Vođeni padobranski sustavi i minijaturne bespilotne letjelice samo su dio tehnologija koji bi u bliskoj budućnosti trebale olakšati djelovanje specijalnih snaga

Do nedavno je uporaba zrakoplovnih specijalnih snaga primarno asocirala na specijalno opremljene avione i helikoptere koji su u neprijateljsku pozadinu ubacivali male skupine specijalaca, te pružanje zračne potpore i njihovo izvlačenje pomoću dobro izvježbanih posada. Te su se operacije izvodile noću, a posade su svojim letjelicama do cilja dolazile leteći na vrlo malim visinama izbjegavajući radare i poznate protuzračne položaje. Međutim, razvojni napori sada su koncentrirani na uporabu lakih i srednjih bespilotnih letjelica, te na preciznu dostavu specijalaca i njihove opreme vođenim padobranima. Kao i mnogi aspekti modernog ratovanja zrakoplovne specijalne snage imaju svoje korijene u nacističkoj Njemačkoj. Jedno od većih iznenađenja koji su Saveznici doživjeli tijekom Blitzkriega 1940. bila je uporaba jurišne jedrilice DFS 230A koja je nosila do osam vojnika i njihovu opremu. Do zone spuštanja vukao bi je bombarder Junkers Ju-52. U vojnim je operacijama DFS 230A prvi put uporabljena 10. svibnja pri napadu na belgijsku utvrdu Eben-Emael. Deset je jedrilica dopremilo u zonu djelovanja 78 teško naoružanih Fallschirmtruppen (padobranaca), spustivši ih na krov utvrde. Zaustavljanje jedrilica na tako malom prostoru osigurano je ručnim ispaljivanjem posebnih oštrih naboja koji su se zabijali u konstrukciju utvrde.

Najveći nedostatak uporabe jedrilica – duga zona zaustavljanja, pokušavalo se riješiti i na druge načine. Jedno je rješenje bilo ugradnja tri raketna motora u nos jedrilice koji su potrebnu udaljenost za zaustavljanje smanjili na oko 15 metara. Osam tako opremljenih jedrilica DFS 230C-1 uspješno je uporabljeno 12. rujna 1943. u Operation Eiche (hrast) u kojoj je spašen fašistički vođa Mussolini iz zatočeništva u hotelu Gran Sasso u Apeninima. Do tog se hotela inače moglo doći samo uporabom vučnice, te se smatrao vrlo sigurnim. Zajedničkom operacijom Fallschirm-Battalion i snaga Waffen-SS-a, koje je vodio legendarni Otto Skorzeny, Duce je prebačen u Pratica di Mare (Rim) uz pomoć aviona s kratkom zonom slijetanja i polijetanja Fieseler Fi 156 Storch.
Važnost te operacije i smionost kojom je izvedena snažno je utjecala na daljnji razvoj specijalnih snaga i njihovu uporabu. Lekcije naučene u tim ranim operacijama imaju svoju važnost i danas, uključujući i potrebu za preciznom zračnom dostavom i uporabom letjelica s mogućnošću slijetanja i polijetanja s vrlo malih površina (Short Take-Off and Landing – STOL). Kontinuitet uporabe takvih letjelica potvrđen je u svibnju 2005. kad se u pješčanoj oluji 130 kilometara od Bagdada srušio Aerocomp CompAir 7SL novoosnovanog iračkog ratnog zrakoplovstva. Četiri od pet putnika bili su pripadnici američkog ratnog zrakoplovstva iz Hurlburt Fielda (Florida), mjesta u kojem je sjedište Air Force Special Operations Commanda (AFSOC). ComAir 7SL je STOL avion sa sedam sjedala opremljen češkim turboelisnim motorom Walter M601E snage 490 kW, koji je zamijenio klipni motor snage 200 kW koji se rabio na osnovnom modelu CompAir 7. Sedam je tih aviona prebačeno u Ujedinjene Arapske Emirate kao dar novom iračkom ratnom zrakoplovstvu. “Dar” je iz Emirata prebačen u Irak gdje su ga nastavile rabiti američke specijalne snage. Kompozitni CompAir 7SL, mase 1,7 tona, svojevrstan je američki odgovor na legendarni švicarski laki transportni avion s deset sjedala Pilatus PC-6 i koji pokreće turboelisni motor Pratt & Whitney Canada PT6A-27 snage 410 kW. Iako je prototip poletio još 1959. PC-6 je i danas u širokoj vojnoj i civilnoj uporabi.

Specijalna dostava

U nedavnim sukobima precizna dostava ljudi i opreme padobranima zahtijevala je njihovo izbacivanje s visina manjim od 670 metara. Uz sve teškoće koje bi takav let donosio sam po sebi najveći je problem bio što bi letjelice ušle u zonu djelovanja lakih protuzračnih sustava koji se lansiraju s ramena vojnika i čiji je položaj nemoguće otkriti prije lansiranja. Problem rasprostranjenih lakih protuzračnih sustava i planinskog terena posebno je došao do izražaja pri nedavnom američkom djelovanju u Afganistanu. Zbog te dvije nepovoljne kombinacije Amerikanci su svoje snage i opremu mogli sigurno spustiti samo u nekoliko ograničenih zona spuštanja.
No, brz razvoj tehnike danas omogućava veliku preciznost padobranskog skoka s velikih visina kombinacijom upravljivog padobrana i satelitske navigacije (GPS) i/ili radionavođenja. U nekim slučajevima konvencionalni neupravljivi padobrani se rabe u završnoj fazi slijetanja kako bi svojom površinom ublažili udar u zemlju. Sustav Flight Refuelling CADS (Controlled Aerial Delivery System) već je u operativnoj uporabi u nekoliko vojski. CADS sadrži Irvin-GQ padobran kojim se upravlja pomoću kodiranog radio signala. Padobran omogućava i ručno upravljanje od strane padobranca ili osoblja na zemlji. Padobran se može upravljati i automatski prema unaprijed određenoj poziciji. Sustav je namijenjen za djelovanje s visina većih od 8350 metara, te “dometa” do 25 kilometara. Može ponijeti teret mase od 150 do 500 kilograma. Preciznost mu je zavidna – oko 20 metara uz ručno upravljanje u zadnjoj fazi leta. Uz potpuno automatsku navigaciju i upravljanje preciznost pada na ne baš pohvalnih 100 metara. CADS sustav ima predviđen vijek trajanja od 50 uporaba.
Još jedan sličan sustav je kanadske tvrtke MMIST (Mist Mobility Integrated Systems Technology), serija GPS i radionavođenih padobrana namijenjenih dostavi ljudstva i njihove opreme. Njihov CEP (Circular Error Probable) je manji od 100 metara. Osnovi je sustav Sherpa koji može spustiti terete od 230, 460 i 550 kilograma. Prvi je put operativno uporabljen u Iraku kad su njime pripadnici američke Marine Corps Reserve KC-130T postrojbe (VMGR-452) u kolovozu 2004. dopremali logističku potporu snagama na zemlji koje su bile uključene u borbe.
Sustav Powered Sherpa mase 635 kilograma ima klipni motor snage 80 kW te je namijenjen za izbacivanje s visine veće od 6000 metara i nošenje do 270 kilograma tereta. Seriju od 36 komada, označenu kao CQ-10A SnowGoose, testirao je American Special Operations Command (US SOCOM) u zadaćama bacanja letaka iznad Iraka i Afganistana. Mimst također proizvodi sličan sustav namijenjen ljudima ManPack.

Treći primjer ovog brzorastućeg područja je američki Atair Aerospace Onyx serija koja je projektirana za terete u rasponu od samo 34 do čak 1000 kilograma, te za izbacivanje s visine do 11 600 metara. Onyx sadrži eliptično krilo-padobran visoke nosivosti, sa GPS/INS sustavom vođenja, koje omogućava veliku brzinu spuštanja uz minimalizirani utjecaj vjetra. Za “meko” prizemljenje ugrađen je običan neupravljivi padobran. Onyx je razvijen unutar ugovora s američkim Army Natick Soldier Center (NSC) i uz pomoć Festo Corporation. Prvu demonstraciju svojih mogućnosti upravljanja Onyx je obavio u prosincu 2004. Pritom je demonstrirana i mogućnost izbjegavanja sudara u zraku pri istodobno uporabi pet Onyxa. Američka vojska zahtijeva sustav koji će moći osigurati istodobno izbacivanje 60 jedinica bez opasnosti da će doći od njihovog sudara u zraku.
Tvrtka Atair Aerospace, koja za sebe tvrdi da proizvodi najučinkovitije krila-padobrane, trenutačno razvija kompozitni materijal koji je 300 posto jači i gotovo 70 posto lakši od konvencionalnog ZF nailona. Taj novi materijal također će omogućavati da padobran postojanije zadrži svoju formu, što će istodobno značiti znatno smanjenje otpora u letu. Kompanija također izvjećuje o odnosu uzgon/otpor od 4,5:1, što bi značilo “domet” padobrana od 48 kilometra ako bi ga se izbacilo s visine od oko 11 600 metara u uvjetima bez vjetra.
Atair također surađuje i s tvrtkama Tockwell Collins i Kaiser Electro-Optics na razvoju navigacijskog sustava namijenjenog iskakanju s velikih visina i otvaranju padobrana na velikim ili malim visinama (Haho/Halo), a koji bi se postavljao na kacigu padobranca. Sustav bi imao GPS/INS sustav navigacije i monokularni displej. Taj bi Haho/Halo sustav trebao pripadnicima specijalnih postrojbi omogućiti dnevnu i noćnu sliku zone spuštanja te pozicije drugih članova tima u zraku, bez obzira na vremenske uvjete. NSC navodno proučava tri takva MFF (Military Free-Fall) navigacijska sustava.

Američka vojska rabi Pegasys (Precision and Extended Glide Airdrop System) obitelj vođenih padobrana koji mogu spustiti terete različite mase. Najčešće rabe Pegasys-XL koji može spustiti terete mase između 90 i 1000 kilograma, i Pegasys-L za terete mase između jedne tone i 4,5 tona. Pegasys sustav je integriran sa sustavom za planiranje misija američkog zrakoplovstva koji se nalaze u transportnim avionima Lockheed Martin C-130 i Boeing C-17. Ta je kombinacija osigurala osnovu za program JPADS (Joint Precision Air-Drop System) demonstrator napredne tehnologije koji je pokrenut u fiskalnoj godini 2004. i od kojeg se očekuje da će u daljnjem razvoju omogućiti spuštanje i tereta veće mase.
Jeftiniji konkurent unutar JPADS programa je AGAS (Affordable Guided Airdrop System) koji razvijaju tvrtke Vertigo i Capewell Components. AGAS rabi već postojeću tehnologiju kao što je padobran G12 i A-22 “cargo bag”.

Europski projekti

Program JPADS mogao bi imati koristi i od europskih razvojnih programa. Za primjer, tvrtka Eads Defence Electronics proizvodi ParaFinder/ParaLander sustav (vojne oznake SLG-Sys) za potrebe njemačkih padobranskih snaga. Zbog toga ne čudi da je taj sustav razvijen u suradnji s Bundeswert WTD-61 ispitnim centrom. ParaFinder je namijenjen padobrancima i uključuje displej postavljen na kacigi. ParaLander može spustiti terete mase do šest tona, te ako ga se izbaci s visine od 10 000 metara, na udaljenost od 50 kilometara. Tvrtka Prescott Products iz Teksasa sklopila je ugovor o licenčnoj proizvodnji sustava Precision Parachute Delivery System (PPDStm) nadajući se prodoru na američko tržište.

Nizozemska tvrtka Dutch Space iz Leidena uspješno eksperimentira na sustavu za spašavanje temeljenu na uporabi padobrana. Njihovi se sustavi rabe na 17-tonskoj raketi Ariane One i na 35-tonskoj Ariane Five. Ista tvrtka uspješno sudjeluje u simulacijama koje se obavljaju za studiju za modul za spašavanje posade (Crew Rescue Vehicle) za International Space Station sa sustavom vođenih padobrana koji mogu spustiti povratni modul mase do 3,2 tone. U suradnji s nizozemskim National Aerospace Laboratory tvrtka Dutch Space trenutačno razvija sustav SPADES (Small Parafoil Autonomous DElivery System). Projektiran je za terete mase 200 kilograma, i kad ga se izbaci s visine od 10 000 metara može ga prenijeti na udaljenost od oko 40 kilometara. SPADES rabi Zodiac/Aerazur ARZ G9 padobran (kojeg rabi i nizozemski Korps Comandotroepen) i ima GPS navigaciju koja mu pruža preciznost spuštanja od 100 metara. Ovaj je sustav razvijen uz pomoć nizozemske vojske te je u ispitivanjima rabljen njihov transportni avion C-130H. Studije iskoristivosti pokazuju da je moguće napraviti inačice PADES-a koje će moći spustiti i do pet tona tereta.
Drugi razvojni programi koji bi mogli biti zanimljivi za JPADS program su sustav Para-Flight Para-Point i Strong Enterprises Screamer, projektirani za terete mase između 270 i 2700 kilograma. Kao i Onyx Screamer rabi najnapredniju padobransku tehnologiju “ram-air” koja je nadopunjena konvencionalnim padobranom namijenjenim mekanom slijetanju.
Sustav Stara Technologies Generic Delivery System, koji se razvijao uz pomoć američke ratne mornarice, namijenjen je malim osjetljivim teretima smještenim u posebne kanistre. Kanistri se mogu napuniti opremom kao što su detektori kemijskog i/ili biološkog oružja. Ovaj sustav rabi padobrane tvrtke Cuben Fiber koji su napravljeni od posebnog kompozitnog materijala koji je, po tvrdnjama proizvođača, 350 posto jači i 75 posto lakši od tradicionalnog nailona.

Leteći dalekozori

Jednom kad se nađu na zemlji pripadnici specijalnih snaga obično imaju veliku potrebu za bliskim zračnim izviđanjem kako bi se upoznali sa situacijom na terenu a da pritom ne trebaju izlagati opasnosti svoje živote. U zadnja dva desetljeća napravljen je veliki pomak na polju razvoja malih bespilotnih letjelica koje se lansiraju iz ruke, a koje su savršene za izvođenje takvih zadaća. Svojevrsna majka svih ultralakih bespilotnih letjelica je 3,8 kilograma teška letjelica AeroVironment FQM-151A Pointer pokretana elektromotorom. Prvi je put poletjela 1986. opremljena jednostavnom crno-bijelom kamerom čija se slika prenosila na zemaljsku postaju. Prvi je put operativno rabljen u ratu još 1991. u ratu za oslobađanje Kuvajta, kad su ga rabili pripadnici američke kopnene vojske i marinaca. Cjelokupni sustav s dvije bespilotne letjelice može se prenijeti u dvije naprtnjače mase 22 kilograma. U međuvremenu je Pointer prošao kroz cijelu seriju modernizacija, uključujući dodavanje GPS sustava navigacije i termovizijske kamere koji su dodani tijekom 1995. I danas se uspješno rabi i u Afganistanu i u Iraku. Po trenutačno dostupnim podacima američka vojska rabi 555 letjelica, SOCOM ima 94, a američko ratno zrakoplovstvo 32.

AeroVironmetnov RQ-11A Raven još je lakši – masa mu je samo 1,9 kilograma. Ušteda na masi postignuta je ugradnjom naprednijih baterija i lakšeg elektromotora. Prvi je put poletio 2001., a u operativnu je uporabu ušao dvije godine kasnije. Američka je vojska dosad kupila 41 Raven a SOCOM čak 70. Zajedno s Pointerom američke oružane snage trenutačno u uporabi imaju oko 850 ultralakih bespilotnih letjelica. Znatno više od 200 ovih letjelica dostavljeno je u SOCOM, za razliku od američkog ratnog zrakoplovstva koji ih je dobio manje od 80. Svaka letjelica stoji oko 35 000 američkih dolara, a cijena cjelokupnog sustava zajedno sa zemaljskom postajom je oko 250 000 američkih dolara. Raven rabi istu zemaljsku postaju kao i Pointer i imaju istu operativnu proceduru, što znatno umanjuje potrebu za preobukom operatera sa sustava na sustav.
AeroVironment je 2003. odabran i kao dobavljač za 2,6 kg dvomotornu letjelicu Dragon Eye koja je projektirana u suradnji s američkim Naval Research Laboratory za potrebe američkih marinaca. Prvi je put poletjela 2000., a dostave su počele 2004. Dragon Eye nosi dvije kamere i u zraku može ostati 53 minute. Marinci planiraju nabaviti 467 sustava s ukupno 1400 letjelica. Unaprijeđeni Dragon Eye Block One trebao bi ući u operativnu uporabu tijekom 2006. te će imati mogućnost ostati duže vrijeme u zraku, dnevno/noćnu kameru i napredni sustav za prijenos slike. Američke oružane snage ne rabe samo ultralake bespilotne letjelice koje se mogu lansirati iz ruke već i one nešto teže. Jedna takva letjelica je BAI Aerosystems XPV-1 Tern mase “čak” 60 kilograma. Tern pokreće dvocilindrični motor snage 9 kW i u zraku može ostati pet sati. Zbog svoje mase lansira se s posebne prikolice-katapulta s hidrauličkim pogonom. Prilagođen je slijetanju na neuređene terene te mu je motor podignut visoko iznad trupa. Dosad je dostavljeno oko 65 Terna, a proizvođač je obavio demonstraciju mogućnosti djelovanja i s brodova, pri čemu je rabljen američki desantni brod USS Denver. Sličnu letjelicu rabi i SOCOM. Riječ je o XPV-2 Mako mase 60 kilograma koju pokreće motor snage 7,1 kW. Mako proizvode tvrtke Navmar Applied Sciences i BAI Aerosystems, a dosad su za potrebe SOCOM-a dostaviti 30 letjelica.

Veliki uspjeh američkih električno pokretanih ultralakih bespilotnih letjelica potaknuo je i druge proizvođače. Prve su se u “trku” uključile izraelske tvrtke. “Pobjednik” je, po svemu sudeći, Elbitov Skylark mase 5,5 kilograma, koji je odabrala izraelska vojska u veljači 2004. uz početak dostave trinaest mjeseci kasnije. Neuobičajeno za tu kategoriju bespilotnih letjelica Skylark ima stabilizirane elektrooptičke sustave sa 10:1 zumom. Ono što je posebno zadivilo izraelske vojne stručnjake je sposobnost Skylarka da se svaki put spusti na samo pet metara od operatera.

Izraelske tvrtke trenutačno rade na razvoju nekoliko ultralakih bespilotnih letjelica letećih krila, kao što je 4,1 kilogram teška IAI/Malat Bird Eye 400 (koja slijeće na leđa), Skylark-A i 6,5 kilograma teški Orbiter tvrtke Aeronautics Defense Systems. U nedostatku daljnjih narudžbi izraelske vojske ove su se tvrtke okrenule stranim tržištima. Tvrtka IAI razvija i mikrobespilotnu letjelicu Mosquito mase samo 0,5 kilograma, koja je dovoljno mala da može uletjeti u zgradu kroz prozor ili vrata. Iako nije odabran od izraelske vojske zanimljiv je i projekt Skylite tvrtke Rafael, koji je razvijen za uporabu u gradskim borbama. Kako se lansira iz svojeg kontejnera pomoću malog raketnog motora 6,5 kilograma težak Skylite može poletjeti sa gotovo svakog mjesta, s ulice, s krova ili čak kroz prozor.
Njemačka tvrtka EMT razvila je, za potrebe njemačke vojske na Kosovu, električno pokretanu bespilotnu letjelicu Aladin mase tri kilograma. Serija od dvanaest unaprijeđenih sustava s 28 bespilotnih letjelica naručena je od istog kupca u kolovozu 2002. Aladin se trenutačno intenzivno rabi u Afganistanu. Nekoliko se letjelica rabi i kao ispitne platforme za EADS-ov minijaturni SAR (Synthetic Aperture Radar) sustav.

Uočavajući najnovije izazove urbanog ratovanja nekoliko se država prihvatilo razvoja lakih bespilotnih letjelica s mogućnošću okomitog polijetanja i slijetanja, i mogućnošću lebdjenja te letenja unatrag označeni kao VTOL. No, takve mogućnosti letenja zahtijevaju proporcionalno snažne motore, što pak znači nemogućnost uporabe elektromotora. U obzir dolazi već prokušana tehnologija motora s unutarnjim izgaranjem. U toj klasi vodeću poziciju trenutačno ima američka vojska koja namjerava nabaviti VTOL bespilotne letjelice koje su označene kao Class One, što znači da bi trebale imati masu manju od 6,8 kilograma. U siječnju 2005. tvrtka Honeywell (u suradnji s AAI) započela je s testovima 5,7 kilograma VTOL letjelice pokretane motorom snage samo tri kilovata. Ako se razvoj ove letjelice uspješno dovrši američka je vojska spremna kupiti do 50 komada. Dotad će se u zadaćama motrenja urbanih sukoba rabiti letjelica Raven. U znatno većoj kategoriji VTOL bespilotnih letjelica ulazi 620 kilograma težak Maverick koji su zajednički razvile tvrtke Boeing i Frontier. Maverick je zapravo bespilotna inačica helikoptera Robinson R22 s motorom snage 108 kW. Trenutačno je čak pet Maverica na ispitivanju uporabljivosti koji zajednički provode američka kopnena vojska i mornarica. Bespilotna letjelica Neptune tvrtke DRS Unmanned Technologies teška je 36,3 kilograma i opremljena je motorom snage 11,2 kW. Originalna namjena Neptuna je djelovanje s ratnih brodova iako ga se može prilagoditi i za uporabu na kopnu. Prvi je put poletio 2002. i dosad je 27 komada dostvljeno američkoj ratnoj mornarici.

Pripremio Siniša RADAKOVIĆ