Danas se Kuba sve više otvara svijetu na vanjsko-političkom i gospodarskom planu. Naravno, svi ti procesi reflektiraju se i na njihovu kopnenu vojsku, ratno zrakoplovstvo i ratnu mornaricu, koje su prošle jednako turbulentni put kao i cijelo kubansko društvo…

Suvremeno globalizirano društvo očigledno živi u zanimljivim vremenima u kojima do nedavno (npr. 10-20 godina unatrag) nezamislive stvari postaju ne samo moguće, nego se u velikoj mjeri i događaju. Jedan od takvih događaja svakako je i nedavni službeni posjet predsjednika SAD-a Obame Republici Kubi, prvi takve razine nakon 88 godina vrlo turbulentnih (najblaže rečeno) bilateralnih odnosa tih zemalja. Tim posjetom SAD simbolički pruža ruku pomirenja još uvijek vrlo rezerviranoj Kubi na čelu s moćnom obitelji Castro.

Dakle, iako je do opsežnije bilateralne suradnje na svim područjima još uvijek razmjerno dug put, prvi su koraci već napravljeni. Potrebno je naglasiti kako je nedavno, prije Obamina posjeta, Kuba bila domaćin još jednog značajnog susreta – pape Franje i ruskog patrijarha Kirila. Bio je to prvi susret poglavara dviju kršćanskih crkava od Velikog raskola 1054. godine i svakako je povijesni događaj, pri čemu je u središtu zbivanja i domaćin – Kuba. Ova dva susreta dovoljno govore i o unutarnjim i vanjskim promjenama u strukturi kubanskog društva, koje je prije dvadesetak godina dramatično pogodio raspad SSSR-a. Danas se Kuba sve više otvara na vanjsko-političkom i gospodarskom planu. Naravno, svi ti procesi reflektiraju se i na kubanske oružane snage, koje su jednako prošle turbulentni razvojni put kao i cijelo kubansko društvo

Vrhunac hladnog rata
Početkom šezdesetih godina XX. stoljeća, nakon pobjede Fidela Castra i njegova pokreta u Kubanskoj revoluciji, SAD je prekinuo diplomatske odnose s Kubom i zaveo potpuni ekonomski embargo, a ujedno započeo intenzivne pripreme za vojnu intervenciju. Operacija Zapata (iskrcavanje u Zaljevu svinja) nije uspjela, i to je označilo početak nove etape u razvoju Kube. Na unutarnjem planu režim Fidela Castra opredijelio se za tzv. radikalni socijalizam, a na međunarodnom za jačanje odnosa sa SSSR-om i zemljama Varšavskog ugovora i za aktivnu podršku gerilskim pokretima. U rujnu 1962. Kuba i SSSR potpisali su ugovor o vojnoj pomoći i izgradnji nuklearnih raketnih baza na teritoriju Kube, što je već sljedećeg mjeseca izazvalo tešku međunarodnu krizu koja je svijet dovela do samog ruba nuklearnog rata. Kubanska je kriza uspješno prebrođena, smanjene su tenzije među nuklearnim silama, a preostale sovjetske rakete na Castrovu otoku demontirane su i vraćene u SSSR. No, taj je događaj u velikoj mjeri odredio daljnji razvoj Kube i njezinih oružanih snaga koje su postale svojevrsna umanjena replika Sovjetske armije.

Razvoj pod utjecajem SSSR-a
Prve isporuke naoružanja i vojne opreme Kubi SSSR je poslao u travnju 1960. godine, 100 tenkova T-34 iz čehoslovačkih pričuva, a već 1963. godine isporučeno je 120 tenkova T-54/55. Tada vrlo suvremene borbene zrakoplove MiG-15 (ukupno 41 letjelica) SSSR je isporučio 1961. godine, mjesec dana nakon Zaljeva svinja. U međuvremenu cijelo kubansko društvo usmjerava se na strateško savezništvo sa SSSR-om na svim poljima – od ekonomske suradnje, preko kulturne razmjene do preuzimanja raznih društvenih sadržaja. Velik broj Kubanaca školuje se u SSSR-u (ne samo vojno osoblje), a na Kubi djeluje veliki broj sovjetskih instruktora i savjetnika. Već početkom 70-ih godina prošlog stoljeća kubanska vojska postaje značajna vojna sila na prostoru Latinske Amerike, s više od 176 000 časnika, dočasnika i vojnika (prema nekim izvorima povremeno i više od 210 000 pripadnika). Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća kubansko ratno zrakoplovstvo bilo je najmoćnija zračna snaga u Srednjoj Americi s 230 borbenih zrakoplova u operativnoj uporabi, a slično su razvijane i ostale dvije grane oružanih snaga.

Intervencije u inozemstvu
Nakon čvrstog povezivanja sa SSSR-om započinje i vanjskopolitički angažman kubanske vojske. Prva inozemna misija u kojoj su sudjelovali kubanski vojni instruktori bila je kriza u Kongu 1960. – 1965. Predvođeni Cheom Guevarom uvježbavali su marksističke pobunjenike Josepha Kasaa-Vubua i Mobutua Sesea Sekoa za borbu protiv tada aktualnih vlasti. Slična vojna misija upućena je i u Boliviju kako bi pomogla ustanicima, ali je ustanak razbijen, tada je ubijen i Che Guevara, a prva veća vojna intervencija kubanske vojske bilo je sudjelovanje u Yom-Kippurskom ratu. Kuba je u pomoć arapskim zemljama poslala 1500 vojnika, uključujući i posade tenkova i helikoptera. Nakon poraza arapskih zemalja u tom ratu kubanski kontingent je potiho povučen, pri čemu nikada nisu objavljeni njihovi gubici. Znatno veći kubanski vojni kontingent (oko 15 000 vojnika i časnika, sa zrakoplovstvom i teškom tehnikom kopnenih snaga) sudjelovao je u Ogadenskom ratu (1977. – 1978.). Upravo zahvaljujući kubanskim snagama somalske su snage potisnute na granicu i rat je završen pobjedom Etiopljana.

Velike ekspedicijske snage
Najveći kubanski vanjski vojni angažman vojna je intervencija u Angoli, pri čemu su kubanske snage pomagale lijeve ustanike MPLA-a u Angolskom građanskom ratu. Kubanskom je intervencijom spriječen pad režima Agostina Neta i ulazak Južnoafričkih oružanih snaga (koje su podupirale pokret UNITA) u Luandu. Tijekom rata u Angoli, kubanske snage narasle su na više od 55 000 pripadnika koji su sudjelovali u borbenim djelovanjima, s brojnim zrakoplovstvom i helikopterskom potporom. Iako nikada nisu službeno objavljeni, gubici kubanske vojske u Angoli procjenjuju se između 3000, pa sve do 10 000. Do početka srpnja 1991. Kuba je povukla svoje vojne snage iz Angole.

Drastično smanjivanje
Dolaskom Mihaila Gorbačova na čelo SSSR-a počinje zahlađenje odnosa s Kubom. Posljedni posjet Fidela Castra SSSR-u bio je 1986. godine nakon čega su bilateralni odnosi u silaznoj putanji, a posjet Gorbačova Havani 1989. godine označio je zatvaranje poglavlja dotadašnje sovjetsko-kubanske suradnje na svim poljima,
uključujući i vojno. Sovjetski kontingent od oko 11 000 vojnih instruktora i savjetnika povučen je s Kube, a Kubi su postupno ukidane trgovačke povlastice sa SSSR-om. Raspad SSSR-a i urušavanje Varšavskog ugovora posebno su se dramatično odrazili na kubansko gospodarstvo. Oko 85 % kubanske trgovine bilo je obustavljeno, a bez nafte i pričuvnih dijelova za vozila i poljoprivredne strojeve došlo je do potpunog kolapsa kubanske poljoprivrede i prometa. To je razdoblje u kubanskoj tranziciji poznato pod nazivom specijalno razdoblje. Naravno, tako dramatične restrikcije u velikoj mjeri odrazit će se i na oružane snage. Djelatni sastav je smanjen u značajnom broju, a velika količina naoružanja povučena je u pričuvu i uglavnom služi za zamjenu istrošene opreme ili kanibalizaciju.

Obvezno služenje
Suvremene kubanske oružane snage imaju oko 45 000 pripadnika i popunjavaju se temeljem obveznog služenja vojnog roka svih vojno sposobnih kubanskih državljana. Obvezno služenje i povremeno služenje u pričuvnom sastavu temelj su današnje kubanske vojne doktrine koja se bazira na masovnom općenarodnom ratu i primjeni raznih vrsta i oblika teritorijalnih snaga, vrlo slično proklamiranoj doktrini Općenarodne obrane i društvene samozaštite nekadašnje SFRJ. Tijekom 2002. godine završena je reorganizacija tijekom koje su ustrojena tri operativno-strateška zapovjedništva armijske razine (zapadno, središnje i istočno). Zadržan je korpusno- divizijski ustroj vojske u ratu, dok je u mirnodopskoj situaciji razvojna jezgra brigadnog ustroja. Kopnenu vojsku čini četiri do pet oklopnih brigada, devet mehaniziranih pješačkih brigada, zračno-desantna brigada, pogranična brigada (usmjerena prema američkoj vojnoj bazi u zaljevu Guantanamo), raketna brigada PZO-a i samostalna topnička pukovnija PZO-a. U aktivni je sastav potrebno uključiti i 14 pričuvnih pješačkih brigada koje su stalno popunjene ljudstvom, jer svaki pričuvnik mora godišnje provesti 45 dana u vojnoj postrojbi na obuci, pa te brigade služe u stvari kao obučna središta za pričuvu, a ujedno su i operativne postrojbe.

Proizvodnja Kalašnjikova
Kopnena vojska opremljena je streljačkim naoružanjem isključivo sovjetskog porijekla, a nakon raspada SSSR-a Kuba je morala započeti vlastitu proizvodnju streljačkog naoružanja, tako da je usvojila proizvodnju pušaka sustava Kalašnjikov, ali bez većih tehničkih inovacija u odnosu na standardne modele. Osim toga, još uvijek raspolaže iznimno velikim pričuvama tog oružja, pa se proizvodnja svodi ponajprije na popravke i održavanje postojećeg oružja. Jednako se tako održava i teška tehnika kopnene vojske, pri čemu je tzv. kanibalizacija glavni izvor pričuvnih dijelova. Udarnu snagu kopnene vojske činili su srednji tenkovi T-34, T-54/55 i T-62, a kubanska vojska raspolaže s gotovo 1000 tenkova, ne računajući potpuno zastarjele T-34 (SSSR im je svojedobno isporučio oko 300 tenkova T-62 i više od 650 tenkova T-54/55), međutim procjenjuje se da je operativno manje od 150 tenkova i to uglavnom T-62. Osim srednjih tenkova u izvidničkim postrojbama oklopnih snaga koristi se nepoznati broj lakih tenkova PT-76, ali se vjerojatno radi o razmjerno malom broju (SSSR je Kubi isporučio ukupno 60 tenkova PT-76, ali se pretpostavlja da je većina prerađena u druga borbena vozila). Mehanizirane postrojbe opremljene su borbenim vozilima pješaštva BMP-1 te oklopnim transporterima na kotačima BTR-40, BTR-50 i BTR-60, kao i izvidničkim oklopnim vozilima BRDM-2. Pretpostavlja se kako Kuba raspolaže s više od 1000 oklopnih borbenih vozila svih vrsta, od kojih je tek oko trećina operativna.

Topništvo i PZO
Topništvo je vrlo raznolikog sastava. Praktično sve čime je raspolagao SSSR u topništvu (osim naravno taktičkog nuklearnog oružja) danas se nalazi i na Kubi, uključujući i taktičke rakete zemlja-zemlja Luna. Svojedobno je kubanska vojska raspolagala s više od 1400 topničkih oruđa raznih vrsta, namjena i kalibara, međutim danas bi bilo nužno napraviti temeljitu reorganizaciju i uspostaviti standardizaciju topničkih sustava na znatno manji broj vrsta i kalibara. Posebnu pozornost Kubanci posvećuju održavanju operativnog stanja višecijevnim bacačima raketa 9K51 Grad s čijom uporabom imaju vrlo pozitivnih iskustava iz rata u Angoli. Zbog toga te sustave održavaju u vlastitoj vojnoj industriji.
Znatno je veći problem učinkovit PZO jer su raketni sustavi kojima Kuba raspolaže uglavnom zastarjeli. Pretpostavlja se da raketna brigada PZO-a u svom sastavu ima oko 300 raketa starijeg modela S-75 Dvina (NATO-ova oznaka SAM-2 Guideline), S-125 Neva (NATO-ova oznaka SAM-3 Goa) i 9K33 Osa (NATO-ova oznaka SAM-8 Gecko), dok je samostalna PZO topnička pukovnija opremljena topničkim sustavima PZO ZSU-23-4 Šiljka (36 oruđa od kojih je većina izvan uporabe), topničkim sustavima ZU-23-2 koje su Kubanci montirali na podvozja oklopnih vozila, isto kao i danas već potpuno zastarjele sustave ZSU-57-2.

Oružne tvorevine
Potrebno je naglasiti kako se kubanska vojna industrija  uglavnom fokusirala na popravak i osposobljavanje već postojećeg naoružanja, s obzirom na to da se radi o velikim količinama kojima raspolaže Kubanska revolucionarna armija – FAR (Fuerzas Armadas Revolucionarias). Kako bi produžila operativnost pojedinih sustava, a ujedno izvršila i svojevrsnu modernizaciju postojećeg stanja, domaća vojna industrija kombinirala je raznovrsna naoružanja i podvozja drugih sustava, tvorevine koje su prikazane i na vojnom mimohodu 2011. godine. Tako su npr. na podvozja oklopnih transportera BTR-50 nadogradili kupolu tenka T-55 s topom 100 mm i to nazvali oruđem za neposrednu paljbenu potporu pješaštva. Manjak samovoznog topništva nadomjestili su montažom topova M-46 kalibra 130 mm na podvozja oklopnog vozila BMP-1, te haubica 122 mm i 152 mm na razna vozila na kotačima. Minobacače od 120 mm montirali su na laka oklopna vozila BRDM. Manevarske sposobnosti PZO pukovnije povećali su konstrukcijom koja uključuje montažu poluotvorene kupole s topovima koji su svojedobno bili dio ZSU-57-2, te topove ZU-23-2 na oklopne transportere BTR. Ipak, najzanimljivija je svakako montaža raketnih sustava SAM-2 na podvozje tenkova T-55, pri čemu nisu montirani samo nosači lansirne rampe (i rakete na lanseru naravno), nego i cijela radarska postaja za praćenje i navođenje.

Isporuka iz osamdesetih
Razumljivo, recesija se u najvećoj mjeri odrazila na ratno zrakoplovstvo i ratnu mornaricu kao izrazito tehničke grane. Ratno zrakoplovstvo – DAAFAR (Defensa Anti-Aérea Y Fuerza Aérea Revolucionaria), koje je raspolagalo s više od 230 borbenih zrakoplova (ne računajući transportno zrakoplovstvo i helikoptere) te više od 12 500 časnika i vojnika, danas čini oko 8000 ljudi i 39 borbenih zrakoplova. Zadnja sovjetska isporuka kubanskom ratnom zrakoplovstvu Kuba bila je 80-ih godina prošlog stoljeća, a radilo se o 12 višenamjenskih zrakoplova MiG-29, od kojih su danas u operativnom stanju samo tri. Sukladno tome, glavninu borbenog zrakoplovstva čini 24 zrakoplova MiG-23 raznih inačica koji su još u operativnom stanju te 12 letno sposobnih MiG-ova 21 (također u nekoliko inačica). Prema kubanskoj vojnoj doktrini, u slučaju potrebe za lovačko-bombarderskim zadaćama i potporu kopnenih snaga koristili bi se i školsko-trenažni zrakoplovi čehoslovačkog porijekla Aero L-39 od kojih je 25 u operativnoj uporabi i koriste se za obuku pilota. Transportna komponenta svedena je na dva zrakoplova An-26, pa se za potrebe zračnog prevoženja oružanih snaga predviđa korištenje i putničke kubanske aviokompanije Cubana de Aviación koja raspolaže s 20 zrakoplova (pet Airbusa, šest Antonova An-158, 1 ATR 42-500, pet Iljušina Il-96-300 i tri Tupoljeva Tu-204), te kompaniju za unutarnji zračni promet Aerogaviota. Helikoptersku komponentu čini 12 helikoptera Mi-8 i Mi-17 te četiri jurišna helikoptera Mi-24 koji su još u operativnom sastavu.

Fregata Rio Damuji
Kubanska ratna mornarica – MGR (Marina de Guerra Revolucionaria) ima samo mogućnost nadzora obalnog prostora i operativnost u okviru teritorijalnih voda, pa je njezina temeljna uloga obrana obale. Mogućnost protupodmorničke borbe iznimno je slaba, a niti protubrodske sposobnosti nisu puno bolje, pa prema CIA-inu izvješću iz 2006. godine “kubanska ratna mornarica može ugroziti samo nebranjene civilne brodove”. Ratna mornarica ima manje od 5000 pripadnika, a od 2006. godine operativno je 18 brodova od kojih je jedna fregata domaće proizvodnje klase Rio Damuji, šest obalnih ophodnih brodova, četiri raketna čamca klase Osa II, šest minolovaca i jedan hidrografski brod. Najveći je brod flote fregata (službena klasifikacija kubanske mornarice) Rio Damuji, međutim radi se o prerađenom starom španjolskom ribarskom brodu koji po svojim karakteristikama ne zadovoljava uvjete za ratni brod. Ima dva lansera raketa brod-brod P-15 Termit, a topničku komponentu čini jedna kupola dvocijevnog PZO topa 57 mm montirana s ruskog samovoznog PZO sustava ZSU-57-2 i dva dvocijevna PZO topa kalibra 25 mm. Uz to je Rio Damuji naoružan i jednom teškom strojnicom KPVT kal. 14,5 mm. Na krmi nadgrađa izrađena je velika paluba za helikoptere pa se pretpostavlja da brod može prihvatiti do tri helikoptera. Motori omogućuju premalu maksimalnu brzinu od samo 15 čvorova. Unatoč nedostacima Kuba gradi (bolje rečeno adaptira) još jedan brod te klase koji bi trebao biti u operativnoj uporabi tijekom ove godine. Jedina stvarno operativna flotna komponenta postrojba je od četiri sovjetska raketna čamca klase Osa II (svojedobno je SSSR Kubi isporučio 11 tih plovila) naoružanih raketama Termit. To su jedine rakete brod-brod kojima kubanska mornarica raspolaže, a po licenciji ih proizvodi kubanska vojna industrija. Od njih su sastavljene i raketne bitnice obalnog topništa, a osim njih u obalnom topništvu koriste se i topovi kalibra 130 mm i 152 mm, također sovjetskog porijekla. Snage ratne mornarice zaokružene su s jednom bojnom mornaričkog pješaštva (oko 550 pripadnika) i malim mornaričkim zrakoplovstvom s 14 protupodmorničkih helikoptera Mil Mi-14 i četiri Kamova Ka-28 razmještenih u priobalnim bazama.

Perspektive razvoja
Na gospodarskom planu Kuba se postupno okreće turizmu kao mogućoj najprosperitetnijoj grani razvoja, za što su joj potrebna velika vanjska ulaganja, ali i nužno otvaranje prema drugim zemljama – u prvom redu do nedavno omraženom susjedu SAD-u. Obamin je posjet upravo korak koji pokazuje da je postignut kompromis prema tom otvaranju.
Na vojnom je planu kubansko čelništvo u nekoliko navrata pregovaralo s Rusijom s kojom je nakon dolaska Putina na čelo države ponovno započelo novo zatopljavanje, a ruski ministar obrane Sergej Šojgu službeno je posjetio Kubu u veljači prošle godine. Tom je prilikom razgovarano i o potrebi novog opremanja kubanske vojske te mogućoj revitalizaciji bilateralne vojne suradnje. Kubanski visoki časnici posjetili su i NR Kinu kako bi ispitali mogućnosti veće suradnje. Sa Sjevernom Korejom pregovarali su početkom 90-ih godina prošlog stoljeća oko moguće nabave podmornica, nakon što su sve sovjetske podmornice koje su Kubanci imali stavljene izvan uporabe. Rezultati svih tih pregovora ostali su u strogoj tajnosti, tako da je vrlo teško procijeniti kakve su perspektive daljnjeg razvoja kubanskih oružanih snaga. No jedno je sigurno, potrebna je temeljita modernizacija u sustavima naoružanja i vojne opreme te reorganizacija cjelokupne strukture – od vojne doktrine do ustroja svih postrojbi kako bi mogle barem približno zadovoljiti kriterije kojima moraju odgovoriti suvremene oružane snage.

Marinko OGOREC