počeli oslobodilačku operaciju Ljeto ’95. Provodila se od 25. do 30. srpnja 1995., a njom je oslobođeno Bosansko Grahovo i Glamoč te šira područja, ukupno oko 1600 četvornih kilometara.

Tri dana prije operacije potpisan je Splitski sporazum o suradnji između hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, čime je legalizirana prisutnost i djelovanje hrvatskih snaga na području BiH.

Operacija se odvijala iz dva smjera napada. Prvi je bio prema Bosanskom Grahovu, gdje je napad počela 7. gardijska brigada i dio 114. brigade. Neprijatelj je imao dobro organiziran sustav obrane, ojačan ljudstvom, vjerojatno pristiglim s bihaćke bojišnice. Stoga je na desnom krilu drugog dana napada uvedena 2. bojna Termiti 9. gardijske brigade, koja je probila neprijateljske crte i oslobodila važno uporište Nos. Potom je u napad uvedena 4. gardijska brigada, što je ubrzalo operaciju, te su, nakon tri dana napada, 28. srpnja 7. i 4. gardijska brigada ušle u Bosansko Grahovo i uspostavile nadzor nad planinskim prijevojem Derala iznad Strmice. Na taj se način pod nadzorom HV-a našao cestovni pravac Knin – Drvar te su neprijateljske postrojbe u sjevernoj Dalmaciji dospjele u poluokruženje. Neprijatelj je na operaciju odgovorio povlačenjem i uspostavom crte obrane na Crvenoj zemlji i Strmici, samo desetak kilometara od Knina.

Na drugom smjeru napada, planina Šator – Glamoč, djelovao je 1. hrvatski gardijski zdrug, 81. gardijska bojna, 3. bojna 1. gardijske brigade HV-a, postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i Specijalna policija MUP-a Herceg Bosne. Na tom je smjeru neprijatelj također imao dobro utvrđene položaje na planini Staretini, ali hrvatske su snage već 27. srpnja izbile pred Glamoč.

Osim što su silovitim udarom spasile područje zapadne Bosne od genocida poput onog u Srebrenici, operacijom Ljeto ’95 hrvatske su snage napravile zadnji potreban korak za pokretanje VRO Oluja.

Srpski su pobunjenici u Krajini ishodom operacije Ljeto ’95 dovedeni u poluokruženje, čime je sudbina pobunjeničke tvorevine na području Hrvatske bila zapečaćena, što je povijesna, pobjednička vojno-redarstvena operacija Oluja, provedena samo nekoliko dana kasnije, i potvrdila.

Pripremio Željko Stipanović

Fotoarhiva: monografije 1., 7. i 4.