Trenutačno su najveća vojna sila na afričkom kontinentu! Imaju oko 650 000 vojnika, časnika i dočasnika u aktivnom sastavu razvrstanih u četiri grane…

Uz već standardne grane kopnenu vojsku, ratno zrakoplovstvo i ratnu mornaricu, Egipćani su protuzračnu obranu izdvojili u samostalnu granu kojoj se pridaje posebno velik značaj. Uzrok tome su vjerojatno iskustva iz arapsko-izraelskih ratova, ili svojedobni utjecaj SSSR-a koji je imao pet grana, među kojima i teritorijalnu protuzračnu obranu. Uz velik operativni sastav, Egipat ima i 1 000 000 pričuvnika.

General-ministar
Egipatsko ministarstvo obrane tradicionalno je u zapovjednoj strukturi oružanih snaga, a ministar je obrane vojni časnik. Trenutačno tu dužnost obnaša general Sedki Sobhi. Zapravo, vojska ima vrlo snažnu ulogu u cjelokupnom društvenom i političkom životu Egipta još od vremena Nasserova prevrata. Danas je ta velika društvena i politička uloga znatno pojačana nakon dramatičnih zbivanja tijekom arapskog proljeća krajem siječnja 2011. Tadašnji dugogodišnji predsjednik Egipta Hosni Mubarak već je 29. siječnja izgubio kontrolu nad događajima, nakon što su vojska i policija odbile ući u direktno sukobljavanje s prosvjednicima. Smjenom Mubaraka, koji je podnio ostavku sredinom veljače 2011., nakon prvih regularnih izbora na čelo Egipta došlo je islamistički radikalno Muslimansko bratstvo koje je podržavalo novog predsjednika Muhammeda Mursija. Deklaracijom od 22. studenog 2012. on je nastojao podržati rad izrazito islamizirane Ustavotvorne skupštine koja je trebala donijeti Ustav baziran na elementarnim vjerskim načelima šerijatskog prava. To je izazvalo nove nemire čija je eskalacija dovela do državnog udara kojim je vojska došla na vlast 3. lipnja 2013. i instaliranja privremene vlade. Burne prosvjede Muslimanskog bratstva vojni je režim silom ugušio. Nakon stabilizacije stanja, zapovjednik oružanih snaga koji je i proveo vojni udar Abdel Fattah el-Sisi, raspisao je nove izbore 2014. godine, osobno se kandidirao i pobijedio nadmoćnom većinom. Od tada do danas traje proces normalizacije stanja u Egiptu i pokušaja povrata sekularizacije države, u čemu ključnu ulogu imaju upravo oružane snage.

Postrojba 777
Osim standardnih oružanih snaga, vojnu komponentu Egipta čini relativno snažna Nacionalna garda od oko 24 000 ljudi i Pogranična garda (oko 25 000 pripadnika), lako naoružana i opremljena vojna struktura namijenjena prije svega za kontrolu granice i borbu protiv krijumčarenja droge i druge ilegalne robe. Iako je zapravo riječ o policijskim poslovima, Pogranična je garda u strukturi egipatskog ministarstva obrane i ima vojni ustroj. Izvan sastava grana oružanih snaga, ali unutar strukture ministarstva obrane i brojne su specijalne postrojbe. To su primjerice padobranske snage (nepoznatog brojnog stanja) te snage za brzo djelovanje (formirane su prošle godine). O njihovim se zadaćama relativno malo zna osim da su namijenjene za specijalne izvidničke zadaće na egipatskom teritoriju, ali i izvan njega. Visoko su mobilne i opremljene uglavnom lakim vozilima i helikopterima, te lakim naoružanjem, ali im se po potrebi mogu pridodati i tenkovi i druga teška tehnika. U velikoj je mjeri samostalna i specijalna protuteroristička postrojba poznata pod nazivom Postrojba 777 koja u stvari ima istu obuku, opremu i zadaće koje u drugim zemljama imaju postrojbe specijalne protuterorističke policije, samo što se ustrojbeno nalazi u sastavu ministarstva obrane.

Armije, divizije, korpusi
Kopnena je vojska najbrojnija grana oružanih snaga Egipta i tehnički je vrlo sofisticirana, usmjerena primarno na razvoj snažnog oklopništva.

Ustrojbena struktura još je uvijek konvencionalna, armijskog, divizijskog i korpusnog sastava. On, doduše, više ne odgovara suvremenim modularnim postrojbama utemeljenim na taktičkim skupinama s osloncem na bojne i brigade kao taktičke strukture suvremenih oružanih snaga. Posebni dio unutar kopnene vojske čine tzv. Sa’ka postrojbe čiju bi se ulogu moglo najbolje usporediti s ruskim SPETSNAZ-om. Opremljenost naoružanjem je vjerojatno prava noćna mora za egipatske logističare, jer se u operativnoj uporabi nalazi iznimno velik broj raznih vrsta, tipova i modifikacija pojedinih vrsta naoružanja porijeklom iz SAD-a, Rusije (velikim dijelom još i iz SSSR-a), Kine, Velike Britanije, Francuske i Koreje. Što se tiče streljačkog naoružanja, egipatska kopnena vojska koristi sedam vrsti jurišnih pušaka, pet vrsta kratkih strojnica i jednako toliko vrsta pištolja, te šest vrsta puškostrojnica i pet vrsta snajperskih pušaka. U ostalim je rodovima situacija vrlo slična pa se samo u topništvu nalazi u operativnoj uporabi osam vrsta minobacača te čak jedanaest vrsta topničkih oruđa raznih kalibara i zemalja porijekla. Nužno potrebna sistematizacija i tipizacija provodi se razmjerno sporo, pri čemu je težište stavljeno na domaće proizvode. Primjerice, egipatska vojna industrija usvojila je licencnu proizvodnju jurišne puške na bazi modificiranog kalašnjikova i pištolja na bazi Berette 92F. Vjerojatno je najviše napora uloženo upravo na opremanje oklopnih snaga, pri čemu je egipatska vojna industrija kupila licenciju i danas proizvodi tenk Abrams M1 koji je s više od 1130 primjeraka postao najbrojniji tenk u egipatskom naoružanju. No, osim Abramsa vojska raspolaže s više od 1100 američkih tenkova M60 Patton te više od 1500 sovjetskih T-55 i T-62 koji su uglavnom povučeni u pričuvu.

Modernizacija zrakoplovstva
Egipatsko ratno zrakoplovstvo u svom sastavu ima više od 30 000 ljudi, više od 1100 zrakoplova i 245 helikoptera, što ga čini respektabilnom strukturom unutar oružanih snaga. Temelj je borbenog zrakoplovstva američki lovac F-16 Fighting Falcon s 220 zrakoplova u operativnoj uporabi. Većinu čini modifikacija Block 40/42, dok je za 20 novih zrakoplova modifikacije Block 52 spriječena isporuka odlukom američkih vlasti iz listopada 2013. Zabrana je, međutim, ukinuta u 2015. i u listopadu su Egipćani primili zadnje četiri letjelice. Situacija s ostalim zrakoplovima i helikopterima u velikoj mjeri nalikuje na stanje opreme u kopnenoj vojsci jer se radi o velikom broju različitih tipova i modela s razmjerno malim brojem primjeraka pojedinih zrakoplova i helikoptera. Iznimku čini oko 110 sovjetskih lovaca MiG-21 i njihovih kineskih modifikacija Chengdu J-7 koji su još uvijek u operativnoj uporabi na sekundarnim zadaćama.

Upravo zato planirana je vrlo ambiciozna modernizacija egipatskog ratnog zrakoplovstva koja se počela realizirati krajem prošle godine, nakon službenog posjeta egipatskog predsjednika Abdela Fattaha el-Sisija Rusiji. Sklopljen je sporazum o isporuci 45 primjeraka najsuvremenijeg ruskog višenamjenskog lovca MiG-35 za koje će Egipat platiti oko dvije milijarde dolara, a prve isporuke očekuju se u 2016. godini. Time bi Egipat bio prvi inozemni korisnik tog ruskog borbenog zrakoplova, a ujedno bi se veći dio zastarjelog zrakoplovstva mogao povući iz operativne uporabe (ponajprije lovci MiG-21 i J-7).

Kamov za Mistrale
Osim toga, Egipat je s Francuskom sklopio sporazum o nabavi 24 višenamjenska borbena zrakoplova Dassault Rafale od kojih ih je šest već isporučeno. Oni bi trebali zamijeniti francuske zrakoplove Mirage V. i Mirage 2000, pri čemu postoje pregovori o prodaji Miragea 2000 UAE-u. S Rusijom je sklopljen i ugovor za kupnju 50 borbenih helikoptera Ka-52 koji bi opremljeni najnovijim ciljničkim laserskim sustavom OES-52 mogli koristiti ruske protuoklopne rakete Vihr i Ataka. Isporuka bi se trebala realizirati od 2016. do 2018. godine. Pregovori su vođeni i za kupnju 30 specijaliziranih helikoptera Ka-52K koji kao mornarička inačica baziraju na brodovima, a činili bi letačku komponentu dvaju nosača helikoptera klase Mistral koje je Egipat kupio od Francuske. Riječ je o brodovima koje je prvo naručilo rusko ministarstvo obrane, međutim zbog sankcija nisu isporučeni pa je Rusija otkazala ugovor.

Milijarda za S-300
Opsežnija modernizacija planirana je i u četvrtoj grani oružanih snaga – Protuzračnoj obrani, koja je s oko 70 000 časnika, dočasnika i vojnika druga grana po brojnosti. Kao i u svim ostalim granama oružanih snaga tako i u ovoj prevladava šaroliko stanje u naoružanju i vojnoj opremi, jer se u operativnoj uporabi nalazi iznimno velik broj raznovrsnih topničkih i raketnih sustava PZO-a i to uglavnom zastarjelih. Samo topničkih sustava ima osam različitih vrsta, kalibara i zemalja – proizvođača, a raketnih sustava čak 14. Upravo je zbog toga egipatska vlada počela s programom radikalne modernizacije svojih postrojbi Protuzračne obrane kako bi ih učinila što učinkovitijim i konačno standardizirala sustave u operativnoj uporabi. S Rusijom je, osim za nabavu borbenih zrakoplova i helikoptera, sklopljen sporazum i za suvremeni ruski sustav S-300VM. Egipat je kupio cijelu pukovniju tog sustava.

Uostalom to je jedino i moguće jer je riječ o integriranom sustavu koji podrazumijeva centar za upravljanje i vođenje s odgovarajućim radarskim sustavima otkrivanja, praćenja i navođenja i tri raketna divizijuna te ostale pripadajuće elemente logističke i tehničke potpore, po cijeni od oko milijardu dolara. Do sada su isporučene tri bitnice, a realizacija cjelokupnog ugovora očekuje se do kraja sljedeće godine. Egipat je od Rusije kupio i najsuvremeniji raketni sustav PZO za male visine Tor-M1 i raspolaže sa 16 paljbenih jedinica tog sustava.

Zapadni sustavi
Egipatske protuzračne snage 2005. su godine nabavile deset bitnica sustava Buk-M1 te nepoznati broj raketa za sustav Buk-M2. Egipćani raspolažu i respektabilnim PZO raketnim arsenalom zapadnog porijekla, među kojima su četiri bitnice sustava MIM-104 Patriot, 18 bitnica moderniziranog sustava MIM-23 Hawk, te 36 borbenih jedinica francuskog sustava Crotale. Potonji je nabavljen 1980. godine, ali od tada nije moderniziran u većem opsegu. Uz navedene protuzračne raketne sustave, egipatski PZO raspolaže velikim brojem zastarjelih raketnih sustava koji su nabavljeni od SSSR-a još za potrebe arapsko-izraelskih ratova (konkretnije za Yom-kippurski rat). Danas su to uglavnom sustavi nepoznate uporabljivosti, osim 43 bitnice sustava SA-3 koji je moderniziran 2008. godine na standard Pečora-2A u ruskim remontnim zavodima i ponovno vraćen u operativnu uporabu te sustav SA-6 Kub čijih je 43 bitnica također modernizirano u Rusiji.
   
Nabave brodova
Egipatska ratna mornarica najveća je pomorska sila na Bliskom istoku i u cijeloj Africi, s 32 000 časnika, dočasnika i mornara (od toga je oko 14 000 pričuvnog sastava) i s trenutačno 245 broda raznih modela i namjene. Glavnina mornarice ustrojena je 60-ih godina prošlog stoljeća uz veliku pomoć SSSR-a, a krajem 70-ih godina napravljen je veliki zaokret i počela se nabavljati oprema zapadnog porijekla. Kapitalni brodovi flote bit će dva nosača helikoptera klase Mistral koje je Egipat kupio od Francuske. Ukupna je cijena isplaćena za oba broda oko 950 milijuna eura u što je uključena i obuka posada, a za njih su naručeni ruski helikopteri Ka-52K. No udarnu snagu flote čini 11 fregata, među kojima je svakako najsuvremenija fregata klase FREMM Aquitane francuske proizvodnje. Za sada egipatska mornarica raspolaže jednim brodom te klase, a pregovara se oko nabave još jednog.

Među suvremenim plovnim jedinicama u operativnom su sastavu i četiri fregate američke proizvodnje klase Oliver Hazard Perry, dok se još uvijek koriste dvije starije sovjetske fregate klase Koni. Njih bi vjerojatno trebala nadomjestiti još jedna fregata klase FREMM Aquitane. Egipatska mornarica raspolaže i s četiri dizelsko-električne podmornice. Što se tiče podmornica svježa je vijest stigla 10. prosinca prošle godine, kad je njemački brodograditelj ThyssenKrupp Marine Systems (TKMS) objavio da je u Kielu porinuta prva od četiri egipatske Type 209/1400 dizelsko-električne podmornice S 41. Egipćani raspolažu i većim brojem (više od 45) lakih, ali dobro naoružanih raketnih brodova i čamaca raznih tipova i zemalja porijekla (uglavnom iz SAD-a, SSSR-a i Kine). Upravo je zbog toga sve izraženija potreba opsežne standardizacije i tipizacije egipatske mornarice, kao i ostalih grana oružanih snaga.

Vojna industrija
Egipatska je vojna industrija danas neosporno najopsežnija i najrazvijenija vojna produkcija u arapskom svijetu. Centralizirani je to sustav pod neposrednim nadzorom vojnog establishmenta i strukturiranim vrlo slično kao i postrojbe oružanih snaga. Uostalom, već sam naziv egipatskog ministarstva obrane – Ministarstvo obrane i vojne proizvodnje, nedvosmisleno upućuje na činjenicu da se radi o jedinstvenom političkom tijelu. U ovom slučaju, vojna industrija ne samo da čini nedjeljivi dio u sklopu ministarstva obrane, već se i u okviru oružanih snaga smatra jednom vrstom logistike.
Razvoj egipatske vojne industrije započinje već 1949. godine, nakon što su predstavljeni planovi razvoja vlastitog naoružanja na temelju britanskih i američkih projekata iz razdoblja II. svjetskog rata. Osim toga, kako se II. svjetski rat bližio kraju, Egipat je došao u posjed velike količine naoružanja i vojne opreme, kao i pogona koji su radili za potrebe zaraćenih strana (npr. nakon rata ostale su velike količine streljiva kalibra 7,92 mm koje su proizvedene za potrebe Njemačke, Turske i Grčke). Kako bi se iskoristili postojeći proizvodni kapaciteti, a i velike zalihe streljiva, Egipat je od Švedske otkupio licenciju za proizvodnju poluautomatske puške Ljungman AG-42 i u tvrtki Maadi preradio je na kalibar 7,92 x 57 mm Mauser (originalna švedska puška bila je u njihovu službenom vojnom kalibru 6,5 x 55 mm). Stvorena je egipatska puška Hakim koja je bila standardno streljačko oružje egipatske vojske sve do sredine 60-ih godina prošlog stoljeća. Početkom 60-ih godina prerađena je na sovjetski kalibar 7,62 x 39 mm i nazvana Rashid, a potom zamijenjena licencno proizvođenom egipatskom inačicom Kaljašnikova AK-47. U svakom slučaju razvoj egipatske vojne industrije započeo je s proizvođačem Maadi.

Suradnja sa SSSR-om, pa SAD-om
Nakon I. arapsko-izraelskog rata 1948. godine egipatska vojna industrija počela je razvijati vlastiti raketni program, pa je kasnih 50-ih godina stvoren balistički projektil taktičkog dometa Al Zafir, a ubrzo nakon toga i poboljšani Al Kahir. Međutim, najveći poticaj razvoju egipatske vojne industrije ostvaren je tijekom bliske suradnje sa SSSR-om, a posebno u razdoblju nakon vojnog debakla u Šestodnevnom ratu. Intenzivni razvoj vojne industrije stvorio je potencijale i za međunarodno tržište, naravno, ponajprije među arapskim zemljama. Razvoj tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća omogućio je njihovim oružanim snagama znatno veću samostalnost u opskrbi, ali i prilično velik plasman vojne opreme naoružanja ostalim arapskim savezničkim zemljama. U tom razdoblju započinje i velika preorijentacija na suradnju sa zapadnim zemljama i SAD-om, što se posebno odrazilo upravo na egipatsku vojnu proizvodnju. Kako bi se kompenzirali ozbiljni gubici i moguća destabilizacija proizvodnog sektora, samo je SAD u tom razdoblju pomagao egipatskoj vojnoj industriji s oko 1,3 milijarde dolara godišnje.    

Tvornice ministarstva obrane

Današnja egipatska vojna industrija ima 15 tvornica u vlasništvu ministarstva obrane, a neposredno upravljaju s još dva konzorcija i ukupno 24 poduzeća koja rade na vojnoj produkciji. Ukupni broj stalno zaposlenih djelatnika procjenjuje se između 70 000 i 100 000 osoba svih stručnih profila i kvalifikacija. Samo za proizvodnju streljačkog naoružanja i streljiva izdvaja se oko 24 milijuna dolara godišnje. Osim toga, usvojili su iznimno zahtjevnu licencnu proizvodnju suvremenog američkog tenka M1 Abrams uz kojeg proizvode vlastito borbeno vozilo pješaštva Fahd utemeljeno na modificiranom ruskom borbenom vozilu pješaštva BTR-90. U asortimanu je i američki višecijevni lanser raketa M270 na čijem su temelju razvili vlastiti višecijevni lanser Sakr-45 koji koristi iste rakete kao i M270. Jedan od uspješnijih razvojnih projekata samovozna je velikokalibarska haubica iz licencno proizvedene finske haubice GH 52 APU kalibra 155 mm, montirana na podvozje sovjetskog tenka T-55, koji egipatske oružane snage još uvijek imaju u velikom broju.

Licencije u zraku
Egipatska zrakoplovna industrija licencno proizvodi borbeno-školski zrakoplov Alpha Jet u više inačica (za školsku, trenažnu i borbenu namjenu), brazilski školski zrakoplov EMB 312 Tucano i napredni mlazni školski zrakoplov K-8 Karakorum, te helikoptere opće namjene SA-342 Gazelle. Vojna je brodogradnja u egipatskoj namjenskoj industriji zastupljena u značajnom opsegu, jednako kao i ostala vojna industrija. Do početka ovog stoljeća uglavnom je bila usmjerena na licencnu proizvodnju ruskih (bolje rečeno sovjetskih) plovila. Za vlastite potrebe u potpunosti je proizvodila vojne tankere modela Aida 4 (sovjetski pomoćni tanker klase Toplivo II) i tegljače modela El Max (sovjetski tegljač klase Ohtenski). Proizvela je i šest brzih raketnih brodova sovjetske klase Octobar prilagođenih za ispaljivanje zapadnih raketa brod-brod Otomat. Odnedavno egipatska vojna brodogradnja u suradnji s Francuzima (DCNS) razvija samostalnu proizvodnju iznimno suvremenih STEALTH korveta klase Gowind, što je postavlja u sam vrh suvremene svjetske vojne produkcije. Očigledno je kako egipatska vojna industrija u velikom opsegu zadovoljava potrebe egipatskih oružanih snaga, čineći ih u velikoj mjeri neovisnima o uvozu i samim time povećava ukupni potencijal svih resursa egipatske nacionalne moći u cijelosti. Kakva je daljnja sudbina egipatske vojne industrije za sada je teško predvidjeti, ali prema svim relevantnim pokazateljima riječ je o velikom usponu.

Snažna vojna sila
Kad se daje neka općenita ocjena, može se svakako zaključiti kako su egipatske oružane snage snažna vojna sila (po statistici 11. na svijetu).Ipak, popuna oružanih snaga još se uvijek većim dijelom provodi temeljem obveznog služenja vojnog roka i obveze služenja u pričuvnom sastavu, dok je profesionalni dio značajno manji. Iako je riječ o velikim oružanim snagama, prema nekim su analizama potrebne opsežne strukturne reforme koje bi ih trebale pretvoriti u puno manju, ali znatno operativniju i učinkovitiju vojsku, primjereniju sadašnjim trendovima. Pri tome nije dovoljno samo promijeniti i modernizirati sustave naoružanja i vojne opreme.

Marinko Ogorec