Iako su medijski najviše praćeni veliki Brazil i Meksiko, male latinskoameričke zemlje kao što je Honduras odskaču po broju kriminalnih aktivnosti. Vlade u rješavanje problema uključuju i nacionalne oružane snage

Prema nedavnoj UN-ovoj studiji, u Latinskoj Americi 2012. je počinjeno 134 519 ubojstava ili trećina od ukupnog broja ubojstava u svijetu (440 tisuća, bez poginulih u ratnim žarištima), a njezina 574 milijuna stanovnika čine tek osam posto svjetskog stanovništva.
U Latinskoj Americi dogode se ukupno 23,4 ubojstva na 100 tisuća stanovnika ili gotovo dvostruko više nego u Africi koja se često pogrešno smatra najnasilnijim kontinentom. Za razliku od dijelova južne Afrike gdje je stopa nasilnih zločina u opadanju, Latinska Amerika bilježi od 1995. njihov stalan rast. Podaci na kojima se temelji istraživanje oslanjaju se na nacionalne statistike, a za pojedine je dijelove Afrike u kojima se one ne vode podatke pribavila Svjetska zdravstvena organizacija.

Nacionalni prosjek
Gledano po državama, veliki Brazil ima 50 tisuća ubojstava godišnje (ili čak svako deseto počinjeno u svijetu), a zajedno s Meksikom, Venezuelom i Kolumbijom 107 tisuća ili svako četvrto u svijetu. U Meksiku je od 2006. otprilike 130 tisuća ljudi izgubilo život u borbama između kartela i snaga sigurnosti, a još se 22 tisuće smatraju nestalima, pri čemu su zločini vrlo često počinjeni iznimno brutalno. U Kolumbiji se aktivnost narkokartela djelomično isprepliće s dugotrajnim političkim sukobom te se procjenjuje da je samo od devedesetih godina do danas poginulo 450 tisuća ljudi.Među deset zemalja u svijetu prema kriteriju ubojstava per capita, Latinska Amerika ima čak pet vodećih, a ukupno sedam (Lesoto, Svazi i Južnoafrička Republika jedine su zemlje izvan Latinske Amerike među prvih deset.) Otprilike 90 % žrtava su muškarci, a stopa ubojstava među muškarcima u dobi od 15 do 29 godina četiri je puta veća od svjetskog prosjeka. Ipak, treba napomenuti da pojedine južnoameričke zemlje, npr. Čile i Argentina, imaju znatno manje stope ubojstava.

Put narkotika
Glavni su uzroci takvog stanja u većini latinskoameričkih zemalja neučinkovite državne institucije i raširenost korupcije, a slijedi rastuća trgovina narkoticima i prodaja na unosnom američkom tržištu te s tim povezano organizirano nasilje. Tu je i duboko ukorijenjena kultura nasilja i mačizam, ekonomska nejednakost te neumjerena urbanizacija koja je u protekla tri desetljeća stvorila siromašne slamove oko velikih gradova. Svjetska je recesija 2008. dodatno pogoršala situaciju jer su male regionalne ekonomije izgubile značajan broj radnih mjesta, a deseci tisuća sezonskih radnika vratili su se s rada u SAD-u. Eskalaciji nasilja pomoglo je širenje utjecaja moćnih meksičkih narkokartela, prije svega Los Zetasa koji je agresivno ušao u Belize, Salvador, Gvatemalu i Honduras. Te se zemlje nalaze na iznimno aktivnom krijumčarskom putu od Kolumbije do Meksika. Urbane bande, koje su uključene u tradicionalne kriminalne aktivnosti kao što su iznude, prostitucija i oružane pljačke, također su postale utjecajnije i brojnije, što je dodatno došlo do izražaja deportacijom kriminalaca iz SAD-a u matične zemlje. Američki je kongres u izvještaju iz veljače 2014. procijenio da je u Salvadoru 20 tisuća članova bandi, Hondurasu 12 tisuća, a 22 tisuće u Gvatemali.Kao odgovor na takvu situaciju, sve više latinskoameričkih zemalja angažira svoje oružane snage u borbi protiv kartela koji i sami često poprimaju karakteristike malih vojski. U Gvatemali je umirovljeni general Otto Pérez Molina izabran za predsjednika na osnovi obećanja o angažmanu vojske u borbi protiv kriminala. U Salvadoru gdje vlada ljevičarski Front Farabundo Martí također je angažirana vojska na razbijanju narkobandi, a slično je i u Belizeu i Hondurasu.

Najopasniji na svijetu
Najopasnija zemlja u regiji, ali i na svijetu, srednjoamerički je Honduras s čak 90,4 ubojstva na 100 tisuća stanovnika 2012. godine (taj je broj 2013. pao na 83 ubojstva). Primjera radi, ratno žarište Afganistan imao je 2012. stopu ubojstava od 6,5 na 100 tisuća stanovnika, koja je otprilike jednaka broju ubijenih u ratnom sukobu. Iako Honduras nije bio suočen sa građanskim ratom kao većina susjednih zemalja, služio je kao polazna točka za borbu protiv sandinista u Nikaragvi te je vjerojatno najslabija od četiri srednjoameričke zemlje suočene s rastom utjecaja meksičkih kartela. Honduras je istodobno i jedna od najsiromašnijih zemalja u regiji, s dugom poviješću lošeg vodstva i raširenom korupcijom. Kao ilustracija rasprostranjenosti kulture nasilja u Hondurasu može poslužiti prošlogodišnje ubojstvo kandidatkinje za miss svijeta koje je dobilo velik publicitet u svjetskim medijima.

Novi čamci i povratak aviona
U Hondurasu vojska ima 13 nepopunjenih pješačkih bojni te jednu bojnu za specijalne operacije. Jedna pješačka bojna nadzire granicu sa Salvadorom, a dvije bojne novoosnovane Vojne policije za javni poredak raspoređene su u glavnom gradu Tegucigalpi i industrijskom gradu San Pedro Suli. U operaciji Armadillo pokrenutoj 2012. uništeno je 60 ilegalnih zračnih uzletišta koja su koristili krijumčari droge, a veliki su uspjesi postignuti i u presretanju krijumčarskih kanala morem. Dio tog uspjeha honduraška mornarica duguje i nabavi na leasing 2012. godine dvaju patrolnih čamaca Damen Stan Patrol 4207 iz Nizozemske, a u tijeku je nabava još šest patrolnih čamaca Damen Intercepter 1102. Nedostaci zračnih snaga kompenzirani su vraćanjem u uporabu zrakoplova Embraer EMB-312 Tucano i helikoptera Bell 412 koji su bili prizemljeni zbog nedostatka održavanja. Strana je pomoć bila i konkretna jer su, primjerice, u operaciji Armadillo američke snage sudjelovale sa zračnim transportom.
Smanjenje snaga
U Salvadoru je smanjen broj pripadnika oružanih snaga s nekadašnje 63 tisuće tijekom građanskog rata osamdesetih godina na 15 tisuća 2013. godine. Osim toga, salvadorske su oružane snage bile angažirane u humanitarnim misijama te u međunarodnim misijama u Iraku, Afganistanu, na Haitiju i drugdje. Proteklih je godina povećan angažman vojske u borbi protiv kartela tako da je 2013. godine 6300 vojnika ili gotovo polovina kopnene vojske bilo angažirano na toj zadaći. Salvadorska nacionalna strategija povećanja javne sigurnosti i borbe protiv kartela odvija se oko tri točke, odnosno plana. Prvi je Zeus koji obuhvaća izravnu borbu protiv organiziranog kriminala te uključuje 2600 vojnika. Plan San Carlos predviđa povećanu sigurnost u zatvorskom sustavu i u njemu je angažirano 1800 vojnika, a Sumpul podiže sigurnost na graničnim područjima i znači angažman 700 vojnika. Velik je problem salvadorske vojske bilo zastarjelo naoružanje koje potječe iz osamdesetih godina pa je danas operativno samo osam helikoptera UH-1H Huey od 50 koliko ih je Salvador imao tijekom građanskog rata. Iznimku čini pet satnija za specijalne operacije i padobranske bojne koje su solidno opremljene te čine okosnicu borbe protiv organiziranog kriminala.

Kaibil i granično područje
Vojska Gvatemale ima oko 22 tisuće pripadnika, od toga 20 tisuća u kopnenoj vojsci. Strukturirana je u šest brigada (veličine bojne) razmještenih širom zemlje te pet dobro opremljenih brigada namijenjenih za posebne zadaće. Među njima se ističe brigada Kaibil specijalnih snaga kao dobro vođena i profesionalna postrojba koja nosi glavninu operacija protiv narkokartela. Kaibil je 2012. raspoređen na područje Peténa koje se nalazi između granice s Meksikom i Belizeom. Gvatemala je kao način borbe protiv kartela usvojila osnivanje operativnih grupa pa je Tecún Umán uspostavljen 2013. blizu granice s Meksikom. Jezgru operativne grupe čini novoosnovana brigada brdskog pješaštva te elementi nacionalnih policijskih snaga, a velikim je dijelom opremljena iz američke vojne pomoći koja uključuje 53 vozila Jeep CJ-8. Uspostavljena je i operativna grupa Lempira duž granice s Hondurasom te grupa Atlacatl na granici sa Salvadorom.

Latinskoamerički fenomen
Osim reorganizacije koja je oružane snage tih zemalja odmaknula od tradicionalnih zadaća, vidljivo je da proteklih godina dobivaju znatnu pomoć izvana u vojnom materijalu, u prvom redu iz SAD-a, ali i iz Kanade, Čilea, Kolumbije i Velike Britanije. To pokazuje da i izvan granica Hondurasa, Gvatemale, Belizea i Salvadora postoji interes i dobra volja da se problemi riješe ili barem umanje. Unatoč tomu, većina poznavatelja prilika u regiji vjeruje da će tek uklanjanje okolnosti koje su dovele do razvoja takve situacije dugoročno smanjiti postojeću razinu nasilja. Problem postaje veći zbog činjenice da je područje četiriju država tranzitno, tj. njihova je sudbina povezana sa stanjem u Kolumbiji i Meksiku. U svakom slučaju, oružane snage u borbi protiv kriminala i nasilja, s naglaskom na narkokartelima, fenomen je koji je zainteresirana stručna javnost imala priliku pratiti u Kolumbiji, a vjerojatno će tako biti i u drugim latinskoameričkim zemljama.

Hrvoje BARBERIĆ