Pentagon i USAF razvijaju novi raketni sustav, koji će biti jeftiniji od Patriota, a istodobno će imati znatno bolje mogućnosti djelovanja u odnosu na Stinger. Doduše, LOWER AD ne razvija se ni kao zamjena za ta dva sustava, već više kao njihova dopuna

Iskustva stečena tijekom borbenih djelovanja pokazala su da je neke prijetnje moguće zaustaviti jedino uporabom namjenski razvijenih oružja. Tako je Izrael, suočen s masovnim napadima nevođenim raketama koje protivnici ispaljuju iz višecijevnih lansera, razvio raketni sustav za protuzračnu obranu (PZO) kratkog dometa Iron Dome. Iako je tijekom razvoja i na početku operativne uporabe često opisivan kao (pre)skup i neučinkovit, njegove su sposobnosti od 2011. godine do danas dokazale da je postao doslovno zadnja crta obrane od masovnih napada jeftinih, ali i ubojitih nevođenih raketa. Dovoljno učinkovit da ga kupi Američka vojska.

Glavna je komponenta Iron Domea, ali i još jednog izraelskog PZO sustava srednjeg i dugog dometa – David’s Sling – radar ELM-2084 MMR 3D AESA tvrtke ELTA. Sposoban je otkrivati širok raspon ciljeva: od zrakoplova, besposadnih letjelica, bombi, vođenih projektila zrak-zemlja i zemlja-zemlja, nevođenih raketa do topničkih i minobacačkih granata velikog kalibra. Svaka bitnica Iron Domea ima jedan radar, zapovjedno sjedište i tri do četiri lansera. Svaki lanser raspolaže sa 20 projektila Tamir smještenih u kontejnerima (četiri reda po pet raketa). Taj vođeni projektil može presretati ciljeve u rasponu od četiri do 70 kilometara. Na taj način svaka bitnica štiti površinu od oko 150 četvornih kilometara.

Iron Dome trenutačno je najbolji PZO raketni sustav na svijetu za obranu teritorija od nevođenih raketa dometa do 70 kilometara. Međutim, Izraelu treba višeslojna protuzračna / proturaketna obrana koja će obuhvatiti sve prijetnje. Za obranu od balističkih projektila velikog dometa razvijen je PZO raketni sustav Arrow, a trenutačno je najnovija izvedenica Arrow 3. U razvoju je izvedenica Arrow 4 koja će, prema tvrdnjama Ministarstva obrane Izraela, biti sposobna obarati i hipersonične krstareće projektile.

Reakcija unutar nekoliko sekundi

Prostor obrane između Iron Domea i Arrowa popunjava spomenuti David’s Sling. Njegove su glavne zadaće obaranje taktičkih balističkih projektila (dometa od 40 do 300 km), krstarećih projektila, nevođenih raketa srednjeg i velikog dometa. David’s Sling može usto obarati sve vrste letjelica: od višenamjenskih borbenih aviona, helikoptera do besposadnih letjelica.

Osim radara ELM-2084, ključna je Davidova komponenta projektil Stunner. Za razliku od Iron Domea, gdje radar mora otkrivati male ciljeve na malim udaljenostima, unutar David’s Slinga zadaća mu je otkrivanje većih i vrlo brzih ciljeva na dostatnoj udaljenosti da projektil Stunner ima vremena oboriti ih. Kako oba sustava moraju reagirati unutar nekoliko sekundi, radar ELM-2084 MMR (pokrata od Multi Mission Radar) djeluje istodobno kao motrilački i ciljnički radar. To je postignuto zahvaljujući AESA tehnologiji. U motrilačkom načinu rada ELM-2084 može na udaljenosti od 474 kilometra istodobno pratiti do 1100 ciljeva. Kako radar rabi jednu antenu, motrenje unutar 360 stupnjeva postiže se rotacijom od 30 okretaja u minuti. U ciljničkom je načinu rada antena radara nepokretna kako bi se postiglo motrenje određenog sektora. Domet motrenja je 100 km, a istodobno može pratiti do 200 ciljeva. Taj se način rada rabi isključivo kako bi se osigurali parametri za navođenje projektila Stunner do trenutka kad sustav za samonavođenje otkrije cilj i veže se za njega.

Stunner je dvostupanjski projektil duljine 4,6 metara. Iz vertikalnog lansera sustava David’s Sling lansira se s pomoću raketnog bustera koji ujedno služi i za postizanje nadzvučne brzine. Nakon njegova odbacivanja uključuje se tropulsni raketni motor. Zahvaljujući njemu projektil dostiže brzinu od 7,5 Macha. Domet djelovanja iznosi od 15 do 300 kilometara. Prvi se impuls rabi za dostizanje najveće brzine, a drugi za njezino održavanje. Treći se uključuje nakon što sustav za samonavođenje projektila otkrije cilj i veže se za njega, u svrhu povećanja pokretljivosti i brzine Stunnera te osiguranja izravnog pogotka. Budući da Stunner nije opremljen bojnom glavom, postizanje izravnog pogotka odlučujuće je za uspješnost djelovanja.

Puno prihvatljivija cijena

Projektil se prema cilju na srednjem dijelu putanje navodi preko podatkovne veze. Pritom radar ELM-2084 MMR istodobno prati let cilja i Stunnera. U završnoj fazi projektil se samonavodi s pomoću dvostrukog sustava navođenja – aktivnog radarskog i infracrvenog. Aktivni radar preuzet je s projektila zrak-zrak Derby te je prilagođen novoj namjeni, a služi za otkrivanje i uništavanje ciljeva pri slaboj vidljivosti ili ciljeva koji ne zrače dostatno toplinske energije. Osnova za infracrveni sustav bilo je infracrveno tražilo s projektila zrak-zrak Python 5.

Bitnica se sastoji od radara EL/M-2084 MMR, triju lansera i zapovjednog sjedišta. Radar ELM-2084 MMR prevozi se terenskim kamionom s tri osovine te može djelovati s njega. Međutim, uobičajeno je da se prije djelovanja, posebno unutar sustava David’s Sling, radar skine s kamiona kako bi djelovao sa svojeg postolja. Podaci s radara obrađuju se u zapovjednom sjedištu, koje se nalazi u kontejneru te se također prevozi terenskim kamionom. Zapovjedno sjedište upravlja trima lanserima. Relativno mali broj lansera postignut je tako što se na svakom nalazi po 12 projektila (dva reda po šest). Lanser se nalazi na prikolici-labudici koju vuče kamion te stoga ima ograničene terenske mogućnosti. Svako vozilo unutar sustava raspolaže vlastitim izvorom električne energije. Iako nije nužno, preporučljivo je za David’s Sling unaprijed pripremiti paljbeni položaj, prije svega dostatno dobru pristupnu cestu kojom mogu proći lanseri na prikolicama.

Sustav David’s Sling razvila je i proizvela izraelska tvrtka Rafael. Projektil Stunner razvili su zajedno Rafael i američka tvrtka Raytheon, koja je na osnovi Stunnera potom razvila projektil SkyCeptor. Najveća je razlika u mogućnosti jednostavne i brze prilagodbe SkyCeptora za uporabu na drugim PZO raketnim sustavima. Jedna je od mogućnosti uporaba unutar PZO sustava MIM-104 Patriot. Za tu je opciju trenutačno najviše zainteresirana Poljska, koja je već kupila dvije bitnice Patriota i 208 projektila PAC-3 MSE (Missile Segment Enhancement), za što je platila 4,75 milijardi dolara. Poljska je prvotno planirala kupnju osam bitnica, ali previsoki troškovi uvjetovali su kupnju tek dviju. No, kupnja SkyCeptora umjesto projektila PAC-3 MSE znatno bi smanjila troškove nabave. To ne iznenađuje uzme li se u obzir da je procijenjena pojedinačna cijena projektila PAC-3 MSE čak šest milijuna dolara, a SkyCeptora puno prihvatljivija – jedan milijun.

Američki pristup

Činjenica da su Rafael i Raytheon uspjeli napraviti bolji, a višestruko jeftiniji projektil, samo je dodatno potakla odlučnost Pentagona da razvije PZO raketni sustav prihvatljivih troškova nabave.

Kad su 1991. godine irački balistički projektili Al Hussein počeli pogađati ciljeve u Saudijskoj Arabiji i Izraelu, Američka vojska ali i svi ostali shvatili su važnost protubalističke zaštite. Američki odgovor na iračke napade bio je MIM-104 Patriot. No taj je sustav bio optimiziran za obaranje zrakoplova, a proturaketna obrana mu je bila tek sekundarna značajka.

Američka vojska i Pentagon otad počinju dva principa razvoja proturaketne obrane. Prvi je prilagodba postojećih sustava za novu zadaću, a drugi razvoj potpuno novih sustava. Prvi pristup bio je puno prihvatljiviji jer je zahtijevao znatno manje sredstava i vremena. Zbog toga je SAD dosad razvio tek jedan namjenski projektiran PZO proturaketni sustav – THAAD (Terminal High Altitude Area Defense). Služi za obranu od balističkih projektila malog i srednjeg dometa, a u operativnoj je uporabi od 2008. godine. Prodan je Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Sustav u vlasništvu UAE-a prvi je koji je oborio balistički projektil. Prema medijskim izvješćima, 17. siječnja 2022. spriječio je udar koji je iz Jemena pokušala izvršiti pobunjenička skupina Huti.

Indija je jedna od prvih zemalja koja je željela kupiti THAAD od SAD-a. Međutim, posao je propao, navodno i zbog zabrinutosti koju je pokazivao Pakistan. Indija se potom obratila Izraelu kako bi kupila PZO raketni sustav Arrow. No on je razvijen uz američko sufinanciranje i primjenu američke tehnologije. Uz Israel Aerospace Industries u projekt je bio uključen i Boeing, pa i od toga nije bilo ništa. Na kraju je Indiji preostalo jedino da od Rusije kupi sustav S-400.

Cijena je jedna od važnijih stavki sustava THAAD. Jedna bitnica s radarom AN/TPY-2 i šest lansera te 75 projektila košta oko 3,5 milijardi dolara. Ne iznenađuje stoga da ni Pentagon ni Američka vojska nisu previše zainteresirani za kupnju. Zasad je poznato da su osigurali sredstva tek za sedam bitnica. Kao puno isplativiji pristup razvoju proturaketne obrane pokazao se razvoj novih projektila za sustav MIM-104 Patriot.

Kolika je uspješnost patriota?

Prvi projektil MIM-104C s poboljšanim odlikama pogađanja balističkih projektila postao je operativan neposredno prije iračke okupacije Kuvajta 1990. godine. Zajedno s projektilom uvedena su i softverska poboljšanja radara te upravljačkog sustava unutar programa Patriot Advanced Capability Phase 2 (PAC-2). MIM-104C/PAC-2 intenzivno je rabljen za obranu Saudijske Arabije i Izraela od napada iračkih balističkih projektila. Zanimljivo je da su Pentagon i Američka vojska nakon okončanja rata prvo objavili podatak da je Patriot imao uspješnost protiv balističkih projektila od čak 80 posto u Saudijskoj Arabiji i 50 posto u Izraelu. Ti su brojevi naknadno smanjeni na 70 i 40 posto. Doduše, neka naknadna istraživanja pokazala su da je uspješnost MIM-104C/PAC-2 bila znatno niža. Potom je razvijen poboljšani projektil MIM-104D (PAC-2/GEM). Izvorni Guidance Enhanced Missile Plus (GEM) dobio je poboljšani upaljač bojne glave i sustav navođenja. Unutar projekta razvijeni su projektili GEM-C i GEM-T, od kojih je prvi optimiziran za obaranje krstarećih projektila, a drugi za obaranje taktičkih balističkih projektila. Znatna su poboljšanja postignuta dolaskom projektila MIM-104F/PAC-3. On ima znatno manju bojnu glavu jer poboljšani sustav navođenja omogućava izravan pogodak. Uporaba manje bojne glave postala je moguća jer je PAC-3 puno precizniji, što se ogleda u povećanim mogućnostima izravnog udara u cilj. Manja bojna glava istodobno znači i manju masu (30 posto manju u odnosu na PAC-2) i promjer projektila. PAC-3 zadržao je duljinu projektila PAC-2, ali manji promjer omogućio je da se u standardni četverostruki lanser za PAC-2 može postaviti čak 16 projektila PAC-3.

Raytheon i Rafael nude od 2013. godine još bolji projektil Patriot Advanced Affordable Capability-4 (PAAC-4), tj. spomenuti SkyCeptor nastao na osnovi projektila Stunner.

Obavijen tajnovitošću

Sa svakim su novim projektilom sustava Patriot rasle i njegove borbene sposobnosti, ali i troškovi. Zbog toga ne iznenađuje da su Pentagon i Američka vojska 2012. godine pokrenuli program jeftinog PZO-a produljenog dometa (Low-Cost Extended Range Air Defense – LOWER AD).

U početku je bio osmišljen više kao istraživački projekt koji bi trebao teoretski potvrditi mogućnosti razvoja suvremenog PZO raketnog sustava primjenom razvijenih tehnologija. Još poželjnija mogućnost bila je uporaba postojećih sustava kao što su radari, projektili i lanseri, s krajnjim ciljem smanjenja troškova. Međutim, iskustva iz ratova i borbenih djelovanja, prije svega u Afganistanu, Iraku i Jemenu, ubrzo su pokazala da razvoj samo jednog PZO sustava neće biti dostatan. Stoga je LOWER AD ukomponiran unutar znatno većeg programa integrirane zračne i proturaketne obrane (Integrated Air and Missile Defense – IAMD), koji obuhvaća razvoj mnogih novih PZO sustava uključujući vozilo s laserskim naoružanjem (High Energy Laser Tactical Vehicle Demonstrator – HEL TVD), ali i nasljednika ručnog prijenosnog PZO sustava FIM-92 Stinger.

Ono što je ispočetka bilo tek teoretski projekt potiho je pretvoreno u pravi razvojni program. Prva su testna lansiranja obavljena u tajnosti još 2018. godine. Prve fotografije lansiranja projektila objavljene su na Twitteru 9. studenog 2020. godine. Iako uz fotografije na profilu Središta za zrakoplovstvo i projektile Zapovjedništva za razvoj borbenih sposobnosti Američke kopnene vojske (DEVCOM Aviation & Missile Center), nije bilo gotovo nikakvog opisa, po oznakama na projektilu vidljivo je da je bio opremljen bojnom glavom pa se smatra da je bio potpuno funkcionalan prototip kojim je gađan neki cilj.

Po svemu sudeći, LOWER AD ušao je u završnu fazu razvoja iako je još uvijek obavijen tajnovitošću.

Prednost domaćem proizvodu

Osnovna namjena sustava LOWER AD bit će uništavanje krstarećih projektila i borbenih besposadnih letjelica. Sekundarna mu je namjena obaranje aviona i helikoptera u rasponu od vrlo malih do srednjih visina. Na taj bi način bio jeftina dopuna sustavu Patriot.

O samom projektilu zasad se zna vrlo malo. Sigurno je da će biti opremljen aktivnim radarskim i infracrvenim sustavom samonavođenja te podatkovnom vezom, vjerojatno dvosmjernom. Kako bi se što više smanjili troškovi razvoja i proizvodnje, većina komponenti koje će biti uporabljene na njemu već je uporabljena na drugim projektilima.

Najbolji je primjer kako će to izgledati projektil Peregrine tvrtke Raytheon. Peregrine je razvijen na osnovama AIM-120 AMRAAM-a i AIM-9X Sidewindera. Zapravo su uporabljene jednake komponente, ali smještene u drukčiji projektil. Raytheon je na taj način dobio projektil puno primjereniji za nošenje u unutartrupnim spremnicima višenamjenskih borbenih aviona F-22 Raptor i F-35 Lightning. Zbog toga mu je duljina 1,82 metra i masa 68 kilograma. Za usporedbu, AIM-120 dug je 3,65 m i mase 156,5 kg. Raytheon stoga opisuje Peregrine kao projektil zrak-zrak s dometom AMRAAM-a i odlikama Sidewindera. Zapravo navodi da mu je domet usporediv s dometom AIM-120D (oko 160 kilometara). Ako bi se rabio kao projektil PZO sustava, domet bi mu bio veći od 25 kilometara.

Najbolja je odlika Peregrinea nabavna cijena. Prema Raytheonu, ona bi iznosila samo 150 tisuća dolara. Čak i da bude tri puta veća (450 tisuća), Peregrine bi i dalje bio puno jeftiniji od AIM-120D (cijena mu je nešto viša od milijun dolara) i u klasi s cijenom AIM-9X (oko 400 tisuća dolara).

Peregrine se dosad najviše dovodio u vezu sa sustavom LOWER AD. Međutim, na dvije fotografije s probnog lansiranja sustava LOWER AD koje je objavio DEVCOM Aviation & Missile Center vidi se projektil koji je po gotovo svim vanjskim odlikama vrlo sličan Peregrineu, ali nije identičan. Najveće su promjene na krilima. To može upućivati na činjenicu da je tijekom razvoja odlučeno da se aerodinamička kombinacija, koja je kod Peregrinea prilagođena uporabi na unutartrupnim spremnicima aviona, kod sustava LOWER AD bolje prilagodi namjeni PZO projektila.

Drugo je pitanje koji će radar biti odabran za sustav. Poznato je da će biti jedan od onih koji je već u operativnoj uporabi Američke vojske. To teoretski otvara i mogućnost uporabe radara ELM-2084 MMR zato što je Američka vojska kupila Iron Dome. No, vjerojatnije će biti domaći proizvod. Najizgledniji odabir je radar AN/MPQ-64 Sentinel, koji su zajednički razvile tvrtke Raytheon i Thales. Razvijen je kao osnovni senzor za otkrivanje ciljeva za PZO raketne sustave malog dometa. Zbog toga je smješten na malu prikolicu koju može vući i malo vojno vozilo kao što je HMMWV (Humvee) jer je ukupna masa prikolice 6070 kg. Dobro obučena posada može postaviti radar na položaj za manje od 15 minuta. No, s vremenom se pokazalo da je prvotni domet motrenja od 40 km bio premalen te Raytheon od 2006. godine isporučuje poboljšani Sentinel dometa motrenja 75 kilometara uz mogućnost istodobnog praćenja do 50 ciljeva. Taj 3D radar može otkrivati velik raspon ciljeva počevši od aviona, helikoptera pa do krstarećih projektila i bespilotnih letjelica te je najbolji odabir za sustav LOWER AD.

Drukčiji pristup

LOWER AD pokušaj je da se pametnom primjenom razvijenih tehnologija, tehničkih rješenja i sustava ostvari učinkovit i prije svega jeftin PZO sustav. Američka ratna mornarica jednako je napravila s projektilom Standard Missile 6 (RIM-174).

Istodobno traje razvoj i drugih oružja, prije svega laserskih. Laser je teoretski idealno proturaketno oružje iz više razloga. Prvi je vrlo velika brzina djelovanja. Drugi je vrlo jednostavno ciljanje, što objedinjeno daje mogućnost uništavanja i vrlo brzih ciljeva u vrlo kratkom vremenu. Laserska zraka kreće se brzinom svjetlosti (približno 300 000 km/s), što znači da je i najbrži cilj, recimo povratni modul balističkog projektila koji se kreće brzinom od 4 km/s, za nju zapravo statičan. Kako se cilj kreće, pravocrtno ciljanje laserskom zrakom iznimno je jednostavno jer zapravo ciljnik mora samo zahvatiti i pratiti cilj bez dodatnog izračunavanja balistike. Međutim, da bi laser bio učinkovit kao oružje, mora imati vrlo veliku snagu mjerenu u stotinama kilovata, a to znači i vrlo velik spremnik energije.

Početkom ožujka 2020. objavljena je vijest da Američka vojska unutar programa IFPC-HEL (Indirect Fire Protection Capability-High Energy Laser) počinje razvijati laser snage 300 kW. Riječ je o nastavku programa HEL TVD (High Energy Laser Tactical Vehicle Demonstrator), unutar kojeg se razvija taktički laser snage 100 kW namijenjen ugradnji na srednje teške kamione FMTV. U skladu s planovima iz 2020., prototip lasera snage 300 kW trebao je biti dovršen unutar proračunske godine 2022. te nakon (uspješnih) testiranja ugrađen tijekom proračunske godine 2024. na taktičko vozilo (kamion). Međutim, razvoj se otegnuo te je poziv zainteresiranim tvrtkama da predaju dokumentaciju za natječaj objavljen tek u siječnju 2022. Nakon odabira najboljih ponuđača, u listopadu 2022. počet će trogodišnji program izrade i testiranja prototipova.

Još je zanimljiviji pokušaj obaranja krstarećih projektila kombinacijom samohodne haubice XM1299 kalibra 155 mm i projektila HVP (High Velocity Projectile). HVP je prvotno razvijan za mornarički projekt razvoja elektromagnetskog topa, no nakon što se od njega odustalo, projektil je prilagođen za ispaljivanje iz klasičnih topova. Razvijan je za brzine leta od sedam Macha, no kako klasične haubice s barutnim punjenjem ne mogu ostvariti potrebnu razinu energije tijekom ispaljenja, naknadno je smanjena na oko tri Macha. Projektil je prilagođen za ispaljivanje iz haubica od 155 mm i brodskih topova kalibra 127 mm.

Testiranja su dokazala da je HVP i s tako smanjenom brzinom još uvijek dostatno brz da pogodi i obori krstareći projektil. Tajna je u najsuvremenijem sustavu za nadzor bojišta koji u realnom vremenu obrađuje sve podatke, uključujući i one s motrilačkih radara, te automatski usmjerava paljbu haubice prema cilju. Na testiranju obavljenom 2020. godine kombinacija haubice XM1299 i HVP-a uspješno je oborila leteću metu
BQM-167 koja je simulirala let krstarećeg projektila.

Razvoj XM1299 uglavnom je gotov te 18 prototipova prolazi intenzivna testiranja. Završetak testiranja planiran je za listopad 2023. godine.

---

Mornarica i RIM-66 Standard

Otkad su glavno protubrodsko oružje postali navođeni protubrodski projektili, Američka ratna mornarica razvija proturaketne sustave kojima će učinkovito braniti svoja plovila. Trenutačno je glavni PZO proturaketni projektil na američkim ratnim brodovima
RIM-66M Standard u brojnim inačicama.

Projektil RIM-66A (SM-1MR Block I) postao je operativan 1967. godine, a RIM-67B (SM-2ER Block II) kasnije, 1981., i otad neprestano prolaze modernizacije.

Američke krstarice i razarači naoružani su trima podizvedenicama najnovije izvedenice RIM-66M, i to: SM-2MR Block III (RIM-66M-1); III A (RIM-66M-2), te III B (RIM-66M-5) IV (RIM-156A).

Standard Missile 2 primarni je protuzračni raketni sustav Američke ratne mornarice namijenjen djelovanju na srednjim i velikim udaljenostima protiv svih ciljeva u zračnom prostoru. Najnovije, nabrojene izvedenice, namijenjene su djelovanju unutar AEGIS Weapon System radarskog sustava kojim su opremljene krstarice klase Ticonderoga i razarači klase Arleigh Burke. Na američkim ratnim brodovima projektili SM-2 čuvaju se i lansiraju iz vertikalnih lansera Mark 41.

Za ovaj tekst najzanimljiviji je projektil Standard Missile 3 (RIM-161) jer je ta izvedenica optimizirana za obaranje balističkih projektila. Projektil SM-3 razvijen je iz projektila SM-2 Block IV (čiji je razvoj u međuvremenu obustavljen) i iz projekta LEAP (Lightweight Exo-atmospheric Projectile) u sklopu kojeg je razvijen i 23 kg težak kinetički presretač Exoatmospheric Kill Vehicle (EKV). EKV za otkrivanje i praćenje cilja koristi multispektarski senzor, a ugrađeni raketni motor služi samo za skretanje u svemiru. Nema bojnu glavu, nego cilj uništava samim sudaranjem koje se događa pri iznimno velikim brzinama, što zahtijeva veliku preciznost.

Trenutačno je u razvoju još napredniji Multi-Object Kill Vehicle (MOKV).

Projektil je opremljen i raketnim motorom Mk 104 dvojnog potiska, busterom Mk 72 i sustavom kontrole leta iz programa razvoja SM-2 Block IV.
Jane’s Naval Weapons Systems navodi da se projektil lansira konvencionalno, iz vertikalnog lansera na brodu. Na srednjem dijelu putanje projektil pogoni raketni motor dvojnog potiska, nakon čega se odvaja treći stupanj projektila na otprilike 30 000 metara. Projektil EKV udara u cilj pri brzini od 4000 m/s na udaljenosti od 300 km od broda. Navođenje u završnoj fazi leta na sebe preuzima infracrveni sustav.

Drugi je zanimljiv projektil Standard Missile 6 (RIM-174), koji je nastao prije svega kao odgovor na prijetnju sve bržih protubrodskih projektila. Projektil SM-6 nekad je nosio oznaku Extended Range Active Missile (ERAM). Najveći je napredak u odnosu na sve prijašnje izvedenice i inačice Standarda ugradnja aktivnog radarskog sustava samonavođenja koji je preuzet s projektila zrak-zrak AIM-120C AMRAAM. Tako je uklonjen najveći nedostatak – poluaktivno radarsko navođenje s pomoću radarskih iluminatora na brodu. Brojni američki izvori navode da je RIM-174 uz aktivno radarsko zadržao i mogućnost uporabe poluaktivnog radarskog navođenja. Ako je točno, onda ukazuje na to da je Američka ratna mornarica željela zadržati mogućnost djelovanja protiv ciljeva na malim udaljenostima pri čemu poluaktivni princip rada ima prednost jer projektil lakše i brže uoči cilj. A kako su na malim udaljenostima sekunde odlučujuće, svako je ubrzanje djelovanja dobrodošlo.

Otklanjanjem potrebe za radarskim osvjetljivanjem cilja mogao se povećati domet djelovanja. Američka ratna mornarica na svojim službenim internetskim stranicama ne spominje taj podatak, no procjenjuje se da je domet barem 370 kilometara. Zbog zakrivljenosti Zemlje i s tim povezanim radarskim horizontom, brodski radari ne mogu otkrivati niskoleteće ciljeve na tolikim udaljenostima pa se za upravljanje paljbom projektila RIM-174 u pravilu rabe podaci dobiveni od letećih radara E-2C/D Hawkeye.

TEKST  Mario Galić